Prva ljubav..
Sklona sam idealiziavanju osoba i danas, a kamoli sa osamnaest godina.
Bio je, ma savršen. Dugačka kosa ( kao kontrast kecu na mojoj glavi ), najlepši baršunasti glas koji je, bila sam ubeđena, sa mnogo emocija pevao samo za mene. Zbogom pameti
Bila sam i mažena i pažena, a koje sam nadimke sve dobijala, one najlepše-najljubavnije (kakva zabluda
).
Sada mi je sve to smešno, jer sam vremenom postala svesna da je sve to bila nezlonamerna igra.
Ali igra, i poigravanje sa mojim osećanjima.
Što ne znači da nismo bili ''tamba-lamba'' (ko je gledao Mandu, znaće o čemu pišem).
Imponovale su mu moje godine, otkrivanje nekog novog sveta, za mene do tada potpuno stranog. Bila sam... Lutka u njegovom zagrljaju.
Onda sam
porasla i odrasla
i shvatila da se mučim,
da se borim za nešto što je izgubljeno, da se on, kao takav, u profesiji,
u kojoj je i danas, neće promeniti. Barem ne zbog mene.
Prošlo je mnogo godina, ali se i dalje čujemo povodom
rođendana, praznika i sličnih prilika.
Skoro da zvučimo kao najbolji drugari. Ništa manje, i ništa više od toga.
Zajedničko nam je šesnaest godina unazad,
i to što znamo da ćemo uvek jedno drugom biti ''tu'',
za razgovor, kao rame za plakanje, za savet, za podršku.