Kao klinka, večito sam negde srljala, jurila i
verovatno imala utisak da će,
neko / nešto, da mi pobegne.
Komšija Jovan, prijatelj iz najmlađih dana i ja sa svojih pet godina.
Znam da je park preko puta bio zeleniji nego inače.
Žalosne vrbe su prosto mamile
( Tarzan je tada bio aktuelan, kao i njegove lijane
).
Imali smo čak
i pešački prelaz, ali...
Jovan je krenuo da pretrčava ulicu, ja za njim -
ne gledajući ni levo ni desno...
Čula sam samo jezivu škripu, galamu.
Stajala sam kao paralisana.
Ha! Imala sam sreće...
Sekunda je falila da me kamion ''pokupi''.
Žene sa obližnjih terasa su me već oplakale
.
Kada su mi kasnije ispričali kako se sve to desilo
(kao da nisam bila tamo
)
nisu mogli da veruju, da sam imala loodu sreću.