Prošle zime me je naročito "bolela" ekipa kod sinagoge... Dvoje malih, malenih klinaca koji sede na poklopcima kartonske kutije... Nekad sam ih zaticala i kako spavaju na njima... Minus žešći, a njima (kao) nije hladno... Mama preko puta, sa bebom, sedi u nekoj kapiji i nadzire podmladak... Tuga... Kako god da je- tuga je... I kao da im taj moj dinarčić može nekako pomoći... Sve će im uzeti i sutra će opet biti na hladnoći... Umesto mede kog će stisnuti u toploj sobi i gledati crtać, stiskaće prosjačko čanče i gledati svet kako promiče... Možda će se neko i sagnuti da im ubaci koju paru, ali će ga zaboraviti čim okrene glavu ili zamakne za ugao... Život poslovično nije fer, ali ovoliko...