Konj
Strana 1 od 3 123 PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 1 do 15 od ukupno 41

Tema: Konj

  1. #1

    Konj

    Nastanak i evolucija konja


    Svaki narod je od davnina pokušavao da osmisli i objasni početak i nastanak svega i svačega, pa i konja naravno. Svi se slažu u jednoj stvari - konja je napravio Bog [ma koji da je on i ma kako ga slovili] da bi služio čoveku. Arapi veruju da je konja Bog stvorio tako što je uzeo veliku pregršt vetra i udahnuo joj život. Po Bibliji on je dar čoveku kao odraz božje milosti. Međutim, priča ni izdaleka nije tako idilična...

    Kao što je i čovek prošao kroz čitav niz faza u svom evolutivnom razvoju, tako je i konj morao da prođe kroz sito i rešeto evolucije do onog oblika koji je danas nama poznat.


    Ovo je fosil Eohippus-a[u prevodu - konj praskozorja] najstarijeg nama poznatog pretka konja. Bio je visok neverovatnih 35 - 37cm i težak samo oko 5kg. Živeo je pre nekih 75 miliona godina i smatra se praocem svih kopitara i papkara. Imao je pet prstiju i na vrhovima prstiju snažan i debeo nokat kojim je praktično i gazio [konj, magarac, zebra su primeri kopitara ; svinja, ovca, koza, krava, bivo, kamila, žirafa - to su neki od papkara]. Oči su mu se nalazile na sredini glave. Pre 15 miliona godina na scenu stupa sledeći stepenik evolucije - Mesohippus, visok oko 45cm, koji ima nešto savršenije zubalo i tri prsta. Merihippus, sledeća karika u lancu, imao je visinu oko jednog metra kao i tri prsta na nogama, ali je stajao, odnosno gazio samo na jednom prstu. Smatra se da su promene u građi zuba, vilice i prstiju uticali da se svi navedeni preci konja brže kreću, prevaljuju veće udaljenosti u potrazi za boljom hranom, a kad bi je i pronašli mnogo bi je lakše uzimali i koristili. Ovo je dovelo do postepenog povećanja njihove telesne mase i rasta.

    Pliohippus je bio identične građe, ali nešto niži od konja kojeg mi poznajemo. bio je visok oko 125 cm. S`obzirom na ovako dugo evolutivno putovanje sasvim je normalno da se konj raširio po celoj Zemljinoj kugli, osim teritorije Australije, za koju se zna da je odvojena od ostalog dela kopna mnogo ranije od postanka prvih Eohippus-a.

    Konj kakvog mi danas poznajemo [Equus cabalus] vodi poreklo od evropskog divljeg konja [Equus Przewalskii Silvaticus - dakle šumski evropski konj, jer je obitavao na severu Evrope] i evroazijskog divljeg konja [Equus Przewaskii Poliakov]. Zanimljivo je da je da su upravo ovi divlji konji bili jako interesanti ljudima, ali isključivo kao HRANA!!! To je dovelo do toga da npr. divlji konj u Americi bude potpuno istrebljen, pa su prvi konji posle nekoliko miliona godina u Ameriku došli tek sa španskim konkvistadorima. Upravo saznanje da konja nije bilo u Americi i Australiji prema nekim antropolozima [istražuju poreklo ljudske vrste] ukazuje da tamo gde nije bilo konja ni sama evolucija čoveka nije tekla tako "brzo i lako" kao recimo u Evropi i Aziji.

    Treba napomenuti da je evolucija proces koji traje. Konji se i danas menjaju, mada ne više pod uticajem prirodnih sila i pojava, već pre svega pod uticajem čovekove volje, potrebe ili hira. Ovo je dovelo do toga da danas u svetu postoji oko 80 rasa konja svakojakih veličina, boja i građe. Neki služe za vuču tereta, neki za nošenje tereta, za jahanje ili od svega pomalo.
    Poruku je izmenio SQUAW, 27.05.2006 u 17:08
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  2. #2

    Odgovor: Konj

    Domaći konj (Equus caballus)


    Veoma je koristan i odavno odomaćen. Konj je najvažnija jahaća i tegleća životinja. Mnogo se upotrebljava i za prenos tereta. Opstanak Kalmika, Tatara, i još nekih azijskih naroda zavisi od konja. Meso i mleko, od koga spravljaju kumis, čini im skoro jedinu hranu. Veličina konja je različita. Pored krupnih i visokih koji dostižu visinu od skoro 2m poznati su i vrlo mali, poni, visoki oko 65cm. Boja dlake im je takođe raznovrsna. Ima ih belih (đogat, belac), žućkastih (kulaš), crvenkastosmeđih (dorat), crnih (vranac) i šarenih (šarac). Konj je stasita, brza, jaka i lepa životinja. Na nogama, od kojih su zadnje duže, ima samo po jedan jako razvijeni prst. Njegov je poslednji članak navučen čvrstim rožnatim kopitom. Hod mu je lak i elastičan. Male uši su mu pokretljive, a oči živahne. Čulo sluha mu je odlično razvijeno. Biljojed je. Pokretljivim usnama i velikim zubima otkida travu, koju koju dobro sažvaće. Pametan je, poslušan i veran. Odlično razlikuje lica i mesta. Razume hvalu i prekor. Sledi zvuk trube i doboša. Odgajene su mnoge rase konja. Laki i brzi su za jahanje, a spori i teški za vuču tereta. Poznati jahaći konji su arapski, punokrvni engleski i istočno pruski, a tegleći belgijski, danski i nordiski. Konj lako podivlja. U Argentini se nalaze stada podivljalih konja. - Konjarstvo je kod nas odavno vrlo važna stočarska grana. Najrazvijenije je u Vojvodini, gde ima i najviše i najboljih konja. Bosanski konj, koji se zove iu bušak, mali je, dosta brz, otporan i ne bira mnogo hranu. Posavski konj je lak i brz. Lipicanski konj je lepo građen, lak, brz i istrajan. Međumurski je spor i težak. Nonijus je otporan i u radu veoma izdržljiv.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  3. #3

    Odgovor: Konj


    MUSTANG


    Pre 25.000 godina konji su živeli samo u Severnoj Americi, odakle su se, preko Beringovog moreuza, doselili u Evropu i Aziju. U Americi su izumrli krajem poslednjeg ledenog doba, da bi se u domovinu vratili brodovima 1519. godine, kada su ih sa sobom doveli konkvistadori. Mnogi od njih su pobegli ili su pušteni u divljinu. Po pašnjacima zapadnih država Severne Amerike danas juri 45.000 divljih konja - mustanga.

    Ime mustang potiče od španske reči "mestenjo", koja označava lutalicu ili divljaka. Sva krda današnjih divljih konja vode poreklo od odbeglih životinja koje su sa sobom doveli doseljenici iz Evrope. Sredinom 19. veka bilo ih je više od dva miliona, a zatim su, sve do sedamdesetih godina 20. veka, nemilosrdno ubijani da bi poslužili kao hrana za pse i mačke.

    Da bi se zaštitili od neprijatelja, divlji konji žive u krdima. Hrane se travom, ali kada trave nema dovoljno, jedu i lišće, grančice, čak i koru drveća. U potrazi za hranom i vodom putuju i po nekoliko hiljada kilometara. Krdo predvodi kobila, dok na začelju ide mužjak - pastuv, koji štiti konje od grabljivaca. U slučaju opasnosti, pastuv staje ispred krda i suprotstavlja se neprijatelju. Pošto stalno putuje, često i preko stenovitih predela, divlji konj ima tvrđa i otpornija kopita nego njegovi pitomi rođaci. I njegove kosti su čvršće i snažnije. Svaki konj u krdu zna svoje mesto u hijerarhiji.

    Pastuv smatra za pretnju svakog odraslog mužjaka. Zbog toga ih tera kada napune dve godine. Mladi mužjaci žive zajedno, u "momačkim" krdima, u kojima uče kako da se bore. Najjači napuštaju krdo i osnivaju sopstveni "harem". Borbe pastuva za ženku mogu biti veoma surove. Ako slabiji protivnik ne odustane, može biti osakaćen, što u divljini znači sigurnu smrt.

    Mustang je nastao ukrštanjem različitih vrsta konja. Prirodnom selekcijom u divljini su opstali samo najjači. Zbog svoje veličine i brzine nema puno neprijatelja. Mustange napadaju jedino puma i medved, koji mogu da savladaju samo ostarele i povređene konje ili nejaku ždrebad.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  4. #4

    Odgovor: Konj

    Životna dob konja


    Ždrebnost kod kobile u proseku traje 11 meseci i nekoliko dana. Oko pola sata po rođenju, ždrebe staje na noge i instinktivno traži vime svoje majke - kobile. Za ždrebad je vrlo važno da što pre dođu do majčinog mleka, jer to -prvo mleko- /stručnim nazivom KOLOSTRUM/ sadrži veoma važne supstance za mališane. Pošto se ždrebe digne na noge, iako još nesigurno, ono je u stanju da prati svoju majku.


    Kobile dostižu polnu zrelost sa 15-24 meseci, dok su pastuvi često polno zreli sa godinu dana, ali ih nije preporučljivo stavljati u priplod pre treće, četvrte godine. Konji svoju potpuno zrelost dostižu sa 5-6 godina, a životni vek im je 20-30 godina, pa i više - u zavisnosti od uslova u kojima žive.


    Prvih 12 meseci


    Mlada ždrebad su veoma neproporcionalna, njihove noge su veoma dugačke u odnosu na telo, što im u prirodnim uslovima dobro služi za beg od grabljivaca, opasnosti. Ždrebad do 6 nedelja starosti konzumiraju isključivo mleko, a kasnije, kada im izrastu prvi sekutići, polako počinju i sa uzimanjem čvršće hrane. Ždrebad se u prvim nedeljama skoro i ne odvajaju od majke; kako vreme odmiče, ždrebad stasavaju i postaju sve hrabrija i znatiželjnija. Oko drugog meseca ždrebad izgube meku ždrebeću dlaku i postaju glatka i sjajna, tada im se javlja i prava boja /izuzev kod zelenka, čija se boja menja sve do desete godine/ U našim uslovima, ždrebad sisaju do svojih 6 meseci, kada ih odvajamo od kobile i započinju samostalan život.


    Godišnjak iliti jarling /yearling/


    Sa 12 meseci, ždrebe još uvek ima dugačke noge, i pokreti su mu pomalo nekoordinirani, ali pokazuje sve punije oblike - ovaj proces se nastavlja sve do zrelosti, kada najviša tačka sapi dostigne nivo visine grebena. Do tog perioda su sapi uvek višlje od grebena. Period razvoja između prve i druge godine je veoma važan, jer se u ovom periodu završava razvoj nogu - toliko važnih u karijeri trkačkih grla. Ovaj period je od veoma velikog značaja i za odgajivače, kupce, pošto se na svetu održavaju velike prodajne aukcije godišjaka, i ovo je period kada mladi konji dolaze u štale i započinju karijeru trkačkih grla. Što se tiče zubala, u ovom periodu ždrebad imaju sve svoje mlečne zube, a sekutići su /posmatrano sa strane/ postavljeni skoro veritkalno, da bi sa godinama zaklapali sve oštriji ugao. Centralni deo zuba ima vrlo usku tamnu liniju sa spoljne strane /prema usnama/.


    Dvogoci - Trogoci


    Period kada se razvoj ekstermiteta privodi kraju, i konji su spremni za ozbiljnije radove, opterećenja. Ovo je i period kada trkačka grla započinju svoje takmičarske godine. Konji koji se namenski odgajaju za trke /prvenstveno punokrvnjaci, kasači/ su uvek ranostasniji, što podrazumeva da su konji u ranim godinama života spremni za velike napore koje iziskuju trke. Ovi konji sa svojih 3-4 godina trče najveće i najvažnije trke u svojoj karijeri /kao npr. Derby/. U periodu od 2-3 godine, konji menjaju svoje mlečne zube - ovaj proces se završava krajem četvrte godine. Površina zuba je izglađena, a centralni, tamniji deo dobija ovalni oblik - biva širi.


    Najbolje godine - od 5 - 10 godina


    Konje u srednjim godinama /između 5 I 10 godina/ karakterišu pune forme i proporcije, kao i razvijeni unutrašnji organi. Kod dobro razvijenog konja je dužina vrata otprilike 1,5 puta veća od dužine glave, a dužina između lakta i grebena je identična dužini od lakta do zemlje. U ovom stadiumu razvoja, konji treba da su u -top formi-. Najčešće se u ovim godinama konji uvode u priplod, jer je ovo period kada su u najboljoj fizičkoj kondiciji, ili se pak tada povlače sa staze. U petoj godini pastuvi dobijaju svoje očnjake /koje kobile nemaju/ i time se kompletira zubalo, koje sada iznosi 42 zuba kod pastuva i 38 zuba kod kobila. Sa oko 10 godina, pojavljuje se takozvana Galvejnova brazda /vidljiva na sledećoj slici, na gornjem delu sekutića/, koja je jedna od merila kojim se utvrđuje starost konja. Kaličak /srednji deo površine zuba/ postaje sve okrugliji.


    Period starosti, iznad 20 godina


    Zglobovi postaju puniji, jer se pogoršava krvotok, a i dugogodišnji napor ostavlja svoje tragove - često se javlja i klecav stav prednjih nogu. Predeo iznad oka postaje udubljen, a leđa postaju spuštenija /sedlasta/. Zubi postaju sve istrošeniji, tako da se u dubokoj starosti sve teže određuje godina konja po zubima. Galvanijeva brazda se spušta sve niže, da bi posle tridesete godine nestala. Oblik zuba /u preseku/ postaje trouglast, kao i oblik kalička. Na slici se jasno vidi, kako zagriz zaklapa veoma oštar ugao. Delotvornost varenja isto opada, tako da je stare konje veoma teško održavati u dobroj i zdravoj kondiciji, i oni često deluju mršavo. Na žalost, veoma je malo primera da konji preminu u dubokoj starosti. Razlog pogodite sami.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  5. #5

    Odgovor: Konj

    RASE KONJA


    Appaloosa


    Tufnasti konji se u Americi nazivaju Appaloosa, i odgajaju se kao posebna rasa.
    Poreklo

    Odgoj ovih konja je otpočeo u XVIII veku kada je u Ameriku stigao veliki broj konja španskih konkvistadora, među njima i grla sa specifičnom “tufnastom” bojom. Nez Perce indijanci, sa severoistočnog dela države Oregon, vršili su veoma strogu selekciju, i bili su poznati po veoma zapaženim odgajivačkim sposobnostima. Njihova imanja su bila locirana u blizini nekoliko reka, koje su pružale izvanredne uslove za odgoj u vidu hranom bogatih dolina i pašnjaka. Među njima se nalazila i reka Palous, koja je uz malu deformaciju imena dala naziv ove prelepe rase - Appaloosa.

    Strogom selekcijom i namenskim odgojem stvorena je rasa koja je dobro služila u svakodnevnom životu i radu indijanaca, a pored toga, imala je i jednu specifičnu boju, karakterističnu za ovu rasu. Američke grupe zemljoposednika su 1876-e u pohodu za prostorima faktički istrebile pleme Nez Perce, zajedno sa konjima - predstavnicima ove rase. Pošto je rasa provela pola veka u prividnoj istrebljenosti, u Moskvi /država Idaho/ je osnovan Appaloosa Horse Club, čime je rasa krenula u novi procvat. Ova rasa je treća u svetu po brojnosti, stud-book (matična knjiga) broji vise od 65,000 grla.


    Osnovne karakteristike

    Danas se ova ova rasa gaji zbog specifičnosti i pretežno se koristi za rekreativno i "western" jahanje, a u nekim retkim slučajevima i u preponskom i quarter sportu. Visina grebena varira od 142-152cm - evropski primerci su nešto viši. U americi su appaloose često ukrštane sa quarter konjima što je dovelo do nešto jače, šire konstitucije, što kod evropskih primeraka nije slučaj. Griva i rep su karakteristično tanki, kratki i slabo odlakani. Oko očiju imaju jasno vidljivi beli prsten /membranu/. Kod appaloose razlikujemo pet varijanti boja: Blanket /bele sapi sa tačkama/, Marble /celo telo je šareno, kao mramor/, Leopard /slabine i sapi svetle, sa tamnijim tačkama/, Snowflake/celo telo je tufnasto, naročito sapi/, Frost /svetle tufne, na tamnoj podlozi/.


    Što se tiče temperamenta, appaloosa je veoma poslušan i pametan, u radu jako istrajan i vredan, što je rezultat dugogodišnje selekcije Nez Perce indijanaca, kako bi dobili svestranog konja - prijatelja u lovu, ratu i razonodi.


    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  6. #6

    Odgovor: Konj

    Friesian - Frizijski konj


    POREKLO: Provincija Friseland u Holandiji.

    VISINA: 152-162 cm

    BOJA: Frizijski su konji uvek izrazito crni, nije dopuštena nikakva oznaka, ali poneka ipak izbegne nadzoru.


    KARAKTER: Ovog je konja najbolje opisati kao razigranog i živahnog, ali spremnog na rad. Odan je i osetljiv.


    IZGLED: Frizijski konj je atraktivan zaprežni konj s gustom dlakom na nogama. Griva i rep su talasasti. Ti konji imaju lepe glave na dugim, uspravnim i izvijenim vratovima iznad gotovo nevidljivih grebena. Noge su prilično kratke, ali čvrste s obiljem dlake. Kopita su plava. Oblikuje ih posebno izraženo ponosno držanje.

    NAMENA: Frizijski se konj redovno može videti na paradama uz rudo tradicionalnog giga (laka kočija na 2 točka) s visokim točkovima. U Holandiji će oni koji se voze najverovatnije na sebi imati tradicionalnu nošnju. To je takođe prvoklasni jahaći konj izrazito prikladan za dresurno jahanje, takođe je na glasu kao izvrstan školski konj za učenje jahanja.

    POSEBNE NAPOMENE: To je jedna od najstarijih evropskih pasmina. Frizijski je konj verovatno u upotrebi više od 3000 godina. Rimljani su vrlo cenili te konje, te su ih poveli sa sobom kad su napali Britaniju, a takođe su se uveliko koristili u srednjem veku kao ratni konje. U 17. je veku došlo do ukrštanja sa andaluzerom te je nastao brz kasački konj.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  7. #7

    Odgovor: Konj

    Andalusian

    Andalužanin je svoje ime dobio po španskoj provinciji iz koje potiče, Andaluziji. To je jedna od najstarijih pasmina konja, prikazuju ga pećinski crteži stari i do 25 hiljada godina. Nastao je od Iberijskog konja koji se kasnije ukrštao s Berberskim konjima koje su sa sobom doveli Mavari. Najzaslužniji za uzgoj Andalužana bili su kartuzijanski fratri, grupa vrlo vešta uzgoju i dresiranju konja. Njihovi su konji 1832. godine bili jedini čistokrvni Andalužani i pripomogli su ponovnom rođenju te pasmine.


    Andalužani su i danas vrlo retki, Španci nisu dopuštali njihov izvoz sve do 1962. godine, a danas ih u Španiji ima negde oko dvanaest i po hiljada grla. Još nekoliko hiljada je raštrkano po svetu. Pre nekih šezdesetak godina, pasmina se razdvojila na Andalužane i Luzitance, koji pripadaju Portugalu. Andalužani se još nazivaju i Pura Raza Espanola - PRE (čistokrvni španski konj).

    Visina ovih konja je od 15,2 do 16,5 dlanova (dlan je četiri inča, odnosno, otprilike 10 centimetara), snažni su, širokih prsa i sapi, i time vrlo pogodni za jahanje. Griva i rep su im bogato obrasli dlakom, a čak je 80% Andalužana bele ili sive (zelene) boje, 15% doratasto, a u ostalih 5% mogu se naći sve ostale boje.



    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  8. #8

    Odgovor: Konj

    Arabian - Araber, arapski konj


    Smatra se da je arapski konj izvor svih toplokrvnih pasmina konja. Takođe je osnovni temelj engleskog punokrvnjaka. To je potpuno čista konjska pasmina i takođe jedna od najstarijih.

    Poreklo

    Autohtona pasmina. Trke arapskih konja na arapskom poluotoku održavale su se najmanje 2000 godina pre Hrista. O tome svedoče umetnost i usmena predaja beduina koji su istorijski vezani za 'pustinjskog konja'. Muslimanski osvajački pohodi su od sedmog veka proširili dominatnu genetiku arapskog konja po tada poznatom svetu. Zahvaljujući tome, arapski je konj postao temeljnim činiocem svetskog konjarstva.


    Osobine

    Arapski se konj smatra najlepšim od svih konja. Svojom jedinstvenom građom i pojavom ostavlja nezaboravan dojam. To je izvanredno izdržljiv i otporan konj, po temperamentu vatren, no istovremeno nežan i psihički stabilan. Njegova snaga i izdržljivost daju mu prednost pred ostalim pasminama u disciplinama kao što su trke izdržljivosti. Iako nije brz kao engleski punokrvni konj ( koji je nastao na temelju arapskog konja ) postoje i trke arapskih konja, kao i anglo - arabera, koje imaju svoje poklonike po celom svijetu. Danas arapske konje drže konjari po celom svijetu, a najviše ih ima u SAD. Svaka zemlja ima zasebnu evidenciju, autorizovanu od World Arab Horse Organization (WAHO).

    Arapski konj se koristi u uzgoju velikog broja pasmina. Kao potpuno konsolidirana pasmina koristi se za ispravljanje nedostataka i oplemenjivanje karakteristika mnogih pasmina još i danas.

    Al Khamsa je Arapski termin sto znaci ''pet''. Termin Al Khamsa (el Khamsa, el Khoms, itd.) je upotrebljavan kako bi se oznacilo pet najboljih ili najdrazih ''vrsta'', linija ili familija, jedinstvenih i drevnih konja Beduina. Mnoge linije i lista tih ''pet'' je varirala od plemena do plemena ili od Seika do Seika.
    Prema legendi Beduina, nakon dugog putovanja pustinjom, dosli su do vode i pustili su kobile koje su bile uzasno zedne da se napiju. Kao test lojalnosti pre nego sto su dosle do vode pozvali su ih nazad. Samo ih se pet vratilo bez da se napilo. Ovih pet su postale originalnih pet kobila Beduina i svaka je dobila svoju liniju koju je prenosila na potomke.

    Interesanto da kada su isli u rat Arapi su sa sobom vodili samo kobile jer one nisu njistale kada bi videle druge konje za razliku od pastuva. I tako nikad nisu odale njihov polozaj.

    Stara Arapska poslovica kaže:
    '' Najvrednije što čovek može imati je kobila pokraj koje ide njena kćer koja u sebi nosi jos jedno zensko ždrebe.''

    Tih pet familija su (prvi je originalni naziv a u zagradi zapadnjacka izvedenica):

    Ubaijan (O'Bajan) - rafiniranog izgleda s jako dugim vratom, izrazito sitni konji (oko 143 cm) najcesce sivci sa najvise belih oznaka.

    Hadban
    - jakih kostiju i misicave gradje. Jako blage naravi. Visine 145 cm smedji sa malo belih oznaka.

    Hamdane (Hamdani) - jednostavnog izgleda, jako misicave gradje. Glavi im je nedostajao Jibbah onaj izgled konkavnog profila. Najveci, visine oko 153 cm i obicno sivci ili tamno smedji.

    Kuhailan (Koheylan) - visine oko 152 cm, dubokih prsa i misicavog tela. Sirokog cela i vilice.

    Saklawe (Seglawi ili Siglawi) - rafinirana linija koja se odlikovala gotovo zenskom elegancijom. Vise je brza nego izdrzljiva. Fine gradje, dugog lica i vrata. Visine oko 145 cm.

    Osim ovih ima jos jedan naziv za konja koji nije punokrvan a to je KADISH.

    SPANSKI ARAP

    Španski arap je malo krupniji i visinom (samo malo) a i gradjom. Veci uticaj na njegov razvoj su imali konji severne Afrike. Osim Egipta gde se uzgajaju potpuno drukciji konji.


    POLJSKI ARAP (JAK UTICAJ SU IMALI NA UZGOJ SHAGYA ARAPA)

    Poljski arap je definitivno visi od ostalih arapa, na gornjoj granici visine 153 cm. Oni uzgajaju konje svih boja ali nekako preferiraju belce i sivce. Imaju solidnu gradju, cvrste noge, jak vrat i lepu glavu koja nema preterano izrazen profil.

    EGIPATSKI ARAP


    Egipatski arap je izrazito fine glave sa jako naglasenim jibbahom. Jako su elegantni. Posebno Amerikanci vole ovakvu vrstu Arapa jer izgledaju egzoticno. Oni su dosta tanji od AlKhamsa Arapa.


    RUSKI ARAP (VELIKI UTICAJ NA UZGOJ ORLOV KASACA I TERSK)


    Ruski arap je visine na gornjoj granici 153 cm ponekad i pola cm visi. Vitkog tela, dugih leda sa lepim kretnjama.


    CRABBET ARAP

    Neko ko ga gleda ce mozda reci da ovo ne slici Arapu kakvog mi danas poznajemo, ali ovi konji vuku korene od pravih Beduinskih Arapa koji su bili jako cenjeni a ziveli su od Istocnog Egipta do Eufrata. Jednostavnog izgleda bez izrazajnih crta lica kakve Arap ima i jakog tela.

    Kada tvorac sveta odluči stvoriti konja, reče vetru: "Ti ćeš mi roditi biće koje će nositi moje poklonike. Njega će ljubiti i poštovati moji robovi. Neka bude na strah svima koji ne poštuju moju zapoved." I tako stvori konja i reče mu: "Tebe sam načinio bez premca! Sva blaga zemlje leže među tvojim očima. Ti ćeš pod svoja kopita baciti neprijatelje, a prijatelje ćeš nositi na svojim leđima. To neka bude mesto odakle će se molitva k meni uzdizati. Neka si sretan na čitavoj zemlji i budi pred svim ostalim stvorenjima i ljubav gospodara zemlje neka pripada tebi. Ti ćeš leteti bez krila i pobeđivati bez mača!"

    arapska legenda



    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  9. #9

    Odgovor: Konj

    Percheron




    Dopadljivi percheron, koji u sebi nosi veliki procenat arapske krvi, je najpopularnija hladnokrvna rasa na svetu. Po nekim opisima, percheron je -araber koga su promenili klimatski uslovi i stoleća poljoprivrednog rada-.


    Francuska Normandija - pokrajina La Perche jugozapadno od Pariza - mesto je nastanka ove hladnokrvne rase. Postoje brojne teorije o njegovom nastanku i sve je to pomalo spada u oblast mitologije-


    Pretpostavlja se da su na leđima njihovih predaka sedeli konjanici u Poitierskom boju, za vreme muslimanskog pohoda. Verovatno su od ovog perioda istočni pastuvi (kojima su oplemenjivali konje Normanske rase) postali dostupni francuskim odgajivačima. Intenzivnija upotreba istočne krvi počinje posle 1760. godine, ukrštanjem sa arapskim pepinjerima iz ergele Le Pin. Smatra se da je i njihova najkarakterističnija varijanta boje - jabučasto siva - poreklom od arabera. Tako, u najznačajnijim linijama percherona dominira arapska krv - naročito u potomcima pastuva Jean le Blanc, oždrebljenog 1830-e.


    I pored velikog arapskog uticaja, rasa nije izgubila masu i telesnu snagu koju je nasledila od rase Norman cob. Za najvećeg konja smatraju jednog percherona po imenu Dr. Le Gear koji je bio visok neverovatnih 225cm i težak čak 1372 kg!!! Sama rasa nastala je u XVIII-XIX veku.


    1883 godine osnovana je prva organizacija percheron konja u Francuskoj, kako bi se sačuvala čistokrvnost i autentičnost rase. Od tog vremena vodi se i stud-book tj. matična knjiga konja. Čistokrvna grla exportovana su širom sveta i sem SSSR, sve zemlje imale su svoju registrovanu organizaciju, nebili i dalje sačuvali rasu. Tako, i dan danas, imamo genetski čiste i registrovane konje percheron rase. Brojni percheroni su exportovani u Sjedinjene Države i Kanadu - gde je omiljena i zbog toga što ga ne karakteriše dugačka dlaka na kičici (koja često može biti uzrok kožnih bolesti).


    Percheron se koristio u mnoge svrhe tokom istorije: bio je ratni konj, zaprežni konj, poljoprivredni radnik kao i konj za jahanje. Poslednjih godina, decenija, percheroni se dobro pokazuju u takmičenjima zaprega teških konja, kao i takmičenju po imenu -Route de Poisson-. Percheron je veoma popularna rasa i u Japanu, gde se sa njime takmiče u sportskoj disciplini vožnje sankama na travnatoj i peskovitoj podlozi.


    Rasa je čelična, svestrana i jako dobre naravi. Karakteriše ga glava ravnog profila, dugi vrat i telo. Percheron ima veoma atraktivnu građu i jako je energičan.Vrlo je pokretljiv u odnosu na ostale hladnokrvnjake - ima dinamične pokrete i dug korak. Visoko usađeni mišićav vrat, izraženi greben (ne karakterističan za hladnokrvnjake), strma ramena i snažna leđa. U radu je veoma poslušan i istrajan - pravi radnik. Najčešća boja je zekasta a ređi su primerci vrane boje. Prosečna visina percherona je 170-180cm , a težina oko 1 tone!


    Džinovski radnik, po potrebi sportista, velikog srca - to je Percheron!


    - Route de poisson -
    Ovo nadmetanje, na inicijativu gospodina Pourchet-a, direktora ergele Compiegne, održano je prvi put 1991. Takmičenje oslikava nekadašnji put kobila kojima se prevozila riba iz Boulogne-a u Pariz. Ove kobile su dugačku etapu prešle za manje od 24 sata, noseći takozvani "ballon de la mar-e" do glavnog grada.


    Ovo takmičenje pokriva put od oko 300km uz učešće timova sačinjenih od zaprega različitih rasa konja. Zaprege prelaze 22 etape od Boulogne-a do Pariza. Svaka ekipa prenosi ribu ulovljenu u velikoj luci Severnog mora do Pariza.


    Rep
    Za vreme radova, rep percherona se vezuje u takozvanu -polo punđu-


    Vučna snaga
    Nezvanični rekord u vuči tereta drži percheron sa 1547 kg. Percheron je ne samo jak, već i vrlo poslušan, te pogodan za bilo koju formu rada.

    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  10. #10

    Odgovor: Konj

    Haflinger


    Haflingere, konje poreklom iz austrijskog Tirola, karakteriše zlatna boja, sa svetlom, laneno žutom grivom. Svi austrijski haflingeri na sebi nose žig u obliku runolista sa slovom H u sredini. Upravo se zbog toga u rodnom kraju zove i “Edelweiss Pony” (edelweiss – runolist).

    Poreklo:

    Centar odgoja haflingera se nalazi na austrijskoj planini Etschlander, a centralna ergela stacionirana je u gradu Jenesien. Prvi “praočevi” haflingera bili su, sada već izumrli, alpski teški konji - tako ova rasa ima karakteristike hladnokrvnjaka, iako se kao jedan od osnivača osnivača vodi arapski pastuv El Badavi XXII, kojeg su ukrštali sa malim lepim brdskim kobilama, što je rezultiralo u lepim i mišićavim ždrebadima – tako se rodio haflinger. Rase kao što su Hucul, Konyik, Bosanski poni (o kojima ćemo pisati u budućnosti) su svi u srodstvu sa haflingerima. Ova rasa se razvijala u XVIII i IX veku.

    Osnovne karakteristike:

    Zahvaljujući odgoju u planinskim predelima, Alpima, haflingere karakteriše velika istrajnost i dobro podnose velika opterećenja. Time su upoznati i ljudi iz Indije koji su 1984-e kupili 5000 konja rase haflinger za svoju vojsku. Konji su se ispostavili kao jako dobri u planinskim uslovima Himalaja. Mnogo su se bolje pokazali od indijskih rasa konja, jer su se lako privikavali na rad i preko 5000m nadmorske visine. Zbog retkog vazduha, u predelima gde je ova rasa stvorena, haflingeri imaju velika i razvijena pluća i srce.

    Mala glava je pravog profila i bistrih očiju. Haflingeri imaju široke nozdrve i male, vrlo pokretljive uši. Glavu drže visoko, na vrlo mišićavom i dobro oformljenom vratu. Vrlo su sigurni u hodu - imaju jake noge dobre konstitucije. Leđa su im široka i jaka, sa strmim ramenima - što ih čini dobrim zaprežnim konjima – što im je i bila prvobitna funkcija (Austrijski seljaci ga zovu mali ” traktor ” zbog snage I izdržljivosti ). Visina haflingera varira od 135cm do 145cm što ga čini univerzalnim jahaćim konjem, pogodnim kako za decu, tako i za odrasle. Ovi maleni tirolski konjići, iako hladnokrvni, imaju veoma duboka osećanja. Jako vole ljude – ali njihova velika dobrota može da zavara. Ako se neko prema njima ne ophodi sa dobrim namerama, taj biva “zapamćen” i teško njemu – poni konji imaju pamćenje ko slonovi! Haflingeri svoju mladost, do četvrte godine, provode na pašnjaku, i tek tada počinje njihova obuka, veoma su dugovečni – mogu ostati zdravi i aktivni i do četrdeset godina! Kod nas ih možete pogledati u Palićkom ZOO-vrtu, gde deca imaju prilike i za jahanje na njima!
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  11. #11

    Odgovor: Konj

    Mongolian




    Mongolski konj je omiljena životinja Mongola, i to ne samo zato što je Džingis Kan osvojio pola sveta uz njegovu pomoć. Nomadi koji još uvek žive na tradicionalan način čuvaju više od 3 miliona životinja. I pored toga što je konj manji, Mongoli odbijaju da se koristi termin "poni".

    U Mongoliji konji žive u prirodi preko cele godine. Od 30 C na leto do -40C zimi i tragaju sami za hranom. Kobilje mleko Mongoli prerađuju u nacionalno piće Ariag (Kumis, sličan kefiru), a konjsko meso takođe koriste i u ishrani. Nomadima konji služe i za jahanje, uz njihovu pomoć završavaju dnevne poslove, i za trke. Poseduju izvanrednu sposobnost za rad. 4 konja mogu da vuku zapregu od 2 tone i po 60 kilometara na dan.


    Mongolski divlji konj


    Mongolski konji su građeni zdepasto, imaju relativno kratke noge i veću glavu. Imaju izvesnu sličnost sa divljim konjima. Griva i rep su veoma dugi i često se koriste za trake i konopce. Dlake iz repa, pogotovu, mogu se naći u gotovo svakom violinskom gudalu širom sveta. Kopita su vrlo robustna i ne može se svako potkovati. Mužjaci su visoki oko 128 cm, ženke 127 cm, ali veličina varira i zavisi od uslova i sredine u kojoj su.

    Mongolski konji su čuvarni, teški i energični i kreću se sigurno po neravnom terenu. U Mongoliji većina životinja luta slobodno, a samo mali broj onih koje jašu biva uhvaćen i upregnut. Kada se ukroti, i kada mu na leđa jednom sedne jahač, ova životinja postaje mirna, prijatelj i životinja na koju se možeš osloniti.

    Sedlo ovog konja je veoma visoko. Dozvoljava samo marginalnu kontrolu načina hoda. U većini situacija konj će sam odlučiti kako će hodati, dok je jahač okupiran nekim drugim stvarima (oko stoke npr). Vrlo često mongolski konj će se odlučiti na galop.
    Trkački konj sa detetom u sedlu trčaće pun galop neprekidno 35 km. Pripremljeni su da trče čak iako izgube jahača. U ovakvim slučajevima moraju biti zaustavljeni na finišu sa preprekama koje tamo čekaju specijalno u te svrhe.

    Tačno poreklo rase teško je utvrditi. Nomadi u centralnoj Aziji jahali su ih hiljadama godina unazad. Dosta rasa je poteklo od mongolskih konja.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  12. #12

    Odgovor: Konj

    Budenny


    Neposredno nakon završetka Oktobarske revolucije razrađen je i usvojen ambiciozan plan selektivnpg uzgoja konja u celom SSSR-u. Planom je bilo predviđeno i razvijanje vlastite pasmine konja za potrebe konjice, jedinica koje su igrale značajnu ulogu u Crvenoj armiji. Zadatak je poveren maršalu Buđoniju ( Семён Михайлович Будённый 1883-1973) , komandantu istih jedinica u revoluciji. Maršal je u državnim štalama u okolini Rostova organizovao prikupljanje potrebnog broja domaćih kobila iz Donskog i Černomerskog područja, te iz Kazahstana i Kirgizije. Istovremeno su uvezeni pastuvi Engleskog Punokrvnog konja, koji su pareni sa kobilama navedenog porekla.
    Tokom procesa razvijanja pasmine ustanovljene su tri posebne linije: Anglo-Donska, Anglo-Černomerska i Anglo-Donska-Černomerska. Postepenim utvrđivanjem osnovnih karakteristika pasmine, razlike izmedju ove tri linije su se gubile, da bi, na kraju, potpuno nestale.
    Pasmina je oficijelno registrovana 1948. godine, a dobila je naziv po utemeljitelju. Konji pasmine Buđoni su počeli da se koriste u više takmičarskih disciplina. Pokazali su dobre rezultate u trkama na kreće i duže staze, a isto tako su dobri skakači.

    Karakteristike
    Kategorija - laki konj, toplokrvni
    Boja - kestenjasta, smeđa, crna.
    Visina - 160 cm
    Eksterijer - vrlo lepa glava orijentalnog izgleda na dugom, vitkom vratu. Kratka snažna pleća i duga leđa. Tanke noge, slabije građe.
    Karakter - inteligentan, lak za upravljanje.
    Oblast, država -Rusija
    Upotreba - jahaći takmičarski konj.

    Uticaj na formiranje pasmine:
    -Engleski Punokrvnjak
    -Don
    -Kustanair





    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  13. #13

    Odgovor: Konj

    hey squaw ti bash volish konje.Jel imash konja ili ga negde jashish ili..???

  14. #14

    Odgovor: Konj

    Aha, bas volim. Imam jednog mustanga sa koga ne bih silazila
    Nisam skoro jahala, nemam svog konja, ali imam drugare koji ih drze i treniraju
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  15. #15

    Odgovor: Konj

    Jao, Pa Ja Obozavam Konje! SQUAW, Super Tema Moj Otac Drzi Konje Godinama Al Sam Se Ja Najahala Konja
    Evo Nekoliko Slicica I Od Mene

    Prilog 440

    Prilog 441

    Prilog 442

    Prilog 443

    Prilog 444

    Prilog 445

Strana 1 od 3 123 PoslednjaPoslednja

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •