Ispricala bih vam nesto sto me muci, pa molim misljenje, posebno misljenje muskog dela foruma.

Zivim u inostranstvu, dosla sa ovde svojevremeno sa muzem, ali nismo vise zajedno, niti zivimo pod istim krovom, mada smo zbog razloga administrativne prirode, jos zvanicno u braku.

Pre dve godine sam upoznala jednog mladica, odmah smo se dopali jedno drugom, ja to u stvari nisam zelela, ali se desilo, mada sam u startu znala da nemamo buducnost, zato sto sam tri godine starija od njega (on je 29, ja32), zato sto nismo iste vere, i zato sto sam ja jos uvek zvanicno udata. Nije mi on to eksplicitno rekao, ali sam izmedju redova shvatila da su to prepreke i da je to neprihvatljuvo u njegovoj kulturi, iako je on iz visoko-obrazovane i prilicno toleratntne porodice znam da ovo zvuci malo kontradiktorno ali je tako..
Poceli smo da se zabavljamo ali je on nakon dva meseca pobegao bez reci. Ubrzo se vratio i rekao mi da je to uradio jer je osecao krivicu zato sto je vodio ljubav sa zenom koju ne moze imati, a on je vaspitavan da ne prihvata avanuture, vec samo vezu koja vodi u brak. Ipak, nastavili smo dalje jer su nas emocje bas drmale. Onda, nakon jedne zurke na kojoj mi se navodno udvarao enki tip u njegovom prisustvu, on ponovo odlazi bez ikakvih objasnjenja. Nismo se vidjali skoro godinu dana, onda se on iznenada ponovo pojavljuje u mom zivotu uz bujicu izvinjenja i molbi da mu oprostim. Rekao je da sam mu puno nedostajala, ali da je bio ljubomoran, i da je dodatno naseo na neke glasine o meni, svestan je da je ispao kreten i sl. Nakon toga smo proveli nezaboravnih nedelju dana u obliznjem resortu. I pogadjate posle toga on po treci put odlazi bez reci, (znam da ovo postaje vec smesno), ja onda odlucujem da ga konacno izbrisem iz svog zivota. Medjutim on se ponovo javlja i konacno priznaje da su sva ta njegova bezanja rezultat bojazni da se potpuno veze za mene, priznaje da se nakon tog naseg predivnog letovanaj ludo zaljubio u mene, zaklinje se u Boga da me istinski voli, moli me da mu oprostim, sto ja naravno cinim. Proveli smo pet meseci zajedno i cinilo se da smo konacno usli u mirnije vode. Ja sam insistirala an tome da mi kaze kada bude osetio momenat da treba da prekine sa mnom, da ne bezi bez reci. Dogovrili smo se da, kada raskinemo, ostanemo prijatelji. Sve vreme mi je govorio da ga boli sto cemo se jednog dana razici, ali tako mora da bude, jer se on mora da se zeni i da zasnuje porodicu. Prihvatila sam to, mada znam da je mozda glupo, ali bilo je jace od mene. Onda on odlazi u svoju zemlju zbog smrtnog slucaja, vraca se sav depresivan, zove me telefonom i prica kako se konacno probudio i shvatio neke stvari, na moju molbu da mi kaze o cemu se radi, on odgovara da to nema veze sa mnom, da je on jednostavno u minus fazi. Sastajemo se, pokusavamo da vodimo ljubav, ali njemu se ne da, jednostavno je zatajio kao muskarac. Vidim da mu u je krivo i neprijatno, no nema veze, provodimo noc bez seksa, zagrljeni. Sutradan odlazim od njega, dogovaramo se o sledecem susretui to je kraj. Nakon toga ja mu saljem sms-ove, on ne odgovara, zovem ga telefonom, on mi spusta slusalicu, moliim ga i preklinjem da mi kaze o cemu se radi, da se ne ljutim ako je odlucio da prekine samo da mi to kaze, ali uzalud, on se ne oglasava. To je bilo pre pola godine, skoro mu je bio rodjendan, cestitala sam mu, on mi je poslao sms sa jednom jedinom recenicom u kojoj hladno i zvanicno, kao da pise poslovno pismo, izrazava zahvalnost.

To bi bilo to. Ne zelim da se vrati posle svega sto je bilo, ali je u vazduhu ostala ta nedorecenost koja me boli.
Kako tumaciti njegovo ponasanje? Zasto je iznenada (i opet) pobegao bez reci a obecao je da ce biti jasan i otvoren, i cemu sva ta grubost i hladnoca?

Muskarci, mikrofon je vas!