Hans Kristijan Andersen
Prikaz rezultata 1 do 2 od ukupno 2
  1. #1

    Hans Kristijan Andersen

    jedan od mojih omiljenih dechijih pisaca zavredjuje da ima svoju temu

    Hans Kristijan Andersen


    (2. april 1805. - 4. avgust 1875.)

    Rođen je u mestu Odense na ostrvu Funen u Danskoj. Otac mu je bio postolar, sanjalica koji je više voleo umetnost nego zanat, a majka nepismena pralja. Neredovno se školovao.


    Njegovo ime se smatra najznačajnijim kada se govori o bajkama. Paul Hazara ga je nazvao kraljem dečijih pisaca sledećim rečima: „Andersen je kralj jer niko poput njega nije znao prodreti u dušu bića i stvari". On je proširio tematiku bajke, razvijao narodne motiva (Divlji labudi), ali i stvarao originalne priče. Njegove priče su blistave, razumljive, bude maštu i lako mogu zaneti dete, jer on sam ume da mašta, uviđa razna čudesa i razmišlja kao deca. „Čitav je svet pun čudesa, ali mi smo na njih tako navikli da ih nazivamo svakodnevnim stvarim"- Andersen. Kvalitet njegovih bajki je i u tome što je uklopio poeziju u priču, unosio nove motive, pisao bogatim, lakim i lepršavim jezikom, s puno humora ispod kog se često mogu naći ozbiljni, tužni, ironični motivi iz kojih deca mogu učiti- „Olovni vojnik", „Carevo novo odelo", „Mala sirena"...


    Nakon njegove smrti, od 1893., počinje otvorena diskusija o Andersenovoj seksualnosti. Mnoge studije, među kojima je i ona štampana u godišnjaku Magnusa Hirschfelda, 1901. , govori se da je on bio biseksualac, da je voleo i muškarce i žene, da su njegove veze najčešće bili ljubavni trouglovi, ali da je najverovatnije do kraja života ostao nevin. Ova teorija se može potvrditi proučavanjem nekih od njegovih bajki, npr. postoji mogućnost da se u bajci „Mala sirena" i romanu „O.T." govori o njegovoj ljubavi prema Edvardu Kolinsu o kom će kasnije biti reči.

    Moglo bi se reći da je njegova biografija sadržana u bajci „Ružno pače". Andersen je rekao: „Ništa ne smeta što se neko rodio u pačijem gnezdu, samo kad se izlegao iz labuđeg jajeta".

    Otišao je u Kopenhagen, bez prebijene pare, u potrazi za poslom, ali se tamo nije proslavio jer je bio loš glumac, plesač i pevač. Međutim, iako je bio čudan po izgledu i ponašanju, posedovao je jedinstveni šarm, pa je pridobio simpatije mnogih bogatih porodica, pre svih porodice Collin, naročito Jonesa Collina koji je bio njegov mecena i mnogo mu pomodao. Ostatak porodice je bio loš prema njemu, naročito Edward Collin. Smatra se da je Edvard bio ljubav njegovog života, ali kako mu ovaj nije uzvratio ljubav, pominje se u mnogim bajkama kao negativan lik.

    1828, Andersen je završio gimnaziju i upisao se na sveučilište. Njegovo prvo delo „Put peške od Holmenskog kanala do istorijskog kraja Amagera" , objavljeno 1829, je slabo prihvaćeno, ali mu je omogućilo put u Nemačku i Italiju koji je imao veliki značaj za njegov dalji rad. Pri poseti Velikoj Britaniji bio je gost Čarlsa Dikensa kom se on, kako je bio feminiziran, sitničav, samoljubiv i hipohondrik nije dopao. Zatim je počeo pisati romane, putopise, drame, autobiografije i poeziju. Njegov sledeći roman „Improvizator" je veoma dobro prihvaćen. Slede romani, „O.T." i „Samo guslač" su bili slabi. Od 1835, pa sve do smrti u malim svicima piše „Priče i zgode", koje vremenom postižu veliki uspeh.

    1823. Andersen je doživeo oštru kritiku Švedske enciklopedije koja ga je optuživa da je previše cmizdrav a da su njegove bajke pod velikim uticajem narodnih bajki i Hoffmann-a. Međutim, ne bismo se složili s tim. Andesen nije „cmizdrav", već romantik, a iako se u njegovim bajkama javljaju motivi iz narodnih bajki, one su pročišćene (nema surovosti- kopanje očiju i sl.) i proširene su opisima- npr. „Mala sirena". N. A. Dobroljubov je, o Andersenovim bajkama rekao sledeće: „Andersenove bajke imaju prekrasnu osobinu koja nedostaje drugim dečijim književnicima. U njima ono što postoji u stvarnosti dobija izvanredni poetički karakter, a ipak ne plaše dečiju maštu svakakvim baucima i tamnim silama. Andersen oživljava obične stvari i stavnja u pokret obične nežive predmete. Kod njega se olovni vojnik tuži na svoju samoću, cveće se odaje veselom plesu, lan doživljava svakodnevne preobraze dok prelazi u niti, platno, rublje, papir. Nema ni priča u kojima se javljaju natprirodne više sile, i te bez sumnje idu u najslabije priče. No, zato su divne one priče u kojima nema uopšte ničeg fantastičnog. Takve su npr. „Kraljevo novo odelo", „Devojčica sa šibicama", „Princeza na zrnu graška", „Saputnik" i dr."

    Kao što smo već rekli, on je u svoje bajke unosio i mnoge likove iz svog života. Tako su Palčica i princeza iz bajke „Princeza na zrnu graška" ustvari Henrietta, kći admirala Wulffa, a u priči „zaručnici" se javnja Riborga Voigtova u koju je dugo bio zaljubljen.

    Andersen osim o tipičnim životinjama koje su do tada bile likovi u bajkama, uvodi i neke druge. Tako imamo bajke „Sretna porodica"- puževi, „Klin čorba"- miševi, „Rode", „Ružno pače"- labudi i patke itd. On je uviđao sličnost pojedinih životinja sa ljudima i o njima pisao baš onako kakve jesu u stvarnosti. U svoje bajke uvodi i biljke. Uviđa i njihovu sličnost sa ljudima prema boji, cvetu, držanju i sl. tu su bajke „Cveće male Ide", „Porodica iz susedstva" i „Puž i ružin grm" u kojima se pominje ružin grm... Andersen oživljava i mnoge predmete: igračke, figure, stare kuće, svakodnevne predmete, portrete, kipove, ormare, ogledala, posuđe itd.- „Olovni vojnik", „Kresivo", „Srećne kaljače", „Crvene cipelice", „Stara kuća"... Ovako se ostvaruje spona između fantazije i realnosti, bajke i života, poezije i priče, simbolike i realizma, i u ovom leži sva Andersenova veličina.



    Dela

    * Pesme
    * Pešačenje od Holmenskog kanala do istočnog rta Amagera
    * Bajke (9 knjiga)
    * Pripovesti
    * Nove bajke i priče
    * Slikovnica bez slika
    * Biti ili ne biti
    * Ružno pače (1843.)
    * Carevo novo odelo (1837.)
    * Mala sirena
    * Mala princeza (1837.)
    * Princeza na zrnu graška
    * Ašasver (drama)
    * De to Baroneser (roman)
    * Improvizator (roman)


    prezueto sa wikipedije
    moomoo meee jooouu

  2. #2

    Odgovor: Hans Christian Andersen

    Evo jedne po mom misljenju, manje poznate njegove bajke, koju sam mnogo volela kao dete. Za one verovatno malobrojne koji ce je procitati celu, samo da kazem da je prepisana iz knjige koju je moj otac jos citao kao dete i zato je puna arhaicnih izraza, koje sam namerno ostavila. Uzivajte!

    Niko na svetu ne ume toliko da prica kao starac San. Uvece on se tiho dokrade u sobu i primakne se decici koja jos sede kod stola i strusi im na trepavke malo sitnog peska, te moraju da zaklope oci. Odmah zatim dune im nezno u potiljak pa im glavice zamorene klonu. Starac voli decu i zeli da ona sto pre odu na pocinak, kako bi im uz krevet mogao pripovedati. Ruvo mu je mnogo lepo, od ciste je svile koja se preliva u bezbroj cudesnih boja. Ima kod sebe uvek dva kisobrana. Jedan je namolovan, ima na njemu velelepnih slicica, on taj kisobran otvara nad dobrom decicom te ce ona cele noci da snevaju carobne sne. Na drugom nema slicica, a on ga razapinje nad malim prkozdzijama i svadjalicama te ovi ne snevaju nista. Sada cemo da cujemo sta je kroz nedelju dana San pripovedao malom Hjalmaru.
    Ponedeonik. Kad je starac seo pored Hjalmara, rekao mu je: „Sada cuti i gledaj!“ I cvece u loncima naraste i preobrati se u cvatuce drvece, a grane mu se raskitise do stropa zastiruci duvarove, te je soba licila na bastenski hladnjak. Pred Hjalmarovim ocima po granama se prosu divotno mirisljivo cvece i decak ugleda silesvo zlacanoga voca i kolaca punih grozdjica. Krasota nevidjena! Odjednom odjeknu strasna larma. Dolazila je iz ormanceta gde su lezali Hjalmarovi udzbenici. San otvori ormance i - eno ga, na tablici cela svadja. U racunski zadatak uvukla se kriva cifra te one ispravne podigle hajku. Iz vezbanke se takodje cula larma, tu su zahtevali poternice. Bese to vezbanka sa stampanim uglednim slovima, a kraj njih je Hjalmar to popodne nevesto napisao svoja slova. „Ugledajte se u nas“, govorila su ugledna slova, „haj ti jesi li pjan? Stoj bre cvrsto, i ti tamo, i svi redom, da niste gegucali, vec malo ukoso, nu ipak cvrsto!“ KaDA TO San opazi, odsece reseno: „Danas nemabajke jer moram da ih malo vezbam. Bese voljno, a sad napred, jedan dva, jedan dva! Mirno!!“ Na komandu slova se usprave poredjana u pravilnom nizu onako kao i ugledna slova. Ali kad je Hjalmar ujutro zavirio u svoju vezbanku, sve je u njoj bilo kao i ranije.
    Utornik. Cim je Hjalmar legao, San carobnom prskalicom dodirne stvari u sobi i one progovore. Nad ormancetom visio je veliki zivopis. Bese tu naslikano drvece i sareno cvece, a bila je tu i velika reka. Zivopis bese dodirnut carobnom prskalicom, pa i na njemu sve ozive: zacvrkutase ptice, uznijase se krune stabala, a oblaci zaplovise nebom. San podigne decaka na ram zivopisa. Mali ukoraci na zelenu travu i otrci do reke. Tu se njijao camac sa srebrnastim jedrima, a vuklo ga sest labudova. Kad dje decak skocio na camac, labudovi povuku i camac se makne. Plovio je rekom kroz bujne zelene sume gde stabla pripovedaju o razbojnicima i vesticama, a cvece o vilama. Pozadi camca pracakale se blistave ribice, a tice, srvene i plave, velike i male, letele su pored Hjalmara poredjane u dva duga jata. „Kakva je to lepa voznja!“ saptao je decak. Po obali redjaju se sume guste i tavne, pa sume – parkovi puni sunca i cvasti sa staklenim i mermernim zamcima. Na doksatima stoje princeze odevene sa mnogo raskostva, a sve su mahom male devojcice koje Hjalmar dobro poznaje jer se s njima vec vrlo cesto igrao. Pred svakim zamkom siljboce mali kraljevici. Sablja im visi o ramenu i ne obrecaju se na svet vec samo prosipaju grozdjice i kalajne vojnike. Hjalmar je plovio izmedju suma, kroz ogromne sale, prolazio kroz varosi. Prispeo je tako i u varosicu u kojoj se bavila i njegova dobra, draga dojilja. Ona ga sa blagovoljenjem pozdravi i zapeva mu pesmicu koju bese sama za njega sastavila. Tice su ispracale njeno pevanje, cvece je igralo a stare se krune tijo njijale, kao da i njim starac San nesto pripoveda.
    Sreda. Kisa pljusti. Hjalmar i u snu cuje njen sum. Kad san otvori prozorce, voda napolju bese obrazovala jezero a uz kucu pristala prelepa ladja. „Bi li hteo da ides sa mnom, Hjalmare?“ upita starac. „Mozes da ove noci vidis strane zemlje, a ujutro ces opet da budes kod kuce.“ U magnovenju je Hjalmar praznicki odeven stojao na palubi. Nebo se razvedri a ladja se pokrene niz ulicu i otplovi na pucinu. Dugo su plovili, a posto im nestane suve zemlje iz vidika, spaze jato roda. Bile su na putu za toplije krajeve. Jedna se bese zamorila i skocanjila, te je najzad iznurena pala na palubu. Tu je zgrabi jedan mornar i turi u kavez medju kokoske, plovke i curane. „Ohoho, ko je to?“ zakokodakase kokoske, curan se nadmeno usepuri i zabrbota srdito, a plovke uzmaknu vicuci:“Rap! Rap!“ Roda je pripovedala o svojim putovanjima, o vrucoj Arici, o piramidama i o noj-tici koja juri po pustari kao divlji konj. Plovke nisu nista razumele pa su zausobice ponavljale: „Ludaste li tice!“ Curan burburikne: „Hurla-la bas je ludasta!“ Roda osetno uvredjena ocuta i pozuri se da razmislja o Africi. Hjalmar pridje ka kavezu i otvori vratanca, a setne na palubu. Bese vec badra. Hjalmaru se cinilo da mu je klimanjem glave blagodarila. Roda zamahne krilima i vine se u visine da potrazi svoje jato na dalekom jugu, a u kavezu nastane larma. „Sutra cemo od vas da skuvamo supu“, rece Hjalmar, kojemu se nije dopadala ta smesa lai se utom probudi.
    Cetvrtak. „Nemoj da se bojis, Hjalmare“, prozbori starac San pruzajuci ruku. Na dlanu je drzao misa. „Dosao je sa pozivkom u svatove. Bice gozbe i veselja. Ove noci vencace se dvoje mladih koji stanuju pod patosom ostave.“ „A kako cu da se uvucem u misju rupu?“, rece Hjalmar unezvereno. „Ne brini“, odgovori starac i dodirnu decaka carobnom prskalicom. Decak ocas postade mali kao prstic. „Sedaj!“ Seo je u naprstak svoje matere, a mis ga odvuce u svoj dvor. „Stoj, gde ces?“ „Gost.“ „Prolazi!“ Pozadi rupe bese dugi hodnik, pozadi svadbena sala. Desno su bile poredjane gospodje misevke i gospodjice misice, a levo gospoda misevi. One su saptale i kikotale, a oni praznoslovili i gladili brkove.Posredi stojali su verenici u izbusenoj korici sira. Dosle su nove zvanice i nastala mesanija. Sala je bila omascena slaninom, njen miris bese svadbena gozba. Osobena zakuska bese zrno graska, u koje ujka mladih bese zubicima umetnicki uklesao prva slova njihovih imena. Svi su saglasno uveravali kako je svadba uspesno namirena i kako su vencanici dobro vaspitani za bracnu vezu i kako se gosti nikad ranije nisu proveli sa toliko gurmanluka. Kad se zvanice podigose, ode i Hjalmar kuci.
    Petak. „Da li bi hteo i ove noci da ides na svadbu?“ upita starac Hjalmara. „Vencace se drug i drugarica tvoje sestre. Lutak Milentije zeni se sa lutkicom Persom. Danas je i njen rodjendan, pa ce izvesno da dobije mnogo lepih poklona. To je njohova stotinita svadba, pa ce zacelo da bude mnogo lepo. Samo pogledaj!“ Na trpezi je bila kucica od kartona, svako prozorce rasvetljeno, a pred vratima su stajali na strazi kalajni vojnici. Mladozenja i mlada sedeli su na patosu uz nogu od trpeze. San baci na sebeb bakinu crnu kecelju i u toj odezdi izvrsi cinodejstvo vencanja. Zatim pokucanstvo ispeva pesmu u slavu dvoje mladih a tada im behu podeljeni darovi. „Da li bi letovali na selu ili bi otisli na svadbeni put u inostranstvo?“ upita mladozenja za savet lastavicu, koja je ranije mnogo landarala po svetu. Lastavica im opise preimucstva i lepote vrucih krajeva. „Sve je to lepo, i jos lepse“, presece joj rec kokoska, „ali po mom nahodjenju nasega kupusa tamo nema. Nas je kupus neosporno najbolji i niciji kupus na svetu ne moze da ga prevazidje, a ubedjena sam da je nas zivot na selu najprijatniji.“ „Kupus je svagde na svetu jednak“, zavrati lastavica obazrivo, „Ali tu je cesto neprijatno vreme i zdravo ostra zima.“ „To je mogucno, nu ovde u nasem otacastvu nema toliko otrovnih zivotinja, a nema ni razbojnika ni dzeparosa. Ko ne vidi da je nasa zemlja najlepsa taj nije zasluzio da ovde zivi“ okonca kokoska reseno. „Nasa je koka iskusna gospodja“, rece Persa, „mi idemo na selo. Je li ovako Milentije? Otvori jednom usta da te svet cuje, nisi usinut, zar cu ja da uvek govorim za dvoje?“ „Dobro je“, rece mladozenja, „neka bude kako si ti rekla.“
    Subota. „Veceras nemam vremena da pripovedam“, odmah rece San i otvori sareni kisobran. Bio je zivopisan kao kakva velika kineska cinija, oslikan plavim drvecem i mosticima, a na njima klanjaju se mali Kinezi. „Ti gledaj ove male Kineze“, produzi starac, „a ja moram da se brinem o cistoti ovoga sveta, jer je sutra nedelja. „Idem da vidim da li su u zvoniku crkveni dusi ocistili zvona, da na praznik glasnije bruje, a moram i u polje da kontrolisem sta je ucinio vetar, jer njemu pada u deo da skida prasinu s trave i lisca. Nu glavni je moj posao da otsrafam zvezde s njihovih mesta i da ih dobro ocistim. Obicno ih slazem u kecelji, nu najpre svaku numerisem da je opet vratim na njeno pravo mesto.“ „Gospodin Sne!“ javi se covek sa slike vise decakovog kreveta. „ja sam Hjalmarov pradeda. Blagodarim vam sto moje praunuce zabavljate bajkama, ali Vas molim da mu ne muckate pojmove. Zvezde ne moze niko da otsrafi, njima to ne treba, jer su one nebesna tela, kao i nasa Zemlja.“ „ja ti blagodarim, mnogocenjeni pradeda“, odgovori san, „ti si najstarija glava ove porodice, nu ja sam mnogo stariji od tebe. Ja izdavna svracam u svaki dom i znam kakvo rukovodstvo treba coveku. A sada lepo produzi ti!“ San uzme svoj kisobran i ode. „Eto ne smes coveku ni sopstveno ubedjenje da saopstis“, promumla odozgo iz rama pradeda, a Hjalmar se od njegovog uzdaha probudi.
    Nedelja. „Dobro vece!“ javi se starac San. Hjalmar otpozdravi i badro skocivsi okrene pradedovu sliku duvaru, da se ne bi opet umesao u razgovor. „A sada pricaj“ zamoli decak. „Dosta sam ti pricao“, odgovori mu starac „a danas cu da ti pokazem moju sestricu. I ona dolazi kod ljudi u posete, ali kod koga dodje, ona toga i odvede. Metne ga na svoga konja i kazuje mu svoju skasku. Ona zna samo dve skaske. Jedna je tako lepa, da nicja uobrazilja ne bi mogla da je stvori a druga je neponjatno jeziva.“ San donese Hjalmara ka prozoru i rece: „Eno je, moja sestrica. Zovu je Smrt. Gledaj samo kako jezdi.“ Hjalmar odistine spazi kako Smrt u trku uzima na svoga konja staro i mlado. Ona sve koji su cinili dobra dela i ziveli pravednicki stavlja pred sebe i sapce im prekrasnu skasku, a sve izvitoperene i lazljive, sve podstrekace i izvrsioce zlih dela stavlja pozadi sebe i kazuje im skasku punu strahote. „ne bojim se ja tvoje sestrice!“ usklikne Hjalmar. „I nemoj da se bojis! Samo pazi da uvek budes dobar covek!“
    Ovde je kraj bajke o starcu Snu. Veceras, kad zaspis, neka ti on sam dalje pripoveda.
    Isn't it funny how day by day, nothing changes, but when you look back, everything is different?
    C. S. Lewis

Slične teme

  1. Hans Magnus Encensberger
    Autor zosim u forumu Svetska poezija
    Odgovora: 3
    Poslednja poruka: 19.08.2013, 21:47
  2. Kristijan Tajsl (Christian Teissl)
    Autor zosim u forumu Svetska poezija
    Odgovora: 3
    Poslednja poruka: 28.12.2011, 23:34
  3. Hans Christian Andersen
    Autor Goga u forumu Književnici
    Odgovora: 0
    Poslednja poruka: 16.04.2008, 15:37

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •