Oktavio Paz
Prikaz rezultata 1 do 11 od ukupno 11

Tema: Oktavio Paz

  1. #1

    Oktavio Paz

    Oktavio Paz

    U Meksiko Sitiju 31.03.1914. rođen je Oktavio Paz, veliki latinoamerički pisac i kritičar. Njegov otac je bio sekretar Emiliana Zapate. Tokom Španske Revolucije učestvovao je na Drugom Međunarodnom Kongresu antifašističkih pisaca u Valensiji. Tokom hladnog rata, Paz je odbio marksističku levicu. Nobelovu Nagradu za književnost dobio je 1990.

    http://www.kirjasto.sci.fi/opaz.htm


    DVA TELA

    Dva tela, licem u lice,
    katkad dva su talasa
    a noć okean je.

    Dva tela, licem u lice,
    katkad dva su kamena
    a noć pustinja je.
    Dva tela, licem u lice,
    katkad korenje su
    što ih noć povezuje.

    Dva tela, licem u lice,

    katkad oštrice su
    a noć bljesak je.



    ZAPISANO ZELENOM TINTOM

    Zelena tinta stvara vrtove, šume, livade,
    krošnje gdje pjevaju slova,
    riječi koje su stabla,
    rečenice koje su zelena zviježđa.

    Pusti da moje riječi,o bijela, siđu i pokriju te
    kao kiša lišća snježno polje,
    kao bršljan statuu,
    kao tinta stranicu.

    Ruke,struk, vrat, grudi,
    čelo čisto kao more,
    potiljak jesenske šume,
    zube koji grickaju vlat trave.

    Zelene pjege, poput zvijezda, osipaju tvoje tijelo,
    kao tijelo stabla u pupanju.
    Neka te ne smetaju toliki sitni i svijetli ožiljci:
    pogledaj nebo kako je zelenim zvijezdama tetovirano.



    OLUJA

    U crnoj planini
    Bujica urla visokim glasom
    U tom času
    Ti hodaš nad ponorima
    Po svom usnulom tijelu
    Vjetar se u tami bori s tvojim snom
    Guštara zelena i bijela
    Mladi hrast tisućljetni hrast
    Vjetar te rastače i kida i ruši
    Otvara ti misao i rasipa je
    Vrtlog tvoje oči
    Vrtlog tvoj pupak
    Vrtlog tvoja udubina
    Vjetar te cijedi poput grozda
    Oluja u tvom čelu
    Oluja u tvom potiljku i tvom trbuhu
    Hladi te kao suha grana
    Vjetar
    U slabinama bujice tvoga sna
    Ruke zelene i noge crne
    Kroz grlo
    Kamena noći
    Privezanog za tvoje tijelo
    Usnule planine
    Bujica urla
    Među tvojim bedrima
    Monolog kamena i vode
    Na obalama tvog čela
    Prolaziš kao ptičja rijeka
    Šuma sagiba glavu
    Poput ranjena bika
    Šuma pada na koljena
    Pod krilom vjetra
    Svakog časa sve viša
    Bujica urla
    Svakog časa sve dublja
    Preko tvog usnula tijela
    Svakog časa sve više noć
    nije dotakla ništa što bi moglo da boli
    njene ruke su bele kao led
    njene misli su čiste, ona misli da voli,ona veruje, veruje

  2. #2

    Odgovor: Oktavio Paz

    Obrtanje

    Visoki stub otkucaja
    Na nepokretnoj osi vremena
    Sunce te oblaci i razgolicuje
    Dan se odvaja od tvoga tela
    I gubi se u tvojoj noci
    Noc se odvaja od tvoga dana
    I gubi se u tvome telu
    Nikada nisi ista
    Uvek upravo stizes
    Ovde si od samog pocetka




    Most

    Izmedju sada i sada,
    Izmedju ja sam i ti si,
    Rec "most".

    Ulazis u samu sebe
    Ulazeci u rec:
    Kao prsten
    Zatvara se svet.

    S jedne na drugu obalu
    Uvek se izvija jedno telo,
    Duga.

    Pevacu za njenim obroncima,
    Spavacu pod njenim lukovima.




    Izvesnost

    Ako je stvarna svetlost belicasta
    Svetljke ove,stvarna
    Ruka koja pise,da li su tada stvarne
    Oci koje gledaju napisano?

    Iz jedne reci u drugu
    Ono sto kazem rasprsava se.
    Ja znam da sam ziv
    Izmedju dve zagrade.
    "....svet kakav zelimo,treba izgraditi u sebi...."

  3. #3

    Odgovor: Oktavio Paz

    JESEN

    U plamenu, zapaljena jesen,
    gori katkada moje srce,
    cisto i samo. Vjetar ga budi,
    dodirne mu središte i onda ga objesi
    za svjetlost koja se smije ni za koga:
    kakva rasuta ljepota!

    Tražim neke ruke,
    neku prisutnost, neko tijelo,
    ono što zidove razbija
    i radja opijene oblike,
    dodir, glas, okretaj, neko krilo samo,
    nebeske plodove gole svjetlosti.
    Tražim po sebi, unutra,
    kosti, netaknute violine,
    usne koje sanjaju usne,
    ruke koje sanjaju ptice...

    I nesto neznano sto kaze nikada,
    a pada s neba,
    od tebe, moj Boze i moj protivnice.
    "....svet kakav zelimo,treba izgraditi u sebi...."

  4. #4

    Odgovor: Oktavio Paz

    Dodir

    Моје руке
    Отварају засторе твога бића
    Одјевају те у другу наготу
    Откривају тијела твога тијела
    Моје руке
    Измишљају друго тијело твога тијела.

  5. #5

    Odgovor: Oktavio Paz

    Odlazak i povratak

    Blatnjavi novembar:
    Umrljano kamenje plavkastocrne kosti
    Neodređene palate

    Ja sam prešao lukove i mostove,
    Bejah živ u potrazi za životom

    U mesečevom salonu
    Krvari svetlost. Ljudi-ribe
    Menjaju hladne slike.

    Bejah živ i videh mnoge aveti,
    Sve kost i koža i svi pohlepni.
    Kula topaz i krv,
    Crne pletenice i ćilibar grudi,
    Podzemna dama.

    Tigar-junica, hobotnica, bršljan u plamenovima:
    Spalio je moje kosti i ispio mi krv.

    Postelja, ugašena planeta,
    Zamka ogledala behu noć i telo,
    Gomila soli, dama.

    Jedi moje ostatke, sunce visoravni:
    Bio sam živ a pođoh da tražim smrt

  6. #6

    Odgovor: Oktavio Paz

    TISINA

    Kao sto iz dna glazbe izvire nota
    koja drhteci raste i postaje sve tanja
    sve dok u dragoj glazbi ne zanijemi,
    tako iz dna tišine
    izvire draga tisina, ostri toranj, sablja
    i diže se i raste i zanosi nas,
    i dok se uzdizu padaju
    sjecanja, nade,
    male i velike lazi,
    i hocemo da kriknemo, ali se u grlu
    rasprsi krik:
    uviremo u tisinu
    gdje tisine postaju nijeme.
    "....svet kakav zelimo,treba izgraditi u sebi...."

  7. #7

    Odgovor: Oktavio Paz

    Monolog


    Pod srušenim stubovima,
    između ništavila i sna
    kruže moji budni sati,
    slogovi tvoga imena.

    Tvoja duga kosa riđana-
    odblesak leta-
    sa žestinom blagom treperi
    na plećima noći.

    Uobičajena tama sna
    što izvire iz ruina
    i pravi te od ničega.
    Teške pletenice, zaborav,
    vlažna obala noći
    gde se širi, gde udara
    slepo more - mesečar.
    Ćuti i prenesi dalje....

  8. #8

    Odgovor: Oktavio Paz

    Posete


    Kroz gradsku noć od kamena i suše
    ulazi polje u moju sobu.
    Pruža zelene ruke sa ptičjim narukvicama,
    sa narukvicama od lišća.
    Nosi reku u ruci.
    Nebo iz polja takođe ulazi
    sa svojom košarom tek isečenog dragog kamenja.
    i more seda pored mene,
    polažući svoj beli rep na tlo.
    iz tišine izbija drvo muzike.
    Sa drveta vise sve lepe reči,
    koje sjaje, zru, padaju.
    Na mom čelu pećina u kojoj prebiva munja...
    Ali sve se naselilo krilima.

  9. #9

    Odgovor: Oktavio Paz

    Povratak

    Na pola puta
    zastadoh. Okrenuh leđa vremenu
    i mjesto da hodam po budućem
    nitko me tamo ne čeka
    vratih se da hodam po prohodanom.

    Napustih red u kojemu svi
    od početka početaka iščekuju
    ulaznicu, ključ, presudu,
    dok razočarana nada čeka
    da se otvore vrata vjekova
    i da netko rekne: nema više vrata
    i nema vjekova.

    Prokrstario sam ulice i trgove,
    sive kipove u hladnoj zori
    i živi vjetar medu mrtvima.
    Nakon grada polje, a nakon polja
    noć u pustinji:
    moje srce bijaše noć i bijaše pustinja.

    Poslije bijah kamen na suncu, kamen i zrcale
    I odmah iza pustinje i ruševina
    more, a iznad mora crno nebo,
    beskrajna ploča s izlizanim slovima:
    zvijezde mi ništa ne otkriše.

    Stigoh na kraj. Vrata oborena
    i anđeo bez mača, pospan.
    Unutra, vrt: ispremiješano lišće,
    disanje gotovo živa kamenja,
    dremovnost magnolija i gola svjetlost
    među istetoviranim deblima.

    Voda s četiri ruke zagrljena
    sa zelenom i rujnom livadom.
    Po sredini, stablo i djevojka,
    kosa od ptica i ognja.

    Golota me nije smetala:
    već bijah kao zrak i voda.
    Pod zelenom svjetlošću stabla,
    usnulo u travi,
    bijaše dugo pero,
    ostavljeno od vjetra, bijelo.

    Htjedoh ga poljubiti, ali glas vode
    izazva moju žeđ i tad me njena prozirnost
    pozove da se promatram.
    Vidjeh kako jedan lik drhti u njenoj dubini,
    jedna svinuta žeđ i jedna razbita usta,
    - o stari pohlepniče, trsu, besmislena vatro!
    Pokrih svoju golotu. Krenuh polako.

    Anđeo se smiješio.
    Dunu vjetar i pijesak me zaslijepi.

    Vjetar i pijesak bijahu moje riječi:
    ne živimo; vrijeme naš život živi.

  10. #10

    Odgovor: Oktavio Paz

    ŠARA

    Jednim komadom ugljena
    Mojom krnjom kredom i crvenom olovkom
    Nacrtati tvoje ime
    Ime tvojih usta
    Znak tvojih nogu
    Na ničijem zidu
    Na zabranjenim vratima
    Urezati ime tvoga tela
    Dok sečivo moje britve
    Ne prokrvari
    I kamen ne zavapi
    I zid ne uzdahne kao grudi
    Navlačim dronje uz oronule tugujem domove eonima
    daleko od savršenog siromaštva

  11. #11

    Odgovor: Oktavio Paz

    UNUTRAŠNJOST

    Zaraćene misli
    hoće da mi rasprsnu čelo

    Stazama ptičjim
    Rukopis napreduje

    Ruka razmišlja glasno
    Jedna reč doziva drugu

    Listom po kome pišem
    Stižu i odlaze bića koja vidim

    Kornjača stol knjiga
    Svijaju krila i odmaraju

    Upališe se svetiljke već
    Ko ležaj se otvara i zatvara čas

    Sa crvenim čarapama i bledim licem
    Ulazite ti i noć
    Navlačim dronje uz oronule tugujem domove eonima
    daleko od savršenog siromaštva

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •