Nikada mi nije bilo jasno zašto ljudi, a specijalno žene i majke, imaju potrebu da u razgovoru sa decom "plicaju" a ne "pričaju".
U mojoj porodici nećete čuti da se neko obrati detetu sa "Sta si ladio?", tako da ni ja nisam imala tu naviku nikada. Drugarice koje su imale te tripove sam opominjala i zabranjivala im da tako razgovaraju sa mojim detetom.
A gledala sam kako se majke krste kad im na sistematskom pregledu saopšte da dete mora kod logopeda.
Ne kažem ja, i moje dete je, kao i svako, nepravilno izgovaralo neke reči... i ne kažem da samo zbog "plicanja" deca idu kod logopeda, ali neki procenat sigurno ide.
Nikada se nisam mešala, niti mi je palo na pamet, u to kako će neko da vaspita svoje dete, a kamo li kako će sa svojim detetom da razgovara. Moj je moto "Živi i pusti druge da žive", ali kad čujem "plicanje" meni se kosa digne na glavi.
Da li vi imate potlebu da plicate kad vidite neko malo bice? Da li ste lavnodusni kad cujete plicanje ili vam smeta? Da li vam je slatko da plicate?