Ibrica Jusić
Prikaz rezultata 1 do 14 od ukupno 14
  1. #1

    02 Ibrica Jusić

    Nježnost u mraku


    Već je ponoć, sad smo sami
    tiho radio svira
    i nad pesmom medju nama
    od srca do srca
    brodi naša bolest laka
    kojoj sreća je ime
    koja zaljubljene sjeća
    onog što svi žele
    Daj mi usta da ih ljubim
    ovi rukama moj vrat
    ne zna ljubav za gubitak
    niti poraz, niti sram
    Daj mi grudi da ih ljubim
    prst nek opiše ti pas
    ne zna ljubav za gubitak
    nema poraza za nas
    Znaj da ljubav je to more
    što se vječno hvata skala
    val što sam iskopa raku
    opet digne se iz vala
    kao i sad nek sve do zore
    tiho radio se čuje
    prerano će ionako
    proći sve što tu je.

    Arsen Dedić
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  2. #2

    Odgovor: Ibrica Jusić

    Jubi sam vašu 'ćer

    Tili ste drugog od prvog trena
    Cestitog momka iz najboje kuce
    Niste joj dali da postane zena
    Niste joj dali da je srce vuce.

    Tili ste drugog, to ste joj rekli
    I to da soldi ne rastu na grani
    Nego nek cuva sve ca ste stekli
    I ca ste za nju cuvali na strani.

    Jubi sam, jubi vasu 'cer
    Ma niste tili marinera
    Tili ste momka na svom mistu
    Tili ste zeta inzinjera.
    Jubi sam, jubi vasu 'cer
    Ja koji ne znam di bi sada
    Sad kad je davno tuda zena
    Ca vridi srcu da se nada.

    Niste joj dali ni da mi pise
    Kako se budi kad se svega siti
    I kako more prica sve tise
    I kako cesto zaladi i liti.

    Niste joj dali da sricu krije
    A niste znali da u mraku place
    Za vas sam osta isto ka prije
    Susidov mali sa cetvero brace.

    Jubi sam, jubi vasu 'cer
    Ma niste tili marinera
    Tili ste momka na svom mistu
    Tili ste zeta inzinjera.
    Jubi sam, jubi vasu 'cer
    Ja koji ne znam di bi sada
    Sad kad je davno tuda zena
    Ca vridi srcu da se nada.

    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  3. #3

    Odgovor: Ibrica Jusić

    Mačka

    U gradu, nije važno ime,
    u praznoj sobi, kaže priča,
    i usred ljeta, usred zime,
    ja vidim tužnoga mladića.

    On živi sam i ko zanesen
    u svom svijetu od papira,
    a vani sunce, kiša, jesen,
    a vani vergl nešto svira.

    No jednog dana šum kraj vrata,
    to netko neznan ući želi
    u njegov život, poput tta,
    da njegovu samoću dijeli.

    A vani zima, vani sniježi,
    i pored praga mačka leži,
    on pruža ruke, k da sanja,
    a vani zora - svjetlost danja.

    No, u tom času, u tom trenu
    pred sobom vidje nagu ženu,
    i on joj reče: budi moja,
    a ona kaže: ja sam tvoja.

    I sve što ima mladić skupi
    i stavi trgovcu na vagu,
    da prstenje od zlata kupi
    i haljinu za svoju dragu.

    Da, zlato želi, al' ne haje
    za skromnu halju što joj daje,
    i tužni mladić svako veče
    u novu krađu opet kreće.

    Jer, on je želi, on je ljubi,
    i volio bi da je mazi,
    a zna da svoju ljubav gubi
    bez darova i ruku praznih.

    I riješi sada, još ove noći,
    u zadnju krađu on će poći,
    i u zoru se mladić vrati
    da strašnim novcem ljubav plati.

    I donese joj dragi kamen
    u svijetu najveći od sviju,
    u kom se, kao jedan plamen,
    sve vatre ovog svijeta kriju.

    I vidje - žena ruke pruža
    i ljubi kamen kao muža,
    i kao što njega nikad nije
    uz tijelo hladan kamen grije.

    I dok se njemu lice grči
    u sobu uđe miš i trči,
    i kao mačka skoči žena,
    na plen se baci istog trena.

    I stiže ga, a njeni zubi
    već traže meso koje peče,
    i ženi koju mladić ljubi
    sa kuta usne krv poteče.

    U strahu mladić oči sklopi -
    te strašne slike neka odu,
    on vidje lađu što se topi,
    i svoju ljubav na tom brodu.

    A kada opet nađe snage
    on digne vjeđe - žene nema,
    i tada mjesto svoje drage
    on vidje mačku kako drijema.

    Kroz prozor uđe svjetlost danja,
    on pruža ruke, k da sanja,
    sad opet samo mačku ima,
    a vani studen, snijeg i zima.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  4. #4

    Odgovor: Ibrica Jusić

    U svakom slučaju te volim

    Volim te uvjek, i kada se budis,
    I kad na licu sminke nemas,
    I kad si ljuta, i kada se cudis,
    I kad bez mene na ples se spremas.

    Uvjek te volim, hocu da znas,
    Volim te, ne znam, o, kako da odolim,
    U svakom slucaju te volim.
    U svakom slucaju te volim.

    Volim te kada si blijeda i sjetna,
    I kada bore imas na licu,
    Volim te kada si divlja i sretna,
    I kad u ruci drzis pticu.
    Kada neces nista da mi das,
    Volim te, ne znam kako da odolim,
    U svakom slucaju te volim.
    U svakom slucaju te volim.

    Mmmmmmmm...

    Volim te uvjek, i kada sanjas,
    Kad ne pises mi, kada te nema,
    Kada od mene stalno se sklanjas,
    Volim te kada si posle nema,
    Kada sutis poput ribe bas.
    Volim te, ne znam kako da odolim,
    U svakom slucaju te volim.
    U svakom slucaju te volim.

    Volim te uvjek, cak i tada,
    Kad ne volim te, kada si sama,
    Kad vece pada iznad grada,
    Volim te kad se pravis dama,
    Kad ne volis me kao sada,
    I u tome i jest zivot nas,
    U svakom slucaju te volim.
    U svakom slucaju te volim.


    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  5. #5

    Odgovor: Ibrica Jusić

    Emina

    Sinoć, kad se vratih iz topla hamama,
    Prođoh pokraj bašte staroga imama;
    Kad tamo, u bašti, u hladu jasmina,
    S ibrikom u ruci stajaše Emina.

    Ja kakva je, pusta! Tako mi imana,
    Stid je ne bi bilo da je kod sultana!
    Pa još kad se šeće i plećima kreće...
    - Ni hodžin mi zapis više pomoć neće!...

    Ja joj nazvah selam. Al' moga mi dina,
    Ne šće ni da čuje lijepa Emina,
    No u srebren ibrik zahitila vode
    Pa po bašti đule zalivati ode;

    S grana vjetar duhnu pa niz pleći puste
    Rasplete joj one pletenice guste,
    Zamirisa kosa ko zumbuli plavi,
    A meni se krenu bururet u glavi!

    Malo ne posrnuh, mojega mi dina,
    No meni ne dođe lijepa Emina.
    Samo me je jednom pogledala mrko,
    Niti haje, alčak, što za njome crko'!...

    Aleksa Šantić

    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  6. #6

    Odgovor: Ibrica Jusić

    Nježne riječi

    Ne, ja sam jos, ne vjerujem
    da ti neces biti tu
    kao nekad saptati njezne rijeci
    volim te i dok dani prolaze
    tuzan okvir stvaraju
    ja jos mislim na tebe

    I sta sad, kad ne mogu bez tebe
    nacini negdje sad
    kad nema nikog ko bi sad
    mogao da me utjesi

    Sanjam noci bez tebe
    ali jos ne vjerujem
    da te nema, da te nema
    kraj mene

    Ne, ja vise nisam siguran
    gdje trazit' ljubav i naci mir
    tako ranjen, izgubljen
    stalno negdje putujem
    u daljine trazim te

    Jer ja, ne mogu vise bez tebe
    naci mir
    ne, kad nemam nikog ko bi sad
    mogao da me utjesi

    Ja sanjam noci bez tebe
    ali jos ne vjerujem
    da te nema, da te nema
    kraj mene

    Ja sanjam noci bez tebe
    ali jos ne vjerujem
    da te nema, da te nema
    kraj mene, kraj mene

    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  7. #7

    Odgovor: Ibrica Jusić

    Sutra bit će prekasno

    Sutra bit ce prekasno, podji sa mnom sada
    na peronu ceka nas vlak ko zadnja nada
    ne razmisljaj suvise, preko svega prijedji
    sretni dani pred nama postaju sve rjedji

    Sutra bit ce prekasno, nocas moja budi
    sami smo na otoku usred mora ljudi
    pozovi me pogledom, bilo sto mi kazi
    vise bole istine nego dobre lazi

    Sutra bit ce prekasno dvostruko da dajes
    ostat ce ti jedino vrijeme da se kajes
    i neces me poznati, ni ime mi znati
    i kraj mene proci ces, a ja necu stati

    Sutra bit ce prekasno, pobjegnimo sada
    zagrljeni svjetlima nepoznatog grada
    ne ocekuj previse, spusti glavu dolje
    izabrat ces losije propustajuci bolje

    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  8. #8

    Odgovor: Ibrica Jusić

    Nije bilo lako

    Nije bilo lako cuti one rijeci
    kojima se nasa raskinula veza
    nije bilo lako preko svega preci
    sjetiti se prve setnje ispod breza

    nije bilo lako ostaviti stvari
    sto smo im se skupa radovati znali
    nije bilo lako ali tko da mari
    kovceg nece spremati svjetlo se pali

    A vani je ponoc a vani je tama
    moras biti hrabra kad ostanes sama
    a vani je ponoc a vani je tama
    moras biti hrabra kad ostanes sama

    Ni tebi ni meni
    nije bilo lako
    al bolje je ovako
    bolje je ovako
    al bolje je ovako
    bolje je ovako....

    Nije bilo lako okrenuti glavu
    ko da se nikad poznavali nismo
    Nije bilo lako možda si u pravu
    nisam smio zadnje napisati pismo
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  9. #9

    Odgovor: Ibrica Jusić

    Shalom sara

    Shalom sara, shalom sretna
    Dobro dosla svuda si ti
    Tvoja je kosa suma cvjetna
    U kojoj mladi mjesec spi
    U kojoj mladi mjesec spi.

    Usne su ti poput nara
    Vitko zito tvoj je struk
    Tvoje su pjesme, o shalom sara
    U mome srcu najljepsi zvuk
    U mome srcu najljepsi zvuk.

    O sara, shalom, shalom, shalom
    Tvoje je ime najljepsi stih
    O shalom, radost u meni stvara
    To ime ljepse je od svih
    O sara, shalom, shalom, shalom
    Dobro si dosla, sara shalom
    Zbog tebe moje srce se para
    I ja sam zbog tebe lud.

    Shalom saru trazim, gubim
    Za njom lutam, moja je sva
    U svakoj zeni ja je ljubim
    Sve zene u njoj ljubim ja
    Sve zene u njoj ljubim ja.

    O sara, shalom, shalom, shalom
    Tvoje je ime najljepsi stih
    O shalom, radost u meni stvara
    To ime ljepse je od svih.
    O sara shalom, shalom, shalom
    Dobro si dosla, sara shalom
    Zbog tebe moje srce se para
    I ja sam zbog tebe lud.


    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  10. #10

    Odgovor: Ibrica Jusić

    Ljubav siromaha

    Mi hranimo našu ljubav našom krvi
    U svijetu koji zatvoren je za nas
    Ni jedan put ne vodi od nas tamo i sva su vrata zaključana.
    Naš svijet smo mi; moj svijet završava na rubu tvoga,
    Tvoj svijet na rubu moga tijela
    Mi nemamo ništa do li jedno drugo
    Nas dvoje uživa svijet jedno u drugom
    I nama nije ostalo ništaa do li naša ljubav
    Mi hranimo ljubav našom krvi
    Kad jednog dana naša ljubav popije posljednju kap naše krvi
    Mi saznat ćemo: ni ljubavi nema
    Jer ljubav živi dokle i krv gori
    Mi saznat ćemo da je i posljednji plamen našeg života
    Ugasnuo u mrak nekog nama tuđeg,
    Ničim s nama nevezanog svijeta
    Dok gorilla je naša krv, dok vezala nas ljubav
    Mi osjećamo da smo jedno svijet u svijetu
    Sad nema ljubavi i mi vidimo
    Da svijet se naš je raspao na dvoje.
    Nema više puta od mene do tebe
    Zatvorena srca zanavijek
    Nema vrata da se otvore
    Zaludu duša hoće da se digne
    Na krilima kojih više nema.

    A.B. Šimić
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  11. #11

    Odgovor: Ibrica Jusić



    Žute dunje

    Voljelo se dvoje mladih
    šest mjeseci, godinu
    kad su htjeli da se uzmu,
    da se uzmu aman, aman
    dušmani im ne dadoše

    Razbolje se lijepa Fatma
    jedinica u majke
    poželjela žute dunje,
    žute dunje aman, aman
    žute dunje iz Stambola

    Pođe dragi da donese
    žute dunje Carigradske
    al' ga nema tri godine,
    tri godine aman, aman
    nit' se javlja, niti dolazi

    Dođe dragi sa dunjama
    nađe Fatmu na nosilima
    dvjesta dajem spustite je,
    trista dajem otkrijte je
    da još jednom Fatmu ljubim ja
    Opet sam ti u kafani, mene bez nje ništa nema
    Tu su moje lude noći, nikad nisam u samoći,
    Hej kafano, moja rano...
    Samo na www.VojvodinaCafe.rs - Muška kafana,
    Bircuz koji radi 25 sati dnevno!

  12. #12

    Odgovor: Ibrica Jusić





    THE PAST IS HISTORY, THE FUTURE IS MISTERY,TODAY IS A GIFT... THATs WHY ITs CALLED " PRESENT "


  13. #13

    Odgovor: Ibrica Jusić

    Sa albuma Hazarder Ibrice Jusića (1999.):

    Prekratki prolog / Minute Prologue
    Zbogom malena / So Long, Marianne
    Neka pjevač umre / A Singer Must Die
    Ptica dugim letom / Bird On The Wire
    Hazarder / The Stranger Song
    Obala priča / Stories Of The Street
    Ljiljan / Suzanne
    Tvoja želja zna / If It Be Your Will
    Moj grijeh skriven znaš / You Know Who I Am
    Odvedi me / Dance Me To The End Of Love
    Tko / Who By Fire
    Mali bečki valcer / Take This Waltz




    Citat Srđan Depolo - preveo pesme Leonarda Cohena kaže:
    Ovaj prijepis temelji se većinom na stihovima tiskanim u knjižici albuma. Ti stihovi ne sadrže samo stihove koji nisu pjevani ili su otpjevani u prepravljenim varijantama, nego su transkribirani u radnim verzijama, sa zarezima i trotočjima koja pri pjevanju označuju stanku. Bilo je katkad teško transkript uskladiti s normalnom sintaksom, ali ponajviše je pomoglo Ibričino pjevanje, a cijeli tekst uspoređen je s Cohenovim izvornim stihovima pogotovo rasporedom rečenica i razlamanjem stihova i strofa da bi se razjasnila nejasna mjesta.
    Prekratki prolog

    (Minute Prologue, Live Songs, 1973)

    Znam, slušao sam razočarane tlapnje
    i krzmanja, boli svih,
    i osjećam, bez obzira što kažem ti,
    da preteška će svaka biti riječ.
    Ali mislim da odagnat će boli,
    ali mislim, iscijeliti će bol,
    ja lud sam, al znam da iscijeliti će boli sve
    pjesme glas.


    Zbogom malena

    (So Long, Marianne, Songs Of Leonard Cohen, 1967)

    Na prozor još jednom dođi, malena,
    da sudbinu mi prorekne tvoj dlan.
    Sebe još smatrah sinom vračare
    kad si me k sebi pozvala.

    Sad zbogom malena
    jer vrijeme mijenja sve,
    i smijeh i plač, i plač
    i smijeh nad svim što bilo je.

    Ti znaš da s tobom nađoh mir,
    prelako nađoh zaborav,
    zaboravih molitvu za anđele,
    i anđeli ne mole više za nas.

    Sad zbogom, malena,
    jer vrijeme mijenja sve,
    i smijeh i plač, i plač
    i smijeh nad svim što bilo je.

    Na pragu zrelom smo se sreli mi,
    nad Lokrumom spuštao se mrak,
    ko čislo ruku si mi držala
    i koljenom zadrhtala.

    Sad zbogom malena
    jer vrijeme mijenja sve,
    i smijeh i plač, i plač
    i smijeh nad svim što bilo je.

    Sva pisma pišu da kraj mene si,
    pa zašto osjećam se sam,
    na rubu stojim, dok čvrsti lanci tvoji
    prikovali su tebe za moj dlan.

    Sad zbogom malena
    jer vrijeme mijenja sve,
    i smijeh i plač, i plač
    i smijeh nad svim što bilo je.

    Za sada još trebam tebe, malena,
    još tup i hladan kao led,
    kad priznah sve, tada si otišla
    dok ja još prazno zurih blijed.

    Sad zbogom malena
    jer vrijeme mijenja sve,
    i smijeh i plač, i plač
    i smijeh nad svim što bilo je.

    [nije otpjevano!
    Sad vidim, stvarno, da lijepa si,
    pa makar ime mijenjaš ponovo,
    osvojit vrhom sve ću planine
    da kišom oči isperem.

    Sad zbogom malena
    jer vrijeme mijenja sve,
    i smijeh i plač, i plač
    i smijeh nad svim što bilo je.]

    Tvoje oči, tvoje oči zaboravljam
    dok tijelo morem tvojim zri,
    a tajnu sa mnom što si čuvala
    na dlanu svima daješ ti.

    Sad zbogom malena
    jer vrijeme mijenja sve,
    i smijeh i plač, i plač
    i smijeh nad svim što bilo je.


    Neka pjevač umre


    (A Singer Must Die, New Skin For The Old Ceremony, 1974)

    Sudom vlada tišina, priznanje ne žele,
    uz pitanje muklo, jer pravdu već dijele,
    glas optužbu pjeva, pjev laž loše krije,
    za milost da molim znam mrsko im nije.

    Dame pomalo cijede, sudac izbora nema,
    taj pjevač nek umre zbog lažnih dilema.
    I hvala vam, hvala, vi istini vjerni,
    svih kreposti gnjilih vi čuvari smjerni,
    znam, vi ste u pravu, ja zablude krojim,
    zakužit ću zrak glupim pjesmama svojim.

    La, la, la...

    Noć je sve gušća, moja obrana šuplja,
    pred odjećom žene, gdje vreba me duplja,
    u klizavoj svili, šum sumnjivog bedra,
    gdje prerušen puzim toj zmiji u njedra.
    Laku noć, laku noć, iz noći u noć,
    iz noći, u noći, iz noći u noć, i u noć.

    Još uvijek se bojim da bit će po tvome.
    Gle! Ruglo si tijelu učinila svome.
    Znam, kleveću samo, sve nemilo pljuju,
    ma tko još ima petlje da zgazi tu rulju,
    pa vječno nek žive rad, zakon i red,
    ja odavde nisam, tek sam prolaznik nijem.
    Ra, ra, ra, ra...
    Ra ra ra ri ra ri... Laku noć.


    Ptica dugim letom

    (Bird On The Wire, Songs From A Room, 1969)

    Kao ptica dugim letom,
    i kroner ponoćnim duetom,
    tamni sjaj slijedim sam
    kako znam.

    Kao srna ispred hajke,
    ili junak neke otrcane bajke,
    ćutim svaki nijemi stih
    za tebe.

    Premda znam da bio sam grub,
    oprostit ćeš, znam, morat ćeš,
    jer nemaš više kud.
    I premda znam da laž topi glas
    iz oboje, to dobro znaš, iz oboje
    lagat će strast.

    Kao dijete prvim plačem,
    ili zvijer očnjakom deračem,
    sve sam ruke pružene
    prezreo.

    Pjesmom ovom ću se kleti,
    i svime što još mi se sveti,
    podnijet želim kušnje sve
    zbog tebe.

    Gleda me slijepac drhteć uz svoj truli štap,
    znam gleda me, gleda i kaže mi:
    Ti previše tražiš, znaš...
    A lijepa žena tajnu lažnog boka njiše,
    i kriknut će, da, kriknut će: Zašto ne tražiš više?!

    Kao ptica dugim letom,
    ili kroner ponoćnim duetom,
    tamni sjaj slijedim sam
    kako znam.


    Hazarder

    (The Stranger Song, Songs Of Leonard Cohen, 1967)

    Znam prekasno je bilo kad si mogla birat
    hazardere, prazne,
    blefom silovane duše.
    Ja znam taj rijedak soj,
    jer teško držat je ruku što se trese
    svaki put kad strah je guši.
    Što drhti svaki put kad strah je guši.

    Prašina zaboravljenih džokera te davi,
    on ne ostavlja ti ništa,
    čak ni osmijeh,
    jer vrebao je samo jednu kartu, onu pravu,
    poslije koje dijelit nikad više neće.
    On je htio samo san do prve zore,
    on je htio samo san do prve zore.
    Kradom zureći u okna siva vjerovat će da si kriva
    što se dama crna drugom smiješi,
    a iz nekog džepa šupljeg
    kakav stari vozni red će reći:
    znadeš sve al priznat snage nemaš.
    Da si znala sve, al priznat snage nemaš.

    Stranac neki ponovo će htjeti tvoje želje tmurne,
    njemu ipak ništa manje strane.
    Priča tebi dobro znana,
    ruka zlatni sjaj mu ljušti,
    slomljeni joj zglob već 'rđom škripi,
    za ulog tvoje snove mijenjat želi,
    za ulog svoje snove mijenjat mora.

    Nećeš smoći snage brodolomca jednog još prepustit moru,
    k'o da pogled tvoj ne traži,
    oči varljiv san mu sklapa,
    glas mu nekom cestom lebdi
    prozirnom k'o dim u zimskoj zori.
    Prozirnom k'o dim u zimskoj zori.

    Reći ćeš da strpljiv bude, premda već bez želje lude,
    otvorena vrata trag će izdat,
    cestu ćeš sa strahom slijedit
    blijedu kao zebnja tvoja.
    Ljubav zvat će ime hazardera.
    Ljubav zvat će ime hazardera.

    Srest ćemo se, čekam samo tebe ispred vlakova što kasne.
    Nekim novim moram krenut.
    Molim te, daj shvati,
    nikad željom takvom ili sličnom
    vladat ili živjet nisam znao.
    Znaš napamet te riječi hazardera.
    Znaš, šutnjom teku riječi hazardera.

    Sutra ispočetka, ako želiš, tu na obali, pod mostom
    koji rijeci ušće trne
    i kad pred tobom ponovo se nađe,
    skrušen, znaš da samo san do prve zore opet traži.
    I shvatit ćeš da netko od njih mora.
    I željet ćeš da svane prva zora.

    Prašina zaboravljenih džokera te davi.
    On ne ostavlja ti ništa, čak ni osmijeh,
    jer vrebao je samo jednu kartu, onu pravu,
    poslije koje dijelit nikad više neće.
    On želi samo san do prve zore.
    On želi samo san do prve zore.

    Kradom zureći u okna siva, vjerovat će, ti si kriva
    što se dama crna drugom smiješi,
    a iz nekog džepa šupljeg
    neki stari vozni red će reći:
    znadeš sve al priznat snage nemaš.
    Da si znala sve, al priznat snage nemaš.
    Da si znala sve, al priznat snage nemaš.
    Da si znala sve, al priznat snage nemaš.
    Da si znala sve, al priznat snage nemaš.
    Da si znala sve, al priznat snage nemaš.


    Obala priča

    (Stories Of The Street, Songs Of Leonard Cohen, 1967)

    Glas blijedih žala kida san,
    sa trga žamor urla.
    Kroz svjetinu što mijenja tok
    tlo podnem žari kugla.
    Na prozor teške vjeđe guram,
    krov se stari ruši,
    a ruka čvrsto gitaru steže,
    druga se cestom guši.

    Znam, loš glas se čuti mora,
    zlih jezika želja.
    Gradovi su napol gluhi,
    ljudi harnih nema.
    Daj skupi petlju, priznaj mi,
    kad birali smo tebe,
    to mnoštvo što se izdire zašto nema
    krik za mene?

    Gdje nesta onog oka čar,
    već slobodnom je ćutim.
    Ni korak laki ne čujem
    nit povratak ne slutim.
    O, gospo mojih vlažnih bdjenja,
    stranac vruljom roni,
    a more tvoje osekom zjapi,
    kopnom vala zvoni.

    Dob pohote i žudnji tamnih
    žrtvom treba dvoje.
    I priče galeb moru krade,
    lažju šljunak doji.
    I djeca, čije kule vjetar
    pijeskom baca u oči,
    jer rukom jedne nove grade,
    drugom trulež kroči.

    Zar nećeš sa mnom, malena,
    san mora biti stvaran.
    I borovi i cvrčka glas
    i vesla mudra stara.
    I kad u ponoć kriknem blijed
    na pragu prve zime,
    tad mrežom me ko ješku baci,
    teškoj tami plime.

    Pred molitvom riječ klonula,
    dok druga psovku cijedi.
    U svoje [riječi]* vjere nemam, tvoje
    davno već ne slijedim.
    Tek osta blijedih luči sjaj,
    što moćnim nebom plove.
    U mnoštvu, nošen morem tame,
    tvoj me pogled zove.

    [*Riječ je tiskana ali nije otpjevana!]



    Ljiljan

    (Suzanne, Songs Of Leonard Cohen, 1967)

    Do izvora će te odvest,
    sve do ušća mrtvih mora,
    gdje ko pseto vesla cvile
    njenim dnom ko živim pijeskom.
    Tu ćeš znati da je divlja,
    ali divljom ćeš je sanjat,
    grist ćeš voće nezemaljskog vrta
    gdje se svjetlost rađa,
    i kroz zube kad procijediš
    da za nju baš ničeg nemaš,
    slijep ćeš krenut njenom brazdom
    gdje će šapat mora reći
    da nasukat leut moraš.

    Njenom obalom ćeš brodit,
    slijep, bez kompasa i zvijezda,
    i poklonit sne ti mora
    jer dubinom njenom lebdi razbor tvoj.

    Sin Čovječji bješe mornar,
    brodolomac divljih voda,
    sjetnog pogleda u beskraj
    snatreć depresivne palme.
    gubitnike da Ga slijede
    reče: Svi će mora brodit
    da ih prekri more spasa,
    ali sam, gotovo slomljen,
    vapeć nebu šutnje krikom,
    zaboravljen, skoro čovjek,
    potonuvši tvojom svijesti kao hrid.

    Morem njegovim ćeš brodit,
    slijep, bez kompasa i zvijezda,
    pređu sumnje sol će kidat
    jer je dotakao svjetlom razbor tvoj.

    Cvijet Ljiljanov ćeš slijedit
    strmom stazom morske tmine,
    svu u dronjcima što kriju
    zlobnu plijesan Vojske Spasa,
    suncem pitkim kao vino,
    svom Patronu mirne luke
    kao dijete će te vodit
    putem smetlišta kroz cvijeće.
    Sve heroje vlažnih algi,
    slične djeci kada svane,
    što se otimlju za čežnju
    nijemog izvora što Ljiljan vraća
    oku kao odraz.

    Njenim morem sam ćeš plovit,
    slijep, bez kompasa i zvijezda,
    i poklonit san joj moraš
    jer dubinom tvojom drhti razbor njen...
    Razbor njen...
    Razbor njen.


    Tvoja želja zna


    (If It Be Your Will, Various Positions, 1984)

    Tvoja želja zna
    mojih šutnji grijeh.
    Zanijemit će stih,
    sledit će se smijeh.
    Umuknut će glas
    dok blijeda tama sna
    obavije nas.
    Tvoja želja zna.

    Tvoja želja zna
    glas istine plah.
    Propjevat će brijeg,
    uminut će strah.
    Propjevat će brijeg,
    Tvoje psalme slap će tkat.
    Tvoja želja zna
    mojom pjesmom sjat.

    Tvoja želja zna,
    birat ne znam već.
    S brijega radost će
    rijekom moru teć.
    Blagost Tvoja nek
    preli zdvojne duše grijeh.
    Tvoja želja zna
    pokloniti smijeh.

    Privući će nas,
    zarobljene snom,
    prigušena luč
    s Tvojom djecom zlom.
    Prigušena luč,
    Tvoje škrto sjeme zla,
    jer ugasiti noć
    Tvoja želja zna.
    Tvoja želja zna.


    Moj grijeh skriven znaš

    (You Know Who I Am, Songs From A Room, 1969)

    Ponorom tvojim neću past,
    mojim ne želiš, znam,
    vječna tišina krikom dijeli
    tvoje od moga zla.

    Moj grijeh skriven znaš,
    s njim rađat ćeš dan,
    ništavilom gluhim rasparat ću
    svjetlost i san.

    Ponekad ljepost nagu
    trebam, podivljalu, zlu,
    utrobu tvoju plodnom želim
    i trebam da ubiješ nju.

    Moj grijeh skriven znaš,
    s njim rađat ćeš dan,
    ništavilom gluhim rasparat ću
    svjetlost i san.

    Ako me ikad pronađeš,
    sebe ću izdat sam.
    Predat ću leš ruine
    jer će s tobom oživjeti, znam.

    Moj grijeh skriven znaš,
    s njim rađat ćeš dan,
    ništavilom gluhim rasparat ću
    svjetlost i san.

    Ponore tvoje neću proć,
    moju ćeš prezret kob.
    Ni život niti smrt ne slijedim,
    gospodar nisam ni rob.

    Moj grijeh skriven znaš,
    s njim rađat ćeš dan,
    ništavilom gluhim rasparat ću
    svjetlost i san.

    Ponekad ljepost nagu
    trebam, podivljalu, zlu,
    utrobu tvoju plodnom želim,
    i trebam da ubiješ nju.

    Moj grijeh skriven znaš,
    s njim rađat ćeš dan,
    ništavilom gluhim rasparat ću
    svjetlost i san.


    Odvedi me

    (Dance Me To The End Of Love, Various Positions, 1984)

    Vodi me gdje pleše mrtvih violina prah,
    vodi me gdje skriven čami poraženi strah,
    granom masline ogrni mutna sjećanja,
    odvedi me do ponora,
    odvedi me do ponora.

    Vodi me ljepotom kad se nađem opet sam,
    zabranjenih pokreta još korak osjećam,
    lagano razotkrij ono što odavno znam,
    odvedi me do ponora,
    vodi me, vodi do dna.

    Vodi me kroz zvona plesom bijelih velova,
    vodi me polako sjenom drevnih borova,
    prestarjele, još nas cijedi duša nezrela,
    odvedi me do ponora,
    odvedi me do ponora.

    Vodi me gdje djeca zovu svog rođenja dar,
    vodi me kroz koprenu što mrljom gubi čar,
    podigni mi zaklon i zameti svaki trag,
    odvedi me do ponora,
    odvedi me do ponora.

    Vodi me gdje pleše mrtvih violina prah,
    vodi me gdje skriven vreba preporođen strah,
    dodirni me velom ili sakrij rukama,
    odvedi me do ponora,
    odvedi me do ponora,
    odvedi me do ponora,
    odvedi me do ponora.
    La, la, la, la...


    Tko?

    (Who By Fire, New Skin For The Old Ceremony, 1974)

    Tko bijesom vatre,
    tko pjenom vode,
    tko uz bljesak sunca,
    tko iz gluhe tmine,
    tko uz napast tešku,
    tko bez prava žalbe,
    tko za cvjetno-sjetan svibnja cvijet,
    tko napuštajući svijet,
    i tko u redovima uzalud stoji?

    Koja rubljem erotskim,
    tko apaurinom,
    kome donja gornjom mlati,
    tko glupim pitanjem,
    koga snježna lavina,
    koga prasak baruta,
    tko bijednom pohlepom,
    tko od ljute gladi,
    i tko, i tko u redovima uzalud stoji?

    Tko će karijerom,
    tko glupošću sretnom,
    tko samozatajno,
    koga lik iz lokve gleda,
    tko pod šlapom voljene,
    tko se rukom vlastitom,
    koga lanci smrti dave,
    a tko debelim vezama,
    i tko, i tko u redovima uzalud stoji?

    Tko bijesom vatre,
    tko pjenom vode,
    tko uz bljesak sunca,
    tko iz gluhe tmine,
    tko uz napast tešku,
    tko bez prava žalbe,
    tko za cvjetno-sjetan svibnja cvijet,
    tko napuštajući svijet,
    i tko, i tko u redovima uzalud stoji?
    La, la, la, la, laj, laj...


    Mali bečki valcer

    (Take This Waltz, Im Your Man, 1988 )
    (Temeljeno na pjesmi Mali bečki valcer Federica Garcje Lorce)

    Puna Viena* je prelijepih žena,
    gdje s ramena plače im smrt.
    U predvorju s tisuću prozora
    golubice grob plodi vrt.
    Rastrgli smo udove jutra
    za muzej gdje ledi se smijeh,
    kraj, želim kraj, želim kraj, želim kraj.
    Zadnji valcer potamnit će sjaj.
    Želim tebe pa ponovo s tobom,
    na stolici, sa knjigom za zrele,
    u spilji gdje ljiljan je zbogom,**
    gdje ljubavi nisu se srele.
    Našom posteljom mjesec se znoji,
    krikom stenje u pijesku nam trag,
    kraj, želim kraj, želim kraj, želim kraj,
    želim kraj što već stoljećem mre.

    Taj ples, taj ples, taj kretenski ples
    zadahom pijane smrti i sna
    perverzna ispire dna.

    Nijemim koncertom odzvanja Viena,
    trzaj jeke u ustima klonu,
    po krčmama kroneri umukli,
    presudi smrtnoj da s tugom potonu.
    Tko to penje se odrazom tvojim?
    Svježe trganim buketom suza
    kraj, želiš kraj, želiš kraj, želiš kraj,
    zadnji valcer udaljit će raj.

    Smijehom djetinjstva potkrovlje muklo,
    u njem jecat ćeš poda mnom znam.
    Plinska svjetiljka košmarom pjeva
    tužnoj magli kad umire dan.
    Lanci pjevaju tamnicom tuge
    gdje oplakuješ ljiljanov grijeh,
    kraj, želiš kraj, želiš kraj, želiš kraj,
    ne zaboravi, sjeti se, laži, laži, laži.

    Taj ples, taj ples, taj kretenski ples
    dahom oblokane smrti i sna
    zapretena ispire dna.

    Vrtlog nosi nas ponovo Vienom
    pod krabuljom rijeke i sna,
    cvijet klonuli cijedi reverom,
    usta bedrima tonu do dna.
    A spomenar ukrast će dušu,
    lik bršljanom sakrit će hum,
    potonuti želim ljepoti
    i pjesmom okrvaviti kljun.
    Otpleši me bedrom do kraja,
    do vrela kog crpi ti dlan.
    Kraj, želiš kraj, želiš kraj, želiš kraj,
    zadnji valcer je tvoj, barem znaj,
    barem znaj.
    Zadnji valcer je tvoj, barem znaj.
    Barem znaj, zadnji valcer je tvoj.
    Zadnji valcer je,
    zadnji valcer je tvoj, barem znaj.





    *Vienna je prevedena kao 'Viena', umjesto kao Beč
    ** Mutno značenje. Cohen-Lorca: in the cave at the tip of the lily; Garcia-Lorca: u mračnom hambaru ljiljana (Golobov prepjev), u mračnoj mansardi ljiljana (Jelićev prepjev)


    Mare (Nancy)


    Kad privari je pivac dan,
    prisušija suze jon je san,
    s dajinskin u ruki,
    još buljeć u ekran.
    Ćaća pravdi biža je,
    ma sebi mog ni,
    iz porta škurog osin nje
    dežertali su svi,
    dežertali su svi...

    Ne sićan se višje kad,
    a biće mulac b san tad,
    Mare bi (uvik), ka niki đir,
    sa svakin po jedan tir...
    Na nikoga ni čekala,
    a sama ka i pas,
    sa' vidin da je živila,
    za jubav sviju nas,
    za jubav sviju nas...

    I pivac je zataj dan,
    Mare je sama, znan,
    z livorveron, uz telefon,
    još zuri u plafon...
    A govoru, još lipa je,
    da lipje bilo ni,
    ma njanci jedan nije
    prispava poslin tri,
    prispava poslin tri...

    Još uvik uran ponoćnin
    mlogi mislu na nju,
    ka(d) znali su luštravat ju,
    Maru, nesriknju...
    A pustoj rivi mireć kraj,
    ka(d) korak slušan svoj,
    glason sritnin zove me,
    nek' svratin malo k njoj,
    nek' svratin malo k njoj...

    Ivana Orleanska (Joan Of Arc)


    Iz mraka jezdi Ivana snena,
    plamom iskri staza njena,
    čvrst oklop traži mjesec žut...
    a rke snažne nema za loman skut.

    I reče: Dosta igre grube,
    želim one što divlje ljube,
    velebna zvona i bijelo tkanje,
    tu krunu, za moje davne dječje sanje...

    Želji je mojoj otrov pravi,
    tvoj vlažan hod po kišnoj travi,
    i napast zgazit će vrlinu,
    za hladnu i tako blijedu heroinu.

    Tko zbori sjevne glas njen grubi,
    skrivenom nadom da je snubi,
    Plam gorući zborim, znaj,
    i volim blijedu čežnju...
    volim tvoj sjaj...

    Zbog mene oganj krv nek' sledi,
    za vlažan hod i drhtaj blijedi,
    prozboreć' tiho kleknu smjerna,
    i osta samo jedna, do groba vjerna.

    U gorućoj dubini čežnje
    njen blijedi prah u šaku stegne
    nad povorkom, pred snom vjenčanja,
    on prostre prah od bijelog njenog tkanja.

    U dnu goruće dubine čežnje
    njen blijedi prah on šakom stegne
    i tad prekasno joj svijest b dana,
    da plamen on je, a ona suha grana...

    Slušah joj krik i jecaj slave,
    posljednji hroptaj smrtne strave,
    zar morah čežnju svojih tama,
    uz cjelov vratit vrelom
    srcu plama...

    Auštrijski bali (u orizontali...)/Take This Waltz


    Puna Vjena je prilipi' žena
    di s ramena place jin smrt.
    I pridvorje s ijadu ponistri,
    golubice greb plodi vrt.
    Otrgnili vrime smo jutru,
    za muzej di ledi se smij,

    kraj, želin kraj, želin kraj,
    želin kraj, zanjin valceron
    tamni' će sjaj...

    Ja bin tebe pa jopet bin s tobon,
    na katrigi s libron za zrele,
    u špilji di ljiljan je zbogon,
    di jubavi nisu se srele.
    Našon postejon misec se znoji,
    krikon stenje u pržini trag,

    kraj, želin kraj, želin kraj,
    želin kraj, zanjin balon
    pomalo se skalavaj...

    Taj valcer, valcer, valcer taj
    daj tresni u šufit il' zvoni za kraj
    lažiman mmi prid raj...

    Falši tejatar pari nan Vjena,
    tvoja usta ka jekon mi zvonu,
    oštarijon kroneri umukli presudi
    smrtnoj da s tugon potonu...
    Ma komen si dala se popest,
    suze preli u strucak je cvića,

    kraj, želiš kraj, želiš kraj,
    želiš kraj, zanji valcer
    izblidi je raj...

    Smijon ditinstva potkrovje muklo,
    u njen drća'ćeš pod namon znan.
    Snenin lanternan srce je tuklo,
    tužnin maglan ka' krepaje dan.
    Lancon ruzine stegla te tuga,
    sve za pribilin cviton ka snig,

    kraj, želiš kraj, želiš kraj,
    želiš kraj, svitlon zore
    ka' rađa se straj...

    Taj valcer, valcer, valcer taj
    raspali šufiton il' zvoni za kraj
    lažiman mmi prid raj...

    I balajmo prizjope' Vjenon,
    maškara'ću moren se znaj,
    a brnistron užga'će girlande,
    u bedriman rosa za kraj.
    A spomenar ukrest će dušu,
    lik bršjanon sakri'će hum,
    jutopiću tit se lipoton,
    i pismon okrvavit kjun.

    Zabalajmo zaje'no do dna,
    do vrela kog crpi ti dlan,

    kraj, želiš kraj, želiš kraj,
    želiš kraj, za'nji valcer je tvoj...
    baren znaj...


    (c) of original lyrics and music by Leonard Cohen
    (c) of Croatian translations by Srdjan Depolo, 1999. Reprinted with his kind permission.

  14. #14

    Odgovor: Ibrica Jusić

    "neizrecivo je i bezimeno ono što mojoj duši stvara muku i slast i što je još i glad moje utrobe..."

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •