Poslednji srpski car
Prikaz rezultata 1 do 8 od ukupno 8
  1. #1

    Poslednji srpski car

    Цар Јован Ненад (мађ. Fekete Iván или Fekete Jován, Fekete Ember, Cserni Jován, Csernajevics Iván) је био самозвани српски цар, који је створио краткотрајну независну државу на подручју данашње Војводине 1526/1527. године.

    Битком на Мохачком пољу 29. августа 1526. године Турци су уништили војску угарско-чешког краља Људевита Јагеловића, који је и сам ту погинуо. После ове битке Угарска престаје да постоји као независна држава, а њена територија бива подељена између Турског и Хабзбуршког царства.

    Краљ Људевит није имао деце, те се Угарска подели на две странке: једна странка изабере за краља Ивана Запољу, угледног угарског властелина, а друга странка прогласи краљем Угарске Хабзбурговца Фердинанда, шурака Људевитова. У борбу између ових супарника умешао се и вођа српских плаћеника, Јован Ненад, кога су савременици, због црномањастог лица, звали Црни Човек.

    Не зна се тачно ко је био Јован Ненад. Он сам је тврдио да је потомак византијских и српских владара. Неки савременици су га сматрали изданком српских деспота, а други човеком ниског рода. Неки извори казују да је рођен у години звери 1492. Постоји веровање да је од те године (од седамхиљадите по византијској ери, 5508+1492=7000) настао втори век, кад сваког тренутка може да буде пропаст света. Он се одмах после Мохачке битке појавио између Тисе и Дунава на челу једне српске чете, за кратко време протерао је Турке из Бачке и загосподарио над целом Бачком, као и над деловима Баната и Срема. Тиме је створио једну привремену независну државу, за чију је престоницу изабрао Суботицу. На врхунцу моћи, Јован Ненад се у Суботици крунисао за српског цара. За војног заповедника поставио је вештог војника Радослава Челника, за страног изасланика школованог протестанта Фабијана Литерату а за палатина и благајника племића Суботу Врлића, родом из Јагодине.

    Војска му је бивала сваким даном све већа и почетком 1527. године бројала је око 15.000 људи. Када су његови противници заузели Суботицу, Цар Јован Ненад је пренео своју престоницу у град Сегедин.

    Ime: Serbian_empire07_map.png Pregleda: 862 Veličina: 59.0 KB


    У први мах Цар Јован Ненад је пристао уз Запољу, али мађарски племићи, чија је имања по Бачкој присвојио, удаљише Запољу од њега, те он почетком 1527. године пристане уз Фердинанда. Борбе око угарског престола сматрао је Цар Јован Ненад само привременим занимањем, а главним задатком сматрао је борбу против Турака за ослобођење српских земаља. Фердинанд се налазио у првој половини 1527. ван Угарске, припремајући се за борбу против Запоље, који је у то време слао једну војску за другом против Цара Јована Ненада, да га уништи пре Фердинандова доласка у Угарску.

    Прву Запољину војску, под вођством Владислава Чакија (Csaky), поразио је Цар Јован почетком априла, а у покољу погине и сам Чаки. И другу војску краља Запоље, под вођством ердељског војводе Петра Перињија, победио је Цар Јован крајем априла код Селеша (Селешка битка) на Тиси, а Перињи се с муком спасао. Трећа војска, целокупна снага Ердеља и горње Угарске, под вођством Перињија и бискупа Цибака, однесе, крајем јуна, на Седфалском пољу победу над царевим четама. У крвавом покољу паде око 8.000 царевих људи.

    У року од месец дана цар се опет прибрао од страшног пораза и попунио је проређене редове својих чета. У то време је ушла у Угарску и Фердинандова војска, те Цар Јован крене њој у сусрет. Успут је свратио у Сегедин, где га из заседе смртно рани пушчаним зрном један Запољин присталица, те цар умре од ране 26. јула 1527. године у Торњошу, недалеко од Сенте. Војска Фердинандова наиђе на слаб отпор, јер су Запољине чете биле проређене и изморене борбом против Цара Јована, те Фердинанд за кратко време протера Запољу из Угарске. После смрти Цара Јована, његова војска се за кратко време расула, и то је био крај и његове државе. Како тврди Веселин Џелетовић (Последњи српски цар - Јован Ненад, Поета - Београд, 2007), од појаве цара Јована Ненада Војводина Српска је увек по својој државотворној мисли улазила у састав Српске Државе. То своје државотворство Војводина Српска је испољавала у оружаним устанцима народа, у плановима и представкама грофа и деспота Ђорђа Бранковића, патријарха Арсенија III Чарнојевића, у представкама и одлукама Народних Сабора, нарочито Темишварског Сабора из 1790. године, на чувеној Мајској Скупштини 1848, и Благовештанском Сабору 1861. у Сремским Карловцима.

    Током времена, Цар Јован Ненад је постао легендарна фигура за Србе. Многи историчари га сматрају зачетником данашње Војводине, а у Суботици му је подигнут споменик са натписом: „Твоја је мисао победила“.

    Према Алекси Ивићу (Историја Срба у Војводини, Нови Сад, 1929), главна заслуга цара Јована лежи у томе што је он први дошао на мисао да на земљишту јужне Угарске створи засебну покрајину словенског карактера. Он је ту мисао и остварио, те је тиме постао зачетник данашње Војводине. Његовом смрћу, уништена је и његова творевина, али идеја, коју је он унео међу Србе у Угарској, није више могла да се уништи.

    Ime: Tsar_Jovan_Nenad_monument.jpg Pregleda: 383 Veličina: 60.6 KB
    c'est en faisant n'importe quoi qu'on devient n'importe qui.

  2. #2

    Odgovor: Poslednji srpski car

    Vidi priznade li mu ko carsko dostojanstvo?
    Ja za sebe mogu reći svašto ali veliko je pitanje ko će mi to priznati.
    Ovo je izgleda neka avetinja.

  3. #3

    Odgovor: Poslednji srpski car

    Citat FORMICA kaže: Pogledaj poruku
    Vidi priznade li mu ko carsko dostojanstvo?
    Ja za sebe mogu reći svašto ali veliko je pitanje ko će mi to priznati.
    Ovo je izgleda neka avetinja.
    Аветиња? Дао ти Бог памети...
    За землю родную не на жизнь а на смерть
    Воевал с врагами Володимир князь
    Многая лета
    Многая лета
    Многая лета
    Русской земле

  4. #4

    Odgovor: Poslednji srpski car

    Иако текст није лош, кроз њега се протурају пар неистина:

    Током времена, Цар Јован Ненад је постао легендарна фигура за Србе. Многи историчари га сматрају зачетником данашње Војводине, а у Суботици му је подигнут споменик са натписом: „Твоја је мисао победила“.
    Данашња покрајина нема континуитет са "Воеводством Сербиом", нити са претходно проглашеним "Српским Војводством", а још мање са државом Јована Ненада. Државна творевина Јована Ненада, је требала да предствља наслеђе и континуитет српске деспотовине, која је наставила постојање у Јужној Угарској.

    Зачетници садашње покрајине су чланови КПЈ,а мотиви њеног стварања у СФРЈ, немају везе са мотивима стварања државних творевина Срба у јужној Угарској.

    То своје државотворство Војводина Српска је испољавала у оружаним устанцима народа, у плановима и представкама грофа и деспота Ђорђа Бранковића, патријарха Арсенија III Чарнојевића, у представкама и одлукама Народних Сабора, нарочито Темишварског Сабора из 1790. године, на чувеној Мајској Скупштини 1848, и Благовештанском Сабору 1861. у Сремским Карловцима.
    Са изузетком Мајске скупштине и касније, бесмислено је говорити о "државотворству Војводине Српске", из једноставног разлога што кад су се болдовани догађаји одиграли, није уопште постајала Војводина Српска. Она настаје после тих догађаја. Тако да се овде замењују тезе. Државотворство је испољавао српски народ, који је стварао те творевине, не једна од каснијих творевина коју је створио српски народ, попут Војводине Српске. Дакле, не може творевина једног народа да испољава државотворство, чак и кад није joш постојала, него сам народ који ствара творевине.

    А што се тиче Јована Бранковића, ово су земље којим је титуларно владао, што обухвата и садашњу "ужу Србију" као и Црну Гору:



    Дакле, уопште се чак не праве разлике између српских земаља којим је он "владао" (наравно титуларно), нити има Војводине Српске, која би могла ту да има државотворство.

    Према Алекси Ивићу (Историја Срба у Војводини, Нови Сад, 1929), главна заслуга цара Јована лежи у томе што је он први дошао на мисао да на земљишту јужне Угарске створи засебну покрајину словенског карактера. Он је ту мисао и остварио, те је тиме постао зачетник данашње Војводине. Његовом смрћу, уништена је и његова творевина, али идеја, коју је он унео међу Србе у Угарској, није више могла да се уништи.
    Ово је нетачно. Јованова држава није била "покрајина" (тај термин тада није ни постојао овде), а њен карактер је био српски. Словаци су такође Словени, али Јованова држава није имала везе са њима.

    На територији Угарске су имали земљиште српски деспоти, док је још постојала српска држава:



    Бранковићи су добили још земаља:

    Ђурађ Бранковић – Википедија
    Мађарски краљ је деспоту Ђурђу поклонио поседе у тадашњој Мађарској, у којима су се налазила следећа места: Земун, Сланкамен, Купиник (Купиново) и Митровица (Сремска Митровица) у Срему, Стари Бечеј (Бечеј), Кулпин, Чуруг, Свети Петар, Перлек, Песер и Петрово Село (Бачко Петрово Село) у Бачкој, Бечеј (Нови Бечеј), Арач, Велики Бечкерек (Зрењанин) и Вршац у Банату. Као и његов претходник, Стефан Лазаревић, и деспот Ђурађ је на своје поседе у Мађарској насељавао Србе. Поред поменутих поседа на подручју данашње Војводине, деспот је добио још многа места у другим деловима тадашње Угарске. Забележено је да је у Арачу живео деспотов чиновник Брајан, а у Апатину Никола Перетић.
    После пада Смедерева 1459, престоница српских деспота у Угарској је био Купиник (садашње Купиново).
    Најпознатији је деспот Вук Бранковић (1471—16. април 1485) "Змај Огњени Вук". Последњи Бранковић (потомак деспота), који је владао у Угарској је био Јован Бранковић (1496. — 1502). Последњи српски деспот (старог типа) је био Стефан Штиљановић (1498 - 1543), ово је његова слика:




    Касније је Јован Бранковић покушао да васкрсне идеју српске деспотовине, која се надовезивала се на те традиције. Можемо видети континуиет ових области са српском државом и наслеђем средњевековне Србије. Стварање "Српске Војводине" је пак било реакција српског народа на мађарску револуцију и покушај мађаризације ових области.

    Стога ми се чини да текст замењује тезе, и да континуитет државотворности Срба ових области се преобрће у континуитет државности Војводине, која је релативно нова творевина и са којим нема везе. Као што видимо, све те творевине су биле резултат одржавања континуитета државности српског народа, и биле су мотивисане национално. Једино садашња покрајина није настала из тих разлога, него идеолошких и анационалних, па стога и нема никакве везе са претходним творевинама на овим просторима. Она није резултат воље српског народа, већ воље КПЈ, па стога није континуитет творевина које јесу резултат воље српског народа.
    Poruku je izmenio Luctor, 11.10.2011 u 08:04

  5. #5

    Odgovor: Poslednji srpski car

    super... idi na wikipediju i uradi promene... sigurno će uvažiti tvoje sugestije...
    c'est en faisant n'importe quoi qu'on devient n'importe qui.

  6. #6

    Odgovor: Poslednji srpski car

    Citat Invisibleman kaže: Pogledaj poruku
    super... idi na wikipediju i uradi promene... sigurno će uvažiti tvoje sugestije...
    Citat Invisibleman kaže: Pogledaj poruku
    super... idi na wikipediju i uradi promene... sigurno će uvažiti tvoje sugestije...
    Чекај мало, ти си само копирао википедијин чланак?
    Овај?:
    Јован Ненад – Википедија


    Што се тиче "промена" на википедији, од тога нема ништа, док је модератор овај лик:

    http://en.wikipedia.org/wiki/UserANONIAN


    Иначе, исти модератор је познат по "историјским" фантази мапама из његове кућне радиности, које су неки његови истомишљеници већ постављали на овом форуму.

    Све чланке на енглеском о историји Југославије и Србије контролише хрватски модератор "Директор", који има потпуни монопол на оно шта ће бити објављено на википедији о нама.

    А нешто о "српској" википедији:

    TABLOID :: LIST PROTIV MAFIJE :: Internet izdanje

    Smešna enciklopedija od neukih za priglupe



    Projekat srpske Wikipedije odavno više nema nikakav enciklopedijski značaj, već služi isključivo da bi mala grupa njenih osnivača imala razlog da dobija strane donacije čije trošenje niko ne kontroliše



    Milan Malenović



    Wikipedia je slobodna enciklopedija na internetu. Bar tako piše ona sama o sebi. Osnovana je u Americi, a u Srbiju je stigla 2005. godine, tačnije 15. februara kada su se sreli Miroš Rančić i Goran Obradović, inicijatori ovog projekta u Srbiji.

    Pet dana kasnije njima su se pridružila još dvojica članova i tako je krenulo.

    Ono što je od početka rada Wikipedije sve interesovalo jeste - čemu ona tačno treba da služi. Enciklopedija već ima na internetu, a njih su, za razliku od ove, radili stručnjaci. Na Wikipediji može da piše ko šta hoće i kako hoće.

    Srpski ogranak ovog besmisla okuplja mahom diletante koji boluju od potrebe da sebi dodele neku titulu koja bi zvučala kao naučničko zvanje. "Administrator Wikipedije" im tako deluje primamljivije za upisivanje u biografiju od "propali student", što većina njih jeste. Prosečan stalni saradnik srpske Wikipedije ima 27 godina i još nije diplomirao.

    Pošto većina stalnih saradnika studira informatiku ili nešto srodno, a enciklopedija obuhvata sve oblasti u kojima ponešto treba da se napiše, srpski wikipedijanci su se prihvatili stare dobre resavske škole prepisivanja.
    Остатак текста се може прочитати са линка.

  7. #7

    Odgovor: Poslednji srpski car

    ‘’…taj čudni i još dovoljno neproučeni junak, najmističnija i najviše problematična ličnost cele naše prošlosti. Kao stvoren za epsku pesmu on u njoj, ipak, nije ostavio nikakva traga, što je isto tako od značaja i za vreme i za sredinu i možda za psihu postanka i života naše narodne junačke pesme…’’ (V. Ćorović)

    Evo iz kompetentnog izvora: Vladimir Ćorović - ‘Istorija Srpskog naroda’ - čije je pisanje završio pred sam II svetski rat. I u Vikipediji se to delo navodi kao izvor za odrednicu, no u Vikipediji je kontekst vremena i dogadjanja manje važan.

    ’’... Odmah, posle pogibije madjarskog kralja Lajoša, beše se postavilo pitanje ko ce doci za njegovog naslednika. Po dvorskom sporazumu imao je to biti austriski nadvojvoda Ferdinand, sin cara Maksimilijana, i brat tada najmocnijeg vladara Evrope cara Karla V. I doista jedan deo plemstva priznade Ferdinanda za svog vladara, koga su, u isto vreme, izabrali i Česi. Ali drugi deo madjarskih velikaša ne htede da primi Habzburga, pozivajuci se na jedan zaključak madjarskog sabora od 1505. god., da stranac ne može biti ugarski kralj. Njihov kandidat bio je bogati Jovan Zapolja, koji je imao mnogo pristalica naročito u istočnom delu ugarske države. Na tom pitanju podelili su se i hrvatski i srpski velikaši. U zemlji nasta pravi gradjanski rat, koji zahvati i naše ljude. U prvi mah za Zapolju su bili svi naši glavniji ljudi Bakic, Marko Jakšic, Radič Božic, Petar Ovčarevic, koji beše prešao konačno u Ugarsku.

    Za Zapolju se izjasnio i "car" Jovan Nenad, jedna neobična i još uvek misteriozna ličnost, koja se pojavila u ovaj mah medju Srbima. On je izbio na površinu posle turskog povlačenja, koje je u južnim oblastima ostavilo pravu pustoš. Medju srpskim beguncima, koji se behu sklonili u Gornji Banat izbi oko Lipove taj mrki i hrabri čovek, za koga niko nije pravo znao ni ko je ni odakle je. On se sam izdavao za potomka srpskih i vizantiskih vladara i uzeo je naziv cara. Ime Jovan kao da je dodao iz bugarske vladarske tradicije. Kao unapred obeležen nekom višom silom za nešto neobično ljudi su nalazili to, što je on imao "na telu jednu crnu prugu u širini jednog prsta, koja je počinjala kod desne slepoočnice i išla u pravoj liniji sve do stopala desne noge." Pričalo se da se po noci dugo moli bogu i kao da ima, u opštoj nevolji, poslužiti kao neko božje orudje. Uplašeni i zbunjeni svet poverovao je u nj, jer je instiktivno tražio i očekivao neko čudo u svetu koji je bio obezglavljen i sav usplahiren. Niko nije imao mogucnosti da proverava njegovo poreklo i njegove planove. A u narodu, naročito u tom kraju, još se nisu bile zaboravile tradicije Dožinih krstaša. Bilo je i opet napada na plemice i opštih protesta zbog sloma države. Jovan Nenad je imao nešto od narodnog borca, nešto od hajdučkog avanturiste, a nešto od socialnog revolucionara. Pljačkao je plemicske dvorove, napadao trgovačke karavane, ali ulazio i u borbe s Turcima. Hrabrost mu se mešala s drskošcu, popularnost sa terorom. Razumljivo je s toga, što je oko sebe skupio brzo nekoliko hiljada ljudi. Turske čete i posede, koje su se nalazile u Bačkoj, nisu bile mnogoborojne i Jovan Nenad nije imao mnogo muke da ih savlada i protera. Ali to mu je diglo ugled i raznelo glas. Za svoju prestonicu izabrao je Suboticu, koju je njen gospodar bežeci ispred Turaka, bio napustio. Tu je stvorio svoj dvor; organizovao svoju telesnu stražu od 600 mladica, koje je prozvao janičarima; i ponašao se kao pravi vladar. Iz Bačke on je potom proširio svoju akciju i na Srem.

    Ostale srpske poglavice nisu ulazile u bliže veze s njim smatrajuci ga avanturistom sumnjivog porekla i sumnjivih metoda. Zanimljivo je, da o njemu nisu očuvali vesti ni naši letopisi. Pavle Bakic bio se u jesen 1526. sav založio za Zapolju. On je sa svojih 200 husara uspeo da posedne Stoni Beograd, u kom je Zapolja izabran i krunisan za kralja (11. novembra). Radič Božic, pod čijom se vlašcu na Dunavu nalazilo oko 500 šajki i koji je s uspehom suzbijao turske zalaznice i čistio zemlju od preostalih četa, smatrao je da njemu pripada vodeci položaj. Stevanu Borislavicu bio je takmac, makar i ne legitimni, i s toga mu je ovaj i otkazao saradnju, kad je Jovan Nenad tražio od njega artiljeriju, da bi preterao Turke iz Srema i preneo tobože ratište u Srbiju. Despot je, naprotiv, uzeo na se da preotme i raščisti Srem, pa je u tom pravcu i postigao izvesne uspehe. Jovanu Zapolji, medjutim, pomoc toga čoveka, čiji se broj ratnika cenio na dve-tri desetine tisuca, nije mogla biti na odmet i on ga je s toga podupirao, uprkos tužbi i protesta opljačkanih madjarskih velikaša. Čak ga je u januaru 1527. obavestio, da se sprema protiv njega raniji gospodar Subotice, Valentin Terek, pa ga je Jovan Nenad mogao s dovoljno snage dočekati i razbiti.

    Habsburška diplomatija nadala se jedno vreme, da bi se mogla nagoditi sa Zapoljom. Ima jedna vest, da su Ferdinandovi ljudi bili ponudili Zapolji bosansko kraljevstvo, očevo nasledstvo i 40.000 dukata. Misli se, da ta ponuda nije bila ozbiljna, jer je Ferdinand u isto vreme pregovarao i sa glavnim vodjom Hrvata, Krstom Frankopanom. Toj činjenici ne treba, medjutim, pridavati veci značaj, jer je očevidno da je Zapolja bio opasniji od Frankopana i da bi se Ferdinand s njim radije sporazumeo. Za vreme tih pregovora ušla je Ferdinandova vojska u grad Jajce, ali u njemu nije ostala dugo. Došla je bez sredstava i bez oduševljenja. Obavešteni Turci opseli su naskoro grad i uzeli ga vec u januaru 1528. god. Za njim su brzo pali i susedni gradovi i Turci su zavladali celom vrbaskom dolinom.

    Kralj Ferdinand upotrebio je celu zimu 1526/7. god. da popravi svoj položaj u Ugarskoj i pridobije nove pristalice. I njemu, kao i Zapolji, bilo je mnogo stalo do toga da imaju uza se srpsku miliciju, kao oprobane ratnike i kao ljude koje je bilo daleko lakše skupiti nego lensku vojsku ili skupe najamnike. Medju prvima je prešao na njegovu stranu mladi srpski despot. Iako Ferdinand nije usvojio sve njegove zahteve ipak mu je dao i obecao dosta. Obecao mu je placu za 500 konjanika, poklonio mu je osvojene gradove u Sremu, Vukovar i Borovo, a privremeno mu je ustupio i Mitrovicu i Radince, ako ih osvoji od Turaka. U prolece 1527. Habzburzima je pošlo za rukom da obecanjima i poklonima pridobiju i Jovana Nenada, koji se tobože od njih nadao stvarnijoj pomoci za borbu protiv Turaka. Uzalud je Zapolja, čak preko samog Radiča Božica, pokušavao da ga odvrati od te veze. Izgleda da je Nenadova aktivnost imala osetna uticaja i medju dotadašnjim Radičevim ljudima, jer je Radič morao napustiti svoje šajkaške odrede i povukao se na svoja imanja. Zapolja je pokušao potom, da Nenada suzbije silom. Terek je ovog puta imao srece i povratio je jednim napadom Suboticu, u kojoj se, u to vreme, "car" nije nalazio. Jovan Nenad nije mogao da ga progna iz preotetog grada, pa je svoje sedište preneo u Segedin. Zapolja je uputio protiv njega i povecu vojsku, pod vodjstvom erdeljskog vojvode Petra Perenjija, ali je ta vojska kod Seleša, početkom maja, bila potpuno poražena.

    Ferdinand je nastojao da pridobije i druge srpske velikaše. Obracao se i Radiču Božicu i Pavlu Bakicu. Njegova je diplomatska aktivnost imala medju Srbima dosta uspeha, naročito posle ove Nenadove pobede. To je nagnalo protivnike Nenadove, da upnu sve snage protiv njega. U velikoj borbi kod Sedjfalua zadat je njegovoj vojsci osetan udarac. Iako ga je oslabilo, to ga nije slomilo. S toga su kasnije pokušana druga sredstva. Kad se Jovan Nenad spremao u susret kralju Ferdinandu, bio je, u prolazu kroz Segedin, iz zasede smrtno ranjen. Teško ranjenog preneli su njegovi ljudi Nenada u selo Tornjoš, gde mu je stari neprijatelj, Valentin Terek, otsekao glavu, 26. jula. Posle njegove smrti vojska mu se brzo rasula. Tako je brzo završio život taj čudni i još dovoljno neproučeni junak, najmističnija i najviše problematična ličnost cele naše prošlosti. Kao stvoren za epsku pesmu on u njoj, ipak, nije ostavio nikakva traga, što je isto tako od značaja i za vreme i za sredinu i možda za psihu postanka i života naše narodne junačke pesme.

    Zapolji je pogibija Jovana Nenada dobro došla, iako mu nije mnogo olakšala položaj. Mitom, obecanjima, vecim izgledima i stvarnijom snagom Ferdinand je sve više uzimao maha na njegovu štetu. I medju Srbima i medju Hrvatima. Videci to Zapolja je požurio da i sa svoje strane zadovolji Srbe. Kako je despot Stevan Berislavic prišao Habzburzima, kako mu se Jovan Nenad odmetnuo isto tako, to je Zapolja hteo da i on ima jednog zakonitog pretstavnika Srba na svojoj strani. S toga je o Duhovima 1527. imenovao Radiča Božica kao novog srpskog despota. Ali Radič nije bio nova ličnost, koja bi ponela nov barjak, a sem toga bio je vec ostareo i bolestan. On nije mogao doneti Zapolji nov priliv snaga, pa čak ni povratiti ranije izgubljene pozicije medju Srbima. Naprotiv, kad je Zapoljina vojska 27. septembra 1527. pretrpela jak poraz kod Tokaja i kad se počelo sticati uverenje da njegova snaga nije dorasla Ferdinandovoj, ostavili su njegovu stranu skoro svi ugledniji Srbi, koji su ga dotle pomagali. Medju prvima Pavle Bakic, koji je od svih Srba u Ugarskoj imao u to vreme i najviše snage i najviše ugleda. Kao Ferdinandov pristalica ističe se i paštrovicski glavar Stevan Štiljanovic, poznat i popularan naročito po Ljubišinom pričanju. On je krajem XV veka napustio svoju Boku, pa je kao kastelan krajiških gradova i pristalica Habzburga vodio borbe najpre protiv Turaka, a posle protiv Zapoljinih ljudi. Posle Ferdinandove pobede i krunisanja za ugarskog kralja (3. novembra 1527.) medju nagracenima nalazio se i Štiljanovic. Dobio je u virovitičkoj županiji posede Miholjac i Glogovnicu. Despotu Stevanu ustupio je Ferdinand izvesne pogranične gradove, koje je dotle držao Jovan Nenad, Bač, Feledjhaz, Sotin i druge.

    Krajem zime 1527. i početkom 1528. god. pošlo je za rukom Ferdinandovoj vojsci, u kojoj se vidno isticao Pavle Bakic, da u severnoj Ugarskoj suzbije Zapoljine pristalice i da samog Zapolju natera da se sklanja u Poljsku. U nevolji Zapolja se obrati za pomoc sultanu. Sultan Sulejman, po staroj turskoj politici, pristao je odmah da posreduje u borbi izmedju dve hrišcanske grupe; u toliko pre što se radilo o tom, da se potpuno rastroji ugarska država, i što je Zapolja pristao da prizna njegovu vrhovnu vlast. Turci na granici nisu mirovali ni inače. Vec pre saveza sa Zapoljom i pre objave rata oni su počeli živu akciju u Bosni, zauzevši Jajce i neka druga mesta. Potom su prešli i preko Save i krajem proleca 1528. napali Barku. Izveštaji svih zapovednika sa granice bili su očajni. Ljudi su mesecima ostajali bez novaca i drugih sredstava, pa su se ili rasipali ili izdržavali pljačkom. Despot Stevan javljao je 6. jula palatinu Stevanu Batoriju, da je turska vojska ("sva snaga turskog sultana", kako je on govorio preterujuci i suviše) prešla Savu "i progutace i pretvoriti u pepeo ostatke kraljevstva". Sam protiv njihove sile, pisao je on, to je "kao kap protiv mora." I to s ljudima nezadovoljnim, za koje se niko ne brine.

    Ferdinand, medjutim, nije mogao mnogo pomoci. Kao i prošla ugarska vlada on se mučio bez finansijskih sredstava i tešio je ljude samo praznim rečima. Nije čudo s toga, što je na granici nastalo rasulo, što su ljudi počeli da popuštaju i što je Zapolja s Turcima uzimao sve više maha. Sam despot se nije ustručavao poručiti palatinu, da ce izvesne gradove, ako mu za vreme od dve nedelje ne dodje pomoc, isprazniti i napustiti sam. Uzalud je radi toga išao čak i u Budim. Ferdinand, u koliko je, s krajnjim naporima, i namicao novaca nije ih trošio na utvrdjivanje južne granice, koliko za odbranu užih austriskih zemalja i na opremu vojske protiv Zapoljinih ljudi. Nadao se, da bi možda mogao slomiti njegov položaj u Ugarskoj pre nego dodju Turci. U gradjanskom ratu, koji se nastavljao celog leta 1528., dolazilo je do žalosnih scena. U borbi za tudje interese imali su vec više puta da se bore Srbi jedni rotiv drugih. U pohodu Ferdinandove vojske protiv Zapolje pošle su ovom prilikom Boriceve čete protiv Radiča Božica, koji je, teško bolestan, ležao na umoru. U septembru taj Zapoljin srpski despot bio je vec pokojnik, ali pred njegovim gradom Lipovom našao je smrt u borbi i Komnen Bakic, brat Pavlov.

    Dosad, srpske borbe na strani Madjara imale su načelan karakter. Borilo se iz hrišcanske solidarnosti i u nadi da se vaspostavi slobodna srpska država. U ovom gradjanskom ratu, gde je izbilo mnogo ličnih strasti i ličnih interesa, Srbi su služili kao orudje jednoj i drugoj strani još uvek s verom da ce u njima naci pomagače i za svoje kasnije narodne ciljeve. Od časa kad Zapolja sklapa savez sa Turcima njegove srpske pristalice postale su u isto vreme i turski pomagači. Ne može se reci da je to bilo samo posredno i nedovoljno svesno. Naprotiv. U borbu se gazilo iz upornosti, prkosa, ozlojedjenja, ali i iz lične koristi. Kod vrlo malog broja bilo je i uverenja, da se da više postici u zajednici s Turcima nego u borbi protiv njih. U svakom slučaju A. Ivic imao je pravo kad je utvrdio, da se od ovih vremena počela profanisati ideja koja je Srbe dotle vodila, da napuštaju otadžbinu i sve žrtvuju u borbi za slobodu. Doista, od boraca za slobodu oni postaju neka vrsta tudjih piona; pretvaraju se u ratnike od zanata, koji, napustivši redovna zanimanja, žive od najamničkih plata.

    Pometenost Srba na granici bila je velika. Pavle Bakic, koga je Ferdinand imenovao i vrhovnim zapovednikom šajkaša, držao se stalno s njim, ali je imao čestih neprilika i sa ličnim i sa načelnim protivnicima. Tako mu je početkom 1529. god. jedan sused preoteo posed Banhidu i sam je Ferdinand morao posredovati da mu ga vrati. Nekadašnji najbliži saradnik Jovana Nenada, vojvoda Subota Vrlic, prešao je Turcima i služio na granici. Despot Stevan ispunio je svoju pretnju i napustio je gradove Bač i Feledjhaz, koje su odmah poseli Turci. U turskim rukama behu početkom 1529. god. tvrdi Petrovaradin, Mitrovica, Jajce, Banja Luka, Knin, Skradin, Udbina, Ostrovica. Na mnogo strana put im je bio otvoren ili bar dobro pripremljen. S toga je razumljivo, što je despotov postupak izazvao na dvoru tešku osudu. Ljut, Ferdinand je 22. marta 1529. izdao naredbu da se zatvore Stevan i njegova majka zbog nevere, a kastelanima despotovih gradova bi zapovedjeno da gradove predaju Johanu Hoberdancu. Ferdinand je optuživao despota da je čak odao Turcima neke tajne, pa je pozivao ostale Srbe iz Srema da mu ostanu verni. Hoberdanc je izvršio misiju, zarobio despota i majku mu Jelenu i uputio ih u Budim. To je, naravno, izazvalo još vecu zabunu na granici, a naročito medju Srbima. Sam Bakic nije smeo jedno vreme da se pojavi medju šajkašima, koji mesecima nisu primali platu i bili tim i drugim postupcima veoma ogorčeni. U pismu Ferdinandu od 17. juna Bakic je upozoravao kralja, da bi to sve moglo imati neprijatnih posledica. I imalo ih je. Srpski šajkaši prišli su Turcima i sa njima zajedno počeli vršiti napade na Madjare.

    U leto 1529. počela je velika turska ofanziva, kojom je rukovodio sam sultan. Bez skoro ikakva otpora prodirala je turska sila kroz Ugarsku. Na mohačkom razbojištu pridružio se sultanu njegov novi vazal Zapolja. Na vesti o turskom prodiranju uputiše Ferdinandovi ljudi zarobljenog despota iz Budima u Beč, ali se on na putu nekako iskrade i pobegne. Došao je pravo u turski tabor. Sultan je despota primio lepo i povratio mu je sva imanja koja je držao u Slavoniji. Pošto je osvojio madjarsku prestonicu sultan je pošao pravo na Beč, u kome se, medju ostalim braniocima, našao i Pavle Bakic sa srpskim četama. Dobro branjeni grad održao se uprkos turskih juriša sve dok sultan zbog jesenjih kiša, 16. oktobra 1529., nije naredio da se vojska vrati kucama.

    Ovaj neuspeh Turaka nece slomiti njihovu ekspanzivnu aktivnost, ali ce učiniti da Austrija Habzburgovaca dobije važnu historisku misiju u Evropi. Slomivši Ugarsku Turci su izabrali kao svoj dalji put nadiranja tada glavno i najvažnije mesto cele srednje Evrope, Beč, najveci grad do Pariza, središte istočnog poseda habzburške kuce, najsilnije dinastije u Evropi. Nisu okrenuli prema slaboj Italiji ili u drugostepene alpske oblasti. Udarili su u glavu, svesni svoje snage, a potcenjujuci možda otpor protivnika. Austrija je u ovaj mah zaustavila udarac, a u isti mah osetila šta joj pretstoji ako se za vremena ne trgne. Ferdinandova težnja, čisto dinastička, da dobije krune češku, madjarsku i hrvatsku i da privuče na svoju stranu Srbe, dobila je istorisko opravdanje i značaj. Kao prva na udarcu, posle Ugarske, Austrija je sad išla zatim, da radi sopstvene odbrane, stvori oko sebe čvrst lanac hrišcanskih naroda, s kojima ce moci organizovati otpor protiv Turaka. Ispunice za Austriju s više uspeha kralj Ferdinand ono, što je Matija Korvin želeo postici za Madjarsku. Spasavajuci sebe Austrija je tom političkom aktivnošcu spasavala celu srednju, a dobrim delom i zapadnu Evropu. U toj težnji habzburške države Srbima je zapala teška i dužnost i sudbina. Nalazeci se duž same granice oni su imali da podnesu najviše žrtava, i to ne decenij-dva, nego nekoliko vekova. I s toga se kod njih stvorio čitav stalež ljudi, graničara, večnih stražara sa oružjem u ruci, kojima u ogromnoj vecini nije bilo moguce da razvijaju ikakve druge sposobnosti. Ratnički život postao im je zanimanje i hleb.

    Hoteci da digne duh kod svojih ljudi Ferdinand je delio vernima nagrade, ponekad i fiktivne. Sremskom vojvodi Radoslavu, ranijem saradniku Jovana Nenada, koji mu je na toj strani trebao zameniti despota Stevana, "poklonio" je grad Mitrovicu, ako je pomogne osloboditi od Turaka. Stevan je, medjutim, kao turski čovek napadao na susedne Ferdinandu verne slavonske i druge velikaše, bilo sam, bilo zajedno sa Zapoljinim ljudima. Kao što obično biva u gradjanskom ratu ljudi su bili nadojeni mržnjom i gonili su se nepoštedno. Kad je 1530. god. došlo do novog rata s Turcima srpske čete pod Bakicem i vojvodom Radoslavom pomagale su austrisku vojsku u zapadnoj Ugarskoj, a naročito su se istakle u opsadi Budima, dok je Petar Ovčarevic s Turcima i Zapoljinim ljudima davao uspešan otpor u tom gradu. Posle neuspeha pod Budimom i Bakic i Radoslav imali su dovoljno prilike da osete, kako njihovo zalaganje ne nailazi na pravu cenu kod merodavnih činilaca, i s toga su i oni u svojim postupcima bivali dosta puta bez pravih obzira. Bakicevi ljudi napadali su, na pr., na imanja bivše madjarske kraljice, a Radoslav je u jednom sporu sam hteo da pribavi sebi nezakonitu zadovoljštinu. U pomucenoj zemlji nije lako bilo stvoriti red, a najmanje medju mocnima gde je svaki hteo da njegova volja bude bez pogovora. Ni kraljeva se reč nije uvek slušala; a, istina, i on je ponekad davao više da uteši, ili zagladi, ili odloži, nego da ispuni. S toga je Bakic jednom prilikom osetio potrebu da upozori samog kralja, kako ljudi nisu "deca, da bi se držali samim rečima."

    Sultan Sulejman nije mogao da prežali neuspeh pod Bečom i 1532. god. krenuo je novu vojsku. Imamo jedan savremeni izveštaj o tom pohodu, koji lepo kazuje kako je sultan i spoljašnjim sjajem hteo da utiče i na svoje i na protivničke ljude. Sultan je išao sa 12.000 janjičara i 400 sluga na konjima, sa kratkim kopljima, svi u svili, okiceni srebrom. Carsko blago sa cilimima i secijama i carske žene nosilo je 50 kola, a 400 kamila bilo je natovareno carskim čadorima i opremom. Carevu ličnu gardu sačinjavalo je 2.000 spahija, 100 sluga odevenih u svilu okicenu zlatom i srebrom, i 1.000 sulahija, neobično visokih, svi u plavoj svili, sa sokolovima, psima i potrebnim priborom za lov. Car je bio sav u crvenom, iskicen zlatom, s belim turbanom i na belom konju, koji je bio pokriven zlatom i dragim kamenjem. Uza nj su išle četiri paše i 2.000 najotmenijih Turaka. Kod Beograda izišao je pred cara Zapolja, da ga prati na daljem putu. Sulejman je bio, naglašava se, dobro obavešten o borbama koje su u nemačkim zemljama izbile izmedju katolika i novog protestantskog pokreta i smatrao je, s pravom, da mu to znatno olakšava posao. Čitava turska vojska cenila se na 200.000 dobrih boraca; 30.000 kamila prenosilo je municiju i drugi pribor za artiljeriju. Medju Turcima se nalazilo i 8.000 hrišcana i 400 talijanskih kondotjera, koji su se naročito svidjali sultanu. Kod Oseka pridružio se toj impozantnoj sili i despot Stevan.

    Na tom svom pohodu sultan je stigao pod tvrdi grad Kisek, koji je branio Nikola Jurišic. Neobično hrabra odbrana grada zadivila je sultana. Pošto je Jurišic pristao da na gradske bedeme postavi tursku zastavu napustio je sultan grad i uputio se prema zapadu, u Štajersku. I ovom prilikom istakao se Pavle Bakic, koji se borio s turskim zalaznicima i pratio ih sve do Ljubljane, pa posle nastavio borbu protiv jednog njihovog odreda i u donjoj Austriji. Za nagradu Pavlu je potvrdjen posed grada Sombathelja, koji mu je bio dat pred samu tursku ofanzivu. Bogat, mocan, i vrlo hrabar Bakic je stekao velik glas i medju Srbima i mecu strancima. Srbi su u njemu gledali čoveka, koji jedini može da učini nešto za njih. On se i trudio da im pomogne. Naročito mu je bilo stalo do toga, da što više Srba, naročito iz ugroženog Srema, prevede u Ugarsku, u uverenju da ih tim izbavlja od Turaka. Nije neverovatno da je pri tom imao i ličnih računa, jer se tim pojačavao njegov položaj i olakšavala nezavidna sudbina onih, koji su vec ranije bili preseljeni. Despot Stevan Berislavic imao je daleko manje uticaja. Nije do danas utvrdjeno tačno radi čega je bosanski sandžak Husref-beg 1536. god. krenuo vojsku protiv njega i dao ga ubiti. Zna se samo, da je Stevan pokušavao s vremena na vreme da se približi Ferdinandu, ali da je isto tako saradjivao i sa Turcima u haranju i osvajanju Slavonije.

    Ne mareci za mir, koji je bio sklopljen izmedju Turske i Austrije, upao je bosanski paša u Slavoniju. Izgovarao se, da namerava urediti stvari u toj oblasti posle smrti svog vazala, despota Stevana. U leto 1536. prešla je turska vojska Savu, gde se sjedinila sa vojskom koju je doveo beogradski sandžak-beg. Turci su poseli skoro celu despotovu oblast, sem zapadnih mesta, pa su onda zauzeli i mnoge druge gradove. Bakic je 20. avgusta javljao kralju, da su Turci naročito utvrdili Brod na Savi, "da taj grad postane drugi Beograd", a žele isto tako da podignu i jedno utvrdjenje na Dravi, blizu Oseka. Srem je bio podeljen; Srem i Slavoniju dodao je sultan beogradskom sandžakatu, a drugi deo Slavonije do Koboša sastavljao je novu oblast s posebnim zapovednikom. Srpski vlastelin slavonski, Stevan Štiljanovic, morao se pred Turcima povuci, i to najpre u Valpovo, gde je bio kastelan, a posle, verovatno, u Šikloš, gde je umro posle 1540. god. Nije bliže poznato radi kojih je svojih vrlina postao toliko popularan medju Srbima, da ga je naša crkva proglasila čak za svetitelja. Njegove mošti leže u manastiru Šišatovcu, gde mu je stvoren poseban kult. Njegovo svetačko žitije, napisano tek u XVII veku, ne odgovara istoriskim činjenicama.

    Turski uspesi u Slavoniji i nova aktivnost Zapoljinih prijatelja pokolebaše Ferdinandove redove. Počeše opet lična obračunavanja i gradjanske borbe. Naročito se istače nekadašnji Ferdinandov pristalica Valentin Terek kao opasan tip. On je u poslednje vreme postao neprijatelj Bakicev, a u pravog dušmanina mu se pretvorio posle jedne ružne zasede u kojoj je učestvovao jedan Bakicev sluga, za koga je Terek verovao da je to učinio s gospodarevim odobrenjem. Za osvetu on je krajem 1536. ili početkom 1537. god. udario na neke Bakiceve posede, pa je medju ostalima uzeo i grad Lak, u kom se Bakic najduže zadržavao. Bakic nije mogao da mu se sam suprotstavi, a ostali madjarski velikaši ustručavali su se, da zbog njega dodju u sukob s protivnikom koji je izgledao jači. Dalje borbe prekinula je velika ofanziva koju je počela u leto 1537. austriska vojska protiv Turaka u Slavoniji i u kojoj je sudelovao i Bakic. Da bi u tom pohodu dobio Srbe na svoju stranu i da bi nagradio Bakicevu vernost Ferdinand mu je dao titulu srpskog despota 20. septembra 1537. Despotovina se imala tek preoteti od Turaka, i to i ona u Sremu kao i ona u Srbiji. Ona je imala biti jedna od buducih "nagrada".

    Austriska vojska, koja je brojala svega 18.000 boraca, sa skoro polovinom konjanika, krenula je iz Koprivnice u Slavoniju. Izvidnice je vodio Bakic, a vrhovni zapovednik je bio Ivan Kacianer. Njihov napad bio je uperen u prvom redu na Osek, gde se bila skupila njima ravna turska vojska. Ali svi pokušaji hrišcanske vojske da zauzmu taj grad ostaše uzaludni. Nedovoljno snabdevena i nedovoljno povezana Kacianerova vojska morade da se povlači. To povlačenje pretvaralo se u opustošenoj zemlji u potpuno osipanje, koje je, pod turskim pritiskom, pretilo da predje u rasulo. Bakic je pokušao da održava red i da se odupre neprijatelju, ali je u borbi kod Gorjana poginuo 9. oktobra ne postigavši cilj.

    Pavle Bakic poslednji je predstavnik makar i nominalne vlasti srednjevekovne Srbije. S njim je sahranjena i srpska despotska titula i svaka stvarnija nada za obnovu srpske države u to vreme. Turska granica pomerena je daleko prema severu i domalo turski ce paša zasesti definitivno u Budim, da u njemu ostane punih sto i pedeset godina. Sa svojim despotom Srbi su mogli bar izgledati kao neka vrsta savezničkih boraca; otsada oni su obični podanici i na turskom i na austriskom i ugarskom području....’’

  8. #8

    Odgovor: Poslednji srpski car



    uvek sam osećao prazninu kada u tekstovima nema fusnota i sl...
    c'est en faisant n'importe quoi qu'on devient n'importe qui.

Slične teme

  1. Poslednji SMS koji ste dobili...
    Autor SQUAW u forumu Pričaonica
    Odgovora: 1320
    Poslednja poruka: 15.08.2015, 09:16
  2. Poslednji SMS koji ste poslali ..
    Autor Sonja u forumu Pričaonica
    Odgovora: 249
    Poslednja poruka: 30.01.2012, 22:51
  3. Jukio Mišima - poslednji samuraj
    Autor memento u forumu Biografije poznatih ličnosti
    Odgovora: 1
    Poslednja poruka: 02.01.2012, 12:04
  4. Poslednji put u životu
    Autor Kunic u forumu Spomenar
    Odgovora: 24
    Poslednja poruka: 07.02.2008, 23:21
  5. Poslednji Srpski Car - Jovan Nenad
    Autor plemeniti vitez u forumu Istorija
    Odgovora: 0
    Poslednja poruka: 27.05.2007, 16:24

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •