Za mene su, pre svega oni stariji, klasični i 'špageti', beg od novijih filmova punih eksplicitnog i filmski nefunkcionalnog nasilja, krvi do kolena, bolesnih umova, neintreligentnih raspleta, horor-filmova i veštičarenja, roza limunada, policijskih, dokrorskih i advokatskih, pa kung-fu i šta ti ja znam kojih sve tabačina uz zvučne pokrete i sl. gluposti u nebrojeno već vidjenih varijanti. A da o jurcanju automobilima i uništavanju ne govorim.

Način prikazivanja nasilje u starijm vesternima je dečja priča spram ovog sadašnjeg. A i od početka filma se zna ko je pozitivan junak.

Sve u svemu, kad nemam ništa bolje, pogledam ih jer nije potrebno udubljivanje.

A i kad se završe, ne sećam se šta sam gledao.