Dnevnikov feljton - "Šetnja novosadskom čaršijom"
Prikaz rezultata 1 do 12 od ukupno 12
  1. #1

    01 Dnevnikov feljton - "Šetnja novosadskom čaršijom"

    Pre nekoliko meseci u listu Dnevnik izlazio je u 11 nastavaka ovaj zanimljivi feljtom u kome su prikazivane određene pojedinosti iz istorije Novog Sada.
    Preneću ga ovde u celosti... verujem da će posetiocima foruma biti zanimljivo da saznaju ponešto novo o istoriji našeg grada.

    Pa da počnemo...

  2. #2

    Odgovor: Dnevnikov feljton - "Šetnja novosadskom čaršijom"

    ŠETNJA NOVOSADSKOM CARŠIJOM - Deo 1.



    Ulice Novog Sada su isprva bile bez naziva, odnosno svaka kuca je imala samo svoj broj. Od polovine 19. veka ulice dobijaju nazive po svojim najznacajnijim obeležjima. Tako se ulica kralja Aleksandra naziva "Herngase", što u prevodu s Nemackog znaci Gospodska ulica, jer su u njoj uglavnom živela gradska gospoda. Austrougarskom nagodbom, koja u ovim krajevima znaci naglu i nasilnu madarizaciju, ulica zadržava isti naziv samo preveden na madarski: Uri utca. Krajem 19. veka madarska država daje ulicama imena poznatih licnosti, narošito iz madarske istorije, te tako ova ulica dobija ime Košut Lajoša. Posle oslobodenja, 1918. godine, ulica dobija naziv po regentu, a kasnije kralju Aleksandru Karadordevicu. Zatim, od 1941. do 1944. nosila je ime Adolfa Hitlera.

    Njegoševa ulica je, najverovatnije, formirana 1793. godine. Duže vremena nosila je ime "Bele lade" ,nadaleko cuvene kafane koja se u njoj nalazila, a u kojoj su se, u drugoj polovini 19. i pocetkom 20. veka, okupljala najveca imena srpske politike i kulture: Svetozar Miletic, Jovan Jovanovic Zmaj, Laza Kostic, DJura Jakšic, kasnije Miloš Crnjanski i drugi. Preko puta kafane nalazilo se prvo srpsko vatrogasno društvo u gradu, a na obližnjem Trifkovicevom trgu bila je 1872. godine podignuta prva pozorišna zgrada.

    Glavna ulica, danas Zmaj Jovina, oduvek je bila središnja gradska arterija, povezujuci najznacajnije ulice: Dunavsku, Curcijsku i Lebarsku, sa centralnim gradskim trgom. Naziv ove ulice se menjao, a to oslikava istoriju Novog Sada: Glavna (prvo na nemackom, a posle na madarskom jeziku), zatim Košut Lajoša, pa opet glavna, potom Kralja Petra I, Musolinijeva, Maršala Tita i poslednjih decenija Zmaj Jovina. Medutim, zbog svog izrazitog trgovackog karaktera u narodu je bila poznata i kao Magazinski sokak. Celom dužinom glavne ulice prostirala se pijaca, koja se otvarala u pet ujutro, kada je odvožena roba i iznošena na tezge. Ulica je uvek bila puna gužve i larme ljudi i životinja i lupnjave kola. Dugo nije imala kaldrmu, tako da je za kišnih dana sve plivalo u blatu i vodi. Nakon rušenja, u Buni 1849.godine, ulica je gotovo nanovo izgradena brojnim bogato ukrašenim obejktima. U prizemlju ovih zgrada postojali su kao i danas brojni ducani sa ukusno uredenim izlozima. Ulica je oduvek bila i omiljeno mesto okupanja gradana kao i šetalište "korzo"Sve je to uticalo da su kuce u ovoj ulici imale najvišu cenu i bila je prava jagma za njima. Na uglu sa Dunavskom ulicom i danas stoji kuca u kojoj je 1790. godine otvorena prva knjižara i štamparija Emanuila Jankovica.

    Pocetkom dvadesetih godina prošlog veka vojna vlast je prepustila utvrdenje, Mostobran, civilnim gradskim organima, cime je posle više od dva veka od postojanja grada omogucena izgradnja i na obali Dunava. Nakon rušenja mostobrana formira se deo grada nazvan Mali Liman, po brojnim dunavskim rukavcima - limanima, a što je predstavljalo jedan od najvecih graditeljskih poduhvata u dotadašnjoj istoriji Novog Sada. Tako je 1922. godine poceo proces "nivelacije" odnosno nasipanja dela grada zvanog Mali Liman. U sklopu izgradnje Malog Limana došlo je do nastanka i prvog bulevara u gradu nazvanog po dotadašnjoj jugoslovenskoj kraljici Mariji Karadordevic. Ukupnom tadašnjom dužinom od 777 metara on se prostirao od Trga oslobodenja do nasipa na Dunavu, gde je kasnije, 1928 godine, podignut most Kraljevica Tomislava. Bulevar je svojim širokim kolovozom, bogatim drvoredom i nizom reprezentativnih objekata predstavljao tada jednu od najlepših a sigurno namodernijih gradskih slika.


    Pripremio: igor.mihaljevic@dnevnik.co.yu
    Izvor: Dnevnik

  3. #3

    Odgovor: Dnevnikov feljton - "Šetnja novosadskom čaršijom"

    ŠETNJA NOVOSADSKOM ČARŠIJOM - Deo 2.



    Nadalje, izgradila se prva zgrada na "močvarnom terenu" Dom narodnog zdravlja. Bilo je to 1925. godine. Tada je građen i Dom Trgovačke omladine. Drugi deo Malog Limana, niski, močvarni deo počeo se nasipati. Sledila je gradnja monumentalne Banovine. Posle su izgrađeni Produktna berza (1926-27), trgovinska i industrijska komora (1927), Crveni krst (1930), Sokolski dom, osiguravajući zavodi Kroacija (1931-32) i Vardar, Jevrejsko utočište za stare i siročad. Preko puta Produktne berze izgrađena je zgrada zvana "Habag"u kojoj su bile smeštene sve nemačke organizacije. Veliki Liman se počeo naglo povećavati 1931. godine kada je u kratkom roku izgrađeno 250 prizemnih zgrada.

    Od 1929. godine grad Petrovaradin spojen je sa Novim Sadom pod imenom "Opština grada Novi Sad" Iste godine je već Novi Sad postao središte jedne od najvećih i najbogatijih banovina - Dunavske banovine. Tada je u gradu živelo oko 62.000 žitelja u 6.900 domova! Od naselja su postojali Veliki i Mali Liman, Adamovićevo naselje, Vidovdansko, Detelinara, Sajlovo i druga. Na desnoj strani Dunava Petrovaradin je obuhvatio Donji i Gornji grad, Ribnjak i druge delove, pod nazivom Novi Sad IV.

    Trgovine su se ređale glavnim ulicama, renomea radi, ali otvarane su i radnje na periferiji grada. Otvarane po želji svojih gazdi, imale su obavezno table na ćirilici i latinici, retko i gotici. Ulazeći u radnje, trgovine i prodavnice, građane su pozdravljali sa "Dobar dan" "Jo napot"ili "Guten tag"Učtivo su nudili svoju robu ili rukotvorine. Šegrti su pred otvaraenj radnje čistili trotoar metlom, a leti su polivali trotoar jednim velikim levkom u vidu "vodene osmice"Tako su te momke u šali i nazivali.

    Kod gradske kuće bio je jedini javni VC u podrumu i odmah do njega auto-taksi stanica. Bilo je tek nekoliko taksi automobila. Na desnoj strani ulice Kralja Aleksandra bio je đački korzo, obično od 18 do 19 sati. Kasnije bi se pojavili dežurni profesori i korzo bi se ispraznio za čas. S druge strane bio je korzo za odrasle, obično u nedelju. Kod hotela kraljice Marije bila je terasa na ulicim, a prolaz je bio uzan. Tu su se sakupljali muškarci i posmatrali prolaznice, eventualno dobacivali. To mesto su nazvali "magareće ostrvo"
    Tramvaji s tri prozora prolazili su Železničkom, Kralja Aleksandra, Kralja Petra, Dunavskom - sa zelenim znakom, Futoškom, Jevrejskom, Pašićevom i Temerinskom - s belim znakom. Na sred Trga oslobođenja bio je sagrađen barokni spomenik Svetom trojstvu 1781, visok 20 metara, podignut zbog zaštite od kuge. Izgrađen od krečnjaka, bio je već jako ruiniran. Pred Drugi svetski rat nepoznati počinioci su figurama na stubu odlomili glave, pa je gradska uprava dala da se glave figura vrate i učvrste gvožđem. 1939. godine postavljen je spomenik Svetozaru Miletiću, delo vajara Ivana Meštrovića.


    Pripremio: igor.mihaljevic@dnevnik.co.yu
    Izvor: Dnevnik

  4. #4

    Odgovor: Dnevnikov feljton - "Šetnja novosadskom čaršijom"

    ŠETNJA NOVOSADSKOM ČARŠIJOM - Deo 3.



    Na Trgu oslobođenja bila je fijakerska stanica. Fijakeri su svi bili jednaki od 1868. godine s jednim konjem, arnjevima i uglavnom su se pozivali telefonom 24-44, koji je bio postavljen u plavoj limenoj kutiji na nogama. Zimi, po snegu, saobraćale su saonice. Mnogo ranije na Trgu je bila pijaca, a između dva rata Trg je bio ozelenjen i ograđen niskom gvozdenom ogradom od okruglih većih gvozdenih profila. U Ulici Kralja Petra I, a posle u ulici Kralja Aleksandra s desne strane, bila je voćna pijaca na tezgama pre podne, nedeljom pre podne šetale su se buduće sluškinje koje su tražile posao, a posle podne korzo za sluškinje, vojnike i još neke momke. Buduće gazdarice dolazile su nedeljom pre podne radi dogovora i angažovanja osoblja.

    Žitna pijaca je 1850. premeštena iz Gospodske ulice u Temerinsku. Žalili su se građani Gospodske ulice protiv ovog premeštanja, navodno izgubili su mnogo, jer su sada morali da idu na kraj varoši da pazare. Međutim, vlast je tvrdila da je to pravo mesto za pijacu, jer onuda se svakodnevno prolazi za Segedin, Peštu ili Beč, ili se dolazi iz tih gradova, pa je logično da tu bude i centar trgovine. Tu se moglo dobiti svašta - i živih gusaka, pilića i ćuraka, i raznog povrća i voća. Zvali su je Velika pijaca i imala je velike kantare-decimalke. Temerinska ulica bila je popločana keramitnim opekama.

    Futoška ulica imala je jako živu pijacu. Sa desne strane od Šafarikove ulice do "Štajn i Rajberove gvožđare", a sa druge strane od Sinagoge do Carinarnice, Drozdikove kuće (tu je bila i Fabrika soda vode i mnogo radonica, a bilo je i radnji). Tramvaji su se mimoilazili pred njom, pa je gužva bila veća. Riblja pijaca je tada uglavnom bila riblja, a ne kao danas. Bilo je velikih zelenih bačvi s ribama, a i ostalog espapa. Tada su se počele zidati kućice - prodavnice koje su izdržale baš dosta. Sećam se velikih zelenih kantara, gde se roba merila, sve u znaku ribe. U sezoni lubenica i dinja prodavale su se na svim pijacama, ali i ćoškovima ulica. Zimi se prodavalo pečeno kestenje, koje su pekli na malim pećima na ćumur, uglavnom na svim glavnim ulicama.

    U Dunavskoj ulicim podignutoj na balvanima i močvarnom zemljištu, vozio je tramvaj sa mimoilaznicom pred Sudom. Preko puta Suda bio je Dunavski park ili Promenada, sa svojom saletlom ili "Kioskom za muziku"gde je nedeljom posle podne svirao duvački orkestar Petrovaradinske regimente i to i po najvećem mrazu, sa jezerom gde je nekada bilo trske i labudova. U parku, klupe za sedenje su se plaćale dva dinara, kao i u aretskom, Futoškom parku, sa dva kioska za slatkiše. Sokova tada nije bilo, bilo je možda "Krahela"ili "Sinalko", ali nije bilo leda, a frižider je bio nepoznat.

    Pripremio: igor.mihaljevic@dnevnik.co.yu
    Izvor: Dnevnik

  5. #5

    Odgovor: Dnevnikov feljton - "Šetnja novosadskom čaršijom"

    ŠETNJA NOVOSADSKOM ČARŠIJOM - Deo 4.



    Na ulazu u Dunavsku je zgrada "Beli lav" koja je preostala iz Bune 1848-1849 i imala je jedno đule u zidu kod prozora na prvom spratu (nedavno su skinuli). Na krajnjem delu bila su dva privatna sanatorijuma, jedan dr Stanka Matanovića, a na drugom uglu bio je sanatorijum dr Slavka Uzelca. U toj ulici bilo je više restorančića sa specijalitetima na roštilju i drugih. Leti, i po lepom vremenu, stolovi su bili na ulici kao u letnjoj bašti i bilo je jako simpatično. Na kraju ulice, na obali Dunava, s leve strane bio je Oficirski dom, sa velikom baštom.

    Jevrejska ulica bila je uzana, popločana keramitnim opekama sa velikim saobraćajem, tramvajem i mnogim radnjama. Godine 1748. tu je otvoren geto, gde su se morali u roku od godinu dana preseliti svi Jevreji. Na uglu Uspenske ulice postavljen je lanac s katancem, da zatvori Jevrejsku ulicu svako veče.

    Ćurčijski sokak je bio tipična zanatska ulica, sa nizom malih zanatskih objekata u čijim dvorištima su bile radionice, a sa ulice dućani. Dugo vremena, čak i na planovima grada, ulica je nosila naziv po ćurčijskom zanatu koji je u njoj preovladavao. Završavala se širokim trgom, koji se u prošlosti zvao Brašnarski trg, jer se od 1850. do 1918. godine na njemu trgovalo brašnom i žitaricama. Specifična je bila i kasnije, kao Pašićeva ulica, uzana, sa tramvajem koji je prolazio velikom brzinom i grabio prema Temerinskoj ulici. Mnoge radnje i tadašnja sokolana u Trandafilovoj zgradi (danas Matica srpska) i Nikolajevska porta sa osnovnom školom i školskom ambulantom u montažnoj baraci na bivšem groblju, gde su se još nalazili neki od nadgrobnih spomenika u dvorištu crkve.

    Leteći tako pogledom tadašnjim gradom, pogled se zaustavlja na "Arteskom šarku"sa zgradom Gradskog jodnog kupatila i, tada, novim hotelom Park na početku Ulice Nikole Tesle. U divnom parku isticao se bunar lekovite jodne vode "Sv. Spas"pokriven staklenim poklopcem, a video se i žuboreći izvor. Tu blizu su i flaširali mineralno jodnu vodu "Orijent" Malo dalje, bila je Gradska bolnica sa anđelima na fasadi glavne zgrade. Nastavimo li dalje, doći ćemo do krajnje tramvajske stanice i prelaza preko železničke pruge Subotica - Novi Sad - Beograd.

    Tamo dalje, bio je Telep, kvart prizemljuša, koji je nažalost stradao od poplave Dunava. Još dalje, počinjala je već Futoška šuma, od koje više ni traga nema. A baš je bila lepa hrastova šuma gde su 1926. godine dolazili i kurjaci iz Srema preko zaleđenog dunava i pojeli jednog čoveka. Ostale su mu samo noge u čizmama. No, nije bilo uvek tako strašno! Leti su je često posećivali parovi, ne samo da mirišu cveće i drveće. Novosađani su nedeljom i praznicima rado odlazili u restoraciju "Riparija"u Sremskoj Kamenici, "Efiku"na Majuru u Petrovaradinu, kao na Paragovo, Iriški venac, Zmajevac na Fruškoj gori.


    Pripremio: igor.mihaljevic@dnevnik.co.yu
    Izvor: Dnevnik

  6. #6

    Odgovor: Dnevnikov feljton - "Šetnja novosadskom čaršijom"

    ŠETNJA NOVOSADSKOM ČARŠIJOM - Deo 5.



    Kada je reč o komunalijama Novog Sada, mora se reći da sve do 1900. godine u varoši nije bilo asfaltiranih ulica, već su trotoari pored kuća, u centralnim sokacima, bili kaldrma od četvrtastog kamena, a u većim prilaznim ulicama, Temerisnkoj, Ćurčijskoj, Kazandžijskoj i Županijskoj, kao i u Futoškoj i Piroškoj - turska kaldrma. Te ulice i sokaci su čišćeni retko: tek od 1871. pijaca sa Ćurčijskom, Dunavskom i Jevrejskom ulicom se čistila jednom nedeljno, a Temerinska i još neke kaldrmisane ulice su metlu videle jednom mesečno, ili čak tromesečno. Tek par godina pred rat, glavne ulice su čistile mehaničke četke koje su vukle dva konja. Četke su se obrtale u suprotnom smeru od kretanja i čistile su kolovoze prema stranama, što su čistači skupljali u kolica.

    Sve do kraja 80-ih godina 19. veka, novosadska varoš je bila osvetljena fenjerima: 1846. bilo je 40 komada fenjera, a 1878. nešto više, 137 fenjera koji su se palili 20 dana u mesecu, a onih deset dana ulice je osvetljavala mesečina. Vlast je i na taj način, kako je tvrdila, štedela. Kontrolisao ih je noćni čuvvar ("bokter") koji je, obilazeći sokake od večeri do zore, u određene jutarnje sate duvanjem u rog najavljivao rađane novog dana. Električno osvetljenje uvedeno je 1910. godine, namesto plinskog.

    Sve do pred kraj 19. veka stanovnici Novog Sada su pili vodu iz Dunava, ili kopanih bunara. Epidemija kolere, 1892. godine, izazvana zagađenom dunavskom vodom, podstakla je bušenje dubokih bunara i intenzivirala razmišljanja o izgradnji vodovoda. U gradu nije bilo ni kanalizacije, zidana kanalizacija sa Tvrđave do Dunava postojala je od 1725, a u gradu je izgrađena 1880. i pružala se od današnje ulice Laze Kostića, Jevrejskom do Trga galerija. Umesto vodovoda bile su pumpe na ručni pogon, kasnije na struju (arteski bunari su kopani 1895, a cevni bunari 1906) gde se pumpala voda u rezervoar na tavanu, odakle se razvodila cevima po zgradi. Kupatila, uglavnom, nije bilo baš mnogo, tako da je većina stanovnika radi kupanja išla u "Gradsko kupatilo". Bili su tu dani za žene i posebno za muškarce. Godine 1926. su se pojavili hidrofori, sa kojima je počelo automatsko snabdevanje vodom u zgradama.

    U kućama, gde nije bilo vodovoda, umivalo se u almarijumima u spavaćoj sobi (deo nameštaja sa ogledalom i mermernom pločom, gde se namestio porcelanski lavor sa porcelanskim bokalom i amperom za prljavu vodu). Ispod kreveta bili su nokširi, koji su se ujutro iznosili, jer klozeti su bili u dvorištu. Neka kupatila su tada bila već snabdevena kadom sa tušem, lavaboom, bideom i engleskim NJC-om, rezervoar za vodu se grejao drvima, ali kanalizacije nije bilo, pa su se otpadne vode slivale u septičke jame.


    Pripremio: igor.mihaljevic@dnevnik.co.yu
    Izvor: Dnevnik

  7. #7

    Odgovor: Dnevnikov feljton - "Šetnja novosadskom čaršijom"

    ŠETNJA NOVOSADSKOM ČARŠIJOM - Deo 6.



    Banska uprava ustanovljena je 1929. godine i to kao "Kraljevska Banska Uprava Dunavske Banovine". Dunavska Banovina je obuhvatala Baranju, Bačku, Banat, Srem i Šumadiju, što je značilo 46 srezova, čak do takovskog i kragujevačkog, te 13 gradova.

    Sedište je prvo bilo u zgradi Gradske kuće, dok se nije izgradila zgrada "Banovina" 1936. po projektu arhitekte Dragiše Brašovana, a gradio je arhitekta Milan Sekulić. Prvi ban je bio inženjer Daka Popović, a kasnije su bili između ostalih i Svetozar Rajačić, Svetomir Matić, Radoslav Dunjić i drugi.

    Poslednji ban, 1941. godine, bio je dr Milorad Vlaškalin. Zgrada Opštine je bila na više mesta, uglavnom u Ulici kralja Petra I broj 4. Gradonačelnici su bili: prvi, Dimitrije Bugarski 1789, Franc Lang 1839, Svetozar Miletić 1861. i 1867, Stevan Peci Popović 1884, dr Stevan Adamović 1920, dr Branislav Borota 1928 i 1934 te dr Branko Ilić 1936.

    Na prvom popisu 1698. godine u mestu su zabeležena 32 domaćinstva. Godine 1748. mesto ima 4.620 stanovnika, već 1880. 21.235 da bi 1930. bio sa 62.181 žitelja. Godine 1940, pred početak Drugog svetskog rata ima 60.500, dok 1944. dočekuje sa 40.000. Jedna impozantna zgrada za smeštaj sudova i institucija pravde, izgrađena je u Dunavskoj ulici broj 13. To je sklop objekata izgrađen 1900. godine u stilu istoricizma po projektu Đule Vagnera. Pre izgradnje srušena je poznata kafana "Engleska kraljica". Kraljevski sud je smešten u ovu zgradu sa gruntovnicom. Predsednik je bio Radoslav Marković. Smešten je tu i Okružni sud sa predsednikom Vladimirom Belajićem, Državno tužilaštvo koje je vodio Žarko Vukovoljac, te Kazniona državnog tužilaštva.

    Apelacioni sud je bio u zgradi bivše Mađarske kraljevske gimnazije u Ulici Kralja Aleksandra 13, na prvom spratu. U istoj zgradi je bio smešten i Kasacioni sud, Odeljenje B. Ovaj sud je bio nadležan nad onima nad kojima je delimčno vladalo mađarsko zakonodavstvo. Vodio ga je dr Aleksandar Dimšić. U bivšoj fiskulturnoj sali istog objekta je radilo Baždarsko zvanje mera i plemenitih metala. Šef je tu bio Franja Biter.

    Nakon bombardovanja 1848. godine, kada su stradale Jevrejska bolnica osnovana 1801. i Katolička bolnica, pored jedine preostale pravoslavne bolnice u zgradi kod Nikolajevske crkve (zgrada i danas postoji), gradske vlasti donose odluku da se izgradi prva nekonfesionalna "Mala varoška bolnica" 1859. godine. Pored te dve, 1873.godine se gradi "Velika varoška bolnica" koja je bila na mestu gimnazije u Futoškoj ulici.


    Pripremio: igor.mihaljevic@dnevnik.co.yu
    Izvor: Dnevnik

  8. #8

    Odgovor: Dnevnikov feljton - "Šetnja novosadskom čaršijom"

    ŠETNJA NOVOSADSKOM ČARŠIJOM - Deo 7.




    Pošto postojeće bolnice nisu bile dovoljne, 1907. godine se počinje, a 1909. završava moderna bolnica paviljonskog tipa. Osnivač i prvi upravnik je bio dr Aleksandar Šosberger. Dr Adolf Hempt (1874 - 1943) je osnovao Pasterov institut i bio prvi direktor. Proizvodili su Pasterovu vakcinu protiv besnila i obavljala akcije za prvenciju ove bolesti. Za institut je izgrađen drveni paviljon (postoji i danas). Tu je radilo i Bakteriološko odeljenje, čiji je šef bio dr Petar Švarc.

    Apotekarstvo u Novom Sadu ima dugu tradiciju. Prvu apoteku Novosađani su imali još 1740. godine, kada je Novi Sad bio samo predgrađe Petrovaradina u blizini velikog trgovačkog centra, Futoga. Vlasnik, Toma Anderle vodio je svoju apoteku "Kod crnog Arapina" po uzoru na tadašnje bečke apoteke. Ona se nalazila na početku sadašnje Ulice Modene, preko puta Tanurdžićeve palate.

    Između dva rata u gradu je radilo oko 90 do 100 advokatskih kancelarija. Navešćemo neke poznatije, kao dr Stevan Adamović, Fedor i Saša, Julija Dohanj, Kosta Hadži Stariji i Mlađi, Stevan Kerekeš, Ferdinand Lustig, Bela Lampel, Aleksandar Moč, Ignjat Pavlas, Đorđe Tapavica, Jovan Latinčić, Dušan Medaković, Imre Vermeš, Arsen Milutinović...
    Trgovačko - stambena jednospratnica "Kod belog lava" je najstarija sačuvana zgrada u Novom Sadu, na uglu Dunavske i Zmaj Jovine, sagrađena 1720. "Grčka škola" u Grčkoškolskoj ulici broj 3, u kojoj je od 1783. do 1869. godine radila škola koju su držali doseljenici iz Epira, Grci i Cincari, sagrađena je 1780. Zbog nedostatka đaka 1873. je zaveštana Srpskoj velikoj pravoslavnoj gimnaziji. Najpoznatiji đak škole je Dejan Subotić, kasnije ruski gubernator Mandžurije, sin Savke Subotić, verovatno najpoznatije Novosađanke tog doba.

    "Platoneum" je izgrađen u 18. veku. Kao i većina drugih u Novom Sadu, i ova kuća strada tokom bombardovanja u Buni 1849. Obnovljena je 1852, a 1861. kupuju je vladika bački Platon Atanacković, koji daje da se izgradi još jedan sprat. Zgrada je po vladiki i dobila ime. Katoličkom portom dominira zgrada Katoličke plebanije - Rimokatoličkog župnog ureda. Sagrađena je 1808. u barokno-klasicističkom stilu po projektu Georga Efingera. Od broja 4 do 6 nalazi se "Vatikan", izgrađen 1930. godine u stilu istoricizma po projektu arhitekte Dake Popovića.

    U Novom Sadu je 1861. osnovano Srpsko narodno pozorište, najstariji jugoslovenski teatar. Pre toga postojalo je Diletantsko pozorište od 1838. godine. Matica srpska, prosvetna, kulturna i naučna institucija, osnovana 1826. godine u Budimpešti, deluje u Novom Sadu od 1864. godine. Godine 1790. Emanuel Janković doneo je prvu štampariju i otvorio knjižaru po evropskim uzorima. Po podacima Državnog arhiva u Dubrovniku, u Novom Sadu je godine 1752. jedan Jevrejin, Abraham Lebl, bio knjižar. Srpska čitaonica počela je rad 1845. godine.


    Pripremio: igor.mihaljevic@dnevnik.co.yu
    Izvor: Dnevnik

  9. #9

    Odgovor: Dnevnikov feljton - "Šetnja novosadskom čaršijom"

    ŠETNJA NOVOSADSKOM ČARŠIJOM - Deo 8.



    Godine 1838. bila je pokrenuta prva akcija da se u Novom Sadu podigne zgrada za stalno pozorište, sa dvoranom koja bi služila i za igranke, koja je ubrzo zamrla. Tada je već postojalo Diletantsko pozorište. Srpsko narodno pozorište je osnovano 28. jula 1861. godine pod okriljem Srpske čitaonice. Na samom početku rada SNP je davalo predstave na spratu kafane "Kod Sunca" zatim u dvorani kafane "Kraljica Jelisaveta" Preko leta nastupali su u areni, na letnjoj pozornici, kafane i restorana "Zeleni Venac"na Trgu oslobođenja. Pozorište je, najzad, 1872. godine uspelo da sebi kupi zgradu. Ona se nalazila na Platei Teatralis, današnjem Trifkovićevom trgu, začeljem naslonjena na Lebarsku (sada Miletićevu) ulicu.

    Posle adaptacije, po projektu arh. Đerđa Molnara predstave su bile izvođene u takozvanoj Gradskoj dvorani, narednih dvadeset godina. Po projektu arh. Vladimira Nikolića, tada najpoznatijeg srpskog arhitekte, Laza Dunđerski gradi novu, prvu zgradu pozorišta, u klasicističkom stilu, u dvorištu svog hotela "Jelisaveta" Sa fasadaom se nije smelo izaći na ulicu, jer mađarske vlasti to nisu dozvoljavale.

    Otvorena je 4. februara 1895. godine. Dovrana je imala parter, lože na spratu i dve galerije. Primala je oko 600 gledalaca. Nestala je u požaru 23. januara 1928. godine. Predstave su posle davane u zgradi Nemačkog akcionarsko društva "Habag" u velikoj sali hotela "Sloboda" a od 1936. i u zgradi Spomen doma kralja Aleksandra I. U Novom Sadu razvili su se najbolji srpski glumci, reditelji i pozorišni pisci, kao na primer Pera Dobrinović, Dimitrije Ružić, Milka Grgurova, Milka Marković i mnogi drugi.

    Matica srpska je najstarija kulturno-naučna institucija u Vojvodini i celoj Srbiji, koju osniva 16. februara 1926. godine sedmorica viđenih srpskih rodoljuba u Budimpeši. Biblioteka Matice srpske najstarija je srpska biblioteka nacionalnog značaja i prva javna naučna biblioteka u Srba. Nove razvojne podsticaje Matica stiče preseljenjem u Novi Sad 1864. godine, zajedno sa Bibliotekom. Izdaju se časopisi Matica i Letopis. U prvo, novosadsko vreme, Matica se smestila u kuću koju je ustupio Platon Atanacković, u Platoneum.

    Godinu dana kasnije sledi seoba u zdanje Đorđa Kosirovića u Dunavskoj ulici, a zatim je zakupljena kuća Antonija Fernbaha u Glavnoj ulici, da bi se konačno 1924. godine skrasila u zgradi podignutoj od novca Marije Trandafil, jedne od najvećih Matičnih zadužbinarki, koja je inače sagrađena 1913. godine po projektu arhitekte Momčila Tapavice u pseudoklasicističkom stilu. Na tom mestu je pre toga bio turski han


    Pripremio: igor.mihaljevic@dnevnik.co.yu
    Izvor: Dnevnik

  10. #10

    Odgovor: Dnevnikov feljton - "Šetnja novosadskom čaršijom"

    ŠETNJA NOVOSADSKOM ČARŠIJOM - Deo 9.



    Prvi most koji je Novi Sad imao bio je pontonski most. Prema austrougarskim mapama, postojao je još 1688. godine. Već 1716. još dva pontonska mosta su premošćavala reku, ali su oni ubrzo rastavljeni. Pontonac se zimi sklapao i sklanjao u zimovnik. NJegovo ponovno postavljanje je predstavljalo pravu svečanost za oba grada, Petrovaradinski šanac i Petrovaradin. Dešavalo se da na most naleti neka lađa i da bude potpuno potopljen. Bio je dug 420 koraka, sastavljen od 32 pontona i u to vreme je bio najlepši i jedan od najbezbednijih u celoj Habsburškoj monarhiji.

    Drugi most bio je cara Franje Josifa. Sagrađen je kada je proradila pruga Subotica - Zemun, po projektu Karla Baumana, koji je projektovao i tunel ispod tvrđave 1883. Prugu je preko mosta i kroz tunel postavio Nikola Stanković, inženjer iz Stapara. Od 1929. godine most je dobio ime Andreja Karađorđevića. Bio je to čelični kolos u obliku izdužene grede, dug 423 metra. Imao je šest betonskih stubova, a najširi je bio prostor za plovidbu između drugog i trećeg, dug 96 metara. Pored šina bila je pešačka staza, a na ulazu u 341 metara dug tunel stajala je vojna straža. Most je srušen 11. aprila 1941, odmah na početku napada Nemačke na Jugoslaviju.

    Treći most bio je Poćorekov. Krajem 1914. austrougarska vojska podigla je, nizvodno od pontonca, polustalni pontonski most sa lakom gvozdenom konstrukcijom. Bio je dug 384 metara sa priobalnim delom i imao je pet paraboličnih lukova. Nosio je ime Oskara Poćoreka, glavnog komandanta austrougarske vojske na Srpskom frontu. U januaru 1924. Dunav je bio zaleđen, sa debelim santama koje su probijane bombama iz aviona. Sante su toliko oštetile ovaj most da su njegovi delovi plovili čak do Beograda. Do 1928. bio je paralisan saboraćaj na ovoj relaciji, a dotle se prevozilo privatnom skelom i motornim čamcem.

    Četvrti most bio je imitacija "Lančanog mosta" u Budimpešti. Sagrađen je na ime nemačkih reparacija 1928. godine. Projektovao ga je, daleko ranije, mađarski inženjer Silard Zjelinski, kada je trebao da se gradi 1910. po postojećom regulacionom planu grada. Nosio je ime drugog sina kralja Aleksandra I Karađorđevića, princa Tomislava, koji se te godine rodio. Most je bio 431 metara dug, sa komotnom pešačkom stazom, postavljen na dva betonska stuba bliže obalama, radi sigurnijeg rečnog prolaza. Noću je bio osvetljen, a srušen je takođe 11. aprila 1941.

    Peti je bio železnički most Franje Josifa, koji je posle miniranja 1941. iste godine obnovljen uglavnom za potrebe okupatora. Sagrađen je od postojećih delova i dodatne konstrukcije. Od septebra 1943. čuvali su ga italijanski ratni zarobljenici iz Tirane. Preko mosta su bile razapete žičane mreže u koje su se tokom rata zaplela i zapalila dva nemačka aviona, jer su nisko leteli. Saveznici su bezuspešno pokušali da ga bombardovanjem poruše, što su ipak učinili Nemci pri povlačenju 22. oktobra 1944. godine.


    Pripremio: igor.mihaljevic@dnevnik.co.yu
    Izvor: Dnevnik

  11. #11

    Odgovor: Dnevnikov feljton - "Šetnja novosadskom čaršijom"

    ŠETNJA NOVOSADSKOM ČARŠIJOM - Deo 10.


    Ban prvi igra "Kraljevo kolo"


    Balovi su se održavali u "sezoni balova"u januaru i februaru svake godine. Balove su organizovali isti krugovi, podeljeni po strukama i zanimanjima, što nije bila prepreka da se na te balove pozovu mnogi drugi gosti, raznih struka i zanimanja. Svaki bal je bio poseban događaj. Mesto održavanja balova zavisilo je od toga koje društvo priređuje bal.

    "Oficirski bal"održavao se u Oficirskom domu na Dunavu, "Trgovački bal"u zgradi "Lojd" (danas Radio Novi Sad), pravnički, lekarski, novinarski, svetosavski, Kola srpskih sestara u prostorijama hotela "Slobode"pa "Spomen doma"i novog hotela "Park"."Makabi bal"i "Purim bal"Jevrejske ženske zadruge u prostorijama hotela Sloboda",a kasnije kada je sagrađen, u Jevrejskom kulturnom domu u ulici Petra Zrinjskog 8. Održava se svake godine i veliki "Ciganski bal",koji po eleganciji i svečanoj atmosferi nije bio manje svečan od ostalih, a mesto održavanja se menjalo.

    Na svečanim balovima je bilo obavezno večernje odelo, odnosno haljina. Oficiri su obavezno nosili paradnu uniformu s jednim, najvišim ordenom, koji su posedovali. Aranžeri će biti na usluzi damama za vreme trajanja bala, pozvaće dame i gospodu, plesaće s damama koje momentalno nisu imale partnere, pratili ih do bifea i slično. Kandidati za plesače su zamolili dame za jednu od narednih igara i upisivali se u red igara da znaju kada će imati prilike da sa tom damom plešu. Bal je otvorio obično najstariji po položaju u sali, kao ban Dunavske banovine, gradonačelnik, komandant Prve armije sa suprugom i igralo se "Kraljevo kolo",pa zatim " Na lepom plavom Dunavu".Na balovima nije bilo promena u parovima, što je bio slučaj na igrankama. Balovi su trajali određeno vreme, do ponoći ili jedan ujutro, kada je jedan deo gostiju odlazio kući, ali bilo ih je koji su nastavili u noćnim lokalima do sitnih sati.

    I uz frak i smoking, nosile su se crne, lak cipele. Uz frak se nosio cilindar, a uz smoking običan crni, ili sivi šešir. Na balovima večernje haljine su bile duge do zemlje, iako su neke dame lansirale takozvane "koktel haljine"sa suknjom srednje dužine. Materijal i oblik svečanih haljina bio je raznolik. Uobičajeni materijali su bili muslin, taft, moare, čista svila, čipka i mnogo što je ženska mašta stvorila u kombinacijama raznog materijala. Na ulazu dočekao bi vas uniformisani portir, ili portiri, a u holu su bili aranžeri balova. To su bili mahom mlađi momci u večernjem odelu i belom svilenom mašnicom na levom reveru. Oni su dame, a i gospodu, otpratili do plesne sale i pomogli dami da skine kaput ili bundu. Oni su delili knjižnicu "Red igara"


    Pripremio: igor.mihaljevic@dnevnik.co.yu
    Izvor: Dnevnik

  12. #12

    Odgovor: Dnevnikov feljton - "Šetnja novosadskom čaršijom"

    ŠETNJA NOVOSADSKOM ČARŠIJOM - Deo 11.



    Tokom istorije, u gradu su se dešavali neobični i zanimljivi događaji. Ahmed Zogu, budući kralj Albanije, stanovao je neko vreme u Novom Sadu, navodno u činu K.u.K. potpukovnika, u Orbanovoj vili u ulici Cara Dušana 1/I. U privatnom sanatorijumu dr Slavka Uzelca na obali Dunava izbio je oko 1929. godine veliki skandal! Tada je štampa razglasila da je izvršena transplatacija testisa jednom bogatom, „imućnom starijem gospodinu“, sa jednog besposlenog radnika, mladića, koga su novine nazvale Rada Marić, za par hiljada dinara odštete. Bio je to veliki skandal - događaj u gradu.

    Masonska loža „Mitropolit Stratimirović“ osnovana je 1926. godine. Među ostalima, članovi su bili dr Aleksandar Moč, dr Ignjat Pavlas, dr Branislav Borota, dr Lazar Mirković, Sava Nišević, arhitekta Daka Popović, Đorše Tabaković... Dr Stanka Matanovića u prostorijama svog sanatorijuma, na uglu Dunavske, preko puta Suda, nožem je ubio njegov sin Špira. Bilo je to 28. maja 1932. godine. Video sam, kada su ga iz zgrade sanatorijuma sprovodili policajci, sa nekim dugim noževima, vezanog. Posle toga, sanatorijum je i zatvoren.

    Lilihip je bio lizalica tog vremena, u raznim bojama, s cenom oko jednog dinara. „Ki-ki“ bombone su, takođe bile u modi. To su bile karamele u boji, reklama je bilo svugde „Bilo kuda, ki-ki svuda“. Upaljač se nije smeo upotrebljavati zbog monopola. Ko je hteo da ima upaljač, trebalo je da plati taksu od 50 dinara, inače su upaljači konfiskovani, a korisnik se kaznio novčano. Godine 1928. u Petrovaradinu je formiran jedinstven rod vojske - „Golubija pošta“.

    Povodom rođendana prestolonaslednika Petra 1932. godine predsednica društva „Kora hleba i dečje obdanište“ i njen muž Josif Julije Kon poklonili su prestolonasledniku električni auto, koji je mogao sam voziti. Francuski maršal i počasni srpski Vojvoda Franše d’Epre, glavnokomandujući savezničkih snaga na Solunskom frontu posetio je Novi Sad 1919. godine. Tom prilikom je održana velika svečanost u hotelu „Srpski Kralj“.

    Za vreme vlade dr Milana Stojadinovića, glavna stranka je bila JRZ. Imala je profašistički prizvuk. Na primer, u Novom Sadu, za vreme njegove posete gradu, kada je napuštao gradsku kuću, seo je u otvoreni crni „pakard 12“ na zadnje sedište. Tada je bio bez svoje supruge Auguste. Opkolila ga je “omladina JRZ“ u sivim čakširama, čizmama, zelenim košuljama i šajkačama i pratili su ga kao garda na motociklima.

    Vozilo se sporo kretalo, on je ustao i sramežljivo dizao desnu ruku na hitlerovski pozdrav. Narod je, delom, vikao, delom aplaudirao. Pored mene je stajao bivši španski borac, upravo je stigao iz Francuske i veoma nedvosmisleno je digao ruku na fašistički pozdrav. To je bilo 1936. godine, kao predznak nadolazećih vremena.


    Pripremio: igor.mihaljevic@dnevnik.co.yu
    Izvor: Dnevnik

    (Kraj)
    Poruku je izmenio robins, 20.05.2008 u 15:19

Slične teme

  1. Sta znaci "Nezavisnost" i "Suverenitet"?
    Autor Skidatch_Mraka u forumu Politika
    Odgovora: 8
    Poslednja poruka: 29.03.2012, 18:30
  2. "Nova" i "stara" dijaspora
    Autor irnik u forumu Dijaspora
    Odgovora: 14
    Poslednja poruka: 10.10.2008, 10:20
  3. Požar u novosadskom "Putniku"
    Autor eboye u forumu Spomenar
    Odgovora: 6
    Poslednja poruka: 16.12.2007, 20:58
  4. Od "Keca" do "Petice"
    Autor swba u forumu Spomenar
    Odgovora: 0
    Poslednja poruka: 19.12.2006, 08:29

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •