Apolonija kaže:
Egzorcizam
Pod egzorcizmom smatramo istjerivanje zlih duhova. Vrši ga egzorcist koji zapovijeda demonu da napusti žrtvu. Egzorcist naravno ne može tu zapoved deotvorno izvršiti svojoj neograničenom vlašću, nego mora govoriti u ime Isusa Hrista i uz njegovu pomoć. Iako egzorcizam zahteva od egzorciste najveći ulog i većinom naporno hrvanje između njega i demona, na kraju krajeva ipak je Hrist onaj koji ih izgoni. Katolici još uz to spominju ime i traže pomoć Marije i arhanđela Mihaela, koji mnogo znače u borbi s demonima.
Pre nego se poduzme egzorcizam, mora opednutost nedvojbeno biti utvrđena - uz pomoć spomenutih kriterija. Kako ti kriteriji ne vode uvijek do jasnog rezultata, u tome se - neprimjetno od prividno opsjednutog dakle samo u mislima - izgovori poziv demonima da iziđu. Ako se nakon toga pokažu primjetni učinci, kao stanje transa, nemir, agresivnost, blasfemije, tada je to siguran znak za opsjednutost.
Da bi egzorcist mogao izgoniti demone, mora si po općenitom mišljenju stvoriti potrebnu sliku, a to znači: obično mora znati broj demona, njihova imena i razlog njihova ulaska u čovjeka. Iz imena demona mora egzorcist nešto saznati o demonskoj personalnosti, što će ga uputiti u to kako će sa zlim duhom postupati. Mora se pojedinačno obraćati svakom demonu i istjerati ga iz žrtve. Razlog dolaska demona u čovjeka daje egzorcistu značajne upute u vezi sa strukturom cijelog slučaja.
Pokazalo se da u stvarnosti često dolazi do upravo začuđujućih dijaloga između egzorcista i demonske strane ličnosti. Nerijetko se događa, kako je već rečeno, da nastupa više demona, koji se na posve različite načine služe opsjednutim kao sredstvom. Svaki od njih utiskuje opsjednutom vlastiti izraz lica, daje mu vlastitu boju glasa, pokazuje poseban karakter i specifičan svijet misli.
Uzrok opsjednutosti može biti, između ostalog, kako priznaju demoni: pogođeni je kao dijete bio proklet, on ili njegovi preci su bili u kontaktu s magijom (opterećenje okultizma, posebno često pri egzorcizmima u evangeličkoj fundamentalističkoj sredini), ili je sam dozvao đavla ili je s đavlom sklopio savez. Kao posljednji uzrok opsjednutosti jamačno je i sam Bog, koji je u svojim neistraživim nakanama pripušta, kao što se to često izražava. U katoličkim krugovima prije svega se za ovo pripuštanje navode specijalni razlozi: opsjednutost je kazna za vlastite grijehe, ispaštanje za grijehe drugih ili kao dokaz istinitosti vjere.
Primeri
Prva pripovijest odnosi se na jednu zajednicu sv. Duha. Spiritualnost njihovih članova bila je poznata kao inspirativni izvor za pojavu karizmatičke obnove na području velikih evangeličkih zemaljskih crkava i Katoličke crkve. Derek Prince, koje je u ovoj zgodi odigrao glavnu ulogu, već je istupao u njemačkom govornom području u grupama karizmatičke obnove.
Prince se za vrijeme jedne propovijedi, koju je držao za vrijeme nedjeljne službe Božje, odjednom osjetio na sasvim poseban način obuzet Duhom Svetim. Kada je propovijed bila na vrhuncu, pokazala je jedna žena, pianistica crkve, koja je bila udata za pastorovog sina, jednu neobičnu reakciju: zapala je u otegnuto zavijanje, bacala ruke u visinu i padala kao klada na zemlju. Prince je oslovio ženu: "Zli duše koji prebivaš u ovoj ženi, kako se zoveš?". Iz žene je uzvratio, nakon podužeg protivljenja, strašan ljudski glas: "Zovem se laž!" Prince je upozorio zajednicu da bi se moglo dogoditi da prema Bibliji (1 Kor 22) duh laži progovara preko čovjeka. Zatražio je od demona da napusti ženu. "Bila je to prava bitka. Demon se odupirao i oklijevao da ode. Ali poslije 10 minuta napustio je ženu dugim hroptanjem. Kada ju je napustio, ispao je ženi jezik iz usta, boja njezine kože poprimila je plavičasti ton i ona se bacakala". Kada su se poslije službe božje povukli u uži krug ljudi žena je dobila napad bjesnila. Trgala je odjeću sa tijela i pokušala razodjenuti ljude koji su naokolo stajali. Roditelji žene pričali su Princeu da su ova i njen muž dospijeli na "neobičnu stazu"; Prince je kasnije saznao o perverznim navikama u njihovim bračnim odnosima. Poslije dvosatnog egzorcizma otišao je i posljednji demon. Žena je podigla ruke i počela zahvaljivati Bogu za svoje oslobođenje.
- Iz iste knjige još jedan primjer iz katoličke sredine. Događaj se zbio u Francuskoj. Nekom kapucinu, koji je često bio okupiran egzorcizmima, došao je neki industrijalac koji je patio od neobjašnjivih bolova u trbuhu. On se prije pet godina obratio. Ranije se predao crnoj magiji i sklopio savez sa sotonom da bi u punoj mjeri uživao život. Kapucin je protumačio ove trbušne bolove kao opsjednutost. Kada se nisu mogli otkriti nikakvi organski uzroci, pristupilo se egzorcizmu u prisustvu sestara i nekoliko drugih svjedoka. Kod tog i sljedećeg rituala zaklinjanja, dan poslije toga, dogodile su se začuđujuće stvari. Odaberimo neke:
"Kod prvog znak križa čovjek se oteo ljudima koji su ga čvrsto držali, podigao se kao kuglasta munja u vis i velikom brzinom kroz zrak, bačen je natrag i opet je sjeo natrag na zemlju, s glavom blizu zida sa ispružnom lijevom nogom i desnom savijenom u koljenu, kao što izgleda netko tko se pnje stepenicama. U tom položaju nalazio se direktno prema slici Marije, koju je odbio. Kada je opsjednuti bio svezan i više ljudi ga čvrsto držalo, konopci su se razriješili kao čarobnom rukom i on je pobjegao u crkveni prostor".
Konačno su ljudi sjeli na njega. Jedva su "zauzeli mjesto", čovjek se zajedno s njima podigao sa zemlje kao "začarani brod". Vratio se na zemlju, skakao i vikao: "Oče, ja sam izliječen!" Tada su se svi ljudi željeli ispovijediti, iako su se među prisutnima nalazili takvi koji to nisu prakticirali. Opsjednuti, međutim, nije bio konačno oslobođen. Poslije dva mjeseca sve je bilo kao i ranije. Nema obavijesti kako se stvar završila.
- Kurt E. Koch također se iscrpno bavio problemom opsjednutosti, njegova odgovarajuća knjiga donosi obilje primjera. Sljedeći primjer on je sam doživio.
Na jednom seminaru, koji je Koch držao na Filipinima u teološkoj školi, pristupio mu je neki mlađi čovjek koji se žalio na bolove u glavi i zamolio ga da zajedno s njime moli. Kada mu je Koch ispunio želju, mladi je čovjek bez svijesti pao na zemlju. Nakon toga su pristupili drugi dušebrižnici i učitelji. "Za vrijeme zajedničke molitve iz osobe opsjednutog najednom su progovorile strane osobe". Demoni su izjavili da ih ima 50 na broju. Kada im je naređeno da napuste žrtvu, povikali su: "Nećemo otići. Ovdje imamo jedan zadatak. Vi imate dobru školu. Želimo vam donijeti modernizam Modernisti i liberali su naši drugovi". Iz podataka demona ustanovilo se da je bilo prisutno nekoliko modernista, koji su se uključili u nastavnički zbor. Mladi čovjek u stanju opsjednutosti poznavao je više jezika koje nikada nije učio. "Jednom prilikom citiran mu je na ruskom sthi iz Biblije, i tada je on odgovorio na tečnom ruskom jeziku". I svi ostali simptomi opsjednutosti bili su nedvojbeno jasni: vidovitost, natprirodne snage, sve je bilo tu - poneki put je bilo potrebno šest do devet ljudi da bi ga čvrsto držali. Dolazilo je do izražaja mržnje prema svemu što je bilo u vezi s vjerom. Demoni su i Kocha više puta napadali. Jednom mu je opsjednuti doviknuo: "Dr. Koch, ti si nas mučio u Francuskoj, mučio si nas u Švicarskoj, sada nas mučiš na Filipinima. Ostavi nas na miru!"
Egzorcistička borba trajala je satima. Tada je mladi čovjek bio oslobođen. On se nije mogao sjetiti ničeg što se s njime događalo.
- Metodički najbrižljivije dokumentirao jedan slučaj opsjednutosti poznati isusovac Adolf Rodewyk, o kojemu sam godinama vodio brigu.
Rodewyk je kao dušobrižnik u lazaretu upoznao jednu bolesničku sestru, čije ga je povremeno poremećeno ponašanje dovelo do zaključka da se radi o opsjednutosti. Kada je obavio probni egzorcizam, izgubila je svijest i snažno odbojno reagirala na svetu vodu. I drugi znaci opsjednutosti bili su vidljivi. Poslije toga je Rodewyk, kao od biskupa postavljeni egzorcist, počeo vršiti svoju službu. Sestra je razumijela strane jezike, iako ih sama nije znala govoriti. Imala je sposobnost i vidovitosti. Ona je s đavlom sklopila ugovor, krvlju potpisan, na papiru na koji je bila priljepljena hostija. Za vrijeme zaklinjanja ispričala je da ju je njena baka kao dijete proklela. To je prokletstvo uklonjeno egzorcizmom krštenja, koji je na krštenju izgovorio svećenik, koji je pri tome bio mislima odsutan. Tako je već kao dijete bila opsjednuta. to se često odražavalo u izazovnom ponašanju, nesklonosti prema molitvi i u svetogrđu. Neke od tih podataka mogao je Rodewyk verificirati.
Sve više demona je u nju ulazilo. Rodewyk ih je na kraju otkrio osam. Oni su rekli i svoja imena: Kain, Juda, Herod, Baraba, Abu Gosh, Neron, Belzebub, Lucifer. Oni se se za vrijeme egzorcizma dokazivali kao potpuno različite ličnosti. U tijeku vremena potvrdili su cijelu tradicionalnu nauku o zlim dusima i opsjednutosti. To su popratili svojim poukama, protiv svoje volje - po Božjoj zapovijedi - kao i svojim ponašanjem. Rodewyk je uspijevao katkada da ih progna, ali samo na kratko vrijeme. Oni su se uvijek ponovno vraćali, i to do smrti bolesničke sestre, koja je umrla u starosti od 43 godine.
- Posljednji primjer je najpoznatiji, ozloglašeni egzorcizam iz godine
1975/76 u Klingenbergu, koji je izvršen nad studenticom pedagogije Anneliese Michel, koja još nije imala 24 godine. Mlada žena je umrla u stanju opsjednutosti 1. srpnja 1976. godine. Taj slučaj, koji je bio poznat na daleko i široko, bit će ovdje nešto iscrpnije prikazan, opet prema viđenju neposrednih učesnika ove tragične zgode.
Anneliese Michel vuče porijeklo iz jedne duboko religiozne obitelji,
koja je živjela u Klingenbergu na Majni. Od svoje 16. godine patila je
od napada, koje su različiti liječnici dijagnosticirali kao epileptičke, i tako ih tretirali. U jednom sanatoriju za plućne bolesnike prvi puta je u halucinaciji zapazila đavolji lik, koji je kod nje izazivao duboku grozu. Aneliesse je nakon povratka iz lječilišta bila depresivna, ukazivali su joj se sablasni fenomeni, čula je neobjašnjive šumove, koje su čuli i njeni srodnici. Majka je po prvi puta pomislila da Anneliese progoni đavao, kada je ispričala da trajno vidi đavolske utvare.
Prigodom jednog hodočašća u San Damiano, gdje se navodno ukazala Marija, mogla je prići samo uz najveći otpor i morala je odvratiti pogled od Krista. Na hodočašću napadno se ponašala prema jednoj ženi po imenu Thea Hein, otrgnula joj je jendu medaljicu, i oko nje se širio intenzivan smrad. Gospođa Hein je uskoro stekla uvjerenje da Anneliese ima vezu sa đavlom. Uspostavila je kontakt sa već nadaleko poznatim ocem isusovcem Adolfom Rodewykom. Na njegov savjet Anneliese se obratila umirovljenom župnikom koji se s njom češće bavio.
Pomoću jednog drugog svećenika, koji je također bio upoznat sa stanjem Anneliese, konačno je taj slučaj preuzeo kapelan Ernst Alt. On je bio dobar korisnik vilinskih rašalja, imao je poneki put telepatske doživljaje i povremeno je mogao predviđati buduće događaje.
Iako Anneliese nikad prije toga nije vidio, kada je primio o njoj obavijest od gospođe Hein, držeći u rukama pismo od Anneliese i njene majke osjetio je značajno stanje uzbuđenja i mučnine. Posebeno žestoko bilo je toga dana kod večernje Mise i u tijeku sljedeće noći. Svi mogući osjećaji tjeskobe mučili su Alta, a osim toga osjećao je smrad i miris paljevine. Tek kada je pozvao oca Pia, poznatog karizmatički obdarenog kapucina, koji je prije nekoliko godina umro na glasu svetosti, prošle su napasti i mogao je zaspati. Kasnije je imao još i vizije Krista i Marije.
Ernst Alt sve više je vjerovao u demonske uzroke Anneliesinog stanja. Čak i ona sama je već duže vremena prihvaćala takvo mišljenje, a u to su bili uvjereni i njeni roditelji, a prije svih Thea Hein. Stanje joj se pogoršavalo: podnosila je najteže nutarnje krize, osjećala prisilnu odbojnost prema religioznim predmetima i mučio ju je osjećaj da je prokleta. Na kraju je župnik Alt izgovorio probni egzorcizam, a da ona to nije mogla zapaziti. Odmah je skočila i pokidala krunicu. Njeno držanje je bilo prijeteće. Kada je navratio njen prijatelj, dočekala ga je totalno promijenjenim glasom: "Petre, napolje!"
Za vrijeme raspusta 1975. godine, u kolovozu, stanje se konačno sasvim pogoršalo. Anneliese je iz dana u dan bjesnila u roditeljskoj kući, išla po stepenicama gore-dolje, skakala kao jarac, bacala se u ugljenu prašinu u podrumu i stavljala glavu u toalet. Trpala je u usta pauke i muhe, urinirala na kuhinjski pod, lizala mokraću, uništavala svete slike i križeve. Obitelj je u očajanju pozvala u pomoć Rodewyka. On je došao, i dok je razgovarao s Anneliese, iz nje je po prvi put progovorio demon: Juda. Rodewyk se osvjedočio da je Anneliese opsjednuta. U jednom razgovoru svih svećenika, koji su pobliže poznavali Anneliese, odlučeno je da još jednom zamole biskupa za dozvolu, kako bi odobrio egzorcizam. Za egzorcistu je predložen salvatorijanac otac Arnold Renz, koji se već ranije usuglasio da preuzme tu zadaću. Pripremao se za svoju zadaću tako što je studirao knjige Rodewyka i Rituale Romanum.
Za to vrijeme Anneliese se osjećala nešto bolje. Egzorcizam su započeli krajem rujne u snimili ga na tonsku traku. Povremeno su bili potrebni veliki napori da bi ju čvrsto držali. tijekom vremena oglasilo se šest demona: Juda, Lucifer, Neron, Kain, Fleischmann i Hitler. Fleischmann se izdavao za duha jednog župnika koji je umro u 16. vijeku. On je živio u Altovoj župi s konkubinom i počinio umorstvo. Osim toga bio je sklon piću. Tog Fleischmanna sjetio se župnik Alt, koji je u vrijeme egzorcizma bio u Klingenbergu, na što je Anneliese odjednom počela urlikati. 14 dana kasnije pričao je Alt u razgovoru s Anneliese o užasu koji mu je svojom vikom utjerala u kosti. Anneliese je opet počela urlati. Uveče tog dana javio se u odsutnosti Alta pri egzorcizmu demon Fleischmann i dao detaljne pojedinosti, koje su Altu bile poznate iz jedne kronike župe, a o kojima Anneliese nije mogla imati ni pojma.
Bilo je dugih dijaloga između oca renza i demona. Demoni su obećali da će izaći 31. 10. iz Anneliese. Izgledalo je kao da se tako stvarno i dogodilo. Utvrđenog dana demoni su jedan za drugim napuštali opsjednutu, svaki je pri tom izgovorio tiv svoje volje riječi, koje su se Renzu činile kao znak izlaska: "Zdravo Marijo, milosti puna". Dok su sakupljeni ljudi zahvalno izgovarali "Veliki Bože, hvalimo te" i pjevali marijanske pjesme, opet su se javili demoni iz Anneliese.
Egzorcizmi su se produžili gotovo do ožujka 1976. godine. Jedan demon se izjasnio kao Juda: on se odmah poslije izlaska vratio natrag. Demoni su se poslije toga izjasnili da su oni htjeli otići, ali da to nisu smjeli, to im je zabranio Bog odnosno Marija. Potom su govorili sve manje. Anneliese je međutim iz svoje lektire preuzela ideju da joj je Bog odredio opsjednutost kao ispaštanje za grijehe ljudi i da se prema tome egzorcizmima konačno ništa ne može postići. Jednoga dana doputovala je Anneliese iz Wurzburga Thei Hein da u svakom slučaju spriječi dolazak nekog liječnika k njoj.
U svibnju su egzorcizmi u Klingenbergu nastavljeni. Anneliese je u bijesnoj brzini izvodila čučnjeve i ljuljala se amo-tamo. Poneki put je kričala otegnutim tonovima, ali za vrijeme egzorcizma nije više ništa rekla. Demoni su zanijemili. teorija o opsjednutosti radi ispaštanja prihvaćena je i u njenoj okolini. Enneliese je bjenila, ludovala, nanosila si povrede. Pri tome je uvijek sve više gospodarila sama sobom. Jednog liječnika je odlučno odbila. 30. lipnja sproveden je posljednji egzorcizam. Anneliese je posljednjih tjedana jedva nešto pojela i bila je grozničava. 1. srpnja 1976. godine majka ju je našla mrtvu. Kao uzrok smrti konstatirana je totalna neishranjenost i upala pluća.
Slučaj Klingenberg imao je i sudski epilog. 21. travnja 1978. godine bili su Annelieseini roditelji, župnik Alt i otac Renz osuđeni na 6 mjeseci uvjetnog lišenja slobode, jer su propustili da konzultiraju liječnike i prema tome su krivi za smrt Anneliese radi nehaja.
Demoni
Demoni postoje, to tvrde drevni spisi to je zapamćeno u mitovima i legendama. Reč demon dolazi od grčke reči "diamon", što znači "božanska moć ili božanska mudrost". Oni su prvi bogovi čovečanstva koje su poštovali Sumerani, Babilonci, Egipćani, Grci, Rimljani. . . još pre pojave hrišćanskih religija. I sve su to isti bogovi sa različitim imenima.
Danas je ukorenjeno shvatanje da demoni dolaze nama, biraju nas, izazivaju, muče i kažnjavaju. To je samo predrasuda neosnovana i netačna kao i mnoge druge.
Dele se na dobre i loše u zavisnosti da li vole ili mrze one koje posećuju. A da li dobri demoni postoje samo radi zlih sebi za utehu možemo reći možda.
Na prvom mestu glavni demon koji se zove Đavo, Sotona, Lucifer, koji se zove svakako. Sva ostala imena može svako sam dopisati jer ih ima na stotine i svaki nararaštaj ih iznova izmišlja prema svojim potrebama Njihov broj jedino zavisi od naše imaginacije i sposobnosti imenovanja, ali time oni ne postaju opasniji niti sasvim bezopasni.
Prema hrišćanskoj crkvi i novim tumačenjima demoni su svrgnuti anđeli, koji su se pobunili protiv boga, bili poraženi i proterani iz carstva nebeskog, bačeni u večnu tamu.
Oni čine sve da naškode bogu, njihovom ocu i stvaraocu, da uniže njegovo ime, da pokvare njegovo delo, vidljiv i nevidljiv svet i čoveka između njih.
Oni ne vladaju, ali su svuda
Oni ne pobeđuju, ali nikada nisu niti će biti sasvim poraženi