Jorge Luis Borges (Horhe Luis Borhes) - Strana 2
Strana 2 od 3 PrvaPrva 123 PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 16 do 30 od ukupno 34
  1. #16

    Odgovor: Jorge Luis Borges

    Trenuci

    Kad bih mogao ponovo proživjeti svoj život
    Pokušao bih učiniti što više pogrešaka.
    Ne bih toliko nastojao biti savršen, bio bih opušteniji.
    Bio bih gluplji nego što sam bio,
    U stvari, jako bih malo stvari uzimao ozbiljno.
    Bio bih manje čistunac, više bih riskirao,
    Više putovao, gledao više zalazaka sunca,
    Penjao se na više vrhova, preplivao više rijeka,
    Išao na više mjesta na kojima nikad nisam bio,
    Jeo više sladoleda, a manje mahuna,
    Imao više stvarnih problema, a manje izmišljenih.

    Ja sam bio jedan od onih ljudi koji su živjeli razborito i
    Promišljeno svaki trenutak svoga života.
    Naravno da sam imao trenutaka radosti.
    Ali kada bih se mogao vratiti unatrag,
    Pokušao bih uvijek imati lijepe trenutke,
    Jer se jedino od toga sastoji život, od trenutaka.
    Kada bih se mogao vratiti unatrag, borio bih se
    Da nikada ne izgubim "sada".

    Ja sam bio jedan od onih koji nikada nisu nikuda išli
    Bez termometra, termofora,
    Kišobrana i padobrana.
    Kada bih mogao ponovo živjeti, putovao bih manje opterećen.
    Kada bih mogao ponovo živjeti, počeo bih hodati bos
    Početkom proljeća i nastavio tako do kasno u jesen.
    Provozao bih se više puta u kočijama, promatrao više svitanja,
    Igrao se sa više djece...

    Da imam ponovo život pred sobom.
    Ali, već vidite, imam 85 godina i znam da umirem.
    Poruku je izmenio Kalina, 10.07.2008 u 08:04 Razlog: T
    Covek je sinteza beskonacnosti i konacnosti,prolaznog i vecnog, slobode i nuznosti, kratko: sinteza.

  2. #17

    Odgovor: Jorge Luis Borges


    Truko

    Četrdeset karata pomeralo je život
    Amajlije od obojenog kartona
    pomažu nam da zaboravimo svoju sudbinu
    a veseli pronalazak
    naseljava ukradeno vreme
    kitnjastim dosetkama
    domaće mitologije.
    Na granicama stola
    život drugih ljudi se zaustavlja.
    Unutra je čudna zemlja:
    pustolovine ponude i potražnje,
    shaga asa pika
    kao svemoćni don Huana Manuela
    i sedmica herc koja zvoni nadom.
    Divlja sporost
    obuzdava reči
    a kako se mogućnosti u igri
    ponavljaju i ponavljaju,
    noćašnji igrači
    skupljaju nekadašnje štihove:
    pokret malo, vrlo malo vaskrsava
    pokolenja predaka
    što zaveštaše Buenos Ajresu
    iste stihove i iste vragolije
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  3. #18

    Odgovor: Jorge Luis Borges

    Ulica sa ružicastim dućanom

    Već oči zagledaju svaki početak ulice
    A suša naslućuje blisku kišu
    Već su svi putevi blizu,
    čak i put čuda.
    Vetar donosi obamrlu zoru.
    Zora je naš strah da postupamo drukčije.
    i muči nas.
    Hodao sam celu bogovetnu noć
    i njen nemir me ostavlja
    u ovoj ulici koja je kao i druge.
    Evo opet na horizontu
    spokojstvo ravnice
    i utrina s travuljinom i žicom
    i dućan koji svetli
    kao sinoć mlad mesec.
    Kao uspomena blizak mi je ovaj dućan na ćošku
    sa dugim coklma i obećanjem dvorišta.
    Lepo je posvedičiti te, večna ulico,
    jer sam u svom životu video tako malo stvari!
    Već svetlost vazduh brazada.
    Moje godine su prevalile puteve zemlje i vode,
    samo tebe osećam, mirna i ružicasta ulico.
    Mislim, možda su tvoji zidovi začeli zoru,
    dućane, što si čitavu noć osvetljen
    Razmišljam i, pred ovim kućama, nalazim reči
    da ispovedim svoje siromaštvo:
    nisam gledao ni reke, ni more, ni planinu,
    već stekoh poverenje svetlosti Buenos Ajresa
    i skovah stihove svog života i smrti
    od te svetlosti ulične.
    Velika i napaćena ulico,
    ti si jedina muzika za koju moj život zna.
    Na horizontu jednog predgrađa
    Pampa,
    osećam tvoju širinu koja produbljuje pregrađa,
    krv mi otiče na tvojim zalascima.
    Pampa, čujem te u upornim misaonim gitarama
    i visokim caricima i umornoj škripi
    kola sa senom koja pristižu iz leta.
    Pampa,
    dovoljno mi je da vidim prostranstvo crvenog dvorišta
    pa da osetim da si moja.
    Pampa,
    znam da te razdiru
    brazde i izlokani drumovi i vetar menja.
    Pampa, napaćena i muževna što si već na nebu.
    Ne znam jesi li smrt. Znam da si mi u grudima.
    Mitsko osnivanje Buenos Ajresa
    Zar po ovoj reci snenoj i blatnoj
    da mi osnuju otadžbinu dođoše pramci?
    Šareni čunovi išli su po talasima
    između plovećeg bilja tamne matice.
    Pretpostavićemo, dakle, posle zrelog razmišljanja,
    da je reka bila modrikasta kao da na nebu izvire,
    a mala crvena zvezda označavala je mesto
    na kome je Huan Dijas postio, a indijanci mrsili.
    Izvesno je da je hiljadu ljudi i drugih hiljadu prispelo
    po moru pet uštapa širokom,
    punom nemani i sirena
    i magnetnih stena što zaluđuju busolu.
    Podigoše nekoliko jadnih koliba na obali,
    zaspaše kao stranci. Kažu da je to bilo u Rijaučelu,
    no to su izmišljotine sa Ušća.
    U stvari čitava skupina kuća, i to u mojoj četvrti, u Palermu.
    Jedna skupina kuća ali usred polja
    izložena zorama, kišama i vetrovima.
    U mojoj četvrti ta skupina još postoji:
    Ulice Gvatemala, Serano, Paragvaj, Guručaga.
    Ružičasti dućan je kao naličije karte
    zasijao, u zadnjoj sobici zagalamili su uz truko,
    ružicasti dućan se zakitio kavgadžijom
    što se prsi na uglu, osion i grub.
    Prvi vergl je horizont pozdravio
    svojim varljivim raspoloženjem, habanerom, svirkom nerazgovetnom.
    Celo stovarište je odobravalo: IRIGOJEN,
    daleki klavir svirao je Soboridova tanga.
    Trafika je zamirisala kao ruža
    pustinjom. U jucerašnjici veče se skrilo,
    nestvarnu prošlost podelili su ljudi.
    Nedostajalo je samo jedno: pločnik na drugoj strani.
    Pričaju mi da je Buenos Ajres nastao:
    smatram ga večitim kao vodu i vazduh.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  4. #19

    Odgovor: Jorge Luis Borges

    Ivanjska noć

    Neumoljivi u blistanju zalazak
    na oštrici mača razdaljine je slomio.
    Blaga kao vrbik je noć.
    Crveni pucketaju
    kovitlaci uspalmtelih lomača;
    žrtvovano drvo
    gubi krv u visokim plamsajima,
    živa zastava i ludo komešanje.
    Tama je krotka kao daljina;
    danas se i ulice sećaju
    da su nekada bile polljane.
    Čitave bogovetne noći samoća prebira
    brojanicu od rasutih zvezda.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  5. #20

    Odgovor: Jorge Luis Borges

    BRUNANBUR, ljeta Gospodnjeg 937

    BRUNANBUR, ljeta Gospodnjeg. Nikog kraj tebe. Sinoć ubih čovjeka u bitci. Bijaše srčan i visoka rasta, iz glasovitoga roda Analfovog. Mač mu uđe u grudi, malo ulijevo. A on se skotrlja na zemlju i postade stvar, Gavranov plijen. Uzalud ćeš ga čekati, ženo koju vidio nisam. Neće ga prenjeti lađe što umakoše po žutoj vodi. U zoru, tvoja ruka će ga iz sna potražiti. Postelja ti je hladna. Sinoć ubih čovjeka kod Brunanbura.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  6. #21

    Odgovor: Jorge Luis Borges

    Moje knjige

    Moje knjige (koje ne znaju da ja postojim)
    isto toliko su dio mene kao i ovo lice
    sa prosjedim zaliscima i sivim očima
    koje uzalud tražim u prozorskom staklu
    i koje opipavam zgrčenom šakom.
    Ne bez izvesne logične gorčine
    mislim da se suštinske riječi
    koje me iskazuju nalaze u ovim listovima
    što ne znaju ko sam, ne u onim koje sam ispisao.
    Tako je bolje. Glasovi mrtvih
    reći će me zauvijek.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  7. #22

    Odgovor: Jorge Luis Borges

    Danas

    Danas bih mogao...
    voljeti te kao jučer,
    kao sutra,
    kao svaki dan.
    Danas bih mogao..
    otići daleko...puno dalje
    no što je vrijeme,
    puno dalje no što oči dosežu.
    Danas bih mogao
    pružiti ruku
    niz križaljku zbunjenog
    srca
    i dotaći zlatnu ribicu za sreću.
    Danas bih napokon mogao
    probuditi se sretan
    kad sam već tebe sanjao
    i tvoje usne snom ljubio!
    Sve bih danas mogao
    jer danas je dobar dan :
    za herojski život običnog tempa,
    za ljubav i poneki poljubac
    što ga tamo daleko
    na tvoje šelo
    smjesta povjetarac
    ušuljavši se izmedj zavjesa
    nošen mojom željom...
    i srebrnom trakom mjeseca
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  8. #23

    Odgovor: Jorge Luis Borges

    Samo se jedan čovek rodio,
    samo jedan čovek je umro na zemlji.
    Tvrditi suprotno čista je statistika,
    sabiranje je nemoguće.
    Ne manje nemoguće nego sabrati miris
    kiše sa snom koji ste sanjali onomad,
    Taj čovek je Odisej, Avelj, Kain,
    prvi čovek koji je rasporedio sazvežđa,
    čovek koji je podigao prvu piramidu,
    čovek koji je napisao heksagrame Knjige mena,
    kovač koji je urezao ruže na
    Hengistovom maču, strelac Ejnar Tambarskelver,
    Luis de Leon, knjižar koji je rodio
    Semjuela Džonsona, Volterov vrtlar, Darvin
    na pramcu Bigla, Židov u odaji za mrtvace,
    vremenom ti i ja.
    Jedan jedini čovek je umro u Ilionu,
    kod Metaura, Hestingsa, Austerlica,
    Trafalgara, Getisberga.
    Jedan jedini čovek je
    umro u bolnicama, brodovima,
    u teškoj samoći, u ložnici navike i ljubavi.
    Jedan jedini čovek je gledao široku zoru.
    Jedan jedini čovek je na nepcima
    osetio svežinu vode, ukus plodova i mesa.
    Govorim o jedinom, jednom, onom što je uvek sam.
    "....svet kakav zelimo,treba izgraditi u sebi...."

  9. #24

    Odgovor: Jorge Luis Borges

    Rastanak


    Izmedju mene i moje ljubavi treba podici
    tri stotine noci kao tri stotine zidova
    a more ce biti carolija medju nama
    Ostat ce mi tek uspomena
    Oh, veceri mukom zasluzene
    noci provedene s nadom da te ugledam
    polja mojega prolaska, nebeski svode
    sto ga upravo promatram i gubim...
    Konacna poput mramora
    tvoja ce odsutnost ispunjavati tugom
    i druga kasna popodneva..




    Oproštaj


    Dan sto je potkopao nas rastanak.
    Dan sjajan i blag i uzasan poput mracna andjela.
    Dan, kada su nase usne zivele u nagoj bliskosti poljubaca.
    Neizbezno vreme prelilo se iznad uzaludnog zagrljaja.
    Oboje smo rasipali strast, ne za nas, nego za blisku samocu.
    Danja svetlost nas je odbacila; noc je zacas pala.
    Posli smo do ograde pritisnuti mrakom sto ga vec Danica blazi
    Kao sto se covek vraca iz zemlje maceva, ja se vratih iz tvojih suza.
    Dan koji je zivo urezan, kao san, medju drugim danima.
    Tek kasnije sam dohvatio i nadmasio noci i plovidbe.
    "....svet kakav zelimo,treba izgraditi u sebi...."

  10. #25

    Odgovor: Jorge Luis Borges

    Druga pesma o darovima

    Želim da zahvalim božanskom
    lavirintu posledica i uzroka
    za raznovrsnost živih bica
    koja sacinjavaju ovaj cudni svet,
    za razum, koji ce neprestance sanjati
    o planu lavirinta,
    za Jelenino lice i Odisejevu istrajnost,
    za ljubav koja nam omogucava da vidimo druge
    kao što ih vidi božanstvo,
    za tvrdi dijamant i neuhvatljivu vodu,
    za algebru, palatu od dragocenih kristala,
    za misticni novac Angelusa Silezijusa,
    za šopenhauera,
    koji je možda odgonetnuo svet,
    za blesak vatre
    koji nijedno ljudsko bice ne može gledati bez straha
    iskonskog,
    za mahagonij, kedar i sandal,
    za hleb i so,
    za tajnu ruže
    koja nudi boju a ne vidi je,
    za neke veceri i dane 1955,
    za tvrdokorne gonice stoke što u ravnici
    požuruju krdo u zoru,
    za jutro u Montevideu,
    za umetnost prijateljstva,
    za poslednji dan Sokratov,
    za reci koje su jednog sutona upucene
    sa jednog krsta ka drugom krstu,
    za onaj san Islama koji je obuhvatio
    hiljadu i jednu noc,
    za onaj drugi san, o paklu,
    plamenoj kuli što ocišcuje
    i slavnim sferama,
    za Svedenborga
    koji je na londonskim ulicama sa andelima razgovarao,
    za tajnovite i drevne reke
    koje se susticu u meni,
    za jezik kojim sam, pre toliko vekova, govorio u
    Nortumbriji, za mac i harfu saksonsku za more,
    što je blistava pustinja i znamen stvari koje ne znamo,
    za muziku reci engleske, za muziku reci nemacke,
    za zlato što se u stihovima presijava,
    za epsku zimu,
    za naslov knjige koju nisam procitao: Gesta dei per Francos
    za Verlena, nedužnog kao ptice,
    za kristalnu prizmu i bronzani teg,
    za tigrove pruge,
    za visoke kule San Fransiska i ostrva Menhetn,
    za jutro u Teksasu,
    za onog Seviljca koji je napisao Moralnu poslanicu,
    a cije ime, kao što bi on i želeo, ne znamo;
    za Seneku i za Lukana iz Kordobe koji pre španskog jezika
    napisaše citavu špansku književnost,
    za geometrijski i otmeni šah,
    za Zenonovu kornjacu, i Rojsovu mapu,
    za lekovit miris eukaliptusa,
    za jezik koji ume da oponaša mudrost,
    za zaborav koji briše ili menja prošlost, za naviku
    koja nas ponavlja i potvrduje poput ogledala,
    za jutro koje nam daje iluziju nekog pocetka,
    za noc, njenu tamu i njenu astronomiju, za hrabrost i srecu drugih
    ljudi, za otadžbinu, koja miriše u jasminu ili macu starinskom,
    za Vitmena i Franju Asiškog, koji su vec napisali pesmu,
    za cinjenicu da je pesma neiscrpna,
    da je neodvojiva od zbira svih stvorenja,
    da nikada nece stici do poslednjega stiha,
    i da se menja prema ljudima,
    za Frensis Hejzlem koja je molila decu
    da joj oproste što tako sporo umire,
    za trenutke pred san,
    za san i za smrt, ta skrivena blaga,
    za tajne darove koje ne nabrajam,
    za muziku, tajanstven oblik vremena.

  11. #26

    Odgovor: Jorge Luis Borges

    Nostalgija za sadašnjicu

    Tačno u tom trenutku čovek pomisli:
    Šta ne bih dao za sreću
    Da budem pored tebe na Islandu
    U velikom nepomičnom danu
    I da delim sadašnjost
    Kao što se deli muzika
    Ili ukus ploda.
    Tačno u tom trenutku
    Čovek je bio sa njom na Islandu.
    Covek je sinteza beskonacnosti i konacnosti,prolaznog i vecnog, slobode i nuznosti, kratko: sinteza.

  12. #27

    Odgovor: Jorge Luis Borges

    * * *

    Onaj sam koji bejah u zoru, pripadam plemenu.
    Ležeći u kutu pećine
    borih se da uronim u tamne
    vode sna. Aveti životinja
    sa zarivenim krhotinama strela
    činjahu tamu stravičnom. Nešto,
    možda održano obećanje,
    smrt suparnika u planini,
    možda ljubav, možda čarobni kamen,
    behu mi dati, a ja ih izgubih.
    Vekovima nagriženo, pamćenje se
    seća samo te noći i toga jutra.
    Drhtah u iščekivanju i premirah od straha.
    Odjednom začuh beskrajni i potmuli topot
    čopora koji zorom prolazi.
    Hrastov luk, ubojite strele,
    odložih i odjurih do pukotine
    što se pri dnu pećine otvara.
    Onda ih ugledah. Crvenkasto ugljevlje,
    svirepi rogovi, brdovita leđa
    i griva tamna kao oči
    što motre, opake. Beše ih na hiljade.
    To su bizoni, izustih. Reč
    nikad mi ne beše prešla preko usana,
    ali naslutih da im to beše ime.
    Kao da nikad ranije ne gledah,
    kao da bejah slep i mrtav
    pre no što u zoru naiđoše bizoni.
    Rodiše se iz zore. Behu zora.
    Ne htedoh da drugi oskrnave
    tu tromu reku božanske
    surovosti, neznanja, oholosti,
    ravnodušnu poput zvezda.
    Zgaziše psa na svom putu;
    isto bi ucinili i sa čovekom.
    Potom ih u pećini naslikah
    okerom i cinoberom. Behu bogovi
    žrtvovanja i slavlja. Nikad usta mi
    ne izrekoše ime Altamire.
    Mnoga mi behu oblilja i umiranja.

    1890-1986
    Covek je sinteza beskonacnosti i konacnosti,prolaznog i vecnog, slobode i nuznosti, kratko: sinteza.

  13. #28

    Odgovor: Jorge Luis Borges (Horhe Luis Borhes)

    Čitalac

    Neka se drugi hvališu stranicama koje su napisali
    ja se gordim onima koje sam pročitao.
    Biće da nisam bio filolog
    da nisam ispitivao deklinacije, načine, tegobne
    promene glasova
    ∂ koje se stvrdnjava u t,
    ekvivalentnost g i k,
    ali tokom svih svojih godina propovedao sam
    strast prema jeziku.
    Moje noći su ispunjene Vergilijem,
    to što sam znao i zaboravio latinski
    jeste svojina, jer zaborav je
    jedan od oblika pamćenja, njegovo neodređeno podzemlje,
    tajnovito naličje pare.
    Kad su se u mojim očima izbrisali
    dragi tašti prividi,
    lica i stanica,
    bacih se na učenje gvozdenog jezika
    kojim su se moji preci služili da opevaju
    mačeve i samoće
    a sada posle sedam vekova,
    iz Ultima Thule
    dopire mi tvoj glas,
    Snori Sturlusone.
    Mladić, pred knjigom, podvrgava se određenoj disciplini
    i to čini umesto određenog znanja;
    u mojim godinama svaki poduhvat je pustolovina
    koja se graniči sa noći.
    Neću dovršiti dešifrovanje starih jezika Severa,
    neću zaroniti željne ruke u Sigurdovo zlato;
    posao kojeg sam se latio beskonačan je
    i pratiće me do kraja,
    ne manje tajanstvenog od sveta
    i mene, šegrta.
    Isn't it funny how day by day, nothing changes, but when you look back, everything is different?
    C. S. Lewis

  14. #29

    Odgovor: Jorge Luis Borges (Horhe Luis Borhes)

    Molim bogove svoje
    ili sveukupnost vremena
    da moj život zasluži zaborav,
    da moje ime bude Niko kao Odisejevo,
    ali da neki stih potraje
    u noći naklonjenoj sećanju
    ili u jutrima ljudi.
    Život nije, i nikada nije bio, pobeda sa 2:0 kod kuce protiv lidera lige, posle rucka u restoranu brze hrane.

  15. #30

    Odgovor: Jorge Luis Borges (Horhe Luis Borhes)

    Pohvala tami

    Starost (tim imenom je drugi zovu)
    moze biti doba nase srece.
    Zivotinja je uginula ili skoro uginula.
    Ostaje covek i njegova dusa.
    Zivim medu svetlim i nejasnim oblicjima
    sto tmina jos nisu.
    Buenos Ajres,
    koji se nekada cepao na predgrada
    do neprekidne ravnice,
    ponovo je Rekoleta, Retiro,
    blatnjave ulice Jedanaestog kvarta
    i trosne stare kuce
    sto ih jos zovemo Jugom.
    U mome zivotu stvari su uvek bile prevelike;
    Demokrit iz Abdere iskopao je sebi oci da bi mislio;
    vreme je bilo moj Demokrit.
    Ova polutama spora je i ne boli;
    tece niz blagu padinu
    i na vecnost lici.
    Prijatelji moji lica nemaju,
    zene su ono sto behu pre toliko godina,
    raskrsca su mozda druga,
    na stranicama knjiga nema slova.
    Sve to bi trebalo da me plasi,
    a radost mi cini povratak.
    Od napisanih tekstova sto ih ima na zemlji
    samo malo njih cu procitati,
    samo one sto u secanju citam,
    citam i menjam.
    Sa Juga, Istoka, Zapada, Severa
    susticu se putevi koji su me vodili
    tajnom sredistu mome.
    Ti putevi behu odjeci i koraci,
    zene, ljudi, agonije, uskrsnuca,
    dani i noci
    polusnovi i snovi,
    svaki najmanji trenutak jucerasnjice
    i jucerasnjica sveta,
    pouzdani mac Danca i Mesec Persijancev,
    postupci mrtvih,
    uzvracena ljubav, reci,
    Emerson i sneg i tolike stvari.
    Sada ih mogu zaboraviti. Stizem sredistu svome,
    algebri svojoj i svome kljucu,
    svome ogledalu.
    Brzo cu saznati ko sam.

Strana 2 od 3 PrvaPrva 123 PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. Luis de Gongora
    Autor blueella u forumu Svetska poezija
    Odgovora: 11
    Poslednja poruka: 04.06.2012, 19:48
  2. Luj De Kami (Luis de Camoes)
    Autor blueella u forumu Svetska poezija
    Odgovora: 8
    Poslednja poruka: 23.12.2006, 23:41

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •