Teorija evolucije ili kreacionizma - Strana 3
Strana 3 od 26 PrvaPrva 1234513 ... PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 31 do 45 od ukupno 378
  1. #31

    Odgovor: Teorija evolucije ili kreacionizma

    Zašto su fosili problem za kreacionizam?


    Zar nije moguće da su to prosto pripadnici raznih vrsta koje su sve izumrle u Potopu?

    Među brojnim razlozima, možemo izdvojiti sledeći kao jedan od najočitijih: ako je kreacionistička slika ispravna, sve ove vrste su postojale istovremeno na svetu u trenutku stvaranja.

    Međutim, fosili pokazuju (potpuno nezavisno od teorije evolucije) da je preko 99.9% vrsta koje su nekada postojale do danas izumrlo.


    To znači da za svaku vrstu koja danas postoji, u prošlosti je postojalo preko hiljadu sličnih vrsta koje nisu uspele da prežive.

    Da bi sve te životinje mogle postojati na Zemlji tokom zadnjih par hiljada godina, to bi značilo da bi po svakom kvadratnom metru Zemljine površine moralo da živi više desetina njih.



    Stotine vrsta zečeva i zecolikih životinja bi moralo da živi na svakom aru prostora, da bi bilo ikakve šanse da mužjak i ženka iste vrste nađu jedno drugo.

    Ti zečevi bi trčali između nogu konja, antilopa, kamila, i stotina raznih drugih sličnih životinja, koje bi opet stalno morale da izbegavaju da budu zgažene od strane ogromnih dinosaurusa. Kada se onda ubace u igru hiljade vrsta mesoždera, koje bi sve morale da se otimaju za plen...

    Ako uzmemo u obzir i fosile biljaka, situacija postaje još gora: šume bi bukvalno morale da rastu jedna povrh druge, u stotinama slojeva, ne bi li ostavile dovoljno fosila i proizvele onoliko uglja koliko vidimo danas. Kreacionisti tek treba da objasne višeslojne formacije, najčuvenije od kojih se nalaze u zalivu Fundi. Te formacije su debele skoro tri kilometra, a svaki sloj u okviru njih je jedna okamenjena šuma, sa žbunjem, lišćem, zemljištem i fosilima raznih šumskih organizama...koji pokazuju sporu evoluciju života u tom području, menjajući se od najnižih slojeva ka višim.

    Ove formacije su nastale tako što su tokom više miliona godina šume rasle u okolini aktivnog vulkana, koji ih je povremeno zatrpavao slojevima pepela i blata. Nove šume bi se polako razvile povrh zatrpanih ostataka prethodnih, i ciklus bi se opet ponovio. Ukupno postoji više stotina slojeva.

  2. #32

    Odgovor: Teorija evolucije ili kreacionizma

    Evolucija vrsta


    Druga greška je ideja da evolucija ide po nekoj zadatoj putanji, sa konacnim ciljem. Ovo se najcešce pojavljuje u vidu pitanja “ako su ljudi nastali od majmuna, zašto onda nisu svi majmuni evoluirali u ljude”?

    Vuk i pas su slične vrste; može se čak i tvrditi da su jedna vrsta, pošto i dalje mogu medusobno da se pare. Ali ljudi su od tih osnovnih “vukolikih pasa” veštackom selekcijom proizveli razne rase koje danas postoje. Pogledajmo, recimo, bernardince i čivave – kada ne bi znali unapred da su obe vrste psi, na osnovu spoljnog izgleda bi smo možda pomislili da su u pitanju dve potpuno odvojene vrste.

    Ali ako su čivave nastale od vukolikih pasa, kako to da još uvek postoje vukoliki psi? Odgovor je očigledan: kada su ljudi vršili selekciju koja je proizvela čivave od vukolikih pasa, nisu to radili sa svim psima na svetu, već samo sa jednom malom grupom. Ovo je i odgovor na pitanje o ljudima i majmunima: kada je došlo do razdvajanja predaka ljudi i današnjih šimpanzi, dve grupe su naselile dve različite oblasti, i na njih su delovali različiti oblici prirodne selekcije koji su birali različite osobine. Otud su šimpanze prilagođene za život u džungli, dok su naši preci australopitekusi postali prilagođeni za život u stepi.

    Ali primer pasa možemo da upotrebimo i za objašnjenje jedne poente u vezi fosila koja zbunjuje mnoge ljude. Zamislimo da se sutra desi nešto što izazove da svi psi na svetu izumru; i da posle ko zna koliko godina, neki budući paleontolog pokuša da razluči kako su nastale čivave i bernardinci. Krene da kopa...i nađe ostatke bernardinaca, čivava, vukolikih pasa...sve u jednom sloju. U nešto ranijem sloju, nađe ostatke čivava, vukolikih pasa, i velikih pasa slicnim bernardincima. U još ranijem sloju, nađe ostatke vukolikih pasa i malih pasa slicnih čivavama. Konacno, u najstarijim slojevima, nađe ostatke samo vukolikih pasa. Šta iz ovoga može da zaključi? Pogledajmo kako to izgleda na slici (imajte u vidu da je ovo izmišljeni primer, ilustracija principa; niko ne kopa za fosilima pasa – informacije o razlazu rasa znamo na osnovu istorijskih zapisa; takode, datumi su u ovom primeru dati otprilike):



    Dužina linije na ovoj shemi pokazuje gde se i kada nalaze prvi ostaci. Znači, možemo da vidimo da se prvi psi koji su nešto između prethodnih vukolikih pasa i bernardinaca pojavljuju tokom šesnaestog veka, i nestaju negde sredinom osamnaestog. Pravi bernardinci se pojavljuju negde početkom osamnaestog veka i opstaju dalje...paralelno sa njihovim precima, vukolikim psima.

    Pogledajmo kako sličan dijagram izgleda u slučaju razvoja ljudi:



    Homo erectus je, po ostacima, živeo skoro pola miliona godina zajedno sa Homo heidelbergensisom, koji je opet živeo paralelno sa Homo sapiens neanderthalensisom, i sa precima današnjeg čoveka, Homo sapiens sapiens.
    Poenta svega ovoga je prilično jednostavna: evolucija nije linearna. U evoluciji nije reč o jednoj vrsti koja se pretvara u drugu. Reč je o jednoj grupi unutar jedne vrste koja postaje malo drugačija. Ostatak ove vrste može ostati isti sve do danas, može izumreti, može postati predak drugih vrsta i drugih grana razvitka...

    Ostaje nam da objasnimo još jednu stvar: šta u analizi fosila zapravo znači kada se kaže da je neka vrsta ”predak” neke druge vrste. U gornjem tekstu je pokazana evolucija izumrlih titanotera od male životinje slične konju, do ogromnog “nosodvoroga”. Evolucioni put titanotera je rekonstruisan na osnovu datiranja starosti nađenih fosila, i njihove morfologije (poređjenja oblika i položaja kostiju). Ali zamislimo za trenutak da nam je poznata samo starost, i da ne možemo da uporedimo morfologiju kostiju...šta bi to značilo?

    Pogledajmo sliku:



    Sva ova stabla nastanka su moguća. Možda je vrsta C nastala od vrste B, a vrsta B od vrste A. S druge strane, možda se vrsta B odvojila od A, pa zatim izumrla, dok je vrsta C nastavila dalji razvoj...
    Ovo je standardan problem u paleontologiji. U današnje vreme, molekularna biologija omogućava izgradnju stabala razvoja na osnovu gena, i to omogućava da se razjasne neki detalji u razvoju vrsta. Međutim, genetska analiza je moguća samo ako danas postoje živi srodnici izumrle vrste, a čak i sa genetskom analizom se najčešće ne može ustanoviti da li se radi o direktnom odnosu predak-potomak, ili o dva bliska potomka koja su nastala od istog pretka.
    Znači, kada na osnovu fosilnog zapisa govorimo o “precima”, tu reč ne koristimo u doslovnom smislu. Na primer, ihtiostega, prelazna vrsta na putu od riba ka vodozemcima, je možda direktan predak kopnenih organizama; moguće je da su svi kopneni tetrapodi (životinje sa četiri noge) potomci ihtiostege. Ali moguć je i drugačiji scenario: da je postojala neka vrsta čije fosile nismo našli, od koje je sa jedne strane nastala ihtiostega, a sa druge strane neka druga nepoznata vrsta koja je bila direktan predak današnjim tetrapodima. Na osnovu do sada rekonstruisane evolucije, ova druga mogućnost je, u stvari, mnogo verovatnija od prve.



    Ali bez obzira na to, jednu stvar znamo sa visokim nivoom sigurnosti: čak i ako ihtiostega nije naš direktan predak iz tog perioda, neka druga vrsta koja je veoma ličila na ihtiostegu jeste. Sekvenca nastanka životinja koju nalazimo u fosilnom zapisu, stepeni gradacije, i moderne genetske analize...sve zajedno ukazuje na prelaz između riba i vodozemaca upravo u periodu vremena u kome su živele ihtiostege. Ono što znamo o ovim promenama možete videti u daljem tekstu...

  3. #33

    Odgovor: Teorija evolucije ili kreacionizma

    1 – Razvoj višećelijskih organizama i Kambrijska eksplozija


    Najstarije stene i minerali pokazuju da se život razvio na Zemlji pre oko 3800 miliona godina. Da ne bi skakali iz perioda u period, krenimo kroz vreme, onako kako su ga naučnici izmerili pomoću raznih metoda, period po period...

    3800Ma do oko 3000Ma – rana Arhejska era

    Jedini fosili koje nalazimo u ovom periodu su mikrofosili jednoćelijskih bakterija, najprostijih organizama na Zemlji. Najveći deo ovih bakterija je spadao u dve vrste. Hemoautotrofne bakterije su se hranile visokoenergetskim jedinjenjima koje su ispuštali mnogobrojni vulkani tog perioda. Fotoautotrofne bakterije su hranu proizvodile fotosintezom, isto kao što to čine današnje biljke. Konačno, verovatno su postojale i vrste bakterija koje su se hranile proždirući druge bakterije...ali ništa kompleksnije od toga do danas nismo uspeli da pronađemo.

    3000Ma do 2500Ma – druga polovina Arhejske ere


    Ovde se pojavljuju prvi mikrofosili prostih, jednoćelijskih eukariota, kompleksnih organizama čije ćelije sadrže nukleus (sve životinje, uključujući tu i ljude, su eukariote). Takođe, nalazimo prve fosile koji daju znake organizacije jednoćelijskih organizama u kolonije: stromatoliti.

    Stromatoliti su velike kolonije fotoautotrofnih bakterija poznatih kao cijanobakterije. Cijanobakterije su rasle na površini kamenja blizu obala mora, i drugim sličnim vlažnim površinama. Da bi sprečile talase i kišu da ih speru sa kamena, lučile su niz supstanci koje su vezivale telo ćelije za površinu kamena, i stvarale sluzav sloj koji voda nije mogla da spere.. Neke ćelije su pritom umirale, i nove ćelije bi se naselile iznad njih. Veoma sporo, slojevi odumrlih ćelija bi otvrdnuli i sasušili se, odsečeni od vlage slojevima novijih ćelija iznad sebe, proizvodeći slojevite strukture velike čvrstoće.




    2500Ma do 1600Ma – Paleoproterozoik

    U ovom periodu, stromatoliti vladaju svetom kao najkompleksniji oblik života. Kroz fotosintezu, proizvode ogromne količine kiseonika. Razni minerali koji su do sada slobodno plutali u okeanima i izloženi na površini Zemlje, počinju da se oksidišu. Najznačajniji od ovih je gvožđe, koje je pre ovog perioda bilo veoma bogato u okeanima. Međutim, sa porastom nivoa kiseonika u atmosferi, gvožđe počinje da rđa, i ova rđa se nakuplja na dnu okeana u vidu slojevitih gvozdenih formacija. Skoro milijardu godina prolazi dok svo gvožđe ne bude oksidisano, i dok se ne uspostavi stabilan nivo koncentracije kiseonika u atmosferi. Oksidacija gvožđa je toliko značajna da se ovaj period u geologiji često naziva “rđanje Zemlje”.

    Razni oblici hemoautotrofnih prokariota organizama, čiji su osnovni biohemijski sistemi osetljivi na kiseonik, masovno izumiru. Njihovi potomci uspevaju da prežive samo na najekstremnijim mestima na Zemlji, kao što su vreli vulkanski izvori.

    1600Ma do 900Ma – Mezoproterozoik

    Ovde počinjemo da nalazimo prve tragove višećelijskih organizama. Uglavnom se radi o fosilima višećelijskih algi, koje su se povezivale u dugačke lance vezane jednim krajem za neku čvrstu površinu. Ovo vezivanje u lance je omogućavalo algama da izbegnu da ih more odnese do nekog nepogodnog mesta (recimo, da ih izbaci na plažu gde bi se osušile).

    U ovom periodu se događa i jedan drugi značajan korak: razni oblici uglavnom jednoćelijskih gljivica napuštaju okeane i počinju da naseljavaju suvu zemlju. Prvi fosili veoma primitivnih višećelijskih životinja se takođe javljaju pred kraj ovog perioda, jedva više od organizovanih grupa jednoćelijskih organizama koje su formirale kolonije slične malim vrećama ili šupljim cilindrima.


    900Ma do 544Ma – Neoproterozoik


    U ovom periodu nalazimo mnoge fosile prostih, mekih organizama i razvoj života počinje da se ubrzava. Proste kolonije koje smo videli u prethodnom periodu se organizuju u kompleksnije oblike.

    Prve životinje koje se pojavljuju u ovom periodu su postojale, sa geološke tačke gledišta, vrlo kratko – samo nekoliko desetina miliona godina. Razlog za ovo je brz razvoj novih, sposobnijih vrsta, koje su ubrzo potisnule prvobitne, primitivne organizme, kao i razvoj genetskih alatki za brzo prilagođavanje (o ovome će biti više reči u daljem tekstu).



    Najčešće životinje iz ovog perioda su bile razne vrste slične današnjim meduzama, primitivni preci dupljara, i prvi preci prostih crva. Na slici možete da vidite par fosila iz ovog perioda. Fosil označen sa A je jedan tipičan predstavnik ovog perioda, Charniodiscus arboreus. On bi nam danas izgledao kao veliko pero zalepljeno za kamen na dnu mora. Pripadnici ove klase organizama su se brzo razmnožili i prekrili dna okeana, da bi samo par miliona godina kasnije potpuno izumrli.

    Fosil označen slovom B je pripadnik uspešnijeg roda. Verovali ili ne, radi se o veoma prostom pljosnatom crvu, Dickinsonia costata. Teško je zamisliti prostiju višećelijsku životinju od dikensonije: ona se sastojala od jedne izdužene cevi, u kojoj je jedan kraj služio kao “usta”, a drugi kao “anus”. Pljosnato telo je bilo u stanju da se kreće puzećim pokretima, i da prenosi organizam od jednog izvora hrane ka sledećem.

    Ovi rani oblici višećelijskih organizama su potpuno promenili izgled zemaljskog ekosistema. Brzo se granajući u nove, različite vrste (iako su fosili iz ovog perioda veoma retki, poznato je preko dvadeset različitih vrsta dikensonije), oni su započeli prve korake borbe za život koja će sve većom brzinom proizvoditi ogromne količine novih strategija ishrane, razmnožavanja, i preživljavanja.



    Od ovog skromnog početka, život brzo napreduje. Pred kraj ovog perioda, nalazimo veliki broj raznovrsnih životinja. Neke od ovih životinja ne liče ni na šta pto bi smo danas prepoznali. Recimo, označen sa C na slici, fosil Tribrachidium heraldicuma predstavlja potpunu zagonetku. Neke su preci vrsta koje će biti veoma važne u istoriji života, ali neće preživeti sve do danas; označen sa D na slici, Parvancorina minchami je fosil vrste od koje su možda nešto kasnije nastali trilobiti.


    Neke vrste, međutim, već počinju da liče na organizme koje danas poznajemo. Označena sa E na slici, Spriggina floundersi je vrsta primitivnih pljosnatih crva. I dalje veoma slična dikinsoniji (identična građa tela, samo izdužena po jednoj osi, što olakšava puzanje), sprigina je imala i jasno definisana usta koja su verovatno mogla da žvaću ulovljeni plen. Fosili označeni sa F su prvi primeri okoštalih tkiva. Primitivni i prosti čak i u poređenju sa modernim školjkama, ovi fosili (poznati kao Tomotijanska fauna) pokazuju prve korake koji će uskoro dovesti do prave eksplozije života...

    Ove nove, sposobnije vrste počinju da potiskuju stromatolite, koji su do tada bili neprikosnoveni vladari sveta. Na slici možete videti rekonstrukciju kako je dno mora možda izgledalo u ovom periodu.



    Nekoliko novih nalazišta fosila iz ovog perioda je otkriveno u zadnjih par godina, uključujući i nalazište u južnoj Kini, u kome su nađeni primerci životinja starijih i primitivnijih čak i od najprostijih koje smo pomenuli ovde. Ovi nalazi se još uvek analiziraju, i u trenutku pisanja ovog teksta još uvek nije dostupno dovoljno informacija da bi smo mogli i ove primerke obraditi ovde. Ali fosilni zapis ovog perioda se svakodnevno dopunjava, i broj fosila postaje sve veći i veći.

    544Ma do 500Ma – Kambrijska eksplozija

    Zbog retke fosilizacija životinja bez kostiju, fosili iz prekambrijskog perioda su veoma retki. Prvi fosili iz ovog perioda su nađeni tek 1946-te godine; pre ovog nalaza, u fosilnom zapisu je postojala ogromna rupa: naučnici su imali stromatolite i mikrofosile višećelijskih algi, ali nisu imali nikakvog traga koji bi im pokazao kako su nastale prve višećelijske životinje. U zadnjih pola veka, situacija se potpuno promenila – kao što se, uostalom, može videti i iz ovog teksta.

    Međutim, kreacionisti to uopšte nisu primetili. Jedna od verovatno najčešćih tvrdnji koje se mogu naći u raznim njihovim tekstovima je da životinje pojavljuju “odjednom, potpuno formirane” u Kambrijskom periodu. Ova faktički netačna tvrdnja je jedan od većih izvora sramote za kreacioniste koji tvrde da su njihove ideje zasnovane na naučnim osnovama.

    Neki kreacionisti, budući malo moderniji, pokušavaju umesto ovoga da izvrnu činjenicu da se preci svih rodova životinja nalaze u ovom sloju. U njihovoj literaturi, oni svojim čitaocima tvrde da to znači da se svi oblici današnjih životinja mogu videti u Kambrijskim stenama.

    Ovo je potpuno netačno: u kambrijskim stenama ima veoma malo životinja koje liče na današnje životinje – čak nema ni koščatih riba, kamoli bilo čega što bi ličilo na vodozemce, reptile ili sisare. U ovim stenama, međutim, nalazimo primitivne ribe, koje su evolutivni preci vodozemaca, reptila i sisara, i koji se iz tog razloga nalaze u istoj bioloskoj grupi. Drugim rečima, kreacionisti pokušavaju da negiraju evoluciju pozivajući se na fosile evolutivnih predaka modernih organizama.


    Kambrijski period je trenutak kada su razni organizmi počeli da prozvode koščata tkiva – prvo spoljne štitove i oklope, pa zatim i unutrašnje kosti. Koščati delovi životinja mnogo lakše preživljavaju duge periode vremena, i lakše se fosilizuju. Ukupno, koščati deo životinje će se fosilizovati sto hiljada puta češće nego meko tkivo; ili, drugim rečima, za svaki fosil mekog tkiva, naći ćemo preko sto hiljada fosila kostiju.

    Paleontolozima koji su iskopavali prve fosile je ovo izgledalo kao nagli skok: u nižim slojevima nema praktično ničega...pa se onda, odjednom, pojavljuju slojevi sa hiljadama fosila koščatih životinja. Iz ovog razloga, ovo se dugo smatralo periodom u kome se dogodila najveće razdvajanje tipova životinjskih vrsta, i ovaj period je nazvan “Kambrijska eksplozija”. U Kambrijskom periodu su uspostavljeni sve moderne grupe životinja – tj. za svaku grupu životinja koju poznajemo danas, možemo naći pretke u Kambrijskom periodu.



    U Kambrijskoj eri su morima vladali danas izumrli trilobiti. Njihove kalcijumske školjke će se zajedno sa skeletima jednoćelijskih diatoma milionima godina nakupljati na dnu okeana, i biće građa za čitave planinske lance sastavljene od karbonatnih stena. Razne vrste crva se u ovom periodu šire i evoluiraju u hiljade različitih vrsta, uključujući tu i neke koje izgledaju krajnje fantastično – kao što je, na primer, čuvena Hallucigenia.



    Trilobiti: ogromna količina informacija o trilobitima se može naci na internetu. Za početak, preporučujemo da pođete odavde.

    Na slici ispod možete videti rekonstrukciju dna okeana u Kambrijskom periodu. Pored različitih crva i trilobita (neki od kojih su bili preko pola metra veliki), možete primetiti u sredini donjeg dela slike malu crvenkastu životinju koja liči na plovećeg puža (boje životinja su plod mašte autora slike; mada znamo kako su životinje ovog perioda izgledale, ne znamo koje su boje bile njihove kože i ljušture). Ovo biće, nazvano Pikaia, je možda predak svih kičmenjaka...




    U ovom periodu životinjski svet postaje suviše komplikovan da bi smo mogli da ga pratimo u jednoj opštoj slici. Zbog toga ćemo se u daljim poglavljima koncentrisati na nekoliko određenih klasa životinjskog carstva, i njihov posebni tok razvoja.

  4. #34

    Odgovor: Teorija evolucije ili kreacionizma


    Tehnička diskusija: Razlog za eksploziju


    U Kambrijskom periodu razvoj života ulazi u novu eru. Da bi smo razumeli život ovog perioda, moramo se zapitati šta je razlog ovako naglog razvoja gomile novih vrsta? Mada razni biolozi imaju svoje omiljene ideje, najverovatnije se radilo o skupu više odvojenih stvari od kojih ćemo ovde pomenuti tri koje su verovatno među najznačajnijima.

    Prvi uticaj je bilo nagla promena klime. Geološki dokazi pokazuju da je veći deo Zemlje bio pokriven ledenim omotačem neposredno pre Kambrijskog perioda. Vulkanska i sunčeva aktivnost je, međutim, ubrzo promenila situaciju, i led je počeo naglo da se topi, povlačeći se na polove u roku od samo nekoliko hiljada (možda čak i samo nekoliko stotina) godina. Ovo je oslobodilo ogroman prostor za širenje života, i nove vrste su imale nova staništa kojima su mogle da se prilagođavaju. Ledeni ciklus se zatim ponovio dva ili tri puta, povlačeći sa sobom naizmenične talase izumiranja, izolacije, i evolucije.

    Drugi uticaj je bio razvoj vida. Primitivni oblici vida su prisutni već u jednoćelijskim organizmima, gde grupe molekula osetljivih na svetlosnu energiju mogu da omoguće ćeliji da prepozna pravac iz koga svetlost dolazi (ovo je važno u morskim dubinama, gde je lako za jednoćelijski organizam da ode previše duboko, i da zađe u pojas vode u kome više nema kiseonika). Prve oči višećelijskih organizama su bile jako primitivne, jedva nešto više od grudvica ćelija osetljivih na svetlost, ali su omogućile nešto potpuno novo: do tog trenutka, lovci su morali da naslepo puze okolo, dok ne nalete na svoju žrtvu. Sa očima, ma koliko primitivnim i neefikasnim, lovac može da vidi svoj plen na daljinu, i da ga namerno lovi. U određenom smislu, čitav razvoj života u Kambrijsom periodu se svodi na razvoj odbrane lovine od novih, opasnih lovaca, i razvoj lovaca da zaobiđu nove odbrambene strategije svog plena. Naglo izumiranje čitavih tipova životinja (“perje” koje je prekrivalo dno mora u toku Proterozoika biva potpuno istrebljeno u veoma kratkom periodu) pokazuje koliko razliku je učinio vid.

    Treći uticaj je genetski razvoj, koji zahteva malo detaljniju diskusiju, pošto se radi o nečemu što će uticati na razvoj životinja od ove tačke u vremenu sve do danas.

    Sposobnost brze adaptacije na promenu u uslovima života je veoma korisna stvar za svako živo biće. Ako promena oblika ili veličine nekog dela tela zahteva komplikovane i malo verovatne mutacije, životinji će trebati jako mnogo vremena da se adaptira novim uslovima. S druge strane, ako su mutacije suviše jednostavne i suviše česte, previše mladunčadi će se rađati sa smrtonosnim deformacijama, što je opet veoma negativna stvar. Rane životinje su otud bile pod selektivnim pritiskom da razviju genetski sistem koji omogućava nekakav balans između ove dve potrebe.

    Sistem koji je razvijen se pojavio (prema genetskim analizama, i njihovim poređenjem sa fosilnim zapisom) znatno pre Kambrijske eksplozije, i verovatno je bio prisutan već u Neoproterozoiku. Sve životinje, od tada do danas, svoj telesni “plan razvoja” kontrolišu pomoću grupe gena poznatih kao “homeoboks”, ili hox geni. Ovaj skup gena predstavlja osnovni sistem kontrole veličine tela, položaja udova, sekvence razvoja, itd. Crvi, insekti, glodari, ljudi...sve životinje na svetu kontrolišu svoj razvoj pomoću ovih gena. Mada u višim organizmima postoje i drugi, kompleksniji dodatni sistemi, hox geni i dalje igraju ključnu ulogu.

    Ovaj sistem omogućava populaciji životinja da bude dovoljno slična da omogući celoj vrsti da živi u istim uslovima, ali da pritom među njima postoji određena količina varijacija (recimo, među ljudima postoje neki koji imaju duže ruke, neki koji imaju kraće; neki imaju manji nos, neki veći; itd). Na osnovu ovih varijacija, moguća je relativno brza selekcija u slučaju da se situacija u životnoj sredini značajno promeni – recimo, dugačke ruke naših ranih predaka, prilagođene za život u drveću, su postale značajno kraće veoma brzo nakon što su se naši kasniji preci preselili u savane.

    Šta ovo konkretno znači za ovu našu diskusiju? Primitivne životinje, koje imaju mali broj relativno prostih sistema, lako mogu da dodaju nove sisteme ili da potpuno preurede postojeće. Ali kada životinja postane dovoljno kompleksna, dodavanje novih sistema postaje mnogo teže, pošto svaki novi sistem mora da se uklopi u već postojeće.

    Tako, recimo, morska sasa može da razvije novu grupu pipaka bez ikakvih problema. Neki sisar, međutim, ne može prosto da razvije još jedan dodatni par nogu: to bi zahtevalo razvoj čitave nove grupe mišića, promenu strukture tela, gomilu novih dodatnih kostiju, nove arterije, vene, nerve, i mnoge druge promene.

    Drugim rečima, takav razvoj je praktično nemoguć – što je i osnovni razlog zbog koga su osnovne osobine klasa životinja prisutnih u Kambrijskom periodu ostale prisutne sve do danas. Ovo je, takođe, razlog zbog čega možemo da vidimo značajna poklapanja u osnovnim parametrima koji definišu telo (recimo, broju kostiju u udovima) kod srodnih organizama (recimo, svih četvoronožnih životinja).

    Međutim, manje varijacije se dešavaju veoma brzo: promena dužine i oblika kostiju, promena oblika lobanje, tačan položaj unutrašnjih organa... Sve te stvari kontroliše ponašanje hox gena, koji značajno variraju u svakoj populaciji. U određenom smislu, hox geni su skup genetskih alatki napravljen da bi životinjama omogućio bržu evoluciju u periodima kada je to potrebno.

  5. #35

    Odgovor: Teorija evolucije ili kreacionizma

    3. Razvoj Kičmenjaka

    U trenutku kada je došlo do Kambrijske eksplozije, životinje su već bile razvile diferencijaciju tkiva, uključujući tu i prve primitivne nervne ćelije – prenosnike signala iz jednog dela tela u drugi. Ove ćelije su se uglavnom razvijale po istoj osi kao i telo organizma; što, u slučaju crvolikih životinja, znači da su se razvijali po dužini od usnog do analnog otvora. Mada ovo predstavlja relativno efikasan sistem razvoja (koga koriste razne vrste crva i dan danas), kod nekih vrsta se razvila organizacija nerava u jedan centralni snop na leđnoj strani organizma. Zajedno sa ovim snopom, razvila se i hrskavicava nit, takozvani “notokord”, po kome je ova grupa nazvana “kordati”.

    Smatra se da su prvi organizmi koji su učinili ovaj korak bili slični pra-tunikatu poznatom kao Pikaia. Svi kordati, od Pikaje do čoveka, imaju četiri ključne osobine (mada se neke od njih kod viših kičmenjaka, uključujući tu i ljude, javljaju samo u toku embrionalnog razvoja):

    faringijalni useci (od kojih kod riba kasnije nastaju škrge)
    leđni snop nerava (koji se kod viših kičmenjaka naziva kičmenom moždinom)
    notokord
    rep koji se izdužuje dalje od analnog otvora





    Od ovih prvih kordata, nastalo je nekoliko grupa životinja. Prva grupa, najbliža pra-kordatima, su Urochordata, takođe poznati kao tunikati, od kojih su mnoge vrste preživele i do danas.

    Sledeća grupa koja se odvojila su Cephalochordata. Pripadnici ove grupe imaju zadebljanje na jednom kraju glavnog snopa nerava, začetak primitivnog mozga. Takođe, cefalokordati počinju da koriste svoje faringijalne useke za filtriranje hrane iz okolne vode (ponašanje koje je prethodilo ribljem disanju kroz škrge).



    Oko dvadeset pet vrsta cefalokordata je preživelo do danas; na slici možete videti najpoznatiju živu vrstu, amfioksus, koja se smatra poslasticom u nekim Azijskim zemljama.




    Nakon što se kod cefalokordata počeo razvijati mozak, sledeći korak je razvoj lobanje, hrskavičavog (kasnije koščatog) oklopa za njegovu zaštitu. Ovaj korak u evoluciji mozemo da vidimo uživo: vrsta kordata sa delimično razvijenom lobanjom je opstala sve do danas u hladnim, dubokim okeanskim vodama: takozvana "hagfish". Iako ove životinje na prvi pogled izgledaju kao crvi, one su u stvari veoma blizu ribama, i potpuno su razvijeni kordati: imaju nervni snop, notokord, primitivan mozak, i delimičnu lobanju.

    Zajedno sa razvojem primitivne lobanje, notokord se proširuje, i prvo postaje sličan traci, da bi zatim potpuno oklopio nervni snop. Time dolazimo do prvih “pravih” kičmenjaka, čiju shemu razvoja možemo da vidimo na sledećem kladogramu:




    Najraniji predstavnici kičmenjaka su zmijuljice, od kojih je nekoliko vrsta preživelo i do danas. Zmijuljice su po građi veoma slični hagfish, ali pokazuju nekoliko velikih i važnih koraka u evolucionom razvoju.



    Pre svega, mozak (iako i dalje veoma primitivan) je organizovan u cerebelum, strukturu koju su nasledili svi ostali kičmenjaci (ukljucujuci tu i ljude). Lobanja je sastavljena od hrskavice, ali je potpuno razvijena u strukturu koja sa svih strana opkoljava i stiti moždano tkivo. Sistem endokrinih žlezda počinje da se razvija ka kompleksnosti koju ce postići kod viših kičmenjaka (hipofiza se, recimo, ovde prvi put javlja kao jasno definisana žlezda). Konacno, zmijuljice poseduju prvi primitivan imuni sistem.

    Razvoj imunog sistema se ponekad pojavljuje kao “argument” u kreacionističkoj literaturi. Po toj priči, imuni sistem je tako kompleksan i precizno napravljen da nije moguće zamisliti kako je on mogao da se razvije evolucionim procesima – mora da je bio napravljen. U stvarnom svetu, međutim, naučnici već godinama rade na primitivnim imunim sistemima kao što je ovaj koga vidimo kod zmijuljica, posto dublje razumevanje evolucije imunog sistema moze pomoći u razvoju lekova za autoimune bolesti kao što su reumatizam ili lupus.

    Pošto su i ime i slika zmijuljica zbunjujući, važno je napomenuti: zmijuljice nisu ni zmije ni jegulje već daleko jednostavniji organizmi, živi fosili koji su opstali do danas zahvaljujući odličnoj prilagođenosti za svoju nišu u ekološkom sistemu. Takođe, mada neke zmijuljice žive kao paraziti, pijući krv riba, one nisu ni u kom obliku srodne pijavicama (koje su vrsta crva).

    Kao sto mozemo videti na gornjoj shemi, nakon odvajanja zmijuljica je doslo do mnogo daljeg grananja, koje uključuje nekoliko izumrlih grupa. Između ostalog, tu su oklopljeni Pteraspidomorphi, neobični Galeaspidi, fantastični Osteotraci... ali za nas je u okviru ovog teksta važna samo jedna grupa: Gnathostomata. Ova grupa je učinila sledeći korak ka modernim kičmenjacima, kroz razvoj vilice.



    Na slici: Drepanaspis, vrsta Pteraspidomorpha (gore levo); fosil Osteotraca (dole levo); oklop lobanje Dunkleosteusa, ogromnog plakoderma iz Devonskog perioda

    Veoma je važno razumeti da “okoštale ploče” nisu isto sto i “kost”. Kost je posebna vrsta tkiva koje imaju samo kičmenjaci, i to tek počevši sa koščatim ribama. Mada mnoge druge životinje imaju čvrsta tkiva koja liče na kost – recimo, sipe – radi se o potpuno drugacijoj vrsti tkiva, sa različitom strukturom i genetskim poreklom.

    Prvu strukturu koja liči na vilicu je razvila izumrla podgrupe Gnathostomata poznata kao Placodermi. Na fosilu ogromnog, impresivnog Dunkleosteusa (sa dužinom od punih šest metara, ova pra-riba je bila najveće živo biće na svetu u svom periodu) možemo videti glavne osobine plakoderma: okoštale ploče koje prekrivaju prednji deo tela, i neobičan leđni zglob koji omogućava Dunkleosteusu da pomeri glavu unazad i tako “zine” mnogo više nego što bi inače bilo moguće. Ovo praistorijsko čudovište nije imalo prave zube; umesto toga, okoštale ploce su se spuštale do usta, i služile za mrvljenje hrane.

    Evolucija ajkula je jedna od najbolje uspostavljenih grana u evoluciji – nađene su bukvalno desetine hiljada fosila iz najrazličitijih perioda. Pošto u ovom tekstu nećemo obrađivati ovu granu evolucije, više informacija možete naći na mnogim internet sajtovima posvećenim ajkulama; dobar početak možete naći ovde.

    Ovaj hrskavičavi skelet je takođe osobina preživelog roda Chondrichtyes (ime doslovno znaci “hrskavičave ribe”). Hrskavičave ribe su prva grupa kod koje vidimo potpuni razvoj vilice sa zubima, mada zubi još uvek nisu sastavljeni od kosti, vec od mineralizovane hrskavice. Pripadnici Chondrichtyes su od samog pocetka bili veoma uspešni, i ostali su prilično uspešni i do danas: moderni članovi ove grupe su razne ajkule i raže.

    Nakon razvoja vilice, ostao je još jedan poslednji korak do potpuno razvijenih vodenih kičmenjaka: prelazak sa hrskavice na kost u skeletu. Okoštavanje zahteva dodatno ulaganje energije od strane organizma, i smanjuje ukupnu elastičnost tela; ali, sa druge strane, koščati skelet pruža mnogo bolju zaštitu za unutrašnje organe. Drugim rečima, i kosti i hrskavica imaju svoje prednosti i mane, što je verovatan razlog zbog koga su do danas preživele i hrskavičave i koščate ribe.

    Koščate ribe (Osteichtyes) su najuspešnija klasa kičmenjaka na svetu – poznato je oko 29,000 vrsta. Smatra se da je ova grupa nastala oko 450-430Ma, ali su fosili na zalost retki i nepotpuni, tako da je rani deo razvoja ove klase još uvek nejasan. U fosilnom zapisu nalazimo dve glavne klase koščatih riba: zrakoperke i rezoperke. Zrakoperke su dominantna podklasa, koja ukljucuje i infraklasu Teleostei kojoj pripada velika većina današnjih riba.

    Mnogo zanimljivija za ovu našu diskusiju, međutim, je druga klasa koščatih riba.Rezoperke, Sarcopterygii, su uglavnom izumrle, i danas postoji samo par preživelih vrsta. Međutim, upravo ove ribe su preci svih kopnenih kičmenjaka, uključujući tu i ljude.

  6. #36

    Odgovor: Teorija evolucije ili kreacionizma

    4. Od riba do vodozemaca

    U prethodnom poglavlju smo obradili evoluciju kičmenjaka i riba, do tačke na kojoj su se razdvojile zrakoperke i rezoperke.
    Od svih rezoperki, samo dve grupe su preživele do današnjeg doba. Prvu grupu čine čuveni celikanti (coelacanth), dok u drugu spadaju ribe dvodihalice (koje imaju primitivna pluća, i moraju da dišu vazduh van vode povremeno da bi preživele).



    Celikant je dugo bio veoma često korišćen primer u kreacionističkim krugovima. O čemu se radi?

    Početkom dvadesetog veka paleonotolozi su imali mnogo manje fosila nego danas, ali su sličnosti između ranih vodozemaca i rezoperki i tada bile toliko očigledne da je malo ko sumnjao u nepostojanje evolutivne veze između ove dve grupe. Fosili celikanta, koga su u to vreme smatrali izumrlom vrstom, su korišćeni kao model organizma od koga su verovatno nastali vodozemci.

    Ali kada su živi primerci celikanta otkriveni u blizini Madagaskara 1938. godine, kreacionisti su na sva zvona razglasili kako se radi o "smrtonosnom udarcu evoluciji". Kao i u većini drugih slučajeva, ovo se na kraju pretvorilo u tešku sramotu za tu generaciju kreacionista - u toku sudske bitke oko učenja evolucije u školama (koju su kreacionisti izgubili) ova afera je čak korišćena kao sudski dokaz da kreacionisti ne razumeju teoriju koju napadaju.

    Kao što čitaoci uvodnih tekstova o evoluciji na ovom sajtu već znaju, evolucija nije proces koji pretvara jednu vrstu u drugu. Evolucija je proces koji jednu populaciju polako menja pod pritiskom životne sredine, što na kraju dovodi do toga da ta populacija postane značajno drugačija od originalne vrste. Ostatak originalne vrste, van te populacije koja se menja, može da se promeni u potpuno drugom pravcu, ili čak da ostane skoro isti (genetski drift će polako izmeniti svaku vrstu, ali ovaj uticaj je veoma spor), ako nema jakih pritisaka životne sredine.

    U prethodnom poglavlju ovog teksta smo videli zmijuljice, koje su slične precima kičmenjaka. Zmijuljice su ostale skoro iste kakve su bile pre pola milijarde godina - mnoge strukture u telu su izmenjene genetskim driftom, ali opšti izgled vrste je ostao isti. Prosto, zmijuljice su našle sistem koji funkcioniše takav kakav je; mada povremeno neki delovi vrste evoluiraju da zauzmu novu nišu, veliki deo vrste ostaje u istoj udobnoj poziciji u kojoj su bili i njihovi preci.




    Po modernim hipotezama, najverovatniji predak kopnenih kičmenjaka je riba iz ripidistijanske podgrupe rezoperki. Ripidistijanske ribe su prve koje pokazuju jednu veoma tipičnu osobinu vodozemaca, takozvanu "lavirintsku strukturu" zuba (labyrinthodont).




    Takođe, poznato je da su mnoge ribe iz ove grupe živele u sezonskim rekama, koje su se s vremena na vreme isušivale. Današnja dvodihalica živi u sličnim uslovima, i pokazuje slične karakteristike koje očekujemo od predaka kopnenih tetrapoda: povećanu sposobnost kretanja kroz mulj, i sposobnost da preživi sušne periode tako što se ukopa u blato i diše na pluća.

    Morfološki dokazi ukazuju da su prva pluća verovatno evoluirala iz vazdušne bešike, organa koga mnoge ribe koriste za kontrolu dubine. Neki genetski dokazi, međutim, otvaraju mogućnost da su pluća ripidistijanskih riba (i samim tim, pluća vodozemaca) evoluirala od gastričkih kesica, "vrećica" sa strane jednjaka u koje je riba bukvalno "gutala" vazduh.

    Prirodna selekcija je delovala na originalne ripidistijane veoma snažno. Ribe koje bi se zaglavile u blatu bi uginule kada bi se ono osušilo; ribe koje su se prilagodile puzanju su preživljavale. Veoma brzo dolazimo do sledeće tačke u razvoju: kod Eusthenopterona vidimo oblik tela prilagođen puzanju, koji počinje da liči na vodozemce i gmizavce: telo postaje spljošteno, oblik lobanje se menja, rep postaje prav. Pluća postaju efikasnija i podeljena na dva dela. Konačno, kosti peraja postaju veće, snažnije, i povezane sa većim mišićima. Ovakva peraja su skoro neupotrebljiva za plivanje kroz duboku vodu, ali su veoma korisna za razgrtanje gustog bilja u plićaku, i za puzanje kroz mulj.



    Liniju između riba i vodozemaca još nejasnijom čini sledeća vrsta u sekvenci, Panderichthys. Najveći deo tela ove "ribe" je potpuno analogan ranim vodozemcima - građa lobanje je identična, kost za kost. Kosti prednjih i zadnjih peraja postaju analogne kostima koje poseduju svi kopneni kičmenjaci: humerus, ulna i radius u prednjim udovima, i femur, tibija i fibula u zadnjim udovima. Osim ova dva para peraja koja odgovaraju udovima četvoronožaca, preostala peraja (leđna i analna) zakržljavaju. Kod ove vrste se prvi put pojavljuje čoana, prolaz koji povezuje nos sa ustima i omogućava disanje kroz nozdrve.

    O sličnosti sa vodozemcima svedoči i jedna zanimljiva anegdota. Kada su nađeni prvi fosili Panderichthysa, radilo se o kostima lobanje bez ostatka tela. Naučnici su za ove kosti nekoliko godina mislili da pripadaju ranoj vrsti vodozemaca, dok nisu nađeni kompletniji fosili koji su osim lobanje jasno pokazivali riboliko telo i peraja.

    Ovo je ključni korak u prelazu od riba ka vodozemcima. Nakon promena koje vidimo kod Panderichtysa, ostale promene do punih vodozemaca su skoro kozmetičke. Svi potrebni organi, kosti, i muskuloskeletalni sistemi su prisutni. Ostaje samo njihov dalji razvoj. Na slici možete videti rekonstrukciju Panderichthysa na suvom tlu...



    Ali naša analiza se ne završava ovde. Imamo još nekoliko koraka dok ne stignemo do trenutka u kome se sa jedne strane odvajaju vodozemci kakve znamo danas, a sa druge preci reptila...

    Nakon što je Panderichthys prešao srednju tačku na putu od riba ka vodozemcima, razvoj je munjevit. Veoma nekompletni ostaci nekoliko vrsta (Elginerpeton, Ventastega) pokazuju postepeno ustaljivanje gušterolikih osobina lobanje. Sliku upotpunjuje desetak nedavno nađenih fosila životinje zvane Tiktaalik:



    Tiktaalik pokazuje još više reptiloliku građu tela, ali je najzanimljiviji iz drugačijeg razloga: ovde vidimo razvijanje prstiju i članaka na prednjim i zadnjim udovima. Drugim rečima, imamo polu-ribu koja ne samo što ima četiri upotrebljiva uda, već na kraju udova ima i prste koje moze da raširi, i kojima može da se odupre o tlo ispod sebe.


    Sledeći kompletan fosil koga imamo je Acanthostega (koja je, sudeći po obilju nađenih fosila, bila veoma uspešna i široko rasprostranjena vrsta).



    Acanthostega je jedan korak bliže vodozemcima, ali još uvek sa značajnim ribljim osobinama. Za početak, ova "gušteriba" je imala i pluća i škrge. Mada su kosti lobanje identične kasnijim vodozemačkim, oblik lobanje je još uvek riblji. Rep još uvek ima riblje karakteristike, sa perajem na leđnoj strani. Veza između lobanje i ostatka tela je riblja. Zubi su potpuno identični vodozemačkim. I dalje postoji lateralna linija, organ koga ribe koriste da osete vibracije u vodi (ali koga vodozemci nemaju). Kada se sve uzme u obzir, nemoguće je reći da li se radi o ribi ili o vodozemcu - Acanthostega je savršena prelazna forma između dve klase živih bića.



    Kod Acanthostege, raspored i broj kostiju u "rukama" i "nogama" je identičan onome koga vidimo kod svih kopnenih kičmenjaka. Pozicija stopala je, međutim, još uvek prilagođena vodenom životu, i nepogodna za hodanje po suvom tlu. Mada su udovi pokretni (osobina nasleđena od Tiktaalika), oni su još uvek suviše horizontalni i ne mogu da efikasno izdignu telo; razvoj ovoga vidimo kod sledeće prelazne forme, Ichtyostege.



    Udovi Ichtyostege su prvi koji su direktno prilagođeni za hodanje po suvom tlu; ovde se prvi put radi o nedvosmisleno kopnenoj životinji. Još uvek su prisutne razne riblje osobine: zglob između lobanje i kičme, oblik kičmenih kostiju, rep tipičan za rezoperke, lateralna linija... međutim, vodozemačke osobine su toliko izražene da se Ihtiostega obično klasifikuje kao rani vodozemac.

    Od ove tačke, slika razvoja vodozemaca postaje sve kompleksnija. Dokumentovano je nekoliko desetina vrsta koje pokazuju progresivne promene od ihtiostegoida do modernih vodozemaca. Veza između lobanje i kičme se menja, intertemporalne kosti polako nestaju, rep se stanjuje i gubi peraje... dva primera, Pholidogaster i Dendrerpeton su prikazana na slici.



    Od ovih prvih pra-vodozemaca, sa jedne strane se odvaja Triadobardachus, vrsta koja će zasnovati grupu kojoj pripadaju moderni vodozemci (žabe i salamanderi). Sa druge strane se odvaja grupa poznata kao Anthracosauria, od koje će nastati reptili, ptice i sisari, i čijem razvoju je posvećeno sledeće poglavlje ovog teksta.


  7. #37

    Odgovor: Teorija evolucije ili kreacionizma

    5. Od vodozemaca do reptila (gmizavaca)




    Prelaz između vodozemaca i gmizavaca je komplikovan: paralelno se dogadja razvoj osobina koje su tipične za moderne vodozemce, osobina koje su tipične za gmizavce, i osobina koje razdvajaju različite grupe gmizavaca. Iz ovog razloga, prvo ćemo izložiti tri fosila koji u širokim linijama prikazuju razvoj gmizavaca, pa zatim prodiskutovati značaj specifičnih promena.


    Sekvencu počinjemo sa Proterogyrinusom, koji je klasifikovan kao labirontodont. Tipična vodozemačka lobanja i zubi, veza između lobanje i kičme je još uvek riblja. Vertebre (kosti kičme) su međutim reptilske, kao i pelvis. Prsti imaju raspored kostiju 2-3-4-5-3, što je skoro (ali ne sasvim) ustaljeni broj koga vidimo kod gmizavaca. Članci na prednjim i zadnjim udovima su tipično amfibijski.

    Sledeći korak vidimo u vrstama kao što je Limnoscelis. Ovde se javlja više reptilska struktura lobanje, vilični mišići se pomeraju bliže poziciji koju vidimo kod gmizavaca.

    Konačno, tu je Hylonomus, veoma rani kotilosaurus (rani, primitivni gmizavac). Mada je najveći deo skeleta reptilski, lobanja još uvek sadrži mnoge vodozemačke karakteristike.

    Ovo su samo tri od nekoliko desetina poznatih vrsta u ovoj tranziciji. Sliku komplikuje činjenica da su reptili počeli da se razdvajaju na nekoliko grupa još u ovom najranijem periodu, i da je ta podela sama po sebi prilično komplikovana. Pogledajmo shemu, zajedno sa par ključnih osobina.



    Amfibijski preci prvih gmizavaca su imali relativno slabu lobanju. Dve grupe reptila su evoluirale dva različita rešenja. Kod prve grupe, takozvanih anapsida, kost koja povezuje donju vilicu sa lobanjom (quadrate) se pomerila nadole i unapred. Kod druge grupe, takozvanih sinapsida, ista kost se pomerila uvis i unazad. Ime ovih grupa (anapsid, sinapsid) potiče od broja i položaja otvora (fenestrae) u lobanji.

    O daljoj evoluciji sinapsida u sisare će biti reči u sledećem poglavlju ovog teksta. Pogledajmo za sada prvo šta se desilo sa anapsidima.
    Od anapsida do arhosaurusa

    Čak pre nego što su se njihove reptilske osobine potpuno ustalile, anapsidi su se podelili na dve grupe. Sa jedne strane su se odvojili diapsidi, a sa druge preci današnjih kornjača.

    Evolucija kornjača nije dovoljno dobro poznata. Vrste kao što je Scutosaurus pokazuju promene na lobanji koje su slične kasnijim kornjačama. Sledeća vrsta Deltavjatia vjatkensis, ima lobanju i udove veoma slične kornjačama, a rebra i vertebre su prošireni tako da čine primitivan oklop po dužini kičme. Nakon ovoga, nemamo nijedan dovoljno kompletan fosil sve do Proganochelysa, primitivne kornjače koja je imala oklop i tipičnu kljunastu lobanju koju vidimo kod kornjača, ali takođe i reptilske ključne kosti, udove i vrat koji nisu mogli da se uvuku ispod oklopa, i reptilske zube.



    Evolucija diapsida je mnogo bolje dokumentovana. Grupu poznate kao Proteotiridide (čijeg predstavnika, Hylonomusa, smo već videli u gornjem tekstu) nasleđuje mnogo veći Petrolacosaurus. Dugačak oko 40cm, ovaj pra-gušter poseduje dve fenestre (tipična oznaka diapsida), ali su zubi i opšta građa tela praktično identični Hylonomusu. Još jedan korak u razvoju možemo da vidimo kod Apsisaurusa, kod koga dolazi do promene oblika i strukture zuba do onih koje vidimo kod reptila.

    Povećanje veličine i još “gušterolikije” osobine vidimo kod sledećeg predstavnika diapsida, Claudiosaurusa. Vrlo blizu “pravim reptilima” kakve bi smo prepoznali danas, kod Claudiosaurusa vidimo samo par preostalih vodozemačkih osobina (sternum sačinjen od hrskavice umesto od kosti, i nerazvijenu donju kičmu). Dužina je povećana na oko 60cm. Protorosaurus najverovatnije nije u direktnoj liniji razvitka, ali je bliski rođak vrsta koje su neposredno usledile; ova vrsta nije klasifikovana kao arkosaur samo zbog par veoma sitnih razlika u građi stopala i članaka.

    Konačno, dolazimo do arhosaura, primitivnih dinosaurusa čiji su današnji direktni potomci krokodili, a indirektni potomci (preko dinosaurusa) ptice. Na slici je prvi poznati arhosaur, sa 1.5m dužine već veoma sličan krokodilu, Proterosuchus.



    Dalji razvoj dinosaurusa postaje previše komplikovana tema da bi smo je mogli obraditi u okviru ovog teksta. Vredi pomenuti da se radi o jednom od najbolje dokumentovanih prelaznih perioda u istoriji, sa stotinama prelaznih fosila (recimo, u slučaju prelaza između Lambeosaurusa i Hypacrosaurusa, postoji preko pedeset fosila prelaznih formi samo između ove dve vrste!). Evolucija dinosaurusa je takođe verovatno najbolje obrađen deo evolucije na Internetu, sa masom sajtova koji se isključivo bave ovom temom.

  8. #38

    Odgovor: Teorija evolucije ili kreacionizma

    6. Od reptila do sisara

    Razvoj sisara od guštera je jedan od najbolje dokumentovanih prelaza u fosilnom zapisu. Kao što smo videli u prethodnom poglavlju, sinapsidi (klasa reptila od koje su nastali sisari) se odvojila od ostalih reptila veoma rano u istoriji njihovog razvitka. Evolucija sisara od sinapsida je od te tačke išla u dva koraka. Od ranih sinapsida je prvo evoluirala čitava klasa vrsta sa građom koja je otprilike na sredini između reptilske i sisarske: terapsidi. Zatim su od terapsida nastali prvi monotremni sisari, pa od njih sisari koje poznajemo danas.

    Pre nego što počnemo sa pregledom fosilnog zapisa razvoja sisara, moramo napomenuti jednu stvar: kao što je već više puta rečeno, meka tkiva se jako retko fosilizuju, i na raspolaganju imamo uglavnom kosti. Iz ovog razloga, fosili nam ne mogu jasno pokazati kada su se prvi put razvile mlečne žlezde, ili krzno. Ali razvoj sisara možemo pratiti veoma detaljno na bitnih i sveobuhvatnih osnovu razlika u građi njihovog muskuloskeletalnog sistema. Katlin Hant, biolog sa Vašingtonskog Univerziteta je sklopila sledeću listu takvih, manje vidljivih, razlika:


    Zapamtite da su osobine navedene u levoj koloni osobine primitivnih reptila. Kasniji, razvijeniji reptili se ne uklapaju uvek u ovu sliku!

    Priču počinjemo od primitivnih reptiloida sa značajnim brojem vodozemačkih karakteristika, kao što je bio u prethodnom poglavlju pomenuti Hylonomus (koji je živeo oko 315Ma). Ubrzo nakon njega se pojavljuju Proteoclepsydrops i Clepsydrops (cca. 310Ma), prvi sinapsidi, kod kojih se pojavljuje mala fenestra na lobanji.

    Sledi Archaeothyris (cca. 300Ma), kod koga se lobanja malo modernizuje, mada je moždani okvir još uvek nepovezan sa ostatkom lobanje. Pojavljuju se prvi znaci različitih vrsta zuba. Telo je potpuno reptilsko, spolja čak liči na vodozemce (i još uvek ima vodozemačke osobine u građi vilice i nogu). Kuk počinje da se razvija i kost postaje veća i jača.

    Varanops (cca. 290Ma) nije u liniji direktnih predaka, ali je veoma blizak srodnik: lobanja počinje da liči na sisarsku po mnogim karakteristikama. Moždani okvir počinje da se jače povezuje sa lobanjom, mišići vilice postaju snažniji i pomeraju se unapred, telo postaje uže i dublje. Kičma postaje snažnija. Razvoj kuka se nastavlja.

    Rod Haptodus čini nekoliko srodnih vrsta reptila kod koje nastavljaju da se približavaju građi sisara. Veza između moždanog okvira i lobanje postaje još snažnija, vilica postaje snažnija, pojavljuju se značajne razlike u vrstama zuba. Dok sa jedne strane zglobovi i građa kičme postaju sličniji sisarima, sa druge strane na slici skeleta možete da vidite izražene reptilske karakteristike, kao što su vratna i lumbarna rebra. Umesto dosadašnje dve, tri vertebre postaju povezane u pojasu kuka.

    Sphenacodon (270Ma) i srodne vrste idu još jedan korak dalje. Detalji lobanje postaju još sličniji sisarima. Razlike u zubima postaju izražene – jasno se razlikuju sekutići i očnjaci; ali zubi se i dalje stalno zamenjuju. Donja vilica je još uvek sačinjena od više kostiju, ali se pojavljuju prvi tragovi izrasline koja će kasnije biti ključni deo slušnog sistema kod sisara (za detalje o razvoju slušnog sistema pogledajte napomenu na kraju teksta).



    Ovde dolazimo do terapsida, grupe vrsta na polovini puta između reptila i sisara. Biarmosuchia (260Ma) je jedan od prvih, najprimitivnijih terapsida. Još uvek su prisutne neke vodozemačke osobine (građa mišića vilice, na primer), mada se najveći atavizmi ipak gube. Gornja vilica Biarmosuchie, na primer, je spojena sa lobanjom, dok je kod vodozemaca, najprimitivnijih reptila, i svih iznad navedenih vrsta odvojena.



    Fenestra raste dalje, i dostiže veličinu sličnu onoj kod sisara. Nastavlja se snažnije povezivanje moždanog okvira sa lobanjom. Gornja vilična kost (maksila) se razvija nagore, proizvodeći prve tragove primitivnih sisarskih sinusa. Mišići vilice počinju da se smanjuju, osim glavnog sisarskog viličnog mišića. Kosti prednjeg nepca se razvijaju unazad; mada ne formiraju potpuno sekundarno nepce, ovaj pravac razvoja je identičan sisarskom. Očnjaci postaju izraženi, zamena zuba varira; kod mnogih terapsida se pojavljuje ljudima dobro poznati raspored mlečnih zuba u mladosti, koji bivaju zamenjeni stalnim zubima kod odrasle životinje. Kičma se ne menja mnogo, ostajući uglavnom reptilska, sa rebrima celom dužinom tela. Prednji udovi postaju pokretljiviji, a u zadnjim udovima femur i pelvis postaju prilagođeniji za viši nivo odgurivanja od tla. Broj kostiju u prstima varira kod različitih terapsida: neki imaju reptilski, neki sisarski broj kostiju. Vertebre vrata i repa postaju vidljivo različite od ostalih. Pojavljuju se tragovi bubne opne u korenu vilice.



    Procynosuchus (je prvi cinodont, grupa za koju neki paleontolozi smatraju da bi trebala da bude klasifikovana kao prvi sisari. Sekundarno koščato nepce je prisutno, ali još uvek nepotpuno. Reptilski mišići vilice postaju još manji, osim glavnog koji se razvija i postaje daleko veći; od ovog mišića će nastati ogromni sisarski vilični mišić. Smanjuje se broj sekutića u vilici – raniji reptili imaju šest, Procynosuchus ima četiri, prvi sisari imaju tri. Velike kosti vilice se smanjuju i nastavlja se napredak ka modernom slušnom sistemu; vidljivi tragovi bubne opne. Vilični zglob je još uvek potpuno reptilski. Kičma postaje sličnija sisarima: rebra u lumbarnom delu tela se smanjuju, a vrat postaje pokretljiviji. Mada su fosilni dokazi nedovoljno jasni da bi se moglo reći bez sumnje, neki paleontolozi smatraju da se kod Procynosuchusa pojavljuju i prvi znaci postojanja dijafragme. Kosti prednjih udova se produžuju i prilagođavaju za uspravniji hod. Konačno, kosti svih cinodonata poseduju takozvane Haversove kanale, koji se pojavljuju isključivo kod toplokrvnih životinja.


    Trinaxodon (cca. 250Ma) je dobar primer sledećeg koraka u razvoju. Sekundarno nepce je skoro potpuno, diferencijacija zuba je završena mada svi zubi i dalje imaju samo jedan koren. Od tri kosti koje definišu donju vilicu, dve skoro nestaju, ostavljajući jednu dominantnom. Vilični zglob počinje da liči na sisarski. Veza lobanje sa kičmom je tačno na pola puta između reptilske i sisarske, sa dve odvojene površine, ali ne onoliko izdužene kao kod sisara. Lumbarna rebra su manja, kost ramena (scapula) pokazuje razvoj sisarskog ramenog mišića. Kosti udova su potpuno prilagođene za sisarski uspravni hod sa udovima ispod tela. Rep postaje kraći, građa rebara i kičme ukazuje da je skoro sigurno postojala dijafragma. Fosili odraslih i mladih životinja se nalaze zajedno, što je moguća indikacija da su Trinaxodoni aktivno pazili na svoju mladunčad.



    Cynognathus (cca. 240Ma) je potpuno razvijeni cinodont koji je zanimljiv najviše zbog razvoja vilice i zuba. Kutnjaci imaju razvijenu krunu, i gornji zubi se uklapaju sa donjim. Donja vilica je 90% sačinjena od jedne kosti. Prisutna su dva vilična zgloba, reptilski i sisarski. Rebra su veoma blizu sisarskoj građi, udovi pravi su ispod tela. Po otiscima stopala se vidi da je Cynognathus imao krzno.




    Mnogi kreacionistički sajtovi na ovom mestu citiraju paleontologa Kromptona, i njegov tekst iz 1979 (ili čak tekstove iz pedesetih i šezdesetih godina prošlog veka), i na osnovu podataka iz tih tekstova tvrde da nema dovoljno dokaza da je sisaroliki vilični zglob zaista korišćen.

    U pitanju je pre svega (prilično providan) pokušaj da se diskusija svede na jednu tačku, ne bi li se sakrile sve druge paralelne promene koje su makar isto onoliko važne koliko i građa viličnog zgloba. Ali čak i ako ignorišemo tu činjenicu, ostaje jedan prost razlog zašto kreacionisti citiraju tekstove stare trideset ili četrdeset godina: od tada do danas su iskopane na desetine fosila koje su omogućile mnogo preciznija merenja, i na kojima se jasno i nedvosmisleno vidi postojanje i upotreba oba zgloba.


    Diademodon (240Ma, period se preklapa sa Cynognathusom) nastavlja trend, sa još jačim mišićima vilice, razvijenijim krunama na zubima, i donjom vilicom koja je 98% jedna kost. Skoro potpuno razvijeno sekundarno nepce, ali i dalje prisutna dva vilična zgloba. Broj kostiju u prstima postaje sisarski 2-3-3-3-3, i ostaje takav od ove tačke nadalje. Lumbarna rebra postaju veoma mala, otvarajući više mesta za nedvosmisleno definisanu dijafragmu. Probelesodon (cca. 235Ma), sledeći u sekvenci, ima kutnjake sa dva korena, sekundarno nepce je još bliže konačnom izgledu kod sisara, lumbarna rebra potpuno nestaju.



    Diarthrognatus (209Ma) je predstavnik tritelodonta, razvijene grupe cinodonta. Sinusi postaju razvijeni, Eustahijeva tuba se pojavljuje između uveta i grla. Vilični zglob je još uvek dvostruk, ali sisarski zglob postaje potpuno razvijen. i igra glavnu ulogu u pokretanju; reptilski zglob zakržljava, i uglavnom igra ulogu u čulu sluha. Kičma vrata postaje još sličnija sisarskoj, što omogućava veću pokretljivost. Kuk i butna kost su skoro potpuno sisarski. Rame se razvija zajedno sa novim mišićem.

    Sinoconodon (208Ma) je prvi potpuno prihvaćeni proto-sisar. Lice je potpuno sisarsko, mozak je još razvijeniji. Vilični zglob je skoro potpuno sisarski – reptilski zglob je još uvek prisutan, ali je sitan i zakržljao.
    Sledi čitava grupa vrsta poznata kao morganukodoni, jedna od kojih je bio Haldanodon (205Ma). Sekundarno nepce je skoro potpuno, zubi su potpuno sisarski osim par detalja u građi kutnjaka. Sistem zamene zuba je takođe potpuno sisarski. Dno moždanog okvira postaje povezano sa lobanjom. Ušni aparat, sastavljen od minijaturnih ostataka reptilskog viličnog zgloba, je praktično potpuno razvijen. Svi ostali aspekti skeleta su sisarski.
    Biolozi smatraju morganukodone prvim pravim sisarima. Ova grupa je živela prilično rašireno u periodu Jure, kada su dinosaurusi bili na svom vrhuncu.



    Poslednji reptilski detalji pomenuti kod morganukodona nestaju kod pantotera i drugih trikonodonata, grupe koja preuzima primat među sisarima tokom zadnjeg dela Jure i tokom perioda izumiranja dinosaurusa. Nepce postaje potpuno, struktura kutnjaka postaje jasno definisana, ušni aparat je kompletiran...i sa time, i naš pregled evolucije sisara od reptila, korak po korak.

    Kratak pregled razvoja sisara

    Nakon izumiranja dinosaurusa, sisari popunjavaju napuštene ekološke niše jednu po jednu, i broj vrsta raste eksponencijalno. Postoje na desetine hiljada prelaznih fosila, i većina grana razvoja (osim šišmiša) je veoma dobro dokumentovana. U okviru ovog teksta, mi ćemo obraditi samo granu – onu koja vodi ka primatima, direktnim precima čoveka. Ali pre nego što se zaputimo na taj put, vredi pogledati makar samo najopštije tačke ukupne evolucije sisara.

    Najraniji sisari koje smo pomenuli iznad su imali krzno, skoro sigurno su imali primitivne mlečne žlezde, ali su i dalje legli jaja umesto žive mladunčadi. Ovi primitivni sisari su se još pre izumiranja dinosaurusa razdvojili na četiri reda.

    Prvi red, monotreme, je zadržalo većinu ovih primitivnih osobina. Najraniji siguran pripadnik monotrema, Steropodon galmani je živeo pre oko 140Ma, i pokazuje seriju karakteristika koje su nasledili svi njihovi kasniji potomci. Do danas su preživele samo dve vrste monotrema, kljunar i ehidna, i one i dan danas legu jaja, doje mladunce koji se iz tih jaja izlegu mlekom iz veoma primitivnih mlečnih žlezda, i poseduju mozak koji je znatno manje razvijen u poređenju sa višim sisarima.

    Druga grupa su multituberkulati, sa zubima koji pokazuju karakteristične redove malih vrhova. Multituberkulati su jedina glavna grana sisara koja je danas potpuno izumrla: postojali su od polovine perioda Jure (170Ma) do početka Oligocena (cca. 34Ma). Poznato je oko osamdeset rodova ovih životinja, koje su po veličini i izgledu bile donekle slične današnjim glodarima

    Treći i četvrti red su povezani osobinom koja definiše više sisare: rađanje živih mladunaca. Rađanje živog mladunčeta nije neki poseban podvig sam po sebi – dovoljno je da životinja zadrži jaje u sebi do trenutka kada ono treba da se izlegne. Evolutivna prednost je ogromna, pošto majka može da nastavi da traži hranu ili lovi umesto da sedi na jajetu i čeka da se ono izlegne. Problem koji se javlja je nešto sasvim drugačije: ako mladunče raste dovoljno dugo u telu majke, majčin imuni sistem će ga napasti i uništiti.

    Treći red, Marsupialia Marsupialia ili torbari, se sastoji od životinja kod kojih se prvi deo razvoja mladunčeta odvija unutar organizma, ali mladunče biva rođeno pre nego što bi majčin imuni sistem imao vremena da reaguje. Prvobitni torbari su najverovatnije ostajali pored novorođenih mladunaca da ih doje (što je i dalje mnogo bolje nego da se prvo sedi na jajetu, pa onda povrh toga ostaje pored mladunčeta), ali se ubrzo javlja jedna tipično torbarska osobina: mladunci se rađaju sa razvijenijim prednjim udovima, pomoću kojih se drže za majčino krzno dok sisaju, što omogućava majci da nastavi potragu za hranom i u toku dojenja. Kod nekih kasnijih, razvijenijih torbara se javlja prevoj u koži sličan “torbi” (po čemu su i nazvani) u kome mladunče može udobno da leži, ili čak i spava, dok se majka kreće.

    Mada nemamo fosilne dokaze da se placenta razvila od membrane jajeta primitivnijih reptila, imamo strukturalne i genetske dokaze. Konkretno, geni koji učestvuju u signalnim putevima koji definišu placentu su kopija genetskih sistema koji inače upravljaju razvojem membrane jajeta, a osnovni strukturalni proteini su identični. Takođe, razvoj placente od relativno jednostavne membrane do kompleksne strukture kakvu vidimo kod viših sisara se može pratiti kroz poređenje placente različitih vrsta sisara danas.
    U razumevanje evolucije placente se ulažu velike količine novca i truda, pošto mnogi placentalni poremećaji (koji vode do pobačaja i drugih problema u trudnoći) imaju korene u nestabilnim sistemima koje je evolutivni proces proizveo.


    Fosilni zapis torbara je veoma bogat, počevši od prvih tragova torbarske građe kod Pariadens kirklandi (cca. 95Ma), preko prvih tragova torbe kod Sinodelphys szalayi (cca. 80Ma), do potpunih torbarskih osobina gigantskog Diprotodon optatuma. Mada su torbari danas preživeli samo u Americi i Australiji, fosilni ostaci njihovih predaka su nađeni i u Africi, Aziji pa čak i na Antarktiku.

    Konačno, četvrti red je Eutheria, placentalni sisari. Kod njih se unutrašnja membrana jajeta razvija u placentu, membranu koja razdvaja embrion od majčinog imunog sistema. Pošto je placenta meko tkivo, njen razvoj ne može da se prati pomoću fosila direktno, već samo indirektno pomoću muskuloskeletalnih osobina koje su specifične za placentalne sisare.

    Vincelestes neuquenianus (cca. 135Ma) je najraniji poznati fosil čija lobanja pokazuje osobine koje imaju samo placentalni sisari i torbari; ali, na žalost, telo nije očuvano, tako da su zaključci nesigurni. Skoro je sigurno da je početak razdvajanja ova dva reda počeo u ovom periodu, pošto nekih desetak miliona godina kasnije nalazimo niz vrsta koji pokazuju razdvajanje ova dva reda.



    Prvi nedvosmisleni predak torbara je Sinodelphys szalayi (125Ma), kod koga vidimo dalje prilagođavanje karlice, i promene na mnogim kostima udova koje su tipične za torbare. Sledi Deltatheridium (80Ma, vrhunac doba dinosaurusa), koji pokazuje ne samo dalji razvoj torbarskih osobina, vec i razvoj donjih udova ciji ekstrem vidimo kod današnjih kengura. Nakon Deltatheridiuma sledi oko dvadeset poznatih prelaznih fosila (Sulestes, Kokopellia, Pediomys, Anchistodelphys...) do današnjih formi torbara.
    Prvi nedvosmisleni predak placentalnih sisara je Eomaia scansoria (125Ma). Kosti karlice počinju da se adaptiraju za rađanje živih mladunaca, ali je prolaz još uvek suviše mali; Eomaia je verovatno rađala veoma malu i nerazvijenu mladunčad, na koje je zatim morala da pazi (što se uklapa u predviđenu shemu razvoja). Eomaju sledi niz sisara sa sve vidljivijim prilatođavanjima za rađanje živih mladunaca, kao što su Kennelastes i Asioryctes, pa zatim insektivore koje su živele u periodu izumiranja dinosaurusa, kao što su Cimolestes ili Procerberus.



    Od sisara do hominida

    Fosilni zapis ranih primata je relativno slab, mada noviji nalazi iz Španije i severne Afrike polako počinju da popunjavaju nedostajuće informacije. Podela primata je, međutim, promena na mnogo manjem nivou od onih o kojima smo diskutovali iznad (broj i veličina promena između ranih sisara i primata je daleko manja nego između ranih reptila i sisara), a u rekonstrukciji nam pomaže činjenica da su mnoge primitivne vrste primata opstale do danas, tako da možemo da vidimo prelazne korake uživo



    Gorepomenute insektivore su se rano podelile na dve grane. Sa jedne strane su se odvojili preci današnjih glodara, sa druge strane male, mišolike životinje koje su živele u drveću (Ptilocercus je jedan primer). Uporedimo osnovne osobine ovih insektivora sa osobinama primata:




    Smilodectes pokazuje uticaj života u granama drveća. Stopala i šake postaju razvijenija, mišićavija i sa dužim prstima, kako bi životinja lakše mogla da se drži za granu. Rep postaje mišićaviji i veći, pošto služi za kontrolu pri skakanju sa grane na granu (sličan razvoj repa vidimo kod današnjih veverica). Drveće je trodimenzionalna životna sredina: procena razdaljine je od ključne važnosti. Oči Smilodectesa se pomeraju blago unapred, mada su još uvek sa strane glave.
    Njuška se smanjuje. Olfaktorni centri (koji kontrolišu njuh) se smanjuju, dok se istovremeno povećava vizuelni korteks (koji upravlja čulom vida). Adapis predstavlja sledeći korak (poznato je nekoliko vrsta u ovom rodu, sa različitim nivoima adaptacije). Rep postaje još snažniji, čulo vida se dalje razvija, oči se pomeraju još više unapred. Pojavljuje se postorbitalni most, očnjaci postaju uspravniji. Pelycodus je prvi poznati primat sličan modernim lemurima. Kandže se skraćuju i postaju sličnije noktima. Zubi i vilica su još uvek slični glodarima i insektivorama (ovo se može izraženo videti u Aye-Aye, vrsti primitivnih primata koja je preživela do današnjih dana na Madagaskaru).




    Ovde dolazi do podele. Neke vrste slične Adapisu zadržavaju njegove primitivne osobine, i njihovi potomci, lorisi i lemuri, i dan-danas imaju njegovu vilicu sa glodarskim osobinama. Sa druge strane, odvaja se grupa poznata kao Haplorhini. Oči postaju veće, i potpuno okrenute unapred. Mozak postaje još veći u odnosu na veličinu tela, lice postaje manje, njuška se povlači. Primer vrste iz ovog perioda je Necrolemur, ali postoje i živi predstavnici: tarsijeri, u javnosti malo poznata familija primata koja danas opstaje samo na nekim ostrvima u Pacifiku.



    Razdvajanje kontinenata dovodi do razdvajanja primata. Primati koji ostaju izolovani na Američkom kontinentu su danas poznati kao Plathyrrhini, i postaće preci današnjih američkih majmuna. U Evropi, Aziji, i Africi ostaje grupa poznata kao Catharrini.

    Plathyrrhini će u izolaciji razviti mišiće repa do tačke na kojoj mogu da hvataju predmete njime, njihove ruke će se razviti za kretanje kroz ljuljanje sa grane na granu, i živeće isključivo u tropskim zonama. Ako prosečnog čoveka danas pitate da opiše majmuna, šanse su da će opis odgovarati Platirinima. Platirini nisu preci čoveka.

    Catharrini su značajno drugačiji od svojih američkih rođaka. Njihov rep ostaje relativno nerazvijen – ne mogu njime da hvataju predmete ili da pomocu njega vise sa drveta. Mozak i socijalno ponašanje su, međutim, daleko razvijeniji, sa kompleksnim hijerarhijama, vezama, i sistemima društvenih obaveza.

    Negde u toku ranog Oligocena se događa sledeći ključni razlaz: Catharrhini se dele na pretke današnjih Afričkih i Azijskih majmuna sa jedne strane, i hominide sa druge strane. Detalji ove podele su na žalost veoma magloviti: u ovom periodu dolazi do nagle promene klime (globalno zahlađenje), koje dovodi do masovnog izumiranja mnogih vrsta, i naglog smanjenja broja primata (što automatski smanjuje i šanse njihove fosilizacije).

    Aegyptopithecus je jedan od najranijih katarina, i pokazuje sve njihove osobine. Vilica gubi zadnje glodarske osobine, i postaje sličnija vilici hominida (mada je još uvek više izbačena unapred). Rep počinje da se smanjuje kako životinja postaje sve veća i sve manje zavisna od repa pri kretanju.

    Proconsul africanus je prvi direktan predak hominida. Rep potpuno nestaje, kutnjaci poprimaju standardni oblik sa pet vrhova i procepom u obliku slova Y. Pokretljivost ramena se povećava. Zglobovi na rukama i građa kičme još uvek slični majmunima.

    Kod Dryopithecusa se ove osobine ustaljuju, i telo poprima standardni hominidski izgled. Zglobovi se adaptiraju za hominidski “dve noge potpomognute rukama” način kretanja. Na slici se može jasno videti dramatičan razvoj lobanje od veoma majmunolike do proto-hominidne, kao i završetak uklanjanja preostalih osobina koje karakterišu primitivne primate.



    Zadnja podela u okviru ovog teksta je podela hominida neposredno posle Dryopithecusa: sa jedne strane se odvaja linija Sivapithecusa i Ramapithecusa, koja prelazi u Aziju i od koje nastaju današnji orangutani. Sa druge strane se odvajaju Kenyapithecusi. Primeri vrsta iz ovog prelaza su Sahelanthropus tchadensis i Ardipithecus ramidus – čija je priča, kao i dalja evolucija ljudi, obrađena u tekstu o evoluciji čoveka.


    Napomena 1: Slušni aparat i reptilska vilica


    Razvoj slušnog aparata sisara je fantastičan primer evolucije, gde se može videti postepeni prelaz, korak po korak, do konačnog oblika. Pritisak koji je proizveo ovu evoluciju je zasnovan na kvalitetu sluha. Naime, prvobitni primitivni vodozemci su bili potpuno gluvi kada su izašli na tlo: mogli su da osete samo vibracije koje su se kretale kroz tlo, i vrlo niskofrekventne (duboke) tonove. Sa svakim korakom smanjenja slušnih kostiju, organizam bi postajao sve osetljiviji na više frekvencije; dobar sluh, uporediv sa onim kakav danas imaju ljudi, se razvio tek kod morganukodona.
    Pogledajmo sekvencu fosila koji ovo pokazuju (imate u vidu da između svih prikazanih koraka postoje međukoraci; zbog prostora na slici, ovde su prikazani samo glavni prelazi).




    Napomena 2: Krzno


    Vredi pomenuti dve evolutivne zanimljivosti u vezi krzna.

    - Ljudi i šimpanze imaju potpuno isti broj dlaka po kvadratom centimetru kože; razlika je samo u njihovoj dužini i debljini.

    - Svi sisari poseduju male mišiće na dnu dlake, takozvane erector pili. Ovi mišići služe da izdignu dlake uvis pri izlaganju tela hladnoći (pošto to čini krzno efikasnijim izolatorom), i kada je životinja u opasnosti (pošto takvo “naduveno” krzno čini da životinja izgleda veća nego što jeste). I ljudi imaju ove mišiće, i isti sistem reakcije kao i svi ostali sisari – na hladnoći i u opasnim situacijama, naša koža se “naježi”, iako je naše zakržljalo “krzno” potpuno neupotrebljivo u oba slučaja. Isto kao i rep ili slepo crevo, erector pili sistem je atavizam, zaostali trag naše evolucije od primata.

    Krzno se ne fosilizuje, tako da nam fosilni zapis ne može mnogo pomoći u određivanju kako se ono razvilo (mada nam otisci pokazuju da su još cinodonti posedovali krzno. Neke indirektne odgovore na ovo pitanje možemo da potražimo u genetskim i fiziološkim dokazima.

    Razvoj krzna nije neka posebna genetska misterija: dlake su sačinjene od keratina, osnovnog strukturalnog proteina kože koji je počeo da se izdužuje van njene površine.Ali koji je evolutivni pritisak učestovao u ovome? Krljušti koje su reptili nasledili od vodozemaca su sasvim dobar oblik kože što se tiče zaštite od spoljne sredine – možda čak i previše dobar. Naime, čulo dodira slabo funkcioniše kroz debeli sloj krljušti, što ograničava sposobnost organizma da se orijentiše pomoću dodira.

    Prve dlake su verovatno rasle između krljušti, i služile kao organi dodira: pošto sinapsid nije mogao da prepozna dodir pomoću kože, prepoznavao ga je pomoću dlaka. Ovaj sistem je opstao sve do danas: i ljudi mogu da osete dodir pomoću dlaka na telu, a mnogi sisari imaju posebno razvijene organe zasnovane oko osetljivih dlaka (mačji brkovi su dobar primer). Neki sisari koji i dalje imaju strukture na koži slične krljuštima i dan danas koriste dlake koje rastu između krljušti za čulo dodira (armadilo, na primer).

    Kada su se jednom razvile, dlake su se verovatno (bar po kalkulacijama molekularnih biologa) brzo razvile u mehanizam za kontrolu temperature: naši hladnokrvni ili nepotpuno toplokrvni preci su tako mogli da održe toplotu tela na aktivnom nivou mnogo duže nego inače.

  9. #39

    Odgovor: Teorija evolucije ili kreacionizma

    7. Od reptila do ptica

    Prelaz od reptila do ptica je veoma značajna tema u raspravama između biologa i kreacionista. Razlog za ovo je Archaeopteryx, prelazni fosil između reptila i ptica otkriven još sredinom devetnaestog veka, i veoma poznat u javnosti. Pošto se veoma očigledno radi o prelaznom obliku, ptici sa mnogo reptilskih osobina, kreacionisti su se decenijama upinjali da umanje njegov značaj i da diskredituju njegov status prelazne forme. U svom tom naporu, nisu primetili da je prošlo više od sto godina od kada je ovaj fosil nađen, i nalaženje desetina drugih fosila u ovom prelaznom periodu.

    Prve teorije o nastanku ptica od dinosaurusa su se zasnivale na činjenici da osnovna građa ptica prati građu diapsidnih reptila. Archaeopteryx je dodatno osnažio ovu vezu, pokazujući značajniju količinu zajedničkih osobina sa reptilima (u daljem tekstu ćemo ovo objasniti sa više detalja).

    Tokom sledećih nekoliko decenija, pojavila se ogromna količina dokaza koji su ukazivali da su ptice ili veoma srodne, ili direktni potomci grupe dinosaurusa poznate kao teropodi. Kostur teropoda prati iste opšte linije kao i ptičji, sa mnogim karakteristikama koje danas vidimo isključivo kod ptica: stopala sa tri prsta okrenuta unapred i jednim unazad, izdužene i tanke kosti udova, itd. Neki teropodi su čak imali šuplje kosti radi manje telesne težine, što je tipično ptičja osobina; dok pticama ovo pomaže pri letenju, teropodima su šuplje kosti pomagale u bržem trčanju.

    Compsognathus, mali tetrapod veličine kokoške, je dobar primer teropoda koji je verovatno srodan precima ptica. Pored svih gorenavedenih ptičjih osobina, Compsognathus je takođe imao pticolike ključne kosti i građu grudne kosti. Ali, kao što možete videti na slici, dalek je još put do ptice...



    O tom dugačkom putu se dugo skoro ništa nije znalo; ali onda je došlo do otkrića serije fosila Kini i Juti, i fosila koji su izazvali pravu eksploziju u ovoj oblasti paleontologije.

    Ključni fosil je Sinosauropteryx, teropodni dinosaurus sličan Compsognathusu. Ovaj fosil je nađen u fantastičnom stanju: osim smrvljene glave, sve kosti su prisutne, zajedno sa otiscima kože, unutrašnjih organa, i čak fosilizovanim ostacima zadnjeg obroka! Ono što je izazvalo najviše uzbuđenja, međutim, je rano perje koje prekriva Sinosauropteryxova leđa..

    Važno je shvatiti da ovo nije moderno perje: radi se pravim tubularnim filamentima, daleko prostijim od strukture modernog pera. Perje nije nastalo u jednom koraku, već je evoluiralo kroz seriju formi, čiju shemu možete da vidite na donjoj slici; pseudo-perje Sinosauropteryxa je označeno sa A.
    Životinja je inače bila dinosaurske građe, sličan drugim teropodima: telo je prilagođeno brzom trčanju, naglim skretanjima, rep je dugačak i masivan, vilica je reptilska, sa reptilskim (mesožderskim) zubima.



    Ali Sinosauropteryx jje samo jedan od mnogih pernatih dinosaurusa koji su nađeni u zadnjih nekoliko godina. Većina ovih reptila nije u liniji predaka današnjih ptica: pernati dinosaurusi su se razvili u nekoliko različitih pravaca. Beipaiosaurus, dva metra dugačak dinosaurus sa leđima i udovima prekrivenim primitivnim perjem, je predstavnik neobične grupe poznate kao Terizinosaurusi. Perje je razvijenije nego kod Sinosauropteryxa, pošto se osim filamenata javlja grananje na samom kraju proto-pera, slično onome koje vidimo na krajevima današnjeg perja (oblik B na gornjoj shemi). Pripadnik iste grupe, Falcarius utahensis, predstavlja unutar ove grupe prelaznu vrstu od mesoždera ka biljožderima.



    Shema evolucije ptica postaje veoma kompleksna posle ove tačke. Razni pernati dinosaurusi se razdvajaju na više različitih grupa, od kojih neke zadržavaju razne primitivne osobine, dok druge razvijaju razne nove karakteristike.
    Sinornithosaurus jje dobar primer razvoja perja (poseduje perje slično shemama B i C na slici). Skelet postaje malo više ptičji, ali je još uvek najvećim delom dinosaurski. Ova vrsta se smatra pretkom deinonychosaurusa, poznatijih kao “raptori”, i predstavlja značajan dokaz da su svi raptori (uključujući tu i čuvenog Velociraptora) bili pernati.



    Potrebni su veoma specifični uslovi da bi perje bilo fosilozovano, iz kog razloga su fosili perja veoma retki. Mnogi dinosaurusi za koje danas znamo da su bili pernati su bili prvo pronađeni u iskopinama u kojima se perje nije očuvalo, i smatrani su potpuno običnim reptilima.

    Spektakularan primer ovoga se desio u oktobru 2004, kada su Kineski naučnici iskopali ostatke dinosaurusa Dilong paradoxus, najstarijeg poznatog tiranosaurida...sa jasnim otiscima primitivnog perja. Ovo znači da je čuveni Tyrannosaurus rex, ogromni mesožder koji je simbol dinosaurusa za većinu ljudi, najverovatnije takođe bio pernat!

    Caudipteryx pokazuje još razvijenija pera, kombinaciju oblika C, D i E sa naše sheme. Pera E tipa su skoro potpuno moderna, ali su simetrična po dužini. Ova simetričnost sprečava pravilan tok vazduha, tako da ptica sa njima ne može da leti. Za let su potrebna asimetrična pera, koja se pojavljuju tek kod Microraptora.

    Microraptor nije u liniji predaka današnjih ptica: radi se o vrsti koja se odvojila sa strane, i čiji potomci su kasnije izumrli. Ono što je fantastično kod Microraptora je prisustvo perja adaptiranog za let (tip F)...na sve četiri noge. Ovde se već približavamo prvim pticama, ali su kandže na “rukama” i dalje prilagođene za hvatanje. No, jedna slika vredi hiljadu reči:



    Aerodinamičke analize pokazuju da je Microraptor najverovatnije jedrio sa grane na granu šireći sva četiri “krila”. Neki paleontolozi smatraju da je moguće da su gornja krila korišćena za pravi let, dok su donja služila kao stabilizatori. Ključne kosti su spojene u fulkrum (kost koja je u narodu poznata kao “jadac”), što omogućava bolju adaptaciju za let.

    Luis Ray, umetnik-paleontolog, je naslikao nekoliko fantastičnih, mada pomalo spekulativnih, slika o tome kako su ove proto-ptice izgledale uživo. Posebno je zanimljiva serija slika o Kineskim nalazima koju možete videti ovde. Ali ne treba propustiti ni odličnu rekonstrukciju Sinosauropteryxa, u pozi u kojoj je nađen najkompletniji fosil.

    Sledi Protarchaeopteryx, koji je skoro identičan svom malo mlađem i mnogo poznatijom rođaku, Archaeopteryxu, uz par značajnih razlika. Protarchaeopteryx još uvek ima simetrično perje, i nije mogao da leti. Radi se o još jednom pernatom srodniku ‘raptora, koji je lovio plen trčeći za njime. Tek ovde, nakon cele prethodne priče (a ne treba zaboraviti da je u gornjem tekstu pomenuta samo jedna četvrtina nađenih pernatih dinosaurusa), dolazimo do Archaeopteryxa, za koga toliko ljudi misli da je jedina poznata veza između dinosaurusa i ptica. Kod ove vrste su prisutna krila sa potpuno razvijenim perjem, i fulkrum je potpuno stopljen i snažan. Osim ovoga, ostatak kostura (lobanja, zubi, kičma, rebra i pelvis) je potpuno reptilski; ako bi neko skinuo krila sa skeleta, svaki morfolog bi identifikovao ostatak kao reptila. Posebno je važna grudna kost, koja kod ptica ima tipičan “izbačen” oblik (za vezivanje masivnih grudnih mišića koji pokreću krila tokom leta); kod Archaeopteryxa je ona ravna, potpuno reptilska. Na slici možete videti i fosil Confuciusornisa, ptice bliske Archaeopteryxu koja poseduje prvi pravi kljun...



    Nakon ove tačke, ptice se razilaze na dve velike grupe, Euornithes i Enantiornithes (ova grupa izumire istovremeno kada i dinosaurusi), i razvijaju dalje karakteristike modernih ptica korak po korak. Dalji razvoj ptica, sa stotinama prelaznih fosila, prevazilazi granice ovog teksta.

    Mada smo uglavnom govorili o samo par izolovanih osobina ptica, evolucioni put koji je opisan ovde se može videti u svakom aspektu ptičje građe. Ogroman broj nezavisnih dokaza iz drugih disciplina nauke potvrđuje zaključke izvedene na osnovu fosilnog zapisa. Genetske analize pokazuju da su geni ptica najsličniji današnjim krokodilima, zatim vodozemcima, pa tek onda sisarima. Molekularni biolozi su takođe pokazali da ptice (eksperiment je izveden na kokoškama) i dalje nose ceo set gena potreban za rast zuba: mala promena u DNK kodu koja reaktivira te gene, i legu se pilići sa tipično reptilskim zubima (u rasporedu identičnom onome koga vidimo kod Velociraptora i drugih deinonikosaurusa.

  10. #40

    Odgovor: Teorija evolucije ili kreacionizma

    Kratak pregled evolucije biljaka

    Implikacije

    Evolucija biljaka je makar isto onoliko kompleksna koliko i evolucija životinja, ako ne i kompleksnija. Ovde ćemo dati samo najopštiji pregled kada nalazimo koje tipove biljaka u fosilnom zapisu, da bi smo pokazali još jedan značajan dokaz evolucije.

    Naime, razvoj biljaka je u mnogim tačkama paralelan razvoju životinja; moderne biljke sa semenjem, recimo, su počele da se razvijaju u toku perioda Jure. Moderne trave su se razvile tek nakon nestanka dinosaurusa. Nikada, nigde nije nađen ni jedan jedini fosil dinosaurusa u istom sloju sa ostacima trave, ili u sloju iznad takvih ostataka. Nikada nisu nađeni ostaci trave u gnezdima dinosaurusa, niti u njihovim stomacima. Nikada, nigde nije naden ni jedan fosil ničega, uopšte, zajedno sa fosilima biljaka koje ne spadaju u isti vremenski period. Ovo je značajan dokaz za evoluciju, i veliki udarac teorijama po kojima je sav život nastao odjednom.

    Pogledajmo paralelno veoma uprošćenu shemu razvoja kordata:



    I jednu još uprošćeniju shemu razvoja biljaka:



    Pomoću ove dve sheme može da se vidi generalna slika koje životinje i koje biljke su postojale istovremeno u određenom periodu razvoja života na Zemlji. Imajte u vidu da ove sheme prikazuju samo velike, opšte grupe: podgrupe i pogrupe podgrupa i životinja i biljaka su se odvjale od ovih osnovnih linija u raznim periodima...i to odvajanje možemo da pratimo ne samo pomoću radiometrijskog datiranja i pomoću praćenja slojeva zemljišta u kojima su uzorci nađeni, već i kroz usklađivanje životinjskih i biljnih vrsta nađenih zajedno.

    Izlazak biljaka na kopno

    Kao što smo videli u prvom poglavlju ovog teksta, alge su među prvima razvile višećelijske organizme, koji su već imali primitivno stablo (sastavljeno samo od par jedva diferenciranih vrsta ćelija) i rizome, primitivne strukture koje su služile da ih drže pričvršćenim za tlo. Tri glavne prepreke stoje između prelaza tih prvobitnih algi na suvo tlo.

    Prvi problem je reprodukcija. Kao i većina drugih eukariota, alge poseduju sposobnost seksualne reprodukcije, u kojoj se jedna ćelija sa dve kopije svakog hromozoma (takozvana diploidna ćelija) razdvaja na dve ćelije sa po jednom kopijom svakog hromozoma (takozvana haploidna ćelija). U vodi, proces reprodukcije je jednostavan: dve haploidne ćelije plivaju kroz vodu, nađu jedna drugu, spoje se u diploidnu ćeliju, i izrastu u novi organizam. Na suvom, ovaj proces je mnogo komplikovaniji.

    Drugi problem je tečnost. Alga izbačena na suvo tlo će se ubrzo osušiti, pošto ne poseduje mehanizme koji bi joj omogućili da zadrži vodu unutar stabla.

    Treći problem je prenos hranjivih sastojaka. Alge u vodi mogu da upijaju minerale direktno iz vode koja ih okružuje. Na suvom, minerali iz zemljišta moraju nekako biti preneseni do drugih delova biljke.



    Razvoj kopnenih biljaka počinje sa razvojem grupe poznate kao Embryophyta, koja se razvila iz veoma sličnih vodenih Chlorophyta, zelenih algi. Prve embriopite su bile biljke koje su rasle samo na veoma vlažnom i stalno kvašenom zemljištu, i bile su visoke samo nekoliko milimetara do maksimalno par centimetara. Ovim su sva tri problema izbegnuta: haploidne ćelije (spermatozoidi) i dalje mogu da plivaju kroz vodu do svog cilja, voda stalno kvasi biljku i donosi hranjive sastojke, a njihov prenos se obavlja kroz statički pritisak vode unutar biljke.

    Ali ove biljke su bile veoma osetljive – povlačenje vode je značilo sušenje i smrt. Ovo je ubrzo dovelo do razvoja epiderma, voštanog sloja koji prekriva biljku i sprečava njeno isušivanje. Epiderm predstavlja napredak, ali i problem: prilikom suvog perioda, pošto voda ne može da isparava slobodno iz biljke, ona se na suncu može lako pregrejati. Zbog ovoga, rane embriofite razvijaju drugu ključnu osobinu: stome, parova ćelija koje proizvode kontrolisane pore u lišću, i omogućavaju da voda ipak isparava dovoljno da bi se temperatura mogla kontrolisati.

    Rizomi nekih embriofita, osim svoje osnovne funkcije da drže biljku vezanom za jedno mesto, takođe počinju da upijaju minerale iz okolnog zemljišta. Ove strukture su, međutim, i dalje daleko od prvih pravih korena.

    Sledeci korak osvajanja kopna vidimo kod biljaka koje su pripadale danas izumrloj grupi poznatoj kao Rhyniophyta, u koju spada i biljka poznata kao Cooksonia pertoni (fosil na slici). Arkegonium, organ koji drži “ženske” haploidne ćelije, ostaje vezan za biljku, umesto da bude prosto izložen na površini. Stablo postaje izduženo i dihotomno se grana (jedna grana se razdvaja na dve manje, još uvek nema specijalizovanog lišća), sa muškim seksualnim organom, sporangijom, na krajevima.



    Najprostije riniofite (kao što je, recimo, Horneophyton) nemaju nikakav sistem prenosa tečnosti, ali kasnije forme pokazuju prvi razvoj traheida, kanala koji prenose tečnost kroz stablo biljke. Ovi kanali su omogućili biljci da se manje oslanja na pritisak vode, i da više izraste: najveće riniofite su bile i do 20cm visoke. Riniofite su davno izumrle, ali se generalno smatraju direktnim precima svih kopnenih biljaka osim mahovine.

    Kasne riniofite, i još neke prelazne grupe iz ovog perioda, (zosterofilofite, na primer) pokazuju dalji razvoj transportnih tkiva do prve diferencijacije između ksilema i floema. Ksilem je prosta serija kanala koji kapilarnim pritiskom vuku vodu iz donjih delova biljke u gornje. Floem je slična serija kanala, koja prenosi šećere proizvedene fotosintezom i minerale u sve delove biljke pomoću osmotskog pritiska.

    Lycophyta ssu ovu osnovnu strukturu dovele do maksimuma. Ova grupa biljaka je razvila strukture slične lišću, takozvane mikrofile, koji se sastoje od jednog vaskularnog kanala za prenos tečnosti koji raste van stabla biljke. Mada ni približno onoliko efikasne kao moderno lišće, ovaj sistem je značajno unapredio sposobnost biljke za fotosintezu, i doveo do ogromne eksplozije biljnog života na kopnu u doba Karbona (360-290Ma).

    Likofite su počele da proizvode materijale slične ligninu, i da izrastaju u sve čvršća i čvršća stabla. Na vrhuncu razvoja, ogromna stabla ovih biljaka su bila i po 35 metara visoka, i (zajedno sa potomcima likofita o kojima će biti reči u daljem tekstu) prekrivala su kopno ogromnim šumama. Geohemijska merenja pokazuju da je količina ugljen-dioksida u atmosferi u ovom periodu opala sa 3600ppm na oko 300ppm u eksploziji fotosinteze i reakcije silikatnih stena sa organskim kiselinama koje je oslobađao raspad biljnog tkiva. Novi drvenasti materijali su takođe bili nešto novo – jednoćelijski organizmi nisu još bili prilagođeni za njihovo brzo razlaganje. Ovo je dovelo do akumulacije organskog materijala tokom miliona godina, koji je bio prekriven daljim sedimentnim i vulkanskim slojevima, i konačno se pretvorio u ugalj.

    Sa razvojem transportnih sistema i drvenastog stabla koje može da podnese veliku visinu i težinu biljke, rešeni su svi glavni problemi osim reproduktivnih. Biljke iz perioda Karbona su se i dalje razmnožavale pomoću spora, koje su zahtevale veliku količinu vlage. Ali i pored toga, biljke su se našle u poziciji u kojoj su im ogromne površine Zemlje postale otvorene za naseljavanje. Naglo širenje je dovelo do nagle radijacije biljaka na ogroman broj različitih osnovnih vrsta; u određenom smislu, kraj Devonskog perioda je period eksplozije kopnenog biljnog života na sličan način kao što je broj životinjskih vrsta eksplodirao u Kambrijskom periodu nekih dve stotine miliona godina ranije.



    (Na slici je rekonstrukcija izgleda šume iz perioda Karbona: u sredini je likofita poznata kao Sigillaria; možete primetiti da nema grana, već da lišće raste direktno iz stabla. U pozadini sa leve strane je velika paprat, a sa desne stablo iz porodice Equisetopsida.)

    Equisetopsida je jedna od grupa koje su nastale u ovom periodu. Veoma slične po građi likofitama, ekvisetopside su razvile mikrofile u prvo pravo lišće – mada je ono još uvek bilo veoma primitivno u poređenju sa lišćem modernih biljaka. Ove biljke su se u periodu Karbona razvile na više strana; neke su postale ogromne, sa stablima visokim i do 30m, dok su druge rasle u obliku žbunja. Početkom Perma, dolazi do masovnog istrebljenja u kome nestaje preko 90% životinjskih vrsta na zemlji, a zajedno sa njima umiru i ogromne Karbonske šume. Ekvisetopside će opet postati značajne tokom kratkog perioda u toku Trije, ali će zatim nastaviti da odumiru. Danas je od cele ove ogromne grupe biljaka preživelo samo dvadesetak vrsta iz jednog roda, Equisetum, u narodu poznat kao “konjski rep”.



    Pteridopsida, grupa koja uključuje paprati i još nekoliko izumrlih grupa biljaka, su bile bolje sreće. Ogromne paprati, i do deset metara visoke, su vladale šumama tokom doba dinosaurusa, a značajan broj vrsta je preživeo sve do danas, prevashodno u kišnim šumama. Paprati su razvile prosto lišće kakvo vidimo kod ekvisetopsida u karakteristične široke multitubularne izraštaje koje danas prepoznajemo. Korenje, koje je počelo da se razvija u glavni absorptivni organ još kod ranih likofita, kod paprati postaje potpuno razvijeno. Vaskularni sistem i slojevita struktura lišća takođe postaju daleko razvijenije nego bilo šta viđeno kod prethodnih vrsta.

    Progimnosperme su ključna vrsta iz ovog perioda, pošto su one najverovatniji preci današnjih biljaka sa semenom. Kod ove grupe se prvi put pojavljuje pravo drvo, koje je sačinjeno od sekundarnih slojeva vaskularnog tkiva. Drugim rečima, kanali koji prenose hranjive materije i vodu rastu i razvijaju se u mnogo debljim slojevima nego kod drugih biljaka, i kada se konačno sasuše, postaju strukturalna podrška za težinu biljke. Takođe, struktura ksilema poseduje perforacije koje su veoma slične onima koje vidimo kod četinara.

    Ove biljke su se, međutim, i dalje razmnožavale pomoću spora, i njihovo lišće je po građi bilo veoma slično papratima.
    Spermatophyta, biljke sa semenom

    Spermatophyta su grupa biljaka sa kojima je današnji čovek najbolje upoznat. Ova grupa danas obuhvata ogroman broj vrsta, od trave do hrastova, ali je u prvom delu svoje istorije igrala relativno malu ulogu u opštoj slici zemaljske flore.

    Najstarije biljke sa semenom su vrste paprati, takozvane “semene paprati”; najstariji poznat fosil je Elkinsia polymorpha. Ova grupa biljaka je razvila primitivno seme (bez cvetova, šišarki, ili bilo kakvih drugih kompleksnih struktura) prostom modifikacijom lišća: list bi izrastao oko semena, osušio se i očvrsnuo. Za razliku od spora, seme je otpornije na promene u temperaturi i vlažnosti, zaštićenije je od mikroorganizama i drugih oblika života koji mogu da ga napadnu, i može da odloži period rasta do trenutka kada su uslovi pogodni.
    Na vrhu ovog primitivnog semena se nalazio otvor, mikropil, kroz koji je “muška” spora prolazila da bi oplodila seme. Paralelno sa razvojem strukture semena, struktura spora se menjala i postajala sve sličnija polenu. Kod kasnijih spermatofita, odmah ispod mikropila se razvija komora obložena lepljivom tečnošću koja pomaže da se polen “zarobi” – prvi početak današnjeg nektara.
    Semene paprati su potpuno izumrle do danas, kao i nekoliko drugih grupa grupa spermatofita iz ovog ranog perioda (npr. Medullosales). Međutim, njihovi potomci će postati najuspešnije biljke u istoriji života na Zemlji.



    Cycadophyta, ili cikade, su prva klasa potpuno razvijenih spermatofita nazvanih gimnosperme (“golo seme”). Sa mnogim osobinama paprati (svo lišće raste iz jednog centra), ali i sa semenjem, ove biljke su se naglo razvile u toku perioda Trije, kada je klima postala mnogo suvlja i toplija, i u velikoj potisnula biljke koje su zavisile od spora. U toku perioda Jure, oko jedna petina svog kopnenog biljnog života su bile cikade. Mada je većina vrsta izumrla u toku perioda Krede, mnoge vrste su opstale i do danas.



    Glossopteridae su misteriozna grupa biljaka koja je bila prisutna u toku zadnjeg dela Perma i ranog dela Trije – misteriozna zato što do dana današnjeg niko nije siguran kako su biljke iz ove grupe izgledale. Iz nekog razloga, njihova stabla se nisu fosilizovala u celini, već u sitnim komadima koje niko ne zna kako da uklopi u celinu. Dve stvari čine glosopteride zanimljivim za našu analizu. Prvo, njihovo lišće je pokazuje liniju kidanja, pomoću koje se lišće listopadnog drveća odvaja od stabla. Mnogo važniji, međutim, je njihov način razmnožavanja. Muški organi sa polenom su se nalazili na zadnjoj strani lišća, slično kao kod paprati; ali ženski organi su kod nekih vrsta bili grupisani unutar posebne vrste lišća koja se savijala oko njih čineći primitivan cvet.

    Sledeća značajna grupa su Ginkgophyte, koje su se odvojile od cikadolikih predaka i razvile šire lišće i mesnatije seme. Ginkofite pokazuju prve znake zaštite semena od životinja: prilikom truljenja, seme oslobađa veliku količinu butirne kiseline, što ga čini veoma smrdljivim, a mesnati deo sadrži značajnu količinu cijanida. Takođe, potpuno je sigurno da se radi o listopadnom drveću.

    Ova grupa biljaka je bila veoma uspešna tokom Mezozoika, sa šesnaest poznatih rodova i ogromnim brojem različitih vrsta. Najveći broj njih je, međutim, nestao zajedno sa dinosaurusima, a preostale vrste su se polako gasile jedna za drugom tokom Kenozoika. Rani naučnici su dugo smatrali da je ova čitava klasa potpuno izumrla, i bili su skoro u pravu – od šuma ginkofita koje su prekrivale kontinente, od desetina različitih vrsta, preživelo je samo sedam stabala vrste Ginkgo biloba. Tih sedam stabala je otkriveno krajem osamnaestog veka u jednom budističkom manastiru u istočnoj Kini, i njihovo seme je odmah rašireno širom sveta. Danas je Ginkgo biloba jedno od najčešce gajenih ukrasnih stabala na svetu, sa raznim medicinskim primenama.



    Grupa sporofita poznata kao Cordiatales je davno izumrla, ali je važna za našu diskusiju pošto predstavlja prelazni oblik u razvoju četinara. Lišće je i dalje veliko, ali postaje izduženo, sa vaskularnom strukturom sličnom današnjim četinarima. Razvoj ploda se odigrava u posebnim lisnatim izraštajima: posebno lišće raste tako da se preklapa jedno sa drugim, dok se plod nalazi između lisnatih slojeva. Ovo lišće se verovatno sušilo i postajalo čvrsta zaštita za plod, iz koga ga životinje nisu mogle lako izvući (ptice još nisu postojale, tako da nije bilo ni kljunova koji su mogli da iščupaju plod iz takve ljušture).

    Kod coniferophyta, četinara, lišće postaje manje i gušće, sa češćim grananjem. Lisnata ljuštura se razvija i očvršćuje, dok kod kasnijih, razvijenih četinara ne postane ono što danas nazivamo šišarka (mnogi primitivniji četinari i dalje imaju ljušturu koja je na pola puta između lisnate ljuske Cordiatalesa i modernih šišarki). Slojevi voska oko epiderma postaju deblji, a površina lišća se smanjuje. Unutrašnje tečnosti postau bogate smolom, koja deluje kao antifriz i omogućava drveću da lakše preživi u veoma hladnim krajevima. četinari su na osnovu ovih adaptacija zauzeli ogromne hladne oblasti i formirali tajge kakve vidimo i danas.

    Gnetophyta je rod biljaka koji pokazuje neobičnu mešavinu osobina gimnospermi i angiospermi (sledeće poglavlje), što je dovelo do nekih teorija da su biljke iz ovog roda prelazni oblik između ove dve grupe. Međutim, moderne genetske analize pokazuju veću srodnost sa četinarima nego sa cvetnim biljkama, što je potvrđeno novijim fosilnim nalazima koji početak angiospermi stavljaju u doba Trije. Po ovoj novijoj interpretaciji, Gnetofite su se odvojile od predaka angiospermi na samom početku mezozoika. Implikacija ovoga je da su mnoge osobine današnjih angiospermi, uključujući tu i dvostruku oplodnju (jedno zrno polena oslobađa dva spermatozoida, jedan da oplodi jaje, drugi da izraste u endosperm, izvor energije za rast semena), nastale veoma rano u razvoju biljaka.



    Nekoliko vrsta gnetofita je preživelo do danas. Najpoznatiji predstavnici su Welwitschia mirabilis, biljka sa najvećim lišćem na svetu, i efedra, poznata po svom ekstraktu koji se koristi za povećanje metabolizma i mršavljenje (ovaj ekstrakt je u zadnjih nekoliko godina postao zloglasan i zabranjen na nekim tržištima, pošto može da izazove srčane udare).

    Angiosperme



    Angiosperme su dugo bile misterija sa stanovišta fosilnog zapisa; najranije vrste iz ove grupe nisu bile drvenaste, i veoma retko su se fosilizovale. Međutim, u zadnjih dvadesetak godina je nađeno nekoliko fosila vrsta koje pokazuju mnoge primitivne osobine angiospermi, tako da slika polako postaje sve jasnija. Molekularne analize takođe pomažu da se razluči stablo razvoja angiospermi.

    Sanmiguelia je ključni fosil u ovom prelazu. Ovaj fosil iz kasnog perioda Trije pokazuje mnoge osobine kasnijih angiospermi, uključujući dvostruku oplodnju, organizovani kambijum u centru stabla, i sa jasno razvijenim sekundarnim rastom. Što je još značajnije, Sanmiguelia pokazuje mešavinu osobina dikotila i monokotila, dve osnovne klase angiospermi. Cvetolike strukture su veoma slične šišarkama angiospermi, jedva nešto više od lišća koje raste u povezanom obruču; ali svi potrebni elementi za buduće cvetove su prisutni.



    Archaeofructis je biljka iz perioda Jure sa daljim razvojem ka modernim cvetnim biljkama. Organizacija organa za razmnožavanje odgovara cveću, i polen je na izduženim stamenima. Niz drugih osobina koje se pojavljuju kod kasnijih angiospermi je takođe prisutan, ali su prisutne i razlike koje sprečavaju da se Archaeofructis smatra prvom pravom angiospermom.



    U periodu Krede dolazi do eksplozije različitih vrsta angiospermi, u razmerama koje daleko prevazilaze okvire ovog teksta. Verovatan razlog za ovo je koevolucija insekata. Insekti su počeli da napadaju i jedu plodove angiospermi od samog početka: najbolji fosil Sanmiguelie ima jasno vidljive tragove ujeda insekta blizu osnove ploda. Mada su angiosperme još dugo vremena nastavile da se oslanjaju prevashodno na vetar za prenos polena, insekti su postajali sve važniji. Najverovatniji razlog za naglu eksploziju angiospermi u toku Krede je upravo ova koevolucija, ili konkretnije, razvoj slatkog nektara sa svrhom da mami insekte ka polenu.

    Desetine fosila iz ovog perioda pokazuju rani razvoj cveća (razlika između monokotila i dikotila je već ustanovljena do ove tačke, i poznata je samo iz implikacija mešavine osobina kod Sanmiguelie i iz molekularnih analiza), ali mnoge primitivne četinarske osobine su opstale sve do danas. Konkretno, magnolije, koje su među najprimitivnijim cvetnicama, imaju veoma primitivan cvet i plod koji je veoma sličan šišarkama (ne samo po spoljnom izgledu, već i po unutrašnjoj građi i po genetskoj stukturi)


  11. #41

    Odgovor: Teorija evolucije ili kreacionizma

    9. Žirafe, kitovi, konji i druge napomene


    Pošto je namena ovog teksta da ukaže na greške i neznanje u kreacionističkim tvrdnjama o prelaznim fosilima, vredi ukratko odgovoriti na još nekoliko takvih tvrdnji koje se često pojavljuju.


    Vrat Žirafe

    Vrat žirafe je jedan od najboljih primera evolutivnog razvoja koji nema priliku da nalazi najbolje rešenje za problem, već mora da radi sa sistemima koji su već prisutni.

    Svi sisari, uključujući tu i žirafe, imaju sedam vertebri u vratu. Kod žirafa, ove vertebre su prosto daleko veće. Uporedimo ovo za trenutak sa pticama, koje sve imaju četrnaest vertebri. Kolibri, kome bi dobro došlo da ima samo sedam vertebri u vratu, ima četrnaest. Žirafa, kojoj bi dobro došlo da ima četrnaest, ima sedam. Obe ove životinje su ili produkt stvoritelja koji nije dobio baš najbolje ocene iz inžinjeringa, ili su produkt evolucije.

    Zbog ovog ograničenja u broju vertebri, žirafe imaju ogromne probleme sa pokretljivošću vrata, pogotovo kada moraju da se sagnu da bi pile vodu. Starije žirafe često ginu na pojilu zato što ne mogu dovoljno brzo da se isprave kada budu napadnute od strane mesoždera. Ako se noge suviše rašire, žirafa pada na zemlju i više ne može da ustane.

    Možda najbolji primer preostataka iz evolucionog razvoja je vagus nerv, koji povezuje mozak sa grlom. Ovaj nerv, međutim, je u jednom delu evolucije išao ispod aorte, i taj pravac razvoja je ostao fiksan kroz evoluciju...sve do žirafe. Tako danas u žirafi nerv ide od mozga niz vrat do aorte u telu, ispod aorte, pa uvis kroz pola vrata nazad do larinksa...preko tri metra potpuno nepotrebne dužine.

    I pored svega ovoga, neki kreacionisti tvrde da je dizajn vrata žirafe “toliko savršen”, da nije nikako mogao nastati evolucijom. Na takve izjave, biolozi mogu samo da se nasmeju.

    Druga najčešća tvrdnja u kreacionističkoj literaturi je da nema nikakvih tragova da je ikada postojala vrsta čiji vrat bi bio na pola puta između antilope i žirafe. U odgovor na ovo, jedna slika (mužjak gerenuka, vrste bliske žirafama) je možda i najbolji mogući odgovor.



    Prsti konja

    Tokom prvih pedeset godina prošlog veka, evolutivni niz u razvoju konja je bio među najbolje poznatima, tako da je često korišćen kao primer u udžbenicima biologije. Iz tog razloga se takođe često nalazio na meti napada kreacionista, koji su se upinjali da dokažu da tu nema nikakve evolucije.

    Tri tvrdnje su posebno česte. Prva je da su fosili Hyracotheriuma, prvog pretka konja, nađeni u istom sloju u kome su nađeni ostaci modernih konja. Ova tvrdnja nije problematična za evoluciju – kao što je objašnjeno u uvodu, originalna vrsta može da preživi i duže nego vrste koje su se odvojile od nje – tako da ova krecionistička tvrdnja pada u vodu kao argument bez obzira na bilo kakve druge probleme. Međutim, u ovom konkretnom slučaju ti problemi su veoma zanimljivi. Naime, pošto se ova tvrdnja pojavljuje toliko često u kreacionističkoj literaturi, nekoliko biologa je počelo da traži mesto na kome se pominje nalaz Hyracotheriuma u istom sloju sa modernim konjima. I pored sve potrage, i pored kopanja kroz kreacionističke izvore...nikakva dokumentacija o takvom nalazu nikada nije pronađena. Drugim rečima, ovo je samo još jedan primer tvrdnje koju je neki kreacionista izmislio pre ko zna koliko decenija, i koju drugi kreacionisti i dan danas ponavljaju bez provere.

    Druga tvrdnja je da prelazni fosili konja zapravo nisu prelazni fosili pošto nema prelaznih fosila između prelaznih fosila. Recimo, jedan domaći kreacionista tvrdi da se “jednoprsti brstioci poput Equus-a javljaju iznenada, bez posrednika koji pokazuje postepenu evoluciju iz troprstih”. Ovo je rezultat pisanja teksta o fosilima bez da se ti fosili prvo pogledaju. Shema A pokazuje razvoj zadnjeg kopita konja kroz nekoliko međustepena u stablu, slika B pokazuje kako se razvija kopito ždrebeta modernih konja. Jasno se vidi kako se dva prsta stapaju sa osnovnom kosti koja podržava jedini preostali prst (kopito).



    Treća tvrdnja je da su nađeni mnogi fosili koji se “ne uklapaju” u ovu shemu. Ova tvrdnja je sasvim tačna – standardna shema evolucije konja koja se koristi kao primer u udžbenicima biologije prikazuje direktnu evoluciju konja, bez drugih grana koje su se odvajale tokom te evolucije. Kompletna shema daje još spektakularniji dokaz evolucije, pokazujući masu vrsta srodnih konjima koje su nekada postojale, i sve međukorake u njihovom razvoju:




    Na shemi se jasno vide sve poznate vrste srodne konjima, kao i geološki slojevi (dužina linije) u kojima su nađeni. Možete primetiti da je mnogo vrsta konjolikih životinja živelo istovremeno, u nekim periodima na više kontinenata. Jedina “greška” u shemi evolucije koja se obično prikazuje u srednjoškolskim udžbenicima je to što se u njoj prikazuje samo direktna linija koja vodi do današnjeg konja.

    Vodene krave, doslovno

    Kada je Gingrič 1979. godine našao fosil lobanje Pakicetusa, paleontolozi su sa velikim uzbuđenjem krenuli u izučavanje ove prelazne vrste između kopnenih sisara i kitova. Uzbuđenje je poraslo i među kreacionistima, koji su se požurili da objave čitave knjige o “nepremostivim problemima u evoluciji kitova”. Thevisen je 1995 godine našao lobanju Ambulocetusa, još jednu kariku u lancu. Kreacionisti su se opet požurili da objave gomilu materijala na tu temu, fokusiranu oko činjenice da je originalni izveštaj naučnika opisivao samo lobanju. Ono što su propustili da primete je pominjanje čitavog skeleta, uključujući tu i zadnje udove, čija analiza je objavljena dve godine kasnije, iz veoma jednostavnog razloga – nakon iskopavanja i čišćenja lobanje, toliko vremena je bilo potrebno da se iskopaju i pažljivo očiste preostale kosti.



    I dan danas, praktično svi kreacionistički sajtovi sadrže tekstove o “nekompletnim fosilima”, i o “rupama u fosilnom zapisu”. U silnoj strci da se evolucija kritikuje zato što suviše zaključaka izvlači samo iz lobanje, kreacionisti su propustili da primete da su otkrivena dva skoro kompletna skeleta vrsta veoma srodnih Pakicetusu. Sa strane možete videti kako trenutno poznata linija razvoja kitova izgleda trenutno. Još četiri važna fosila su nađena u periodu nakon što je ova shema nacrtana, i rezultati će biti objavljeni u toku sledećih nekoliko godina.

    Razvoj kitova počinje od mesoždera iz grupe mezonikida, kao što je Dissacus. Ova grupa je kroz nekoliko koraka (važni prelazni fosili su Eoconodon i Microclaenodon) evoluirala raspored zuba sličan današnjim kitovima.

    Vodeni život počinje sa vrstom srodnom Hapalodectes, koja je po izgledu bila donekle slična današnjim vidrama. Stopala su prilagođena za naizmenično trčanje i plivanje, zubi imaju strukturu koja inače postoji samo kod morskih sisara.

    Pakicetus je i dalje slična prethodnim mesožderima. Uvo pokazuje znake adaptacije za slušanje u vodi, ali i dalje je veoma kopneno (nema zaštite od promene pritiska, niti sistema za podvodnu lokalizaciju, tako da životinja nije mogla dobro da čuje pod vodom). Verovatno se radi o amfibijskom sisaru koji je najveći deo života ipak provodio na tlu. Nozdrve su okrenute unapred. Izdužena vilica i kreste na lobanji su slične kitovima.



    Ambulocetus natans je prvi ključni prelazni fosil. Običan dugački sisarski rep, četiri kratke noge, zadnje noge sa velikim, proširenim stopalima sličnim perajima. Verovatno se radilo o životinji sličnoj današnjim morskim lavovima. Lobanja veoma kitolika, sa tipičnom izduženom njuškom koju vidimo kod današnjih delfina. Nozdrve su još uvek na istom mestu kao i kod drugih sisara.



    Rodhocetus je drugi ključni prelazni fosil. Građa identična Ambulocetusu, osim što su zadnje noge zakržljale skoro do neupotrebljvosti. Verovatno je mogao da puzi po zemlji, ali nije više mogao da zaista hoda. Razvija masivan rep za plivanje.

    Basilosaurus nije direktan predak današnjih kitova, ali je vrlo srodna vrsta čiji fosili pokazuju dalju specijalizaciju. Radi se o skoro potpuno kitolikoj životinji, ako se ignoriše postojanje zakržljalih i sada već potpuno neupotrebljivih zadnjih udova. Rep pokazuje tragove postojanja repnog “peraja” kakvo imaju kitovi. Nozdrve se stapaju u jednu rupu koja se pomera više uz vilicu.

    Dorudon atrox je vrsta koja je živela u istom periodu kada i Basilosaurus, i verovatno jeste predak svih današnjih kitova. Zadnje noge su još manje nego kod Basilosaurusa, druge osobine su skoro identične. Ista situacija je sa još nekoliko sličnih vrsta nađenih u ovom periodu: radi se o kitovima sa zadnjim nogama. Ove zadnje noge su, iako zakržljale, i dalje bile funkcionalne: koleno je još uvek postojalo i funkcionisalo, kao i prsti.



    Opet vredi napomenuti da su ovde u pitanju samo fosilni dokazi. Druge životinje iz familije mezonikida (prvih pomenutih predaka kitova) su postale preci današnjih ungulata. Genetski dokazi pokazuju razlaz upravo u periodu na koga ukazuju fosilni dokazi. Pored velikog broja fosilnih kitova sa zakržljalim nogama, i čak današnjih kitova koji još uvek imaju malu “ploveću” kost, poslednji ostatak pelvisa, tu su i drugi atavizmi: kitovi i dalje imaju ostatke sisarskog čula njuha, na primer.


    Embriološki dokazi, paleoekološki dokazi, paleobiogeografski dokazi...sve informacije koje dobijamo iz ovih nezavisnih grana naučnog istraživanja potvrđuju zaključke izvedene na osnovu fosilnog zapisa.

    Otkud glodari?

    Mnogi kreacionisti citiraju Romera i druge paleontologe koji su u tekstovima iz sedamdesetih godina raspravljali razne teorije o poreklu glodara. Ono što kreacionisti izbegavaju da kažu je da je čak i tada jaz bio veoma mali: bili su poznati fosili veoma slični glodarima, kao i fosili raznih glodara iz kasnog Paleocena. Jedino što nije bilo nađeno su fosili koji bi pokazali prve korake nekih primitivnih glodarskih osobina (kao što je građa zadnjih nogu prilagođena za skakutanje).

    No, stara pesma opet: kreacionisti citiraju izvore stare četrdeset i više godina zato što su se stvari u međuvremenu promenile.

    Fosili Anagale i nekoliko srodnih vrsta iz sredine Paleocena poseduju zube koji pokazuju prve znake produženja u formacije koje vidimo kod današnjih glodara. Skelet je još uvek tipičan za rane sisare, ali građa peta se menja i postaje slična zečijoj. Prednji zubi i dalje spojeni.

    Heomus, malo kasnije u sredini Paleocena, zajedno sa čitavom grupom vrsta poznatom kao eurimiloidi. Gube se očnjaci, zubi postaju još sličniji glodarima, gleđ postaje deblja sa prednje strane zuba, javlja se razmak među prednjim zubima.

    Sledi Tribosphenomys, kod koga vidimo konačni ishod razvoja glodarskih zuba (stalni rast prednjih zuba, i tipična građa). Verovatni koren svih modernih glodara.

    Acritoparamys je prvi primitivni glodar koji je potpuno poznat. Još uvek mnoge preostale osobine ranih sisara, ali noge više prilagođene za skakutanje.

    Paramys i ostale vrste iskiromida (kasni Paleocen) je pra-glodar sličan vevericama, ali bez adaptacije za život u drveću. Primitivna vilica (čije osobine ostaju i kod današnjih veverica), glodarski prednji zubi, ostali zubi još uvek slični primitivnim sisarima.

    Od ove tačke počinje razlaz glodara na njihove osnovne podgrupe, i veoma bogat fosilni zapis prelaznih oblika.

  12. #42

    Odgovor: Teorija evolucije ili kreacionizma

    Kreacionistička pseudonauka


    Kreacionizam se najvećim delom zasniva na veoma jednostavnoj strategiji: da se evolucija prikaže kao neproverena i netačna. S obzirom da ljudi danas više nisu spremni da slušaju čisto religiozni autoritet, kreacionisti ovo izvode uglavnom tako što smišljaju argumente koji zvuče "naučno", i izgledaju na prvi pogled legitimno - bar dovoljno da zbune protivnike, i da navedu ljude da pomisle da tu možda i ima nečega.

    Problem sa kreacionističkim argumentima je pritom veoma prost: oni jednostavno nisu tačni. Neki se zasnivaju na izvrtanjima istine, neki na (često katastrofalno smešnom) neznanju, a mnogi su prosto čiste izmišljotine.

    Najzanimljiviji od svega je izvor iz koga ovi argumenti dolaze. Naime, negde sredinom dvadesetog veka, nekolicina preduzimljivih Amerikanaca je našla dodatan izvor prihoda, pišući kreacionističke knjige za neobrazovanu publiku. Današnji profesionalni kreacionisti zarađjuju stotine hiljada, pa čak i milione dolara, pišući knjige koje je često moguće pročitati od korica do korica a da se pritom ne naiđe ni na jednu jedinu istinitu tvrdnju.

    Kreacionistički pristup se, na žalost, pokazao relativno efikasnim u praksi. Kada se susretnu sa nekim ko poznaje nauku, kreacionisti refleksno izrecituju listu "dokaza" protiv evolucije koju su pročitali u nekoj knjizi. Zastupnik nauke se tako nađe u poziciji da mora na celu tu listu da odgovori, što znači da mora a) da unapred poznaje sve kreacionističke argumente, i b) mora da ima dovoljno vremena da na njih sve odgovori (dovoljno je deset sekundi da se izrekne neistina, dok treba mnogo više vremena da bi se izneli dokazi koji tu neistinu razotkrivaju). S obzirom da profesionalni kreacionisti stalno smišljaju nove "dokaze protiv evolucije", retko ko može to da prati, a retko kada postoji i prilika da se na ogromnu količinu ovih tvrdnji detaljno odgovori.

    Ovde ćemo iskoristiti priliku da navedemo neke od stvari koje kreacionisti pokušavaju da poture kao nauku, kao i objašnjenja gde se u njima nalaze greške. Treba obratiti pažnju na jednu zanimljivu činjenicu: pogrešnost ovih argumenata je nezavisna od evolucije. Ako je evolucija tačna, oni nisu tačni; ako je evolucija netačna, oni i dalje nisu tačni. Laž ostaje laž, čak i kada onaj koji je izgovara misli da to radi u ime religije.

    • “Evolucija je samo teorija. Da je dokazana, onda bi bila zakon.”

    • “Svi fosili se pojavljuju odjednom u Kambrijskom sloju, potpuno oformljeni. Ovo dokazuje da je život nastao odjednom.”

    • “Ne postoje prelazni fosili između glavnih grupa živih organizama. Fosili za koje evolucionisti tvrde da su prelazni, u stvari su samo izumrli predstavnici današnjih vrsta.”

    • “Ako su ljudi nastali od majmuna, kako to da danas i dalje postoje majmuni?”

    • “Nikada nije u prirodi viđeno da od jedne vrste nastaje druga. Evolucija je zasnovana na praznoj priči.”

    • “Mutacije su veoma retke.”

    • “Mutacije su uvek štetne.”

    • “Mutacije mogu samo da unište informacije, ne mogu da stvore nove informacije.”

    • “Evolucionisti su tvrdili da je Piltdaunski čovek nedostajuća veza sa majmunima, ali se onda ispostavilo da se radi o falsifikatu. Slično se posle dogodilo sa Archaeoraptorom. Zatim, tu je i zub iz Nebraske. Evolucija je puna prevara i grešaka!”

    • “U nekoliko kreacionistčkih knjiga piše da je šansa da život nastane sam od sebe jedan prema broju sa više od sto nula. Evolucija je statistički nemoguća! ”

    • “Drugi zakon termodinamike kaže da se količina neuređenosti u univerzumu u svakom procesu uvek povećava. U procesu evolucije se stvaraju nove informacije, i povećava se kompleksnost organizma, što znači povećanje uređenosti. Znači, evolucija je protivna drugom zakonu termodinamike!”

    • “Naučnici veruju u evoluciju zato što su ih tako naučili u školi.”

    • “Naučnici nikada ne odustaju od evolucije zato što žele da zaobiđu Boga.”

    • “Naučnici ignorišu očigledne dokaze koji pokazuju da je evolucija nemoguća.”

    • “Naučnici se ne usuđuju da se usprotive teoriji evolucije pošto bi ih onda njihove kolege napale, pa bi izgubili posao i ne bi mogli da objave svoje tekstove.”

    • “Preko 600 naučnika je potpisalo peticiju koja kaze da o evoluciji treba kritički razmišljati.”


    Tvrdnja : “Evolucija je samo teorija. Da je dokazana, onda bi bila zakon.”

    Odgovor : U nauci, reč “teorija” označava model kojim se objašnjava neki skup prirodnih fenomena. Tako imamo teoriju gravitacije, teoriju kvantne mehanike, mikrobiološku teoriju , itd. Sve su to veoma dobro dokazane i istražene oblasti, ali su u nauci i dalje teorije. U nauci, takođe, reč “zakon” označava kratak opis nekog aspekta teorije, a ne nešto što je dokazano. Zakon gravitacije, recimo, samo je matematička formula koja opisuje jedan aspekt teorije gravitacije. Mnogi zakoni (recimo Bojlov zakon širenja gasova) nikada ne daju potpuno tačne rezultate, već predstavljaju samo stvari koje su otprilike tačne u određenim uslovima.

    Evolucija je teorija i činjenica. U prirodi postoji činjenica evolucije: sistema koji kroz selekciju nad genetskom raznolikošću izazvanu mutacijama, izaziva promene u osobinama živih bića. Jedan aspekt evolucije koga smo bolno svesni je, na primer, rapidna evolucija HIV virusa koji razvija otpornost na lekove koje proizvodimo, ili evolucija otpornosti na antibiotike kod bakterija.

    Teorija evolucije je stvorena da objasni činjenicu evolucije i da nam omogući model pomoću koga možemo da proračunamo dalje razvoje živih organizama, kao i da otkrijemo način na koji su nastali.

  13. #43

    Odgovor: Teorija evolucije ili kreacionizma

    Tvrdnja : “Svi fosili se pojavljuju odjednom u Kambrijskom sloju, potpuno oformljeni. Ovo dokazuje da je život nastao odjednom.”

    Odgovor : Prvi lako vidljivi fosili se pojavljuju u Kambrijskom periodu, pošto je to period kada su se razvili prva okoštala tkiva koja se lako fosilizuju. Pre ovog perioda, kada nijedan organizam nije imao okoštala tkiva, fosilizacija je bila još ređa nego danas.

    Međutim, stariji fosili u dubljim slojevima itekako postoje. Fosili prekambrijskih organizama su nađeni na mnogo mesta u svetu, i pokazuju prve korake u lancu koji je doveo do trilobita i kambrijske eksplozije života. Ovi fosili su nazvani Ediakaranska fauna, po prvom nalazištu na kome su identifikovani, u Ediakara brdima u Australiji.

    Postoje i mnogi stariji fosili. U dubljim slojevima postoje tragovi prvih višećelijskih algi i cijanobakterija, a u još dubljim slojevima se mogu naći (retki, ali postojeći) mikrofosili raznih prastarih jednoćelijskih organizama i njihovih kolonija.

    Tvrdnja : “Ne postoje prelazni fosili između glavnih grupa živih organizama. Fosili za koje evolucionisti tvrde da su prelazni, u stvari su samo izumrli predstavnici današnjih vrsta.”

    Odgovor : Postoji na desetine hiljada prelaznih fosila. U nekim slučajevima, fosila ima toliko da je veoma teško odrediti gde jedna vrsta prestaje a druga počinje, kao što je na primer slučaj sa samim čovekom i granicom između Homo erectusa i arhaičnog Homo sapiensa (detalji se mogu videti u tekstu o evoluciji čoveka).

    Kreacionistički argumenti na ovom polju se uglavnom sastoje od dva različita pravca napada. Prvi je selektivno citiranje naučnih tekstova: kreacionisti izaberu rečenice iz dužeg teksta o evoluciji, izvuku ih iz konteksta i izbace poneku reč, tako da na kraju izvrnu značenje u nešto potpuno suprotno od onoga što je pisalo u originalnom tekstu. Ovi citati su najčešće izvučeni iz tekstova pisanih pre trideset, pedeset ili više godina, da bi se od čitaoca sakrilo postojanje fosila otkrivenih u tom periodu.

    Drugi pravac je napad na neki od poznatijih fosila. Tako, recimo, kreacionisti napadaju Lusi, prvi otkriveni fosil Australopitekusa i pokušavaju da dokažu da se radi ili o majmunu, ili o nekom deformisanom čoveku. Archaeopteryx je takođe česta meta napada kroz koje kreacionisti pokušavaju da dokažu da je u pitanju obična ptica. Ideja je da se ignorišu svi drugi fosili (do danas je nadjeno preko 250 fosila australopitekusa), i da se stvori iluzija da se evolucija zasniva na jednom ili najviše dva fosila.

    Za podatke o prelaznim fosilima, čitaoci mogu da pogledaju ceo tekst na tu temu ovde.



    Tvrdnja : “Ako su ljudi nastali od majmuna, kako to da danas i dalje postoje majmuni?”


    Odgovor : Prvo, ljudi nisu nastali od majmuna, već ljudi i majmuni imaju zajedničkog pretka.

    Drugo, najbolji odgovor na ovu tvrdnju je čitanje uvodnog teksta o evoluciji koga možete naći ovde. Kratak odgovor bi bio kontrapitanje: ako sam ja nastao od mojih roditelja, kako to da moja sestra i dalje postoji?

    Evolucija nije proces koji uhvati vrstu, pa je promeni tako da majmuni počnu da rađaju ljude. Ono što se najverovatnije dogodilo je da se jedna grupa primata podelila na dve grupe koje su naselile različita staništa. Jedna grupa se naselila u džunglama, i njihovi potomci su današnje šimpanze. Druga grupa je naselila ivicu stepa, gde je postojao jak pritisak da se isprave i hodaju na dve noge (da bi mogli brže i bolje da trče, i da bi mogli da vide iznad visoke trave). Njihovi potomci su postali Australopitekusi, a šta je sa sa njima bilo kasnije može da se pročita u tekstu o evoluciji čoveka.



    Tvrdnja : “Nikada nije u prirodi viđeno da od jedne vrste nastaje druga. Evolucija je zasnovana na praznoj priči.”

    Odgovor : Evolucija je veoma spor proces, i potrebno je mnogo vremena da bi došlo do očigledno vidljivih razlika između dve vrste. Nove osobine moraju da se ustale u populaciji, moraju da se stabilizuju, i mora postojati nešto što odvaja deo vrste u kome se ova promena događa od ostatka populacije. Usled toga, potrebne su hiljade i desetine hiljada godina da bi proces značajno odmakao, stotine hiljada i milioni da bi se razvile velike morfološke razlike.

    Uz sve to, u zadnjih stotinjak godina je nekoliko puta u prirodi viđen nastanak novih vrsta. Neke primere možete da vidite ovde (tekst na engleskom).



    Tvrdnja : “Mutacije su veoma retke.”

    Odgovor : Mnogi kreacionisti navode preciznost genetskog sistema kao 10-7, misleći da to znači da se samo jedna mutacija odigrava u deset miliona jedinki. Ovo je dvostruko netačno. Cifra 10-7 potiče od jednog starog merenja preciznosti kopiranja gena u bakterijama, i odnosi se na broj grešaka po iskopiranom nukleotidu; kasnije se ispostavilo da to merenje nije ispravno, i da je prava cifra negde oko 10-9 grešaka po nukleotidu.

    Ključna reč ovde je “po nukleotidu”, tj. po jednom baznom paru u okviru DNK. Takođe, ovo ignoriše rekombinaciju, DNK popravke, i druge mehanizme koji proizvode ili potiskuju mutacije. Ljudska DNK sadrži oko tri milijarde baznih parova, što znači da se greške pri čistom kopiranju događaju otprilike tri puta u svakom deljenju ćelije.

    U praksi, količine mutacija među organizmima variraju, ali nigde nisu retke. Svako ljudsko dete, recimo, ima oko deset novih mutacija u poređenju sa genima svojih roditelja. S obzirom na rekombinaciju i prisustvo dve kopije svakog gena (jedan od majke i jedan od oca), ovo znači da će se oko pedeset novih mutacija nakupiti u roku od samo dve generacije.

    Bakterije, koje se razmnožavaju ogromnom brzinom (u mnogim slučajevima brzina množenja je jedna generacija na svakih 30min), živi su dokaz za prethodno tvrđenje. Izlaganje bakterija antibioticima dovodi do toga da one rapidno razvijaju različite sisteme otpornosti prema antibiotiku. Uzmimo za primer penicilin. Penicilin funkcioniše tako što blokira važan bakterijski enzim koji učestvuje u formiranju bakterijskih zidova. Bakterije se razmnožavaju tako što neprestano rastu dok se ne podele na dve ćelije, pa njihovi ćelijski zidovi moraju stalno da prate ovaj rast; u prisustvu penicilina, enzim biva blokiran, bakterija raste ali njen zid ostaje isti, dok se na kraju ćelija bukvalno ne raspadne.

    Međutim, nekritička upotreba penicilina je dovela do toga da ljudi ne uzimaju dovoljne količine da pobiju sve bakterije u telu. Ovo znači da su bakterije imale priliku da životare u okolini u kojoj ima dovoljno penicilina da ih povredi, ali ne i dovoljno da ih ubije. U takvoj okolini, postoji selektivni pritisak za mutacije koje čine bakterije otpornijim na ovaj antibiotik. Neke bakterije dožive mutacije na enzimu, tako da on i dalje može da proizvodi zidove, ali penicilin više ne utiče na njega. Kod drugih bakterija, mutacije na nekim drugim proteinima promene njihovu funkciju, tako da ti proteini počnu da uništavaju penicilin direktno. Kod trećih, drugi strukturalni geni mutiraju tako da se struktura spoljnog zida ćelije menja... Eksperimentalno je pokazano da ista vrsta bakterije može da razvije nekoliko različitih sistema otpornosti na antibiotike!

    Ovo je samo jedan od mnogih primera koliko su mutacije česte, i koliko brzo mogu da dovedu do novih osobina pozitivnih za organizam u kome se događaju.



    Tvrdnja : “Mutacije su uvek štetne.”

    Odgovor : Mutacije su najčešće neutralne. Zbog prirode genetskog koda, mnoge mutacije nemaju apsolutno nikakav efekt. Čak i kada se efekti pojave, oni su često nemerljivo mali.


    Među mutacijama koje imaju vidljive efekte, efekti su mnogo češće negativni nego pozitivni, pošto je lakše oštetiti sistem, nego slučajno pogoditi novu dobitnu kombinaciju. Ipak, činjenica je da se pozitivne mutacije itekako događaju.

    Jedan primer pozitivne mutacije možete da nađete u odgovoru na tvrdnju o retkosti mutacija. Otpornost na antibiotike je sasvim sigurno pozitivna mutacija za bakteriju (mada se to nama ne sviđa). Drugi sličan primer je najlonaza: jedna vrsta bakterija je razvila kompleksan enzim koji joj omogućava da bukvalno jede najlon, veštački materijal koga su ljudi proizveli, i koji nikada ranije nije postojao u prirodi.

    No, primera ima na sve strane. U Italiji, naučnici se upinju da nauče kako mutacija na jednom lipoproteinu (proteinu koji prenosi masti kroz krv) štiti od srčanih udara. Gen sa ovom pozitivnom mutacijom je nastao kod jednog čoveka pre četiri generacije, i poseduju ga za sada samo njegovi potomci. Mutacija koja čini kosti mnogo snažnijim nego što je normalno je isto tako nastala u Americi, i širi se među pripadnicima jedne šire porodice.

    Jedna vrsta kukuruznog moljca koja je dugo bila potisnuta sa polja, pre deset godina se vratila nakon što je razvila otpornost na najčešće korišćen insekticid. Poljoprivrednici su reagovali tako što su višestruko povećali količinu insekticida. Moljac je nakon toga razvio sposobnost da se hrani ovim insekticidom. Kako su povećavane količine insekticida, tako su se pojavljivale verzije moljca sa više kopija gena koji im omogućava da jede insekticid. Danas se zna za neke grupe moljaca koje imaju i do dvadeset kopija istog gena!


    Tvrdnja : “Mutacije mogu samo da unište informacije, ne mogu da stvore nove informacije.”

    Odgovor : Činjenično netačna izjava. Čest oblik mutacije je duplikacija, u kojoj se neki već postojeći gen (ili grupa gena) kopira dvaput umesto samo jednom. Ovo rezultuje u organizmu koji ima više kopija istog gena.

    Zašto je ovo važno? Zamislimo da postoji neki gen X, koji obavlja neku funkciju važnu za preživljavanje. Ako taj gen mutira u nešto drugo, organizam će umreti. Ako, međutim, taj gen bude dupliran, onda postoje dve kopije. Jedna može da mutira u nešto drugo, dok prva ostaje da vrši svoju originalnu funkciju.

    Da se novi geni i funkcije javljaju, i da se količina informacija u genomu može povećati kroz slučajne mutacije, jesu činjenice potvrđene i laboratorijskim eksperimentima i posmatranjem u prirodi.



    Tvrdnja : “Evolucionisti su tvrdili da je Piltdaunski čovek nedostajuća veza sa majmunima, ali se onda ispostavilo da se radi o falsifikatu. Slično se posle dogodilo sa Archaeoraptorom. Zatim, tu je i zub iz Nebraske. Evolucija je puna prevara i grešaka!”


    Odgovor : U zadnjih sto pedeset godina, na teoriji evolucije je radilo više stotina hiljada naučnika. Bilo bi krajnje neverovatno da se među stotinama hiljada ljudi ne nađe i po koji prevarant i više njih koji se daju prevariti. Među milionima fosila koji su do danas nađeni i klasifikovani, dogodile su se tri greške koje kreacionisti koriste kao argument da ništa u evoluciji nije tačno (pošto je normalno zaključiti da tri pogrešne stvari u nekoliko miliona znači da ništa od tih miliona nije ispravno). Međutim, od ovih grešaka dve nisu uopšte greške nauke, već greške popularnih novina; jedina bitna greška u istoriji paleontologije je velika prevara Piltdaunskog čoveka.

    Ova prevara je u određenom smislu učinila veliku uslugu paleontologiji. Pre Piltdaunskog fijaska, paleontolozi su težili da jedni drugima veruju na reč. Nakon ovoga, svako paleontološko otkriće je moralo da prođe kroz nizove fizičkih testova i provera pre nego što bi ga naučnici prihvatili. Ne zaboravimo: da je Piltdaunski čovek prevara nisu otkrili kreacionisti, već evolucioni biolozi.

    U toku zadnjih sto pedeset godina, paleontolozi su otkrili i klasifikovali preko hiljadu fosila ljudskih predaka, koji su svi testirani metodama šest nauka (paleontologije, geologije, hemije, fiziologije, morfologije, i fizike). Naši zaključci o ljudskoj evoluciji su izvučeni na osnovu tih fosila. Piltdaunski čovek je uspeo da neke naučnike pre više od pedeset godina navede da gube vreme proučavajući lažne dokaze, ali to je bila jedina šteta u dugom roku. Drugi ljudski fosili koje danas imamo nisu predmet sumnje, i ideja koju imamo o evoluciji čoveka nije umrljana netačnim zaključcima na osnovu Piltdauna.

    Archaeoraptor je primer druge vrste problema sa kojima se naučnici susreću. U Kini, lov na fosile je profitabilan posao. Nađeni fosili se ne prodaju naučnicima, već bogatim kolekcionarima, i vrede ogromne količine novca po kineskim merilima. Ovo je veliki problem za nauku, pošto značajni fosili ne bivaju istraženi od strane naučnika, već završe u ormanima kolekcionara.

    Neki kineski lovac na fosile je našao dva prava fosila pra-ptica (ima preko petnaest poznatih prelaznih fosila između dinosaurusa i ptica, činjenica koja često iznenađuje kreacioniste koji su ubeđeni da je Archaeopteryx jedini koji postoji). Međutim, oba fosila su bila nekompletna. Sa jedne strane, lovac je imao telo Yanornis martini , jedne izumrle vrste ptice. Sa druge strane, našao je rep koji pripada vrsti Microraptor zhaoianus , jednoj od prelaznih vrsta između dinosaurusa i ptica (više detalja ovde). Pošto kompletni fosili vrede mnogo više nego nepotpuni, on ih je sastavio u jednu celinu.

    Fosili su kupljeni za velike pare i njihovo otkriće je objavljeno... u popularnoj štampi. Naime, naučnici su odbili da komentarišu, a najveći naučni časopisi Science i Nature su odbili da objave otkriće dok autentičnost fosila ne bude proverena. Urednici ovih časopisa su čak napomenuli da fotografije fosila koje su primili pokazuju tragove manipulacije fosilima. Popularni časopis National Geographic je, međutim, požurio da brže-bolje objavi vest i stavio je Archaeoraptora na naslovnu stranu.

    Tri dana nakon toga, fosil je došao do prvog tima naučnika, koji su odmah objavili da je reč o kompozitnom fosilu. National Geographic se žestoko osramotio zbog svoje žurbe – ali naučnici su se ponašali tačno kako treba, koristeći opreznost naučenu posle Piltdaunskog fijaska. Drugim rečima, Archaeoraptor nije dokaz da su fosili loše provereni, već upravo suprotno, da je jako teško ili čak nemoguće provući lažan fosil kao pravi.

    Zub iz Nebraske je treća stvar koju kreacionisti često koriste. Ovde je, međutim, opet sve išlo tačno onako kao što u nauci i treba da se odvija. Radi se o zubu svinje za koga je paleontolog Henri Ozborn mislio da možda pripada nekoj izumrloj vrsti majmuna, a možda čak i nekoj izumrloj vrsti praljudi. Ovo je sve što je on rekao na tu temu.

    Popularne novine pod nazivom “Ilustrovane londonske vesti” napravile su grešku: objavile su sliku majmunolikog čoveka u okviru vesti o pronalasku zuba. A čak i ove novine su ispod slike odštampale sledeći tekst: “Gospodin Forestie je nacrtao ovu sliku da ilustruje neke mogućnosti koje ovo otkriće predlaže. Pošto ne znamo ništa o obliku ovog stvorenja, njegova rekonstrukcija je samo primer umetnikove briljantne mašte.”

    Paleontolozi tog perioda nisu prihvatili da je zub iz Nebraske ljudski. Recimo, u jednoj od najznačajnijih paleontoloških knjiga tog perioda, Ljudsko poreklo , paleonotolog Džordž MekKurdi je napisao sledeće o zubu iz Nebraske: “Ozborn je otkrio dva zuba iz doba Pliocena u Nebraski, i predložio je da oni pripadaju čovekolikom primatu koga je nazvao Hesperopithecus . Ovi zubi nisu dobro očuvani, tako da tačnost Ozbornovog tumačenja nije generalno prihvaćena.”

    Sa dolaskom novih metoda pomoću kojih je mogao da se ustanovi izvor čak i veoma oštećenih kostiju, nađeno je da zubi iz Nebraske pripadaju vrsti izumrlih pekarija (vrsta divlje svinje). Kreacionistima ovo izgleda beskrajno smešno, ali ovde se u stvari nije desilo ništa što bi bio problem za nauku. Pronađeno je nešto što je na prvi pogled moglo biti važno, nalaz je pomenut u literaturi. Pošto nije bilo dovoljno podataka i pošto je nalaz bio lošeg kvaliteta, niko mu nije pridavao važnost – on bi postao važniji da je bilo dodatnih nalaza u Nebraski, u kom slučaju bi naučnici krenuli da istraže da li se radi o povezanim stvarima. Kada je nađen metod kojim se može i na nalazu tako lošeg kvaliteta ustanoviti istina, on je proveren i prebačen tamo gde mu je mesto, iz evolucije ljudi u evoluciju svinja.

    Ovakve stvari se događaju relativno često u paleontologiji sa fragmentarnim fosilima ili fosilima lošeg kvaliteta. Iz ovog razloga, nijedan ozbiljan paleontolog neće davati definitivne izjave na osnovu takvih nalaza. Značajni zaključci se formiraju na osnovu većih i kompletnijih nalaza (recimo, trenutni pogled na ljudsku evoluciju je zasnovan na stotinama fosila, među kojima je više desetina kompletnih skeleta).



    Tvrdnja : “U nekoliko kreacionistčkih knjiga piše da je šansa da život nastane sam od sebe jedan prema broju sa više od sto nula. Evolucija je statistički nemoguća!”


    Odgovor : Kao i mnoge druge stvari koje pišu u kreacionističkim knjigama, i ova je prosto netačna. S obzirom da niko ne zna kako je život nastao (za detalje o onome što se zna pogledajte tekst o abiogenezi), niko ne može ni da izračuna verovatnoću njegovog nastanka.

    Mnoge kreacionističke knjige "uprošćavaju" stvar tvrdeći da se radi o verovatnoći da neki protein nastane slučajno. Pritom, genetičari i molekularni biolozi neprestano prate nastanak novih proteina. Bolnice imaju problem sa bakterijama koje su samo u zadnjih par decenija razvile nove proteine koji im omogućavaju da postanu otporne na antibiotike. Mnogi naučnici čak koriste veštačku evoluciju (vršeći veštačku selekciju nad bakterijama) da proizvedu potpuno nove proteine koji ranije uopšte nisu postojali u prirodi.

    Kao i kod mnogih drugih "argumenata", i ovaj se zasniva na veoma jednostavnoj činjenici: profesionalni kreacionisti koji pišu ovakve knjige znaju da skoro niko od njihove publike neće ni pokušati da proveri bilo šta od rečenog, pa ni verodostojnost ove brojke.



    Tvrdnja : “Drugi zakon termodinamike kaže da se količina neuređenosti u univerzumu u svakom procesu uvek povećava. U procesu evolucije se stvaraju nove informacije, i povećava se kompleksnost organizma, što znači povećanje uređenosti. Znači, evolucija je protivna drugom zakonu termodinamike!”

    Odgovor : Da drugi zakon termodinamike funkcioniše onako kako kreacionisti misle, onda niko od nas ne bi postojao. Svi smo počeli kao fetusi u materici naših majki, i onda smo odrasli u mnogo veće i kompleksnije organizme. Da li život onda krši drugi zakon termodinamike?

    Do sada u univerzumu nije nađen nijedan proces koji krši drugi zakon termodinamike, koji se svodi na ideju da energija ne može doći niodakle, i da nijedan proces prenosa energije nije savršen, uvek postoji neki gubitak energije. S obzirom da se ta izgubljena energija manifestuje kao kidanje hemijskih veza ili biva oslobođena u vidu toplote, i s obzirom da oba ta procesa povećavaju neuređenost univerzuma (entropiju), drugi zakon se može formulisati rečima: “Ukupna entropija univerzuma u svakom procesu može da ostane ista ili da poraste, ali ne može da se smanji”.

    Kako ovo funkcioniše u praksi? Uzmimo primer bebe koja se razvija u materici od jajne ćelije. Da bi se beba razvila, potrebna joj je energija. Ta energija dolazi od majke, koja opet dobija energiju iz hrane. Majka uzima složene molekule, šećere, masti i proteine, i dobija energiju iz njih tako što ih oksidiše na mnogo veći broj manjih molekula (ugljen-dioksid, vodu, ureu...). Ako izračunamo koliko se količina uređenosti univerzuma povećala kroz rast bebe, a koliko se smanjila kroz razgradnju hrane, videli bi smo drugi zakon termodinamike u akciji: majka će razgraditi mnogo veću količinu kompleksnih molekula nego što će takvih molekula biti stvoreno u toku bebinog rasta. Time se neuređenost univerzuma povećava.

    Ali odakle uređenost hrane? Majka može da jede životinjske ili biljne proizvode. Pošto rast životinja prati ista pravila (svaka životinja razgradi više kompleksnih molekula nego što izgradi), kod životinja se postavlja isto pitanje. Ako pratimo lanac, na kraju se sve svodi na biljke. Biljke i fotosintetičke bakterije su jedina živa bića na ovoj planeti koja uzimaju male molekule, i od njih prave kompleksne, naizgled narušavajući drugi zakon termodinamike. Kako je to moguće?

    Biljke nisu izolovan sistem: one svoju energiju dobijaju od Sunca. U Suncu se odigrava proces nuklearne fuzije, u kome materija biva konvertovana u energiju, što od svih procesa za koje znamo proizvodi najviše entropije (umesto jedne čestice, odjednom su tu gomile neutrina, toplotnih zraka, fotona, itd.). Prema tome, porast reda u biljkama je balansiran ogromnim porastom neuređenosti koga zrači Sunce.

    U ukupnoj jednačini, Sunce i Zemlja čine jedan kompletan sistem, u kome Sunce proizvodi ogromne količine entropije, što omogućava bilo kakav porast reda na Zemlji. Ovo važi kako za evoluciju, tako i za procese rasta i razvoja živih organizama, pa čak i za procese kao što je pravljenje kola, ili kucanje ovog teksta. Sva energija za to je došla, ranije ili sada, iz Sunca, i najveći deo nje biva žrtvovan entropiji u normalnom životu.



    Tvrdnja : “Naučnici veruju u evoluciju zato što su ih tako naučili u školi.”


    Odgovor : Teorija evolucije je davno prestala da bude “samo teorija”. Ona povezuje biologiju, hemiju i fiziku u jednu celinu i današnja medicinska i biohemijska istraživanja su nemoguća bez nje. Počev od običnog poređenja dva slična proteina u različitim organizmima, do analize virusa koji prelaze sa vrste na vrstu (grip, SARS, sida) sve je zasnovano na čvrstoj evolucionoj teoriji. Evoluciona genetika se do danas toliko razvila da se njene precizne matematičke kalkulacije koriste da na osnovu simptoma u laboratorijskim životinjama otkriju gene koji izazivaju bolesti u čoveku. Usmerena evolucija se koristi da stvori nove proteine i ribozime. Sa sve većim brojem poznatih trodimenzionalnih struktura proteina u toku zadnje decenije nastala je čitava nova grana nauke – strukturalna evolucija. Teško je naći izdanje nekog značajnog naučnog časopisa u kome nema bar dva ili tri teksta koji dotiču evoluciju. I sve ovo je samo mali deo čitave slike...

    U mnogim granama nauke (informatika, čista praktična medicina, neorganska hemija...) mogu se naći stručnjaci koji veruju u teoriju evolucije zato što veruju nauci (što zasigurno i nije tako loš razlog). Ali, u granama nauke koje evolucija dotiče direktno, to nije pitanje izbora ili nametanja: nemoguće je baviti se naukom bez detaljnog poznavanja teorije evolucije, baš kao što je nemoguće biti matematicar a ne poznavati množenje. Po svemu što znamo o genetici, fizici i hemiji, populacija organizama ne može da živi, a da pritom ne evoluira.



    Tvrdnja : “Naučnici nikada ne odustaju od evolucije zato što žele da zaobiđu Boga.”

    Odgovor : detaljan odgovor na ovu tvrdnju dat je u tekstu o evoluciji i religiji.



    Tvrdnja : “Naučnici ignorišu očigledne dokaze koji pokazuju da je evolucija nemoguća.”

    Odgovor : Kao što se između ostalog može videti i na ovom sajtu, kreacionistički argumenti su ne samo netačni, već su u većini slučajeva zasnovani na potpunom nerazumevanju nekih osnovnih naučnih činjenica. Jedan spektakularan primer je teorija “vodenog omota” koja pokušava da naučno objasni Nojev potop, pritom potpuno ignorišući najosnovnije fizičke činjenice o pritisku ili promeni agregatnog stanja.


    Naučnici ignorišu kreacionističke dokaze zato što su oni netačni . Ova netačnost je činjenična, i nema veze sa teorijom evolucije. Ako bi nauka sutra otkrila da je teorija evolucije neispravna, i ako bi teorija evolucije bila odbačena – kreacionistički argumenti i dalje ne bi bili istiniti .



    Tvrdnja : “Naučnici se ne usuđuju da se usprotive teoriji evolucije pošto bi ih onda njihove kolege napale, pa bi izgubili posao i ne bi mogli da objave svoje tekstove.”

    Odgovor : U nauci se prevrati događaju veoma često, sa ogromnim posledicama. Ajnštajn je preokrenuo fiziku naglavačke sa teorijom relativnosti, i mnogi fizičari su bili potpuno nespremni da prihvate njegove zaključke. Međutim, on je imao stvarne dokaze za svoju teoriju, i ona je morala biti prihvaćena. Samo nekoliko godina kasnije, grupa mladih fizičara je otkrila kvantnu mehaniku, koja se direktno suprotstavila mnogim zaključcima Ajnštajnove teorije. Mnogi fizičari su im se opirali godinama, uključujući tu i samog Ajnštajna, koji nije hteo da prihvati njihove argumente. Ipak, i ovog puta fizički dokazi su potvrdili verodostojnost kvantne mehanike, i ona je danas centralni deo fizike.

    Iste vrste prevrata se događaju u svim granama nauke. Recimo, RNK kataliza, o kojoj možete više pročitati u tekstu o abiogenezi, bila je potpuno neprihvatljiva za biohemičare kada je prvi put otkrivena... ali dokazi su je podržali, i nijedna grupa naučnika ne može da se suprotstavi dokazima.


    U svim slučajevima, naučnik koji otkrije nešto što obori neku uvreženu teoriju – postaje slavan. Ne samo što se naučnici ne bi bojali da objave dokaze protiv evolucije, već bi otkriće takvog dokaza sigurno vodilo do Nobelove nagrade.

    Zašto onda nigde nema dokaza protiv evolucije u naučnom štivu? Zato što niko do danas nije uspeo da pronađe ijedan takav dokaz. Sve što smo do sada otkrili u fizici, biohemiji, astrofizici i geologiji potvrđuje teoriju evolucije.



    Tvrdnja : “Preko 600 naučnika je potpisalo peticiju koja kaze da o evoluciji treba kritički razmišljati.”

    Odgovor : Ovi brojevi zvuče veoma upečatljivo ako se prenebregne činjenica da samo u zapadnom svetu živi i radi više miliona naučnika sa višim diplomama.

    Broj od nekoliko stotina naučnika je zanemarljivo mali. Kada su kreacionisti počeli da se hvale svojom listom od 600 naučnika, američka Organizacija za Naučno Obrazovanje je zamolila naučnike čije ime je Stiv, Stiven ili Stefani (u čast biologa Stivena Goulda) da potpišu peticiju protiv kreacionizma. Do danas, ta lista stoji na preko sedam stotina imena profesora i doktora nauka. Drugim rečima, ima više naučnika koji se zovu Stiv i koji podržavaju evoluciju, nego što ima ukupno naučnika svih imena koji se protive toj teoriji.

    Jedna druga organizacija je primenila drugačiji pristup: pošto je bilo potrebno četiri godine da se skupi 600 potpisa na peticiji protiv evolucije, oni su pokrenuli svoju peticiju protiv kreacionizma, i krenuli da vide koliko potpisa ce skupiti za četiri dana. Odgovor: skoro osam hiljada, uključujući tu i nekoliko nobelovaca.


    Kreacionističke naučnike niko ne uzima ozbiljno i iz jednog drugog, mnogo važnijeg razloga nego što je njihov mali broj: oni ne rade bukvalno ništa. Iako kreacionističke institucije imaju često više novca nego mnogi manji univerziteti, oni ne vrše nikakva istraživanja ili eksperimente. Biološke činjenice koje kreacionisti pominju u svojim tekstovima nisu produkt rada samih kreacionista: njih su otkrili biolozi ("evolucionisti") u svojim laboratorijama.

    Po danasnjim istraživanjima, podrska teoriji evolucije medju naučnicima u okviru prirodnih nauka varira izmedju 99.5 i 99.9%.

  14. #44

    Odgovor: Teorija evolucije ili kreacionizma

    Kreacionizam i Starost Zemlje

    Mada većina današnjih kreacionista prihvata da je Zemlja stara oko četiri i po milijarde godina, mnogi insistiraju na doslovnom čitanju Biblije čak i po tom pitanju. Po njihovom shvatanju stvari, Biblija je apsolutno i potpuno istinita u doslovnom smislu; u njoj piše sve što se dogodilo, i nisu moguće nikakve interpretacije ili mogućnosti da možda u njoj nije baš sve zapisano. Kada se saberu imena i životni vekovi ljudi pomenutih na stranicama Biblije, dolazi se do cifre po kojoj je Adam stvoren oko 4000 godina pre naše ere, i ovi kreacionisti ovu cifru, mrtvi ozbiljni, uzimaju kao datum stvaranja sveta.

    Naravno, ovo uverenje se direktno suprotstavlja masivnoj količini naučnih nalaza koji pokazuju mnogo veću starost sveta. Koristeći isti pristup kao i kod teorije evolucije, američki profesionalni kreacionisti su, da bi uspešno prodali svoje knjige ovoj grupi ljudi, prosto izmislili gomilu argumenata i "dokaza" da je Zemlja mnogo mlađa nego "što naučnici misle".

    Ovi argumenti su popularni i među kreacionistima koji ne veruju baš u doslovnu starost Zemlje od šest hiljada godina (tj. u datum stvaranja od 4000g. pne.). Pošto mehanizmi evolucije zahtevaju milijarde godina da proizvedu nivo kompleksnosti koga vidimo kod današnjih organizama, ako kreacionisti uspeju da dokažu da je Zemlja mnogo mlađa, to bi bio ozbiljan problem za evoluciju.

    Iz ovih razloga, retko kada se može naći kreacionista koji neće u svoju listu "dokaza protiv evolucije" ubaciti i par argumenata da je Zemlja nedavno stvorena, i da za evoluciju nije bilo dovoljno vremena. Vredi pomenuti neke od češćih.

    • “Radiometrijsko datiranje je netačno i uvek daje neprecizne datume. Svaka vrsta datiranja se može prevariti ili dati netačne rezultate.”

    • “Brzina raspada radioaktivnih materijala se možda usporila kroz vreme. Ako su se radioaktivni elementi raspadali brže u prošlosti a sporije danas, to bi proizvelo iluziju starosti, zar ne?”

    • “Zemljino magnetno polje je bilo snažnije u prošlosti, tako da je količina proizvedenog izotopa 14C bila manja nego danas. Prema tome, radiokarbonsko datiranje ne može biti tačno.”

    • “Polonijumske aure (polonijumski oreoli) koje je otkrio Robert Džentri (Robert Gentry) dokazuju da su stene stvorene trenutno, pošto bi se radioaktivni elementi koji uzrokuju takve aure raspali veoma brzo nakon stvaranja stene.”

    • “Magnetno polje Zemlje konstantno slabi, što znači da je bilo na vrhuncu snage pre samo nekoliko hiljada godina.”

    • “Suviše mala količina helijuma u atmosferi dokazuje da je Zemlja mlada.”

    • “Veća količina soli i sedimenata se sliva u okeane nego što iz njih izlazi. Prema tome, salinitet okeana se stalno povećava i kada bi okeani bili stari milionima godina oni bi sadržali mnogo više soli i drugih rastvorenih minerala.”

    • “Kosmička prašina neprestano pada na Zemlju i Mesec. Da su Zemlja i Mesec stari milionima godina, bili bi zatrpani kilometrima prašine.”

    • “Da je Zemlja zaista stara milione i milione godine, erozija bi do danas izravnala sve kontinente, ili bi bar odnela sve površinske slojeve. Takođe, materijal koji erozija odnese sa kontinenata bi se nakupio na dnu okeana, stvarajući mnogo veće naslage od onih koje tamo nalazimo danas.”

    • “Debljina tla nije dovoljna, niti ima dovoljno slojevitog tla.”

    • “Izdizanje planina je suviše brzo, pa ako je Zemlja stara danas bi planine trebalo da budu mnogo više nego što jesu.”

    • “Količina vulkanskog materijala izbačenog tokom miliona i milijardi godina bila bi tolika da bi Zemljina kora morala biti mnogo deblja nego što jeste.”

    • “Postoje komete koje obilaze oko Sunca svakih nekoliko desetina ili stotina godina. Svaki put, te komete gube masu, dok se na kraju ne raspadnu. Ako je Zemlja zaista stara više milijardi godina, sve takve komete bi se do sada raspale. Pošto komete postoje i danas, to je dokaz da je Sunčev sistem mlad.”

    • “Sunce se sažima za jednu desetinu procenta na svakih sto godina. Ovo znači da Sunčev sistem mora biti mlad, pošto bi inače Sunce bilo suviše veliko i suviše blizu Zemlji da život bude moguć.”

    • “Danas ljudsko stanovništvo raste za 2% godišnje. Ako su ljudi stari milionima godina, onda bi danas trebalo da postoje milijarde milijardi ljudi na svetu. Očigledno, svet mora biti mlad.”

    • “U Teksasu, blizu mesta Paluksi, nađeni su tragovi dinosaurusa neposredno pored tragova čoveka. Ovo dokazuje da su ljudi i dinosaurusi živeli u isto vreme!”

    • “U formacijama kod Paluksija su nađeni zubi nekog dečaka ili devojčice, neposredno pored tragova dinosaurusa. Urađena je analiza tih zuba, poprečni preseci, elektronska mikroskopija, i nedvosmisleno je potvrđeno da su u pitanju zubi ljudske dece.”


    Tvrdnja : “Radiometrijsko datiranje je netačno i uvek daje neprecizne datume. Svaka vrsta datiranja se može prevariti ili dati netačne rezultate.”

    Odgovor : Radiometrijsko datiranje je veoma precizan metod, koji retko greši. Kada se koristi jedan metod datiranja greške su moguće. Iz ovog razloga, većina stena i fosila se datira koristeći više različitih metoda. Razlog za ovo je jednostavan: jedan ili dva rezultata mogu biti netačni, ali su male šanse da će biti netačni na isti način.

    Ako se, recimo, starost neke stene meri pomoću tri različita metoda datiranja, greška u jednom metodu može da prikaže stenu sto miliona godina mlađom, dok je greška u drugom metodu prikaže kao tri stotine miliona godina starijom. Ukoliko se datumi dobijeni različitim metodima ne slažu, naučnik zna da je uzorak koga meri kontaminiran. Da bi tri različita metoda napravila istu grešku i prikazala isti datum, trebalo bi dodati ili oduzeti šest u atom precizno izmerenih količina šest različitih izotopa, i to bez narušavanja kristala u okviru kamena – poduhvat nemoguć čak i najboljom danas postojećom tehnologijom, kamoli slučajem u prirodi.

    Ovde se nalazi tekst koji detaljno obrađuje radiometrijsko datiranje, objašnjava kako se ono izvodi, gde i kada su moguće greške, kako se te greške izbegavaju, uz podatke o svim trenutno postojećim metodama datiranja.



    Tvrdnja : “Brzina raspada radioaktivnih materijala se možda usporila kroz vreme. Ako su se radioaktivni elementi raspadali brže u prošlosti a sporije danas, to bi proizvelo iluziju starosti, zar ne?”

    Odgovor : Brzina raspada radioaktivnih elemenata zavisi od dve fundamentalne sile prirode, takozvane jake nuklearne i slabe nuklearne sile. Da bi raspad bio brži u prošlosti, te dve sile bi morale biti značajno drugačije nego što su danas. Međutim, bilo kakva značajna promena u snazi tih sila bi učinila univerzum potpuno drugačijim: planete bi se raspadale na komade, sudari između komada običnog kamena bi proizvodili eksplozije, hemijske reakcije uopšte ne bi ličile na one koje poznajemo...

    Takođe, različiti elementi imaju različite brzine poluraspada. Da je došlo do usporenja poluraspada, različite metode datiranja bi davale potpuno različite podatke o starosti istog uzorka. Drugim rečima, bilo bi neophodno da različite brzine poluraspada budu svaka ponaosob ubrzane u prošlosti, sa različitom vrednošću ubrzanja, da bi danas moglo doći do slaganja rezultata različitih merenja.



    Tvrdnja : “Zemljino magnetno polje je bilo snažnije u prošlosti, tako da je količina proizvedenog izotopa 14 C bila manja nego danas. Prema tome, radiokarbonsko datiranje ne može biti tačno.”

    Odgovor : Radiokarbonsko datiranje je česta meta kreacionističkih napada, pošto je ovo jedina vrsta datiranja kod koje moramo da znamo koliko je ovog materijala originalno bilo u uzorku, što je često teško ustanoviti.

    Ono što kreacionisti, međutim, izbegavaju da kažu jeste da se radiokarbonsko datiranje koristi samo za zadnjih 50.000 godina, i to samo na uzorcima organskog porekla. Otud je nemoguće upotrebiti ovaj način datiranja na fosile i stene, a vremenski period je svakako suviše kratak da bi ovakvo datiranje moglo da se upotrebi za ustanovljavanje starosti zemlje. Prema tome, datiranje uz pomoć ugljenika-14 je potpuno neupotrebljivo što se tiče geologije, nalaženja starosti zemlje i evolucije. Jedini razlog što ga kreacionisti pominju je to što žele da zavaraju svoju publiku, dajući im utisak da “evolucionisti” koriste nepouzdane metode datiranja.

    Ovo datiranje se koristi uglavnom u arheologiji, da ustanovi datume nastanka određenih predmeta koji su pronađeni u iskopinama. Arheolozi i fizičari koji se bave ovom vrstom datiranja do danas su razvili više tehnika pomoću kojih su izmerili količinu ugljenika-14 u ranijoj atmosferi. Za ove potrebe, koriste se prstenovi u drveću i prstenaste naslage leda na severnom i južnom polu. Ovakvi datumi, takozvani kalibrisani datumi, pokazali su se veoma preciznim u merenju starosti arheoloških nalaza.



    Tvrdnja : “Polonijumske aure (polonijumski oreoli) koje je otkrio Robert Džentri (Robert Gentry) dokazuju da su stene stvorene trenutno, pošto bi se radioaktivni elementi koji uzrokuju takve aure raspali veoma brzo nakon stvaranja stene.”

    Odgovor : Aure u stenama se javljaju kada mala količina radioaktivnog elementa bude uključena u kristalnu strukturu kamena. Radioaktivni element oslobađa visokoenergetske čestice (radijaciju) koje razaraju kristal u njegovoj blizini, i stvaraju kružni pojas u kome su boja i struktura kamena promenjene. U slučaju određenih čestica, dolazi do takozvanog “Brag efekta”, u kome se najveći deo oštećenja događa na samom kraju puta čestice, što umesto okrugle fleke stvara prstenasti trag oko centralnog mesta na kome se nalazi radioaktivni materijal.


    Džentri je kao dokaz naglog stvaranja Zemlje ni iz čega ukazao na neke od takvih prstenova, tvrdeći da su radioaktivne materije koje su uzrokovale te prstenove u stvari izotopi polonijuma ( 210 Po, 214 Po, i 218 Po). Pošto ti izotopi imaju kratke periode poluraspada i brzo nestaju, Džentrijev zaključak je da granit nije nastao sporim hlađenjem lave, već odjednom, zajedno sa polonijumom koji je ostavio tragove.

    Nekoliko geologa je proverilo Džentrijeve nalaze i našlo je da je situacija znatno drugačija od one koju je Džentri predložio. Naime, polonijumske aure se mogu naći samo i jedino u oblastima u kojima okolne stene sadrže značajne količine uranijuma. U tim stenama se, istovremeno, nikada ne nalaze nikakvi tragovi lanca raspada torijuma, koga u Zemljinoj kori ima pet puta više nego uranijuma, ali koji formira jedinjenja nerastvorljiva u vodi. Polonijumske aure se takođe mogu naći u nekoliko vrsta kamena iz različitih izvora, uključujući i nevulkanske izvore; drugim rečima, postojanje aura nije određeno vrstom kamena, već njegovim geografskim položajem. Konačno, polonijumske aure se nikada ne pojavljuju u stenama koje nisu bile izložene vodi.

    Ukupni zaključak geologa je da se uzrok polonijumskih aura nalazi u rastvorenom uranijumu. Kada se uranijum rastvoren u vodi raspadne do polonijuma, nerastvorljive soli polonijuma formiraju granule koje onda služe kao izvori za polonijumske aure. Neraspadnuti uranijum ostaje u rastvoru, tako da se ne može detektovati analizom sastava stena neposredno oko same aure.

    Mada Džentri do današnjeg dana odbija da prihvati ove nalaze, njegovoj teoriji je konačni udarac zadalo otkriće polonijumskih aura u mladim granitnim stenama. Naime, nađene su stene koje su sadržale u sebi fragmente sedimentnih stena, sa tragovima mikrofosila. Drugim rečima, lava je smrvila i prekrila sedimentnu stenu sa mikrofosilima, i komadi te stene su ostali zarobljeni unutar lave. Lava se zatim ohladila, i postala granit, ali komadi sedimentnih stena su ostali kao inkluzije u okviru tog granita. Pošto u ovom granitu nalazimo polonijumske aure, znamo da polonijumske aure mogu nastati u okviru granita koji je stvoren hlađenjem obične lave, i to relativno skoro u geološkoj istoriji, znatno nakon nastanka života.



    Tvrdnja : “Magnetno polje Zemlje konstantno slabi, što znači da je bilo na vrhuncu snage pre samo nekoliko hiljada godina.”

    Odgovor : Snaga magnetnog polja Zemlje je u konstantnom cikličnom procesu opadanja i rasta. Magnetne stene na Zemlji nedvosmisleno pokazuju tragove ovih promena. Dno Atlantskog okeana, stvoreno sporim razmicanjem kontinentalnih ploča Amerike sa jedne strane, i Evrope i Afrike sa druge strane, sadrži linije na kojima se vide ciklusi promene pravca magnetnog polja kroz istoriju. Nemajući objašnjenje za ovakve globalne dokaze, kreacionisti tvrde da su neki drugi, nepoznati procesi odgovorni za ove tragove; međutim, nijedan kreacionista do danas nije uspeo da smisli neki proces koji bi mogao da proizvede promenu orjentacije kristala u stenama istovremeno na celoj planeti.

    U svojim teorijama o opadanju magnetnog polja Zemlje, kreacionisti prave još jednu činjeničnu grešku, tvrdeći da je opadanje eksponencijalno. Tragovi u stenama, međutim, pokazuju linearne promene u snazi magnetnog polja, a direktna merenja tokom zadnjih 150 godina (što je veoma kratak period da bi se pokušalo izračunavanje tačne funkcije koja upravlja ovim promenama) potvrđuju da je u pitanju linearan raspad. Čak i ako ignorišemo dokaze o ciklusima u magnetnom polju, linearni raspad daje starost Zemlje koja je daleko veća od one koju kreacionisti predlažu.



    Tvrdnja : “Suviše mala količina helijuma u atmosferi dokazuje da je Zemlja mlada.”


    Odgovor : Helijum je jedan od najlakših elemenata koji u gornjim slojevima atmosfere običnim termalnim ubrzanjem dobija dovoljnu brzinu da napusti Zemlju. Takođe, na polovima heliljum biva jonizovan, i joni izleću iz atmosfere prateći linije Zemljinog magnetnog polja.

    Satelitske stanice danas precizno mere količinu helijuma koji napušta Zemljinu atmosferu. Merenja se savršeno slažu sa vrednostima koje su očekivane u skladu sa ostalim geološkim dokazima i starošću Zemlje od preko četiri milijarde godina.



    Tvrdnja : “Veća količina soli i sedimenata se sliva u okeane nego što iz njih izlazi. Prema tome, salinitet okeana se stalno povećava i kada bi okeani bili stari milionima godina oni bi sadržali mnogo više soli i drugih rastvorenih minerala.”

    Odgovor : Postoji više hiljada mehanizama kojima so i ostali rastvoreni minerali napuštaju okeane. Na primer, veliki deo kalcijuma pokupe diatomi i drugi organizmi koji koriste kalcijum za svoje kostane delove. Velike količine soli nestaju iz vode u procesu modifikacije bazalta. Pažljiva merenja količine soli u okeanima u trajanju od preko sto godina, pokazuju da se okeani nalaze u stanju ekvilibrijuma: količina soli koja pridolazi je ista kao količina soli koja različitim procesima napušta vodu.

    Zanimljiva napomena 1 : Kada pričaju o mineralima koji bivaju sprani u vodu, kreacionisti nikada ne pominju aluminijum. Ako na aluminijumu isprobamo metode merenja i formule koje kreacionisti koriste na drugim mineralima, dobijamo računicu po kojoj je Zemlja stara manje od sto godina.

    Zanimljiva napomena 2 : Većina organizama koji žive u okeanima adaptirana je na život u slanoj vodi. Mnogi imaju organe ili sisteme organa koji uopšte ne mogu da funkcionišu u slatkoj vodi. Ako je verovati ovom kreacionističkom argumentu, okeani su ranije bili puni slatke vode, tako da ovi organizmi nisu mogli da obitavaju u njima, već su morali da nastanu relativno skoro, u zadnjih hiljadu do dve hiljade godina.



    Tvrdnja : “Kosmička prašina neprestano pada na Zemlju i Mesec. Da su Zemlja i Mesec stari milionima godina, bili bi zatrpani kilometrima prašine.”

    Odgovor : Ovaj argument je zasnovan na netačnim merenjima meteorske prašine u atmosferi koja je obavio Hans Peterson. On je na vrhu planine koristio uređaj za merenje količine smoga i zatim je merenjem količine nikla u sakupljenim česticama pokušao da izračuna količinu meteorske prašine. Cifra do koje je došao je 15 miliona tona godišnje, mada je Peterson smatrao da je ovo verovatno previše i da je prava cifra bliže 5 miliona tona godišnje.

    Peterson je, međutim, pogrešio u svojoj hipotezi da je sav nikl u atmosferi uzrokovan meteorskom prašinom, a njegova neprecizna mašina je dovela do dodatnih grešaka. Od Petersonovog vremena do danas, nekoliko različitih sistema merenja meteorske prašine je uvedeno – ova merenja su veoma važna za naučnike koji izučavaju meteorologiju i atmosfersku hemiju, a u moderno doba su postala još važnija pošto utiču na životni vek komunikacionih i drugih satelita u nižim orbitama.

  15. #45

    Odgovor: Teorija evolucije ili kreacionizma

    Najpreciznija merenja, na samim satelitima u orbiti Zemlje, pokazuju da količina prašine koja pada na Zemlju varira između 18 i 25 hiljada tona godišnje. Količina prašine pomešana sa zemljištem, kao i količina prašine na Mesecu, savršeno se poklapaju sa starošću od preko četiri milijarde godina.

    Zanimljiva napomena 1 : Najveće kreacionističke organizacije su još pre više od deset godina priznale da količina prašine na Mesecu nije dokaz za mladost Meseca. Međutim, postoji još jedan problem. Količina prašine je previše mala da bi se za samo šest hiljada godina nakupilo onoliko prašine koliko danas vidimo na Mesecu i Zemlji.

    Zanimljiva napomena 2 : Peterson nije bio kreacionista. Prvi kreacionista koji je pokušao da upotrebi Petersonove nalaze da “dokaže” mladost Zemlje bio je Henri Moris, u svojoj knjizi “Naučni kreacionizam”. Ta knjiga je objavljena 1974, nekoliko godina nakon što su sprovedena preciznija merenja meteorske prašine u atmosferi i pošto su Petersonova merenja zvanično označena kao pogrešna. Drugim rečima, Moris je namerno upotrebio merenje za koje je znao da je pogrešno da bi zavarao svoju publiku. Koliko je ova laž bila uspešna, može da se vidi iz činjenice da se njegov argument pominje i dan danas na mnogim kreacionističkim sajtovima.



    Tvrdnja : “Da je Zemlja zaista stara milione i milione godine, erozija bi do danas izravnala sve kontinente, ili bi bar odnela sve površinske slojeve. Takođe, materijal koji erozija odnese sa kontinenata bi se nakupio na dnu okeana, stvarajući mnogo veće naslage od onih koje tamo nalazimo danas.”

    Odgovor : Ovo je tipičan primer izvrtanja naučnih dokaza tako što se merenja koja važe za neku određenu oblast pod određenim uslovima primeni na ceo svet. Razni geološki procesi neprestano izdižu delove kontinenata (recimo, vulkanska aktivnost koja izdiže Siciliju, ili sudar kontinentalnih ploča koji izdiže Alpe i Himalaje). Izdignuti materijal eroduje i nakuplja se na nižim mestima, koja sporije eroduju. Erozija sa tih nižih nivoa se opet nakuplja na još nižim, i tako se ciklus ponavlja sve dok ne dođe do okeana. Najveći deo materijala koji stigne do okeana se nakuplja na ivicama kontinentalnih ploča, što izaziva rast kontinenata u širinu (spektakularan primer ovakvog rasta je delta Misisipija), a ne njihovo smanjenje.

    Količina sedimenata na dnu okeana varira . Na primer, na sredini Atlantskog okeana uopšte nema sedimenata. Ovo je mesto na kome se tektonske ploče kontinenata razdvajaju, sveža magma ključa iz centra zemlje i proizvodi novo okeansko dno. Količina sedimenata polako raste kako se približavamo ivicama kontinenata, da bi na kraju došla do najdebljih slojeva odmah uz kontinente. Ako izmerimo brzinu erozije i taj podatak upotrebimo da bismo izračunali koliko vremena treba da se stvore tako debeli slojevi kakve nalazimo odmah uz ova dva kontinenta, nalazimo da je potrebno oko 150 miliona godina.

    Ako izmerimo brzinu kojom se danas Atlantik širi, nalazimo da su Južnoamerički kontinent i Afrika bili spojeni, ali su se razdvojili pre oko 150 miliona godina. Ovo odgovara tektonskoj teoriji kontinentalnih ploča, i potvrđeno je linijama ruda i minerala koje se prekidaju u Africi i nastavljaju u Južnoj Americi, kao i oblikom samih kontinenata. Ako radio-datiramo naslage u blizini kontinenata, dobijamo da su najstarije stvorene pre oko 150 miliona godina.

    Prema kreacionističkim tvrdnjama, ova tri sasvim različita i nezavisna načina merenja, slučajno daju istovetan datum. Po svim naučnim dokazima, međutim, ovo potvrđuje starost Zemlje i tektonsku teoriju.



    Tvrdnja : “Debljina tla nije dovoljna, niti ima dovoljno slojevitog tla.”

    Odgovor : Ovaj kreacionistički argument, verovatno jedan od najsmešnijih, zasniva se na ideji da bi posle x miliona godina, na Zemlji tlo trebalo da bude kilometrima duboko. Kao što svako ko je ikada kopao iole dublju rupu zna, zemljište ima ograničenu dubinu u zavisnosti od tipa. Kada pređe tu dubinu, dublji slojevi bivaju kompresovani i skupljaju sediment, pretvarajući se polako u sedimentne stene.

    Neki kreacionisti kao argument pominju i nedostatak “bioturbacije” (promena izazvanih prisustvom živih bića) u sedimentnim slojevima. Ovo takođe ignoriše osnovne osobine zemljišta. Korenje biljaka ide samo do određene dubine, a nešto dublje i kiseonik prestaje da bude dostupan, što sprečava opstanak složenijih organizama.



    Tvrdnja : “Izdizanje planina je suviše brzo, pa ako je Zemlja stara danas bi planine trebalo da budu mnogo više nego što jesu.”

    Odgovor : Još jedan od mnogih kreacionističkih argumenata koji zavaravaju publiku tako što koriste merenja iz nekih određenih oblasti i onda ih primenjuju na ceo svet. Izdizanje planina nije suviše brzo. Neke planine (Himalaji, npr.) danas se izdižu mnogo brže nego što eroduju, što je i razlog njihove visine. Ovo, međutim, ne važi za sve planine. Neki planinski lanci se, u stvari, smanjuju, neki rastu sve brže i brže, a neki rastu, ali sve sporije i sporije. Zemljina površina je raznolika sredina, i njeni sastavni delovi su u različitim stadijumima.



    Tvrdnja : “Količina vulkanskog materijala izbačenog tokom miliona i milijardi godina bila bi tolika da bi Zemljina kora morala biti mnogo deblja nego što jeste.”

    Odgovor : Geološki dokazi pokazuju da su postojali periodi u istoriji Zemlje kada je količina izbačene lave bila neuporedivo veća nego danas, kao i da su postojali periodi kada je količina izbačene lave bila neuporedivo manja. Pošto kreacionisti koriste današnje vrednosti izbacivanja lave kao konstantu za celu istoriju Zemlje, njihova izračunavanja nisu tačna.

    Zatim, tu su tektonski pokreti. Kada jedna tektonska ploča naleti na drugu, ona je preklopi i potisne u dubinu zemlje, gde je visoke temperature pretvore u magmu. Time se deo izbačenog materijala sa površine vraća ponovo u dubinu Zemlje.

    Konačno, centralni deo argumenta je zasnovan na katastrofalnom neznanju. Zemljina kora ima generalno konstantnu debljinu. Ako bi se na površinu Zemlje nabacalo još dodatnog materijala, pritisak i temperatura u donjim delovima kore bi porasli i istopili koru u magmu – ukupna debljina ubrzo bi se vratila na istu vrednost.



    Tvrdnja : “Postoje komete koje obilaze oko Sunca svakih nekoliko desetina ili stotina godina. Svaki put, te komete gube masu, dok se na kraju ne raspadnu. Ako je Zemlja zaista stara više milijardi godina, sve takve komete bi se do sada raspale. Pošto komete postoje i danas, to je dokaz da je Sunčev sistem mlad.”

    Odgovor : Nove komete dolaze iz dva izvora: Ortovog oblaka i Kuiperovog pojasa. Mnogi kreacionisti navode da su ovo izmišljene tvorevine koje su “evolucionisti” smislili da bi zaobišli ovaj kreacionistčki argument. Istina je, kao i obično, drugačija.

    Većina kometa kratkog perioda ima ukupan životni vek od samo par hiljada godina. Prema tome, bez izvora novih kometa, čak i ako je Zemlja stara samo šest hiljada godina, do danas ne bi trebalo da ih bude skoro uopšte (bilo bi samo par zaista velikih kometa, kao što je Halejeva). Međutim, astronomi danas prate na desetine kometa godišnje, od kojih su mnoge mlade i netaknute, sa površinom koja pokazuje da one nikada ranije nisu prošle pored Sunca. Orbitalna izračunavanja pokazuju da ove komete nisu mogle doći iz međuzvezdanog prostora. Odakle su onda došle?

    Ovo je dugo bila misterija. Jan Ort je sredinom prošlog veka predložio postojanje oblaka objekata koji se nalazi u okolini Sunčevog sistema, dovoljno daleko od planeta da ne bude pokupljen i usisan njihovom gravitacijom, ali dovoljno blizu da i dalje bude vezan za Sunce. Povremenim perturbacijama pojedinačne komete bi bile izbačene iz ovog oblaka i privučene ka Suncu. Ova konstrukcija je nazvana Ortov oblak, i kreacionisti prigovaraju da za nju nema dovoljno dokaza.

    Astronomija nije stala kod Orta. Osmatranja su pokazala da se van orbite Neptuna, poslednje velike planete u Sunčevom sistemu, nalazi pojas prepun objekata sličnih kometama i drugih malih tela. Na stotine ovih objekata je posmatrano do danas i proračuni pokazuju da se oni uklapaju u orbite kometa kratkog perioda. Ovaj pojas, nazvan Kuiperov pojas, u modernoj astronomiji smatra se najverovatnijim izvorom većine kometa kratkog perioda.

    Postojanje Ortovog oblaka je još uvek dobrim delom u domenu hipoteze. Nove komete se i dalje pojavljuju i povremeno udaraju u Sunce ili u Jupiter. Proračuni pokazuju da one koje ne dolaze iz Kuiperovog pojasa, dolaze iz područja u kome bi trebalo da se nalazi Ortov oblak. Njihova učestalost podržava matematičke modele o gustini i distribuciji objekata u oblaku. Međutim, ovaj pojas je suviše daleko da bismo u njemu, teleskopima koji su nam danas na raspolaganju, mogli detektovati tako male objekte kao što su komete. Sledeća generacija orbitalnih teleskopa će možda moći da dâ definitivan odgovor.

    Jedan objekt koji možda pripada Ortovom oblaku je Sedna, za koju neki astronomi smatraju da je dovoljno velika da bi je trebalo uključiti kao desetu planetu Sunčevog sistema. Orbita Sedne odgovara predviđenoj orbiti za objekte unutrašnjeg pojasa Ortovog oblaka.



    Tvrdnja : “Sunce se sažima za jednu desetinu procenta na svakih sto godina. Ovo znači da Sunčev sistem mora biti mlad, pošto bi inače Sunce bilo suviše veliko i suviše blizu Zemlji da život bude moguć.”


    Odgovor : Sunce se ne sažima za jednu desetinu procenta na svakih sto godina, niti se u stvari sažima uopšte. Sunce gubi masu kroz proces nuklearne fuzije i kroz solarni vetar, ali je taj gubitak veoma mali u poredenju sa ukupnom masom Sunca (u toku zadnje četiri milijarde godina, Sunce je na ovaj nacin izgubilo oko 0.008% svoje ukupne mase).
    Kreacionisticki argument o sažimanju Sunca potiče od teorije da Sunce proizvodi energiju kroz gravitacioni kolaps, koju je smislio Helmholc sredinom devetnaestog veka. Ova teorija je davno odbačena, pošto se ne uklapa u opservacije. Kao i druge zvezde, Sunce proizvodi energiju kroz nuklearnu fuziju. Prateći stanja drugih zvezda, astronomi su do danas osmatrali sve stadijume u razvoju zvezda i svi nalazi podržavaju ideju nuklearne fuzije kao centralnog izvora energije.

    Modernija tvrdnja : “U procesu fuzije, oslobađaju se parovi čestica poznatih kao neutrini. Kada su naučnici izmerili količinu neutrina koji dolaze iz Sunca, ustanovili su da ih nema onoliko koliko bi trebalo ako se fuzija odigrava onoliko snažno koliko naučnici misle. Prema tome, Sunce dobija energiju kroz gravitacioni kolaps, prema tome Sunce se sažima, prema tome Sunčev sistem mora biti mlad!”


    Odgovor : Greška u argumentu se nalazi u prvom koraku. Naučnici jesu ustanovili da količina neutrina koji dolaze iz Sunca nije dovoljna. Međutim, to ne znači da Sunce dobija energiju gravitacionim kolapsom. Gravitacioni kolaps je ideja koja je oborena kako osmatranjima, tako istom teorijom koja predviđa koliko neutrina treba da bude oslobođeno fuzijom. Sunce se ne sažima, niti je “sažimanje” viđeno na bilo kojoj drugoj zvezdi u kosmosu. Takođe, gravitacioni kolaps bi podrazumevao da se u centru Sunca atomi sabijaju tako gusto da bi na kraju nastao materijal poznat kao neutronijum. Njegovo stvaranje izazvalo bi veoma upečatljive efekte, među kojima bi bili i talasi visokoenergetske radijacije koja bi spržila sav život na Zemlji.


    Kada su naučnici otkrili da količina neutrina ne odgovara teoriji (detektovano je između 1/3 i 1/2 predviđenog broja neutrina), oni su zaključili da nešto ne valja u njihovim pretpostavkama: ili se reakcije unutar Sunca ne odvijaju onako kako su mislili, ili nešto nije u redu sa teorijom na osnovu koje su izračunali koliko neutrina biva proizvedeno prilikom fuzije. Nakon dve decenije rada, otkriveno je da je reč o nečem trećem i da su njihovi proračuni sve vreme bili tačni.

    Naime, postoje tri različite vrste neutrina: elektron-neutrino, muon-neutrino i tau-neutrino (obično označeni kao e-, mu- i tau-neutrino). Fuzija koja se događa u Suncu trebalo bi da proizvodi e-neutrine i to su neutrini koje su naučnici brojali. U to vreme, nije bilo sigurno da li neutrini imaju ili nemaju masu, i mnoge od formula u vezi sa njima bile su čisto teoretske.

    Prvi trag rešenja se pojavio 1987. godine, kada je praćenje neutrina oslobođenih u supernovi 1987a pokazalo da neutrino možda poseduje masu. Sledeći korak se dogodio 1998. godine, kada su merenja u Super-Kamiokande detektoru neutrina u Japanu pokazala da neutrini zasigurno imaju masu, i kada je ta masa izračunata. Ovo je omogućilo fizičarima da formulišu preciznije jednačine u vezi sa neutrinima, pomoću kojih su otkrili zanimljivu mogućnost: da neutrino, zbog nekih implikacija kvantne mehanike, ima sposobnost da oscilira između svoja tri različita oblika. Ovo znači da bi e-neutrino oslobođen iz Sunca mogao da postane mu- ili tau- neutrino pre nego što stigne do Zemlje.

    Konačno rešenje je postignuto 2002. godine, kada su naučnici iz Sadburi Neutrino Opservatorije u Kanadi eksperimentalno potvrdili oscilacije neutrina i izmerili fluks neutrina iz Sunca. Pokazalo se da su oko 35% neutrina koji dolaze iz Sunca e-neutrini, dok su ostali u mu- ili tau- obliku. Drugim rečima, Sunce kroz fuziju oslobađa tačno predviđenu količinu e-neutrina, ali najveći deo njih menja oblik tokom prelaza između Sunca i Zemlje. Kada su naučnici prvi put merili količinu neutrina iz Sunca, merili su samo e-neutrine, kojih nije bilo dovoljno...



    Tvrdnja : “Danas ljudsko stanovništvo raste za 2% godišnje. Ako su ljudi stari milionima godina, onda bi danas trebalo da postoje milijarde milijardi ljudi na svetu. Očigledno, svet mora biti mlad.”

    Odgovor : Skoro je neshvatljivo da neko može ozbiljno da pomene ovakav “argument”, ali on se sasvim ozbiljno pojavljuje u mnogim kreacionističkim izvorima. Ljudska populacija danas raste ogromnom brzinom zato što moderna medicina omogućava većini rođene dece da prežive i starima da žive duže. Poređenja radi, stopa rasta između 1800. i 1900. godine bila je 0,132%. U pređašnjoj istoriji, bila je još manja, a bolesti, ratovi i nesreće često su desetkovali stanovništvo (Crna Smrt je 1348. godine pobila jednu trećinu ukupnog stanovništva Evrope).

    Ukupna svetska populacija se procenjuje na 200-300 miliona ljudi oko 1. godine nove ere. Ukupna populacija je bila oko 508 miliona u 1650. godini što daje rast od 0,032% godišnje tokom tih hiljadu i po godina.

    Zanimljiva napomena 1 : Po Bibliji, Mojsije je vodio bar 600.000 ljudi kroz pustinju. Ako ovde primenimo kreacionističku logiku i zamislimo da je njihova populacija rasla stopom od 2% godišnje, danas bi trebalo na svetu da bude približno 6×1031, tj. šezdeset hiljada milijardi milijardi milijardi Jevreja.

    Zanimljiva napomena 2 : Neki kreacionisti insistiraju da je Biblija doslovno tačna i da su se događaji opisani u njoj zaista dogodili. Prema njihovim tvrdnjama, oko 2350. godine p.n.e. dogodio se Potop koji je preživelo samo osmoro ljudi u Nojevoj barci. Ako se Biblija prati dalje, oko 2150. godine dolazi do gradnje Vavilonske kule i razlaza svih nacija i jezika na svetu (pre toga je postojao samo jedan jezik).

    Populacioni rast od 2% godišnje je ogroman, i nikada nije viđen ranije u istoriji čovečanstva sve do danas. Međutim, uzmimo da je čovečanstvo raslo ovom stopom u Nojevo doba. To bi značilo da je u doba izgradnje Kule na svetu ukupno postojalo oko 420 ljudi, od kojih bi 200 bilo mlađe od deset godina. Znači, Vavilonsku kulu je gradilo maksimalno 220 odraslih ljudi (i to ako su svi živi odrasli ljudi na svetu u to vreme učestvovali u gradnji Kule).



    Tvrdnja : “U Teksasu, blizu mesta Paluksi, nađeni su tragovi dinosaurusa neposredno pored tragova čoveka. Ovo dokazuje da su ljudi i dinosaurusi živeli u isto vreme!”

    Odgovor : Paluksi tragovi se sastoje od niza tragova teropoda, troprstih dinosaurusa čiji su potomci preživeli do danas u obliku ptica. Pored ovih tragova, nalazi se nekoliko tragova koje je erozija proširila, i koji na prvi pogled liče na tragove gigantskog čoveka.

    Prva grupa koja je ispitala ovaj nalaz je bila, ironično, grupa kreacionista sa Loma Linda univerziteta (tim su činili Berni Njufeld, Lionard Brend, i Art Čedvik). S obzirom da su poznavali osnove geologije, ova trojica, iako kreacionisti, zaključili su da to nisu “ljudski tragovi”, već da je reč o udubljenjima koje je izazvala erozija. Takođe, za nekoliko tragova se ispostavilo da su isklesani od strane lokalnih farmera, koji su tada zarađivali novac od turista što su dolazili da vide tragove.

    Paluksi tragovi su ušli u žižu kreacionističke javnosti nakon što ih je posetio čuveni kreacionista Karl Bou (Carl Bough), početkom osamdesetih. Bou je ne samo ustvrdio da su tragovi sasvim sigurno ljudski, već je u njihovoj blizini našao i dva fosilizovana “ljudska zuba”, fosilizovani “prst”, i još mnogo dodatnih tragova za koje ni prethodne ekspedicije nisu znale.

    Nakon njegovih izjava, kreacionisti su požurili da objave knjige i filmove o Paluksi tragovima kao čvrstim dokazima koegzistencije ljudi i dinosaurusa. Među najznačajnijima, Pol Tejlor je objavio film pod nazivom “Stope u kamenu”, a Džon Moris je znatno popularizovao knjigu zasnovanu na ovim tragovima koju je ranije napisao njegov otac, Henri Moris (“The Genesis Flood”). U nekim kreacionističkim knjigama su se čak pojavile i falsifikovane slike savršenih otisaka ljudske noge (sa svih pet prstiju, vidljivim oblikom stopala i petom), kakvih nema nigde na Paluksiju.

    Nažalost, Bauovo znanje geologije i paleontologije bilo je nedovoljno. Ispostavilo se da su Bauovi ostaci obično kamenje, osim fosilizovanih zuba, za koje se ispostavilo da su riblji . Neki od Bauovih “tragova” bili su obična udubljenja izazvana erozijom, dok su drugi bili ista ona proširenja tragova dinosaurusa koje je našla još prva kreacionistička ekspedicija sa Loma Linde. Fosilizovani tragovi imaju niz tipičnih karakteristika, koje su sve bile prisutne na tragovima dinosaurusa u Paluksiju, ali koje nisu prisutne na ljudskim tragovima.

    Geolozi koji su obavili analizu, u oktobru 1985. godine pozvali su tadašnje najveće kreacioniste i pokazali im svoje dokaze. Dokazi su bili toliko jasni i neopozivi, da su kreacionisti priznali grešku, što je inače nečuvena stvar. Tejlor je u roku od nekoliko dana prestao da prodaje svoj film, a Moris je nekoliko meseci kasnije prestao sa prodajom knjige (zlobnici kažu da se to desilo nakon što su rasprodane kopije koje je imao na lageru).

    Nijedna kreacionistička organizacija danas više ne tvrdi da su Paluksi tragovi stvarni. Naprotiv, neki kreacionisti i organizacije (uključujući i jednu od najvećih, Answers in Genesis) pominju Paluksi tragove na svojim listama argumenata koje kreacionisti ne treba da koriste.



    Tvrdnja : “U formacijama kod Paluksija su nađeni zubi nekog dečaka ili devojčice, neposredno pored tragova dinosaurusa. Urađena je analiza tih zuba, poprečni preseci, elektronska mikroskopija, i nedvosmisleno je potvrđeno da su u pitanju zubi ljudske dece.”

    Odgovor : Jedna od Paluksi tvrdnji Karla Baua (za druge detalje o Paluksiju vidi ovde) je da su pored tragova nađeni i mlečni zubi koji su pripadali ljudskoj deci.

    Analiza ovih zuba je zaista urađena, u tri različite laboratorije. Sve tri laboratorije su potvrdile da se radi o ribljem zubu. Jedna od laboratorija je čak uspela da identifikuje i verovatnu vrstu, apiknodont (apycnodont).

    Uveren da naučnici nisu u pravu, Bau je odneo zube u Nacionalni Muzej Prirodne Istorije da ih tamo pogledaju stručnjaci. Tamo su zubi opet označeni kao riblji, ali je Bau saznao da su riblji zubi često slični ljudskim. Ovo je za njega bilo dovoljno da smatra da su identifikacije i dalje pogrešne, pa je poslao zube na dodatne analize.

    Mikroskopska analiza elektronskom mikroskopijom je izvedena na poprečnim presecima Bauovih zuba. Ova analiza definitivno pravi razliku između ljudskih i ribljih zuba, pošto je struktura drugačija i pošto ljudski zubi sadrže gleđ koju ribe nemaju. Analizu je izvršio Dejvid Menton, sa Medicinskog Fakulteta Univerziteta u Vašingtonu. Menton je ubeđeni kreacionista i član upravnog odbora Instituta za istraživanje stvaranja (ICR), najveće američke kreacionističke organizacije.

    Mentonova analiza je nedvosmisleno pokazala da su zubi nađeni kod Paluksija riblji, i da su šanse da se radi o oštećenim ljudskim zubima krajnje male. Jedan od navećih kreacionista u Americi je obavio analizu i ustanovio da je nalaz lažan!

    Bau, međutim, i dalje nije hteo da odustane: njegove knjige su postale hit među američkim kreacionistima i pozivi da drži predavanja su pljuštali kao kiša. Insistirajući da zub mora da bude ljudski, poslao ga je na još jedan konačni test: imunološku analizu koja upoređuje samu strukturu kolagena, proteina koji vezuje zub u celinu. Uzorci su takođe poslati i na mikrografiju, analizu fine strukture koja se razlikuje u ljudskim i ribljim zubima.

    Rezultati ovih istraživanja su stigli u decembru 1988. godine, i bili su nedvosmisleni. Imunoanaliza nije uspela, pošto u uzorku nije ostalo dovoljno proteina. Mikrografija je, međutim, pokazala strukturu tipičnu za ribe, koja se kod ljudi nikada ni pod kojim uslovima ne može pojaviti.

    Bau je konačno kapitulirao 28. februara 1989, nakon što je dve godine proveo izvlačeći novac od naivnih kreacionista. U seminaru održanom na taj dan, Bau i njegove kolege su priznale da su zubi riblji, i proveli su ostatak večeri hvaleći sami sebe kako je ovo, eto, dokaz da su i kreacionisti u stanju da prihvate naučne dokaze kada oni idu protiv njih. Kada se postavilo pitanje zašto su Bau i njegova grupa stalno govorili kako sigurno znaju da su zubi ljudski i pored toga što im je svaki test govorio da nisu, jedan od glavnih Bauovih saradnika, Don Paton, je priznao da su celo vreme mislili da ih naučnici lažu, i da nisu hteli da odustanu od ideje dok nisu iscrpli sve moguće izvore. Dakle, Bau i Paton su unapred odlučili da se radi o ljudskom zubu, i nisu bili spremni da odustanu od toga dok im baš svaki mogući test nije pokazao da nisu u pravu! Fantastično.

    Napomena : Autorima ovog sajta je veoma zanimljiva ova tvrdnja, direktno preuzeta sa jednog kreacionističkog sajta na srpskom jeziku:

    http://www.cps.org.yu/Cks7/cks702.html.

    Putevi propagande su čudni, ali ovo je zaista neverovatan slučaj: da čovek veruje da je svaki test potvrdio njegov zaključak, iako je svaki test negirao taj zaključak, i da i dalje ponavlja ovu priču, petnaest godina nakon što su i njeni originalni autori priznali da ona nije istinita. Možemo ovo uzeti kao ekstremnu ilustraciju do koje mere su kreacionisti spremni da na licu mesta, bez ikakve provere, poveruju u bilo šta što naizgled podržava njihove "teorije".


    Nastaviche se

Strana 3 od 26 PrvaPrva 1234513 ... PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. Alfa mužjak, ili teorija popišanog grma
    Autor memento u forumu Muška kafana
    Odgovora: 21
    Poslednja poruka: 22.02.2019, 15:23
  2. Jedna mala ljubavna teorija
    Autor WEISHAUPT u forumu Ljubav
    Odgovora: 47
    Poslednja poruka: 10.06.2011, 22:50
  3. Zeitgeist the movie - teorija(e) zavere ili...?
    Autor Leonard Peltier u forumu Film i pozorište
    Odgovora: 11
    Poslednja poruka: 23.07.2010, 14:39
  4. Teorija revolucije...
    Autor memento u forumu Filozofija
    Odgovora: 5
    Poslednja poruka: 15.02.2010, 22:16
  5. Nova teorija o tome kako su građene egipatske piramide
    Autor HLEBmaster u forumu Nauka i tehnologija
    Odgovora: 0
    Poslednja poruka: 30.06.2007, 19:21

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •