Mislim da za sreću treba biti spreman, otvoren, konstantno i vrlo svesno usmeravati svoje misli i osećanja baš u tom pravcu.
Kažu da se čoveku najčešće dešava ono što misli, njegova raspoloženja reflektuju se na njegovu okolinu, i to mu se vraća kao bumerang.
Večito nezadovoljne osobe uvek će naći razlog da kukaju, da se žale na zlu sudbinu... Postoji i vrlo prisutan sindrom (posebno kod žena) "večite žrtve", koja prosto nameće taj stav o sebi, a i sama je često ubeđena u to da ona u stvari ne živi, nego se "žrtvuje" za decu, za muža, za domaćinstvo, za sve što je okružuje. Ukoliko ne nailazi na opštu i stalnu zahvalnost okoline, a naravno da to okolini uglavnom ide na živce, eto razloga za nove žalopojke o žrtvi koja se ne ceni adekvatno... Isti taj život neka osoba može živeti sa najiskrenijim osmehom na unama. Sreća je i pitanje izbora.
Postoji i verovanje u to da je neko naprosto "rođen pod srećnom zvezdom", da mu se svaka pozlati, i sl. Možda se samo treba zapitati zašto je to u stvari tako...
Potruditi se da ružičaste naočari ne služe obavezno za zezanje i sprdnju, treba proviriti ponekad i kroz njih, možda dobijemo ideju kako bi realno mogli postići takvu sliku pred očima...
Jedna danska poslovica kaže da "Sreća zastaje pred vratima da dozna da li je opreznost unutra". Da bi dostigli sreću, potrebno je i truda, a i hrabrosti. Koliko nas je puta strah od rizika sprečio da se u nečemu okušamo, da nešto radikalno promenimo, da ispunimo neku svoju želju, neki san?
Nije toliko važno da li će nas sustizati neke srećne slučajnosti, koliko je uživanje u postignutim rezultatima svog činjenja jedan konstantan razlog za sreću. Zato je sigurno da ne treba sedeti skrštenih ruku i kukumavčiti... I najmanje promene unose svetlost u sivilo...
Moja neka definicija bi bila da je srećan onaj čovek koji sam, vrlo svesno gradi svoj život, i živi u skladu sa svojim izborima.