Džejms Daglas Morison (engl. James Douglas Morrison) je bio američki pevač, tekstopisac, pisac i pesnik. Rođen je u Melburnu, Florida 8. decembra 1943, a umro je 3. jula 1971. u Parizu. Bio je pevač i vođa rok grupe Dors i smatran je za jednog od najharizmatičnijih pevača u istoriji rok muzike. Takođe je i autor nekoliko knjiga pesama, kratkih dokumentarnih filmova i ranih muzičkih spotova. Morisonova smrt u 27. godini je zaprepastila njegove obožavatelje. Okolnosti njegove smrti i tajna sahrana su bile predmet beskrajnih glasina i igrali su značajnu ulogu u mistici koja nastavlja da ga okružuje.Škotskog porekla, Morison je bio sin admirala Džordža Stivena Morisona i Klare Klark Morison, koji su se upoznali na Havajima, gde je tada Stiv Morison, tada zastavnik, bio stacioniran.
1943. trudna Klara Morison se preselila u Klirvoter, Florida da živi sa svekrom i svekrvom, dok je Stiven obučavan za pilota u obližnjoj bazi mornarice Sjedinjenih Država. Kada je njegova pilotska obuka bila završena, u proleće 1944, krenuo je da služi na Pacifičkom frontu za vreme Drugog svetskog rata. Klara je ostala na Floridi sa tek rođenim sinom. Vremenom, Morison je dobio mlađu sestru Anu i brata Endija.
Kao što bi se očekivalo u vojničkom domu, Morisonovi otac i deda su bili strogo disciplinovani. Ali Morison je pripovedao, sa malo ironije, da kada je njegov otac bio kod kuće, Klara je bila ta koja je bila admiralov zapovednik.
Prema Morisonu, jedan od najznačajnijih događaja u njegovom životu se desio 1947. tokom porodičnog putovanja u Novi Meksiko. On je taj događaj opisao ovako:
"Prvi put sam otkrio smrt... Ja i moja majka i otac, i moja baba i deda, smo se vozili kroz pustinju u zoru. Kamion sa Indijancima je udario u kola ili tako nešto. Bilo je Indijanaca razbacanih po putu, krvareći do smrti. Ja sam bio samo dete, tako da sam ostao u kolima, dok su moj otac i deda otišli da provere to. Nisam video ništa... Sve što sam video je bila čudna crvena boja i ljudi kako leže unaokolo, ali sam znao da se nešto desilo, zato što sam mogao da iskopam vibracije ljudi oko mene i odjednom sam osetio da ni oni ne znaju šta se dogodilo više nego što sam ja znao. To je bio prvi put da sam osetio strah... i osetio sam u tom trenutku da su duše tih Indijanaca, možda jednog ili dvojice, kretale unaokolo i da su sleteli u moju dušu, a ja sam bio poput sunđera, spreman da sedim tamo i upijam".
To ga uverenje neće napustiti do smrti, čak i u pesmi Peace Frog sa albuma Hotel Morison opisuje to iskustvo.
Oba Morisonova roditelja su tvrdili da se taj događaj nikada nije desio. U mnogim svojim komentarima o tom događaju, Morison je tvrdio da je bio toliko potresen zbog nesreće da su mu čak roditelji rekli da je imao ružan san, da bi ga smirili. Bez obzira da li je događaj bio stvaran, zamišljen ili isfabrikovan, Morison se držao toga i ponavljao je činjenice o toj slici u svojim pesmama, poemama i intervjuima.
Morison je maturirao u gimnaziji Džordž Vašington u Aleksandriji, Virdžinija, juna 1961. Prateći njegovog oca, cela porodica se preselila u južnu Kaliforniju avgusta iste godine. Džim je još jednom poslat da živi sa babom i dedom u Klirvoteru, gde je pohađao koledž Sankt Petersburg. Premeštaj je imao ekonomskog smisla pošto je Morisonov otac nastavio da živi na adresi svojih roditelja, uobičajeno rešenje za one koji su radili u vojsci.
Ali život sa strogim trezvenjačkim starcima je bio težak za Morisona koji je voleo alkohol. Kasnije se prebacio na Državni univerzitet Floride, koji je pružao dobru nastavu, ali je bio predalek za razumljiv premeštaj. Morison se zato preselio bliže kampusu univerziteta, gde je, vremenom, postao cimer Džordža Grira i pojavio se u školskom filmu.
Januara 1964, uprkos roditeljskim prigovorima, Morison se konačno uputio u Los Anđeles, gde je nastavio svoje nezavršeno studiranje na UCLA, upisavši se na studije filma.
Umetnički koreni
Pošto mu je otac bio mornarički oficir, Morisonovi su se često selili. To je za posledicu imalo da je Džimovo rano školovanje bilo stalno prekidano dok se premeštao iz škole u školu. Ipak, pokazao se kao inteligentan i sposoban đak posvećen časovima literature, poezije, religije, filozofije i psihologije, među ostalim, Morisonova sklonost za akademskim poslovima je pod velikom senkom njegove reputacije odmetnika i hedoniste, ali ova interesovanja su se jasno odrazila u njegovom razvoju kao pesnika i od velike su važnosti za razumevanje njegove vizije muzičkih nastupa ukopčanih sa elementima pozorišta.
Biografi su konstano ukazivali na pisce i filozofe koji su uticali na Morisonovo razmišljanje i ponašanje. Još dok je bio tinejdžer, Morison je otkrio rad filozofa Fridriha Ničea. Takođe je bio privučen simbolističkim pesnicima iz 19. veka najviše engleskim pesnikom Vilijamom Blejkom i francuskom pesnicima Šarlom Bodlerom i Arturom Remboom. Bitnički pisci, kao na primer Džek Keruak, su takođe imali jak uticaj na Morisonove poglede i načine izražavanja. Morison je bio nestrpljiv da iskusi život opisanom u Keruakovoj knjizi Na drumu (On The Road) i uradio je to. Takođe je bio privučen francuskim bitničkim piscem Lujom Ferdinandom Destušom, poznatijim pod imenom Selin. Selinova knjiga Putovanje do kraja noći (Journey to the End of the Night) i Blejkovo Predosećanje nevinosti (Auguries of Innocence) odjekuju kroz Morisonovu ranu pesmu Kraj noći (End of the Night). Morison je čak upoznao i sprijateljio se sa Majklom MekKlurom, vrlo poznatim bitničkim pesnikom koga je cenio. MekKlur je uživao u Morisonovim stihovima, ali je još više bio zadivljen njegovom poezijom i ohrabrivao ga je da razvija svoje umeće.
Morisonova vizija umetnosti i psihologije predstave je bilo obojeno radovima dramskog pisca Antonina Artoa, tvorcem Pozorišta i njegove zamene (Theater and its Double) i Živim pozorištem Džulijen Bek.
Ostali radovi su povezani sa religijom, misticizmom, antičkim mitom i simbolikom su bili od stalnog interesa, posebno Heroj sa hiljadu lica (Hero With a Thousand Faces) Džozefa Kembela. Zlatna grana (The Golden Bough) Džejmsa Frejzera je takođe postala izvor inspiracije i oslikana je u uvodnim redovima pesme Ne dotaći Zemlju (Not to Touch the Earth).
Morison je posebno bio privučen mitovima i religijom Indijanaca. Još dok je bio u školi, njegova porodica se preselila u Novi Meksiko, gde je mogao da vidi neka mesta i artefakte važne za Indijansku kulturu. Ova zanimanja su bila izvor mnogih veza sa stvorenjima i mestima, kao što su gušteri, zmije, pustinje i drevna jezera koji se pojavljuju u njegovim pesmama i poeziji. Radnje indijanskih šamana u bile ugrađene u neke Morisonove pokrete na sceni.
Sa Dorsima
Slika Džima Morisona na omotu albuma The Best of the Doors
1965. nakon diplomiranja filma na UCLA, Morison je vodio boemski život na obližnjoj plaži Venecija. Zbog režima sa malo hrane i mnogo LSD-ija, 1966, nekada punačak Morison se oblikovao u boga roka učinjenim besmrtnim u čuvenoj seriji crno-belih slika koje je snimila Džoel Brodski. Poznata pod imenom sesija Mladog lava, uključivala je kultnu pozu razapetog Hrista, koja je bila na omotu ploče Best of the Doors (Najbolje od Dorsa).
Morison je zapanjio kolegu sa UCLA Reja Manzareka čitanjem svojih stihova za Moonlight Drive (Vožnju na mesečini) i njih dvojica su osnovali Dorse. Uskoro im se pridružio bubnjar Džon Densmor. Gitarista Robi Kriger je primljen na Densmorovu preporuku i odmah je dodat u postavu.
Ime Dors (Vrata) dolazi od imena knjige Oldusa Hakslija Vrata opažanja koje je pozamljeno iz citata Vilijama Blejka: "Kada se vrata opažanja očiste, bilo koja stvar će se pojaviti čoveku onako kako jeste, beskrajna". Vrata se mogu smatrati kao prelaz između dva sveta; ne znaš šta se dešava u drugom svetu ako ne pređeš prelaz. Kako je Morison to iskazao: "Postoje poznate i nepoznate stvari, a između njih su vrata".
Zvuk Dorsa je bila značajna novina, kojom je dominirao Morisonov dubok, zvučan bariton protiv Manzarekovih klavijatura, Krigerovog gitarskog stila pod uticajem flamenka i klasike i Densmorovog tečnog udaranja u bubanj. Dorsi su bili jedinstveni jer nisu imali bas-gitaru u postavi. Manzarek je obezbeđivao bas na tek izdanim Fenderovom bas-klavijaturama. Iako su Dorsi snimali sa bas gitaristom, na koncertima su se pojavljivala njih četvorica.
Što se tiče stihova, Dorsi su razvili novu podlogu za muziku, sa Morisonovim kopleksnim, punim iluzijama stihovima koji su istraživali teme poput seksa, misticizma, droga, ubistva, ludila i smrti. Iako je Morison poznat kao onaj koji je pisao tekstove za grupu, to nije sasvim tačno, jer je on uvek bio na mukama da se izrazi. Značaj doprinos što se tiče stihova je dao Kriger, koji sam ili uz zajedno sa Morisonom napisao neke od najvećih pesama grupe, ukljućujući Light My Fire i Touch Me.
Morisonovo i Manzarekovo studiranje filma se brzo iskoristilo. Decenije pre nego što će video-spotovi postati uobičajenost, Morison i Dorsi su snimili promotivni fim za Break On Through koji je bio njihov prvi izdani singl. Spot je bio prost, ali profesionalno urađen. Sadržao je sva četiri člana grupe dok izvode pesmu na zatamljenoj sceni sa naizmeničnim kadrovima i krupnim planovima izvođača dok je Morison izgovarao tekst. Morison i Dorsi su nastavili da prave inovativne spotove, uključujući one za Unknown Soldier (Nepoznati vojnik) i People Are Strange (Ljudi su čudni).
Dorsi su prvi put primećeni na nacionalnoj sceni u proleće 1967, nakon potpisivanja za Elektra Rekords. Singl, koji je napisao Kriger, bila je hit juna 1967. Tri meseca kasnije, Dorsi su se pojavili u Šou Eda Salivana, popularnoj emisiji nedeljom uveče koja je predstavila mladog Elvisa Prislija, a kasnije i Bitlse Americi.
Izdavanjem drugog albuma Strange Days (Čudni dani), Dorsi su postali jedan od najpopularnijih rok bendova u SAD. Njihova mešavina bluza, džeza i roka sa primesama psihodelije nikada ranije nije bila čuna. Repertoar Dorsa je uključivao originalne pesme i karakteristične obrade, kao što su nezeboravna obrada Alabama Song (Pesma o Alabami) Bertolda Brehta i operete Kurta Vila Rise And Fall City of Mahagonny (Uspon i pad grada Mahagonija). Četvorka je takođe uspostavila novo tlo za rok muziku njihovim daljim radovima, uključujući čuvene pesme The End (Kraj) i When a Music's Over (Kada se muzika završi) i proširenu svitu koju su svirali na koncertu Celebration of Lizard (Slavljenje Guštera).
Krajem šezdesetih, pritisak života pop zvezde je počeo da uzima danak nad Morisonom i nekada vitak pevač je počeo da se goji zbog svog intezivnijeg pijančenja. Iako ga omot albuma iz 1970. Absolutely Live prikazuje kao doteranog, sveže obrijanog u kožnim pantalonama, ta fotografija je zapravo bila slikana 2 godine ranije. Za vreme turneje na kojoj je album snimljen, Morison je bio kilograma teži. To je bilo za vreme dok je pokušao da pobegne od imidža kralja guštera, pustio je bradu i počeo je da nosi obične široke pantalone i majice.
Morison je živeo slavno po često ponavljanom citatu Vilijama Blejka: put razuzdanosti vodi ka palati mudrosti. Čak i pre stvaranja Dorsa, uzimao je velike količine LSD-ja, ali se ubrzo po stvaranju grupe prebacio na alkohol, koji je počeo da pije u velikim količinama i govoreno je da je učestvovao je u raznim bahanalijama. Nekada je dolazio na snimanja pijan (može se čuti njegovo štucanje u pesmi Five to One (Pet na jednog). Na kraju mu je to uzelo danak.
Tokom koncerta u Majamiju 1969, pijani Morison je optužen i naknadno osuđen zbog nepristojnog ponašanja i navodne javne golotinje. Taj događaj je rezultovao sa mnogo negativnog publiciteta i otkazivanja mnogih zakazanih koncerata.
Zbog Morisonove kazne, Dorsi su počeli da menjaju pravac uspešnim izdavanjem albuma Morison Hotel. Album je sadržao mnogo gitarskog, orijentisanim bluzom zvuka i primećivalo se da se grupa vraća njihovim bluz korenima. U to vreme su imali samo hrpu Morisovih tekstova koji su napisani u ranim danima grupe i koji su obezbeđivali većinu materijala za prve tri ploče.
Nakon poduže pauze, grupa se ponovo okupila da bi snimila krajem 1970. da bi snimila ono što će se ispostaviti kao zadnja ploča sa Džimom Morisonom, L.A. Woman (Žena iz Los Anđelesa). Ona je učvrstila povratak grupe svojim muzičkim korenima i uključivala je pesme koje će ubrzo postati jedne o njihovih najpopularnijih, uključujući naslovnu pesmu, Texas Radio and the Big Beat i ep Riders on the Storm.
Album L.A. Woman je takođe svedočio o drugoj većoj promeni u karijeri grupe. Ubrzo nakon što je počelo snimanje, producent Pol Rotčild, koji je nadgledao sve ljihove ranija snimanja, je napustio projekat, a dugogodišnji inženjer Brus Botnik je došao kao zamena i uradio je album za koji su mnogi obožavaoci mislili da je ljihov najbolji od debija 1967. Album je takođe pokazao rastuću zrelost Morisonovog pevanja; neki od njegovih vokala su snimljeni u sobama za odmor studija Dorsa, zahvaljujući njihovoj odličnoj akustičnosti, što se posebno tiče kvaliteta odjeka.
Među Morisonovim poznatijim nadimcima su Mr. Mojo Risin', anagram njegovog imena i Kralj guštera iz stiha ljegove čuvene poeme Celebration of the Lizard, dela koji se pojavio na albumu Dorsa iz 1968. Waiting for the Sun (Čekanje Sunca), a koji je snimljen u završenom obliku na albumu Absolutely Live.
Poezija i filmovi
Kao prvo i najbitnije, Morison je video sebe kao pesnika. On je počeo da piše još dok je bio u školi, noseći sveske sa sobom gde god da je išao, beležeći svoje misli i zapažanja. Nastavio je sa tom navikom do kraja života. Posebno je bio zaljubljen u pesnike kao što su Rembo i Bodler koji su postali poznati pesnici još dok su bili mladi. Na koledžu. On se interesovao za pozorište, film i kinematografiju. Ovi mediji su omogućili opipljivu prezentaciju ili okruženje za njegove reči i omogućili su da ikone i simboli koji su ispunjavali njegov rad budu vidljivi. Morison, uvek nestrpljiv da savlada svaki predmet koji preuzme, je govorio pozitivno o istoriji filma. Zato što je taj medij bio toliko nov, svaki student je mogao da zna skoro isto koliko je i njegov profesor znao. Ovaj kvalitet se činio Morisonu kao velika stvar i on je to video kao otvoren poziv za kreativnost.
Iako je Morison bio dobro poznat pevač i pesnik, nailazio je na probleme kada je tražio izdavača za svoju poeziju, posebno za tip poezije koje je želeo da izda nego pesme koju su već imale svoju publiku. Morison je želeo da njegova poezija bude shvaćena ozbiljno, ne zapakovana u proste pop pesme, kao što su veći izdavači želeli. Nakon mnogo razmatranja i pomoći pesnika Majkla MekKlura, Morison je uspeo da izda dve knjige The Lords / Notes on Vision i The New Creatures. Obe knjige su bile posvećene Pameli Suzan (Kurson). Ovo su bile jedine dve knjige koje su izdate za Morisonovog života.
Mnogo kasnije su uzdana dva posthumna izdanja poezije, a njih je odabrao i priredio Morisonov dobar prijatelj, fotograf Grenk Liskijandro. Prva knjiga Izgubljenih pisanja Džima Morisona (The Lost Writings of Jim Morrison) je naslovnjena Divljina (Wilderness) i za vreme svog izdavanja 1988. je postala bestseler. Druga knjiga, naslovljena Američka noć (The American Night), izdana 1990, je takođe bila uspeh.
Samo jednom prilikom je Morison snimio svoje recitovanje poezije u studiju. Legenda kaže da je snimak zabeležen decembra 1970, na njegov 27. rođenjdan. Nekoliko godina kasnije, traka je pronađena i 1978. preostali Dorsi su se okupili i snimili muzičku podlogu za nju. Rad je izdan pod imenom Američki molilac i stiao je do mesta 54 na muzičkim top-listama.
Morison je imao malo prilika da isproba svoju strast za film pre svoje smrti. Njegov najpoznatiji, ali retko viđen pokušaj je HWY, projekat koji je započeo 1969. Morison je finansirao projekat i osnovao je svoju producentsku kompaniju da bi obezbedio potpunu nezavisnost svog rada. Film je više bio umetnički film neko komercijalni pokušaj, a Morison je glumio stopera koji je postao ubica i kradljivac kola. Isti ili vrlo sličan lik je nagovešten u pesmi Riders On The Storm. Film pokazuje uticaj ostalih producenata nezavisnih umetničkih filmova kao što su Vorhol, Antonioni, Godard i Enger.