Gotfrid Vilhelm Lajbnic
Prikaz rezultata 1 do 2 od ukupno 2
  1. #1

    Gotfrid Vilhelm Lajbnic

    Gotfrid Vilhelm Lajbnic (Gottfried Wilhelm Leibniz) rođen je 3. jula 1646. godine u Lajpcigu (Lipicama, nekadašnjm središtu polapskih Slovena, kasnijih Lužičkih Srba). Vodi poreklo, prema sopstvenoj izjavi, od slovenske porodice Ljubenić (Lubeniecs), koja je u njegovo vreme bila jako rasprostranjena po Češkoj i Poljskoj. Ali još njegov pradeda je bio nastanjen u Nemačkoj, a otac mu je bio sasvim ponemčen.
    Otac mu je bio pravnik, da bi kasnije postao profesor moralne filozofije u Lajpcigu. Umro je kada je Lajbnicu bilo šest godina. Međutim, i pored tog hendikepa, Lajbnic je pokazao izuzetno napredovanje u školi, kao i uopšte u sticanju novih znanja. Važio je za čudo od deteta (Wunderkind). U zaostavštini svoga oca ostalo je mnoštvo knjiga koje je ptrosto gutao, a latinske pisce je “dešifrovao” i pronalazio put da ih razume (otprilike na način kako su “čitani” hijeroglifi). Posebno su ga zanimale logika i poetika, a već pri kraju nižeg stepena školovanja zanimao se pronalaskom jednog univerzalnog logičkog jezika. U to vreme su ga inetresovali i skolastički pisci, tako daje još kao dete ušao u njihovu filozofiju.
    U šesnaestoj godini upisuje univerzitet u svom rodnom mestu. Izabrao je prava da bi sebi osigurao egzistenciju, ali osim pravnih predmeta prati i predavanja iz filozofije, posebno kod profesora Jakova Tomazija. Tek tada se upoznao sa delima novijih filozofa koji utiču na njega, posebno Dekart, i on ulazi u dilemu ili da pristupi njima ili da ostane pri svojim skolasticima. Lajbnic je, kako je kasnije pričao, kao petnaestogodišnjak šetao u jednoj šumici u Rozentalu (u blizini Lajpciga), i premišljao da li da zadrži supstancijalne forme ili da pristane na mehaničku teoriju, dok se naposletku nije odličio za ovo poslednje. Posledica ove odluke bila je da se Lajbnic uskoro posvetio i detaljnim matematičkim studijama, pa ubrzo završava Euklidove elemente i nižu analizu. Više od toga se tada nije znalo u Nemačkoj, pa je svoje studije prava završio u dvadesetoj godini i kada je hteo da položi doktorat iz ove oblasti, odbili su ga da ne bi remetio pravila na fakultetu jer je bio “suviše mlad”. Stoga on odlazi u Altdorf gde sa velikim uspehom daje doktorat (disertacija mu je bila: De casibus parplexis in jure).
    Lajbnic je već bio izuzetno poznat i pred njim se otvarala sjajna akademska karijera u Altdorfu. Međutim njegova potreba za ličnim usavrševanjem i sticanjem novih znanja je bila ogromna. Želeo je da obuhvati sve znanje svoga doba kao i da aktivno utiče na svoje savremenike. Zbog toga odlazi prvo u Nirnberg gde se upoznao sa alhemistima i drugim mističarima, ali i Hristijanom Boinburgom, osobom koja je značajno uticala na njegov dalji život. Naime, Boinburg je bio nekadašnji ministar iz Majnca i uticajan kod tamošnjeg kneza, pa je preporučio Lajbnica knezu. Knez je mladog doktora prava primio u službu i odmah ga postavio za člana najvišeg revizionog zavoda. Tu Lajbnic ostaje oko dve godine, a onda, po nalogu kneza, odlazi u Pariz (1672.), a zatim u London. U Parizu se sreće sa Lujem XIV, gde mu predaje plan za osvajanje Egipta, želeći time da ambicioznom kralju odvrati pažnju od Evrope i nemačke carevine, koju je stalno uznemiravao. Ali mnogo važnije od njegovih diplomatskih i pravnih poslova, na ovom putovanju, bilo je to što se u Parizi (u koji se opet vratio iz Engleske) i Londonu upoznao sa dostignućima iz matematike i prirodnih nauka kao i svim značajnijim naučnicima u Evropi.
    U ovom periodu (do 1676.) Lajbnic je učinio svoj veliki pronalazak – rešenje problema infinitizemalnog računa, što ga je uvelo u vrlo neprijatnu prepirku oko prvenstva sa Njutnom. Međutim to je i doba njegovih velikih filozofskih ideja, tako da je Lajbnic relativno još vrlo mlad čovek (u dvadesetim godinama) već bio, kao i većina velikih genija, gotov sa svojim epohalnim idejama, samo što je te ideje, zrele i potpuno artkulisane, objavio tek dosta kasnije.Treba napomenuti da se u ovom periodu Lajbnic uspeo susresti u Holandiji sa Spinozom. Spinoza mu je tom prilikom dao na čitanje i svoju Etiku u rukopisu.
    U to vreme se odaziva pozivu hercoga Fridriha od Hanovera, koga je upoznao ranije u Majncu i s kojim je bio u stalnoj korespondenciji, pa se preseljava u Hanover 1676. godine, gde ostaje, s prekidima, čitavih četrdeset godina, sve do svoje smrti. U Hanoveru je Lajbnic postavljen na mesto dvorskog savetnika, a imao je i zadatak da nadgleda hercogovu biblioteku i piše istoriju vladarske porodice. Sporedni poslovi koje je obavljao i kojima se rado odazivao su bili diplomatske i političke prirode. Od diplomatskih misija u kojima je učestvovao, posebno je bila značajna ona kod austrijskog dvora, gde je bio vrlo dobro priman i gde mu je poveravano da literarno brani carstvo od Francuske, što je on i činio u više spisa u kojima je napadao frencuskog suverena Luja XIV.
    Sa hercogom Fridrihom i sa njegovim sinom Ernstom Avgustom Lajbnic je bio u prijateljskim vezama kao i sa Ernstovom suprugom Sofijom i njihovom ćerkom Sofijom Šarlotom, kasnijom kraljicom Pruske., kojoj je Lajbnic bio učitelj, i koja je do svoje smrti s potpunim razumevanjem pratila njegove filozofske ideje. Njenim uticajem je Lajbnic pozvan i na berlinski dvor, gde je osnovao 1700. godine berlinsku akademiju nauka, po obrascu Pariske, i postao njen prvi predsednik. Nešto pre toga je postao i bibliotekar u Volfenbitelu, gde je vladao jedan ogranak hanoverske vladarske porodice.
    Dok je bila živa njegova zaštitnica Sofija Šarlota, Lajbnicu u Hanoveru nisu smeli zameriti što je bio odaniji Berlinu nego njima, kojima je u prvom redu bio obavezan. Čim je ona umrla, tadašnji hercog Georg, docniji engleski kralj Džordž I, prema Lajbnicu zauzima sasvim drugačiji stav nego njegovi prethodnici, jer je u njemu video svog slugu i istoriografa, a ne velikog genija koji je njegovom dvoru u stvari činio čast. Zbog toga se Lajbnic klonuo dvora i imao je nameru da se preseli u Berlin. Međutim u Berlinu tada nije bila povoljna situacija za njega, i pritisnut intrigama putuje u Beč gde je ostao dve godine (od 1712. do 1714.). U Beču je postao dvorski savetnik i baron i mada je pokušao, nije uspeo da osnuje akademiju nauka. Slično mu se desilo i nešto ranije (1711.) u Petrogradu, posle susreta sa Petrom Velikim, koji ga je takođe visoko cenio postavivši ga za svog savetnika i odredivši mu velika primanja.
    Sve ovo se nije dopalo Džordžu I, koji je u međuvremenu postao engleski kralj, i kada se Lajbnic 1714. vratio u Hanover bio je od svog poslodavca oštro prekoren što je putovao bez odobrenog odsustva i što već jednom ne završi istorijsko delo o kući hanoverskoj, delo koje je bio dužan već četrdeset godina da napiše, pa mu je grubo zabranio da bilo gde putuje dok to ne uradi. U već pomenutom nesporazumu sa Njutnom, Džordž I je držao stranu svom novom podaniku, što je dodatno pogodilo Lajbnica koji je zato izmolio od kralja mesto dvorskog istoriografa u Londonu nadajući se da bi lakše mogao da parališe nepravdu koja mu je učinjena od londonskog učenog društva u prepirci sa Njutnom.
    Naravno da Lajbnic nikada nije dobio obećano mesto u Londonu, a njegova veličina i genijalonost, kojoj su se dvorjani nekad toliko klanjali, postala je predmet podsmeha. Izbegavan, morao je danju i noću pisati jedno besmisleno delo, koje je za njega, velikog tvorca nauka, bilo potpuno marginalno.
    Mučen godinama i reumatizmom, sasvim sam i bez prijatelja, 14. novembra 1716. godine umro je veliki Lajbnic. Kod kralja je bio pao u nemilost, dvoranima je bio pao veličina, popovi su ga proglasili za antireligioznog, pa ni njegov jedini naslednik nije umeo da se oduži ujaku. Njega nije imao ko da sahrani, niti su ga popovi hteli opojati, pa mu je mrtvo telo stajalo pune četiri nedelje i tek onda sahranjeno na nepoznatom mestu – u pratnji nije bilo nikog, a berlinska akademija nauka nije našla za potrebu da učini pomen svom osnivaču i prvom predsedniku.To sada čini redovno i sa dužnim poštovanjem.
    Opet sam ti u kafani, mene bez nje ništa nema
    Tu su moje lude noći, nikad nisam u samoći,
    Hej kafano, moja rano...
    Samo na www.VojvodinaCafe.rs - Muška kafana,
    Bircuz koji radi 25 sati dnevno!

  2. #2

    Odgovor: Gotfrid Vilhelm Lajbnic

    izvini, zanima me odakle si preuzeo ovaj tekst? treba mi za seminarski pa ako ti ne bi bio problem da mi odgovoris.... hvala unapred

Slične teme

  1. Gotfrid Ben (Gottfried Benn)
    Autor zosim u forumu Svetska poezija
    Odgovora: 5
    Poslednja poruka: 20.08.2013, 22:45

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •