Koliko puta ste se susreli sa nekim ko je studirao ili studira nesto sto ne voli ali eto roditelji su mislili da je to naj?
Koliko puta ste culi za zabrane roditelja da imas decka,da ides tu i tu,da radis to i to,da pazis da ovo da ono?
Roditeljska upozorenja mogu biti na mestu sve dok ne pocnu da prelaze u gusenje naseg identiteta...
Znam primer devojke,superodlikasice koja je obozavala hemiju i prirodne nauke uopce...Razmisljala je o tome da upise medicinu,mozda farmaciju ali majka je natera da upise ekonomiju...
Najveci problem su bili muskarci i intimni odnosi jer je ona (njena majka )napustila fax kad je ostala trudna s njom...Zabrane i pritisci da se i njoj tako nesto ne desi doveli su do toga da je ona stalno bila u strahu i nesto skrivala...
Danas ta devojka boluje od neizlecive bolesti koja se nedavno pojavila i doktori joj ne prporucuju trudnocu jer joj se moze pogorsati stanje...
I ja sama sam mogla biti zrtva ambicija uze i sire porodice i samo me specificna porodicna situacija osamostalila mozda isuvise rano da bih dopustila nekome da mi se mesa u zivot i zacrtane planove...
Kakav je vas stav i odnos prema ovom probelmu?
Da li ste sebe ikada uhvatili da razmisljate kako ce vase dete ovo i ono da radi,da studira?
Ja evo jos nemam decu ali priznajem da sma razmisljala o tome,ne sta ce studirati,ne s kim ce biti i slicno ali kako cu ih usmeriti ka svestranosti da...
Koje ce jezike uciti,koje sekcije,sportske aktivnosti,ljubav prema knjigama,sviranje instrumenata...
Istina dosta od ovih stvari sam sama ostvarila ali neke nisam usavrsila jer sam pocela suvise kasno i volela bih da moja deca pocnu ranije...
Ipak sigurna sam da ih necu terati ako sami ne budu hteli ili imali sposobnosti,talenta za nesto...