Do ruke mi je došao CD sa salašima Vojvodine.
Naravno, to su više-manje sve salaši, manje ili više otvoreni, ali svakako oni koji egzistiraju komercijalno.
I znate šta - filmići i slike su prelepi. Prosto, probude želju za onim salašarskim životom koji poznajem iz nekih pesama, nekih knjiga, nekih priča,...
Pa, dobro, kad mi baba i mater nisu ostavili jedan, dobro je što su se neki setili da za nas betonsku čeljad otvore koji. Eto zavaljujući preduzetnim ljudima, tu i tamo svratim u po koji. To, nažalost, uvek bude na par sati. Dugo već planiram da upriličim neki "salašarski vikend", ali prosto mi se do sad nisu tako nameštale.
Ali, u svom tom komercijalnom šarenilu, uglavnom izbegavam one salaše koji se više tako zovu nego što to zapravo jesu. Sve te nove, napucane kuće i stazice koje nisu 100 godina tabane mi ne pružaju onaj osećaj kao navrat-nanos skupljene stolice, okačene domaćice po zidovima, fenjeri i svećnjaci koji me vraćaju u detinjstvo.
Podelimo salašarske priče...