Verovatno sam jedna od retkih koja je imala tu čast da bude na pravom salašu.Domaćem što bi kazli.
Moji baba i deda su živeli na jednom do pre pet godina.Posle dedine smrti ujak je nastavio na vodi taj isti salaš i imao je mnogo planova,ali nije poživeo da ih obistini.
''Nema više starog
šardaka ni đerma
ni debelog lada
od bagrema.......''

Nadam se da moja braća neće dozvoliti da salaš kraj Tise presane da ''živi''.
Toliko uspomena je tamo.
Pola letnjeg raspusta sam provodila tamo kao klinka.Sve mi je bilo lepo,i da hranim krave iz ruke,da nosim male pačiće,penjem se po čardacima,....