I tako......nastavljam dalje....
Postoji jedno drevno proročanstvo među neukim domorodcima na džunglovitom svetu Nozama. I to proročanstvo je jedna od retkih pravih istina u univerzumu. To proročanstvo, grubo prevedeno, glasi ovako – ’’Kad sedmoro preživi smrt, kad zver iz ambisa povrati svoju staru slavu, kad zakon izgubi bitku, kad se greške isprave, i kad se nebeska bića ujedine, doći će naslednik trona, i vladar univrzuma će pasti, i usupiti tron onome, kome po pravu i pripada, a naslednik trona je taj.’’ – i to je jedna od najvećih istina. Mada, proročanstva nikad nisu sigurna, i niko ne zna šta budućnost nosi.
וןרטטמ
Pravda je stajao nasuprot zla bez lica. Te dve velike sile će se uskoro sudariti, i niko ne zna koja će pobediti. A oba bića su uverena u svoj trijumf nad drugim. ’’Ovo nije mesto za borbu između nas dvojice.’’ Reče pravda, a vazduh zatreperi, kao toplog letnjeg dana. ’’A što da ne?’’ reče biće bez lica ’’Ovo mesto je dobro kao i svako drugo.’’ ’’Ako se ovde budemo borili, nevini će stradati.’’ ’’Kao da je mene imalo briga.’’ ’’Znam da ti ne mariš, ali ja marim, i stoga...’’ i onda Pravda izgovori reč, koju je nemoguće zapisati bilo kojim pismom, i dva protivnika se nađoše na jednoj praznoj i pustoj planeti, u blizine koje nije bilo naseljenih svetova ’’Ovo je bilo nepotrebno trošenje energije Pravdo. I ti to znaš. Ovo ti je smanjilo šanse za pobedu.’’ ’’Možda. Ali je bilo vredno toga.’’ ’’Smešan si pravdo. Nikad ti nećeš biti pravi ratnik. Da bi bio pravi ratnik, moraš da budeđ zao.’’ ’’Ja nisam ni dobar ni zao. Ja sam red. Ja sam zakon. I borim se protiv svakog ko narušava ravnotežu, bio on dobar ili zao.’’ ’’Onda se bori protiv mene.’’ dva crna kratka štapa se stvoriše u rukama stvorenja. Ljubičaste munje ga obaviše. Pravda podiže svoj mač, i srebrnkasta svetlost ga obavi. Dva bića pojuriše jedno na drugo, i sudariše se uz snažan tresak, koji napravi krater na mestu na kom su stajali. Pravda skoči, i napade svom silinom, a biće bez lica se izmače, i udarac pogodi tlo. Pukotine se proširiše iz tog mesta na sve strane, kao paukova mreža. Zlo bez lica napade Pravdu svom snagom. Pravda se odbrani uspomoć svojeg mača. Ljubičaste i srebrne varnice prsnuše na sve strane. Zemlja ispod njih je pucala. Razdvojiše se, pa se ponovo sudariše, još silnije nego prošli put. Nijedna sila nije mogla da nadjaču drugu. Tlo poče da se raspada, i komadići polako počeše da lebde naviše. Stvarnost se savijala. Pravda se napregnu do svojih krajnjih granica, i ceo blesnu srebrnom svetlošću. Isto uradi i njegov protivnik, koji blesnu ljubičastom svetlošću. ’’Odustani Pravdo, i poštedi sebe patnje!’’ ’’Nikad! Pravda će pobediti! Ravnoteža će biti uspostavljena, a ti ćeš biti uništen!’’ ’’Samo se ti nadaj!’’ svet na kome su se borili se raspadao od siline borbe, od moći njihovih sudara. Nijedan od njih dvojice nije imao nimalo milosti za onog drugog, i obojica su napadala punom snagom.
וןרטטמ
Padao je težak pljusak, i nije bilo nikog na ulicama grada. Osim jednog bića. Sinji je brzim korakom hodao po sred bele linije asfaltirane glavne ulice. Znao je da je onaj kojeg traži u ovom gradu, ali ne i tačno gde. A grad je imao dvadeset miliona stanovnika. Zato je prosto šetao ulicom, znajući da će ga onaj koga traži osetiti pre ili kasnije, pa će se sam pojaviti. Uprkos pljusku, odeća koju je nosio Sinji je bila savršeno suva. A nosio je šešir širokog oboda i dugački kaput, sve u teget boji. Bio je bos. Iznenada, on oseti prisustvo... nečega. Pretpostavljao je da je to onaj koga traži, ali je svejedno bio na oprezu. Opreza nikad dosta, još jedna stvar kojoj ga je Iskra naučio. Kad kiša iznenada prestade, i nebo se razvedri, Sinji postade siguran da je onaj kojeg traži tu. ’’Pokaži se Sunčani.’’ Reče on ’’Nemoj da se kriješ. Znam da si tu.’’ I niotkuda se pojavi jedan celestial tamnog tena, zlatne kose, velikih krila boje sunca, i potpuno žutih očiju. Bio je otprilike iste visine kao Sinji. Nosio je samo obične farmerke i majcu kratkih rukava. I on je bio bos. ’’Zašto si došao ovde Sinji? Zašto me tražiš?’’ Sinji uzdahnu, spremajući se da kaže ono u šta mu Sunčani sigurno neće poverovati ’’Iskra se vratio.’’ Konačno progovori ’’On mi je naložio da te potražim.’’ ’’Lažeš. Iskra je mrtav.’’ Reče Sunčani nesigurno, i s nevericom u glasu. ’’Ako mi ne veruješ, pođi samnom, pa ćeš se lično uveriti. ’’ ’’Ovo je neka zamka. Šta zaista pokušavaš Sinji?’’ ’’Nije nikakva zamka. Govorim istinu.’’ ’’Kako je mogu da budem siguran u to? Ako sam nešto naučio za sve ovo vreme, to je da ne verujem nikome, osim sebi samom.’’ ’’Ako je tako, moraću da kažem Iskri da te lično potraži. Kad sam vidiš nosioca Čekića Koji Lomi Svetove, uvidećeš da govorim istinu.’’ Ovo je bio najjači argument koji je Sinji imao. On se okrete da ode, a Sunčani reče ’’Stani. Poći ću s tobom. Al’ ako si me prevario, zažalićeš, u to budi siguran.’’ ’’Dobro. Prati me.’’ I nestadoše.
וןרטטמ
Ognjeni se spusti na tlo. Nije mogao da leti u ovako jakoj snežnoj oluji. Nije shvatao kako Ledenica podnosi ovakve stvari, ali je pretpostavio da je za nekog kao što je Ledenica, ovo potpuno prirodno vreme. Možda čak i prijatno. Jedan jači nalet vetra obori Ognjenog s nogu. A potrebna je velika sila da bi se jedan celestial oborio s nogu.Ognjeni se pridiže, i ode do jedne pećine, s namerom da se skloni u nju dok ne prođe oluja. Na njegovu žalost, on nije znao dve stvari. Prva, da na ovom svet, snežna oluja večno traje, i nikad ne prestaje. A drugo, da neke od najopasnijih zveri ovoga sveta žive baš u pećinama. Ognjeni uđe u hladnu i prostranu kamenu pećinu. Zidovi su bili išarani nekim čudnim znakovima. Nije znao da su te znakove ostavili posetioci iz druge dimenzije, i da su ti znakovi bili opštepoznat znak za opasnost u toj dimenziji. Za veliku opasnost. Ognjeni zape dok je zalazio malo dublje u pećinu. On pogleda dole, i vide da je zapeo za kost. ’’Na ovom svetu nema ljudskih bića.’’ Pomisli on ’’Od čega su onda ove kosti?’’ On upali plamen u svojoj šaci koji osvetli pećinu. Bila je puna kostiju. U ovom trenutku, Ognjeni poče da se pita da li je bilo pametno ući u ovu pećinu. Rik iz dubina pećine, koji se odbijao o zidove pojačavajući se, popuno ga uveri da je to bila loša ideja. Iza njega se začu mala lavina. On se okrete, i vide da je ulaz zatrpan. Ostala mu je još samo jedna opcija-borba. On ceo buknu u plamenove. Znao je da je ova stvar moćna, ali će se ipak boriti. On nije kukavica.Biće koje je izašlo iz mraka, nije bilo baš onakvo kakvo je Ognjeni očekivao. Imalo je čovekoliku građu, ali je bilo veliko kao omanja kuća, najmanje pet metara visoko. Bilo je potpuno prekriveno belom dlakom, a sivi rogovi, nalik bivoljim su mu rasli iz glave na kojoj su bile male, duboko usađene crne oči i masivne čeljusti, sa gomilom dijamantskih zuba. Kao da to nije dovoljno, dugačke kandže od istog materijala, nalazile su mu se na svim prstime njegove četiri ruke, kao i na nogama. Dugačak rep, koji nije bio prekriven dlakom, je polako mahao levo-desno. Miris trulog mesa se širio iz usta zveri. Ognjeni podiže ruku, i baci jednu plamenu kuglu na stvorenje. Kugla se ugasi, istog trena kad pogodi stvora. Ovo nije bilo dobro. Polako, Ognjeni poče da se povlači, a zver polako nastavi da napreduje prema njemu.’’Gotov sam’’ pomisli on ’’Nema mi spasa.’’ I kako to obično biva, baš u tom trenutku, jedna ledenica dolete iz dubine pećine, i pogodi u glavu, izašavši na drugu stranu kroz mal ocrno oko. Stvorenje riknu, i pade mrtvo. ’’Pa, Ledenice,’’ reče Ognjeni ’’nikad mi nije bilo draže što te vidim.’’ Celestial izađe na svetlost koju je stvarala vatra Ognjenog. Bio je obučen, ili je bolje reći izgubljen, u belim krznima. Njegova koža je bila bleda, skoro bela, a njegova kosa, koja mu je dosezala do ramena je bila svetlija od snega. Oči su mu bile prazne, bez zenica, samo beonjače. Bio je slep. ’’Šta tražiš ovde Ognjeni? Ako mene tražiš, ja neću poći s tobom.’’ Progovori on glasom koji je zvučao kao snežna oluje, koja je besnela van pećine. ’’Iskra se vratio. Ponovo želi da organizuje sve od naše vrste. Vreme dolazi.’’ ’’Možda. Možda je istina to što govoriš, ali je ipak neću poći.’’ ’’Zašto? Ne razumem te. Zar me nisi čuo. Iskra se vratio. Onaj Iskra.’’ ’’Čuo sam te vrlo dobro. Ali ne želim da se vratim posle onoga što sam učinio. Oslepeo sam sebe zbog toga. I pobegao sam ovde u večni sneg i led zbog toga. I ne želim sad da se vratim.’’ ’’To je prošlost! Otad je prošlo više od deset hiljada života!’’ ’’Znam. Ali ja još nisam oprostio sebi.’’ ’’Pa oprosti! Zaboravi prošlost! Vrati se u sadašnjost! Vreme dolazi, i trebaju nam svo koje možemo da sakupimo! Zar ne razumeš to!’’ ’’Razumem vrlo dobro. Ali ja još nisam spreman. Moraš da me razumeš. Ja ne mogu da se borim ako stalno imam na umu moju grešku. Neću vam biti od koristi, samo ću vam smetati.’’ Ognjeni je shvatao. Ali je i dalje bio malo ljut na Ledenicu. Znao je kako je to nositi svoju grešku na duši, ali je takođe znao da moraš sebi oprostiti, ako su ti drugi oprostili. I da moraš nastaviti sa svojim životom. Ledinici su svi oprostili njegov čin, svi osim njega samog. I to ga je sprečavalo da se vrati, i da im pomogne u borbi. ’’Moraš oprostiti sebi. Iskra ti je oprostio. Ja sam ti oprostio. Magla ti je oprostio. Sad moraš i ti da uradiš to. Ne možeš ovako da živiš. Samo povređuješ samog sebe. Znam da te krivica izjeda, ali moraš to da pustiš. Uradio si nešto loše. Ali uradićeš nešto još gore ako nam ne pomogneš sada. Razmisli o tome.’’ Ledenica uzdahnu. I njegov dah se pojavi u vazduhu. Ne zato što je bio topliji od vazduha, već zato što se bio hladniji. On nije znao šta da učini. Lomio se, između krivice i odgovornosti. On zaklopi svoje slepe oči. Želeo je da može da vrati vreme, tu iluziju stvorenu verovanjem. Da ispravi svoje greške. Da otčini to što je učinio. Ali nije mogao. I onda odluči da učini ono što može da učini. Da se iskupi. On otvori oči. ’’Idemo Ognjeni. Pomoći ću vam. Jednom za svagda, da se ova priča završi.’’ Ognjeni se osmehnu. I Ledenica je znao da se osmehnuo, iako nije mogao da ga vidi. I onda, obojica nestadoše.
וןרטטמ
Gledati na svet naopačke je neprijatno. Posebno ako si obešen za jednu nogu o drvo. Upravo u ovakvoj situaciji je trenutno Vrani. Iako je lako mogao da se izvuče, voleo je da ovako zamajava bandite. Brže je prolazilo vreme. A voleo je i da vidi njihova lica kad se pokaže u svom pravom obliku, ili kad ga obese, a on ih presretne posle desetak minuta. To je uvek bilo zabavno. I sada, dok je visio naopačke, ruku zavezanih iza leđa, razmišljao da li da ih pusti da ga opljačkaju, i ’’ubiju’’ pa da ih zatim preplaši, ili da se prosto sad oslobodi, i zauzme neki oblik od koga bi poželeli da izvade oči, i isprže ih na tiganju, uz malo ulja. Bio je sposoban za obe stvari. Nije uspeo da uradi nijednu, jer se, iznenada, gusta magla spustila. On se namršti. Ko god da je uradio ovo, pokvario mu je zabavu. A već je slutio ko je u pitanju. Magla. Konopac puče i Vrani pade na zemlju. Polako ustade, spremivši se da ozbiljno izgrdi Maglu. Izmaglica se podiže, i jedan celestial se pojavi. ’’Da, to je bez sumlje on. Magla’’ pomisli Vrani. ’’Pozdrav Vrani.’’ Reče Magla. Dva razbojnika, koji su do malopre preturali po crnoj torbi Vranog, su sad ležali onesvešćeni pored Maglinih nogu. ’’Zašto si to uradio? Pokvario si mi igru. Sada ću morati da nađem neke druge, a teško je naći neke koji me još nisu sreli, znaš?’’ reče Vrani, kao dete kojem je neko polomio igračku. Mada je on, u suštini, to i bio. Jedan od najmoćnijih celestiala, a, takođe, i jedan od najnezrelijih. Nije on bio glup, daleko od toga. Samo je bio nezreo. Imao je neku mračnu crtu u sebi, kao Sena, i Čarnooki, ali je njegova ličnost, zauzdavala to u njemu. Najveće zlo koje je ikad počinio je bila krađa, i to sitna. Uglavnom je krao slatkiše. Sa povremenim izuzetkom nečeg šljaštećeg, što mu se svidi. Uprkos ovome, njegov fizički izgled je bio poprilično normalan. Bio je visok, ali ne previše, a dugu crnu kosu je nosio uvezenu u pletenicu. Imao je crte lica zbog kojih bi ga mnoge devojke nazvale ’’slatkim’’ ’’zgodnim’’ i slično. Jedina čudna crta su bile njegove obrve. Crne, guste, i preterano dugačke. ’’Nisam hteo da ti pokvarim igru Vrani. Mislio sam da si u pravoj nevolji.’’ ’’Lažeš! Lažeš! Nisi ti to mislio. Hajde mi sad reci zašto si stvarno ovde. ’’ Magla stavi palac i kažiprst na koren nosa, pognu glavu, i zatrese je levo desno. Nikad nije potpuno shvatao zašto je Vrani ispao baš ovako kako jeste. I verovatno mu nikad ni neće biti jasno. Ali je znao da je Vrani, uprkos svemu, veoma moćan, i da će im zatrebati. ’’Iskra se vratio, i poslao me je da te nađem. Svi treba da se ponovo sakupimo. Vreme je došlo.’’ Vrani se namršti ’’Šta ću vam ja? Ja samo volim da se igram. Nisam ja za borbu. Znaš ti to.’’ ’’Znam Vrani, ali sad nam treba svaka moguća pomoć. Da nije tako, ne bih te tražio, ali znaš i sam da imaš veliku moć, i da si nam potreban.’’ Vrani nabora čelo. Razmišljao je šta da radi. Nije mogao da odluči. ’’Idem s tobom. Ako mogu učiniti nešto dobro, onda neka tako bude. Ako sve bude uništeno, onda neću imati s kim da se igram, zar ne?’’ Magla se nasmeja ovom komentaru. ’’Hajdemo. Vremena je sve manje.’’ I obojica nestadoše.
I ima još ovoga, nisam završio...