Moj roman... "Anđeo" - Strana 2
Strana 2 od 2 PrvaPrva 12
Prikaz rezultata 16 do 22 od ukupno 22
  1. #16

    Odgovor: Moj roman... "Anđeo"

    I tako......nastavljam dalje....


    Postoji jedno drevno proročanstvo među neukim domorodcima na džunglovitom svetu Nozama. I to proročanstvo je jedna od retkih pravih istina u univerzumu. To proročanstvo, grubo prevedeno, glasi ovako – ’’Kad sedmoro preživi smrt, kad zver iz ambisa povrati svoju staru slavu, kad zakon izgubi bitku, kad se greške isprave, i kad se nebeska bića ujedine, doći će naslednik trona, i vladar univrzuma će pasti, i usupiti tron onome, kome po pravu i pripada, a naslednik trona je taj.’’ – i to je jedna od najvećih istina. Mada, proročanstva nikad nisu sigurna, i niko ne zna šta budućnost nosi.

    וןרטטמ

    Pravda je stajao nasuprot zla bez lica. Te dve velike sile će se uskoro sudariti, i niko ne zna koja će pobediti. A oba bića su uverena u svoj trijumf nad drugim. ’’Ovo nije mesto za borbu između nas dvojice.’’ Reče pravda, a vazduh zatreperi, kao toplog letnjeg dana. ’’A što da ne?’’ reče biće bez lica ’’Ovo mesto je dobro kao i svako drugo.’’ ’’Ako se ovde budemo borili, nevini će stradati.’’ ’’Kao da je mene imalo briga.’’ ’’Znam da ti ne mariš, ali ja marim, i stoga...’’ i onda Pravda izgovori reč, koju je nemoguće zapisati bilo kojim pismom, i dva protivnika se nađoše na jednoj praznoj i pustoj planeti, u blizine koje nije bilo naseljenih svetova ’’Ovo je bilo nepotrebno trošenje energije Pravdo. I ti to znaš. Ovo ti je smanjilo šanse za pobedu.’’ ’’Možda. Ali je bilo vredno toga.’’ ’’Smešan si pravdo. Nikad ti nećeš biti pravi ratnik. Da bi bio pravi ratnik, moraš da budeđ zao.’’ ’’Ja nisam ni dobar ni zao. Ja sam red. Ja sam zakon. I borim se protiv svakog ko narušava ravnotežu, bio on dobar ili zao.’’ ’’Onda se bori protiv mene.’’ dva crna kratka štapa se stvoriše u rukama stvorenja. Ljubičaste munje ga obaviše. Pravda podiže svoj mač, i srebrnkasta svetlost ga obavi. Dva bića pojuriše jedno na drugo, i sudariše se uz snažan tresak, koji napravi krater na mestu na kom su stajali. Pravda skoči, i napade svom silinom, a biće bez lica se izmače, i udarac pogodi tlo. Pukotine se proširiše iz tog mesta na sve strane, kao paukova mreža. Zlo bez lica napade Pravdu svom snagom. Pravda se odbrani uspomoć svojeg mača. Ljubičaste i srebrne varnice prsnuše na sve strane. Zemlja ispod njih je pucala. Razdvojiše se, pa se ponovo sudariše, još silnije nego prošli put. Nijedna sila nije mogla da nadjaču drugu. Tlo poče da se raspada, i komadići polako počeše da lebde naviše. Stvarnost se savijala. Pravda se napregnu do svojih krajnjih granica, i ceo blesnu srebrnom svetlošću. Isto uradi i njegov protivnik, koji blesnu ljubičastom svetlošću. ’’Odustani Pravdo, i poštedi sebe patnje!’’ ’’Nikad! Pravda će pobediti! Ravnoteža će biti uspostavljena, a ti ćeš biti uništen!’’ ’’Samo se ti nadaj!’’ svet na kome su se borili se raspadao od siline borbe, od moći njihovih sudara. Nijedan od njih dvojice nije imao nimalo milosti za onog drugog, i obojica su napadala punom snagom.

    וןרטטמ

    Padao je težak pljusak, i nije bilo nikog na ulicama grada. Osim jednog bića. Sinji je brzim korakom hodao po sred bele linije asfaltirane glavne ulice. Znao je da je onaj kojeg traži u ovom gradu, ali ne i tačno gde. A grad je imao dvadeset miliona stanovnika. Zato je prosto šetao ulicom, znajući da će ga onaj koga traži osetiti pre ili kasnije, pa će se sam pojaviti. Uprkos pljusku, odeća koju je nosio Sinji je bila savršeno suva. A nosio je šešir širokog oboda i dugački kaput, sve u teget boji. Bio je bos. Iznenada, on oseti prisustvo... nečega. Pretpostavljao je da je to onaj koga traži, ali je svejedno bio na oprezu. Opreza nikad dosta, još jedna stvar kojoj ga je Iskra naučio. Kad kiša iznenada prestade, i nebo se razvedri, Sinji postade siguran da je onaj kojeg traži tu. ’’Pokaži se Sunčani.’’ Reče on ’’Nemoj da se kriješ. Znam da si tu.’’ I niotkuda se pojavi jedan celestial tamnog tena, zlatne kose, velikih krila boje sunca, i potpuno žutih očiju. Bio je otprilike iste visine kao Sinji. Nosio je samo obične farmerke i majcu kratkih rukava. I on je bio bos. ’’Zašto si došao ovde Sinji? Zašto me tražiš?’’ Sinji uzdahnu, spremajući se da kaže ono u šta mu Sunčani sigurno neće poverovati ’’Iskra se vratio.’’ Konačno progovori ’’On mi je naložio da te potražim.’’ ’’Lažeš. Iskra je mrtav.’’ Reče Sunčani nesigurno, i s nevericom u glasu. ’’Ako mi ne veruješ, pođi samnom, pa ćeš se lično uveriti. ’’ ’’Ovo je neka zamka. Šta zaista pokušavaš Sinji?’’ ’’Nije nikakva zamka. Govorim istinu.’’ ’’Kako je mogu da budem siguran u to? Ako sam nešto naučio za sve ovo vreme, to je da ne verujem nikome, osim sebi samom.’’ ’’Ako je tako, moraću da kažem Iskri da te lično potraži. Kad sam vidiš nosioca Čekića Koji Lomi Svetove, uvidećeš da govorim istinu.’’ Ovo je bio najjači argument koji je Sinji imao. On se okrete da ode, a Sunčani reče ’’Stani. Poći ću s tobom. Al’ ako si me prevario, zažalićeš, u to budi siguran.’’ ’’Dobro. Prati me.’’ I nestadoše.

    וןרטטמ

    Ognjeni se spusti na tlo. Nije mogao da leti u ovako jakoj snežnoj oluji. Nije shvatao kako Ledenica podnosi ovakve stvari, ali je pretpostavio da je za nekog kao što je Ledenica, ovo potpuno prirodno vreme. Možda čak i prijatno. Jedan jači nalet vetra obori Ognjenog s nogu. A potrebna je velika sila da bi se jedan celestial oborio s nogu.Ognjeni se pridiže, i ode do jedne pećine, s namerom da se skloni u nju dok ne prođe oluja. Na njegovu žalost, on nije znao dve stvari. Prva, da na ovom svet, snežna oluja večno traje, i nikad ne prestaje. A drugo, da neke od najopasnijih zveri ovoga sveta žive baš u pećinama. Ognjeni uđe u hladnu i prostranu kamenu pećinu. Zidovi su bili išarani nekim čudnim znakovima. Nije znao da su te znakove ostavili posetioci iz druge dimenzije, i da su ti znakovi bili opštepoznat znak za opasnost u toj dimenziji. Za veliku opasnost. Ognjeni zape dok je zalazio malo dublje u pećinu. On pogleda dole, i vide da je zapeo za kost. ’’Na ovom svetu nema ljudskih bića.’’ Pomisli on ’’Od čega su onda ove kosti?’’ On upali plamen u svojoj šaci koji osvetli pećinu. Bila je puna kostiju. U ovom trenutku, Ognjeni poče da se pita da li je bilo pametno ući u ovu pećinu. Rik iz dubina pećine, koji se odbijao o zidove pojačavajući se, popuno ga uveri da je to bila loša ideja. Iza njega se začu mala lavina. On se okrete, i vide da je ulaz zatrpan. Ostala mu je još samo jedna opcija-borba. On ceo buknu u plamenove. Znao je da je ova stvar moćna, ali će se ipak boriti. On nije kukavica.Biće koje je izašlo iz mraka, nije bilo baš onakvo kakvo je Ognjeni očekivao. Imalo je čovekoliku građu, ali je bilo veliko kao omanja kuća, najmanje pet metara visoko. Bilo je potpuno prekriveno belom dlakom, a sivi rogovi, nalik bivoljim su mu rasli iz glave na kojoj su bile male, duboko usađene crne oči i masivne čeljusti, sa gomilom dijamantskih zuba. Kao da to nije dovoljno, dugačke kandže od istog materijala, nalazile su mu se na svim prstime njegove četiri ruke, kao i na nogama. Dugačak rep, koji nije bio prekriven dlakom, je polako mahao levo-desno. Miris trulog mesa se širio iz usta zveri. Ognjeni podiže ruku, i baci jednu plamenu kuglu na stvorenje. Kugla se ugasi, istog trena kad pogodi stvora. Ovo nije bilo dobro. Polako, Ognjeni poče da se povlači, a zver polako nastavi da napreduje prema njemu.’’Gotov sam’’ pomisli on ’’Nema mi spasa.’’ I kako to obično biva, baš u tom trenutku, jedna ledenica dolete iz dubine pećine, i pogodi u glavu, izašavši na drugu stranu kroz mal ocrno oko. Stvorenje riknu, i pade mrtvo. ’’Pa, Ledenice,’’ reče Ognjeni ’’nikad mi nije bilo draže što te vidim.’’ Celestial izađe na svetlost koju je stvarala vatra Ognjenog. Bio je obučen, ili je bolje reći izgubljen, u belim krznima. Njegova koža je bila bleda, skoro bela, a njegova kosa, koja mu je dosezala do ramena je bila svetlija od snega. Oči su mu bile prazne, bez zenica, samo beonjače. Bio je slep. ’’Šta tražiš ovde Ognjeni? Ako mene tražiš, ja neću poći s tobom.’’ Progovori on glasom koji je zvučao kao snežna oluje, koja je besnela van pećine. ’’Iskra se vratio. Ponovo želi da organizuje sve od naše vrste. Vreme dolazi.’’ ’’Možda. Možda je istina to što govoriš, ali je ipak neću poći.’’ ’’Zašto? Ne razumem te. Zar me nisi čuo. Iskra se vratio. Onaj Iskra.’’ ’’Čuo sam te vrlo dobro. Ali ne želim da se vratim posle onoga što sam učinio. Oslepeo sam sebe zbog toga. I pobegao sam ovde u večni sneg i led zbog toga. I ne želim sad da se vratim.’’ ’’To je prošlost! Otad je prošlo više od deset hiljada života!’’ ’’Znam. Ali ja još nisam oprostio sebi.’’ ’’Pa oprosti! Zaboravi prošlost! Vrati se u sadašnjost! Vreme dolazi, i trebaju nam svo koje možemo da sakupimo! Zar ne razumeš to!’’ ’’Razumem vrlo dobro. Ali ja još nisam spreman. Moraš da me razumeš. Ja ne mogu da se borim ako stalno imam na umu moju grešku. Neću vam biti od koristi, samo ću vam smetati.’’ Ognjeni je shvatao. Ali je i dalje bio malo ljut na Ledenicu. Znao je kako je to nositi svoju grešku na duši, ali je takođe znao da moraš sebi oprostiti, ako su ti drugi oprostili. I da moraš nastaviti sa svojim životom. Ledinici su svi oprostili njegov čin, svi osim njega samog. I to ga je sprečavalo da se vrati, i da im pomogne u borbi. ’’Moraš oprostiti sebi. Iskra ti je oprostio. Ja sam ti oprostio. Magla ti je oprostio. Sad moraš i ti da uradiš to. Ne možeš ovako da živiš. Samo povređuješ samog sebe. Znam da te krivica izjeda, ali moraš to da pustiš. Uradio si nešto loše. Ali uradićeš nešto još gore ako nam ne pomogneš sada. Razmisli o tome.’’ Ledenica uzdahnu. I njegov dah se pojavi u vazduhu. Ne zato što je bio topliji od vazduha, već zato što se bio hladniji. On nije znao šta da učini. Lomio se, između krivice i odgovornosti. On zaklopi svoje slepe oči. Želeo je da može da vrati vreme, tu iluziju stvorenu verovanjem. Da ispravi svoje greške. Da otčini to što je učinio. Ali nije mogao. I onda odluči da učini ono što može da učini. Da se iskupi. On otvori oči. ’’Idemo Ognjeni. Pomoći ću vam. Jednom za svagda, da se ova priča završi.’’ Ognjeni se osmehnu. I Ledenica je znao da se osmehnuo, iako nije mogao da ga vidi. I onda, obojica nestadoše.

    וןרטטמ

    Gledati na svet naopačke je neprijatno. Posebno ako si obešen za jednu nogu o drvo. Upravo u ovakvoj situaciji je trenutno Vrani. Iako je lako mogao da se izvuče, voleo je da ovako zamajava bandite. Brže je prolazilo vreme. A voleo je i da vidi njihova lica kad se pokaže u svom pravom obliku, ili kad ga obese, a on ih presretne posle desetak minuta. To je uvek bilo zabavno. I sada, dok je visio naopačke, ruku zavezanih iza leđa, razmišljao da li da ih pusti da ga opljačkaju, i ’’ubiju’’ pa da ih zatim preplaši, ili da se prosto sad oslobodi, i zauzme neki oblik od koga bi poželeli da izvade oči, i isprže ih na tiganju, uz malo ulja. Bio je sposoban za obe stvari. Nije uspeo da uradi nijednu, jer se, iznenada, gusta magla spustila. On se namršti. Ko god da je uradio ovo, pokvario mu je zabavu. A već je slutio ko je u pitanju. Magla. Konopac puče i Vrani pade na zemlju. Polako ustade, spremivši se da ozbiljno izgrdi Maglu. Izmaglica se podiže, i jedan celestial se pojavi. ’’Da, to je bez sumlje on. Magla’’ pomisli Vrani. ’’Pozdrav Vrani.’’ Reče Magla. Dva razbojnika, koji su do malopre preturali po crnoj torbi Vranog, su sad ležali onesvešćeni pored Maglinih nogu. ’’Zašto si to uradio? Pokvario si mi igru. Sada ću morati da nađem neke druge, a teško je naći neke koji me još nisu sreli, znaš?’’ reče Vrani, kao dete kojem je neko polomio igračku. Mada je on, u suštini, to i bio. Jedan od najmoćnijih celestiala, a, takođe, i jedan od najnezrelijih. Nije on bio glup, daleko od toga. Samo je bio nezreo. Imao je neku mračnu crtu u sebi, kao Sena, i Čarnooki, ali je njegova ličnost, zauzdavala to u njemu. Najveće zlo koje je ikad počinio je bila krađa, i to sitna. Uglavnom je krao slatkiše. Sa povremenim izuzetkom nečeg šljaštećeg, što mu se svidi. Uprkos ovome, njegov fizički izgled je bio poprilično normalan. Bio je visok, ali ne previše, a dugu crnu kosu je nosio uvezenu u pletenicu. Imao je crte lica zbog kojih bi ga mnoge devojke nazvale ’’slatkim’’ ’’zgodnim’’ i slično. Jedina čudna crta su bile njegove obrve. Crne, guste, i preterano dugačke. ’’Nisam hteo da ti pokvarim igru Vrani. Mislio sam da si u pravoj nevolji.’’ ’’Lažeš! Lažeš! Nisi ti to mislio. Hajde mi sad reci zašto si stvarno ovde. ’’ Magla stavi palac i kažiprst na koren nosa, pognu glavu, i zatrese je levo desno. Nikad nije potpuno shvatao zašto je Vrani ispao baš ovako kako jeste. I verovatno mu nikad ni neće biti jasno. Ali je znao da je Vrani, uprkos svemu, veoma moćan, i da će im zatrebati. ’’Iskra se vratio, i poslao me je da te nađem. Svi treba da se ponovo sakupimo. Vreme je došlo.’’ Vrani se namršti ’’Šta ću vam ja? Ja samo volim da se igram. Nisam ja za borbu. Znaš ti to.’’ ’’Znam Vrani, ali sad nam treba svaka moguća pomoć. Da nije tako, ne bih te tražio, ali znaš i sam da imaš veliku moć, i da si nam potreban.’’ Vrani nabora čelo. Razmišljao je šta da radi. Nije mogao da odluči. ’’Idem s tobom. Ako mogu učiniti nešto dobro, onda neka tako bude. Ako sve bude uništeno, onda neću imati s kim da se igram, zar ne?’’ Magla se nasmeja ovom komentaru. ’’Hajdemo. Vremena je sve manje.’’ I obojica nestadoše.


    I ima još ovoga, nisam završio...
    I Dont Believe In God, and I'm proud if it.

  2. #17

    Odgovor: Moj roman... "Anđeo"

    Idem dalje.....



    Čarnooki je bio na jednom izuzetno čudnom svetu. Svetu od oblaka. Tamo je tražio Sanjara, jednog od najmoćnijih celestiala. On je mogao da vuče snagu iz Etra, i zbog toga je imao veliku moć. Problem s njim je bio to što je voleo da obitava na čudnim mestima. Kao što je ovo. Svet od oblaka. Čarnooki nije znao ko bi želeo da obitava na ovakvom mestu, ali on nikad nije upoznao Sanjara. I dalje mu je bilo čudno to što hoda po tlu od oblaka. Nebo je bilo potpuno prekrivano oblacima, i svi su bili ružičasti. Ovo malo prostora između dva sloja oblaka je mesto na kom se nalazi Sanjar. Osećao ga je, jer je Čarnooki, iako jedan od njslabijih celestiala, imao neverovatan osećaj, i mogao je da zna da je neko tu, čak iako se ovaj trudi iz petinih žila da sakrije svoje prisustvo. Svakim korakom je bio sve bliže Sanjaru, to je bilo ono što je sad osećao. Kad je osetio da je u vidnom polju celestiala kojeg traži, Čarnooki povika iz sveg glasa ’’Sanjaru! Znam da si tu! Od mene se ne možeš sakriti! Izađi da te vidim! Ne želim kavgu, već samo da te zamolim za uslugu!’’ i onda, iza jednog brda od oblaka se pojavi celestial kojeg je pozvao. Sanjar. I bio je veoma čudan prizor. Za razliku od većine bića njegove vrste, on je bio nizak. Ne baš kepec, ali ni oličenje visine. Malo više od tri lakta visok. Još jedna čudna crta je njegova kosa. Kao prvo, kosa mu je bila ružičasta. Ovo ne bi bilo baš toliko čudno da nije njegova frizure – s desne strane, kosa mu jer bila ravna, i padala mu je do grudi, a s leve strane je bil kovrdžava, i dosezala mu je samo do ramena. Stoga, njegova ružičasta krila, nisu bila neobična. Odeća koju je nosio jeste bila neobična, s obzirom da nije nosio ništa, osim jedne krpice između nogu, čisto iz pristojnosti prema mogućim posetiocima. Kojih nije bilo. Dosad. ’’Šta želiš od mene?!’’ reče on glasom zbog kojeg bi ga pristojnija ljudska bića nazvala ’’feminiziranim’’ a, ona malo nepristojnija, ’’peškirićem’’ ili nekim drugim imenom. ’’Samo da razgovaramo! Iskra se vratio, i trebaš mu!’’ ovo privuče pažnju Sanjara, i on dolebde bliže. Sad nije bilo potrebe da viču. ’’Ne verujem ti. Iskra je umro u borbi s Senom. Video sam to sopstvenim očima.’’ Čarnooki odmahnu glavom ’’Ne. Nije umro. Video sam ga živog sopstvenim očima. On me je i poslao da te nađem.’’ ’’A, kako da ja znam da ti ne lažeš?’’ ’’Nikako. Moraćeš da mi veruješ na reč.’’ ’’Ha! A zašto bih to uradio?’’ reče Sanjar i isprsi se. Kao i svi celestiali, bio je lep, kao da ge je izvajao neki starogrčki vajar. ’’Ne znam. To je na tebi da odlučiš.’’ reče Čarnooki, potpuno pomirljivim glasom. Bilo ga je briga za Sanjara. Želeo je da on pođe s njim, ali je išao na taktiku. Ponašaće se kao da on može poći, ali im nije neophodan. Igrao je na Sanjarev ponos, za koji je znao da je jak. ’’Kako to misliš?’’ reče Sanjar, pomalo iznenađeno ’’Eto tako. Možeš poći ako hoćeš, al nisi nam baš neophodan...’’ ’’Šta? Ne može to tako! Ja sam moćan, i potreban sam Iskri!’’ ’’On meni nije tako rekao. Rekao mi je da te pozovem, a, ako ti ne želiš da pođeš, onda nisi neophodan.’’ ’’Pa pokazaću ja tom preterano samouverenom legendarnom naduvenku! Misli da je tako moćan! Da mu ja ne trebam! E, pa videće da bez mene ne može!’’ Čarnooki se nasmeši uglom usne. Uspelo je, baš kao što je i mislio ’’Prati me.’’ Reče on i nestade. Sledećeg trena, i Sanjar učini isto

    וןרטטמ

    Iskra je sedeo na vrhu tornja, od stakla, metala i betona. Čekao je da se pojavi celestial. Najmoćniji posle njega. I, posle dva sata čekanja, pojavio se. U svojoj punoj slavi, pokušavajući da poruči Iskri da je moćan, i jači nego pre. A možda i jači od samog nosioca Čekića Koji Lomi Svetove. Visok četiri lakta, sa dvanaest nebesko plavih golubjih krila na leđima, dugačke ljubičaste kose koja se viorila na vetru, obučen u svoj plavi oklop, i noseći svoj mač od briljijanta, kog su lizali plamenovi iste, briljijantne boje. Iskra ustade, i pokaza svoj pravi oblik. Osam krila, belih kao sneg, izrastoše mu iz ramena. Uz bljesak, Čekić Koji Lomi Svetove mu se pojavi u desnoj ruci. Lice mu blesnu u žutu svetlost, a munje ga obaviše. Njegova pletenica puče. I duga žuta kosa se razvi. ’’Ne želim kavgu.’’ Reče Iskra glasom koji je zvučao kao pucketanje elektriciteta ’’Samo želim tvoju pomoć Nebeski.’’ ’’Ali ja želim kavgu Iskro.’’ Reče nebeski, glasom koji je bio zavijanje vetra ’’Nikad nisam dobio priliku da dokažem da sam moćniji od tebe. I deset hiljada života sam mislio da nikad i neću dobiti tu šansu. Ali, evo te ovde. Živ i zdrav. I sada ćemo konačno razrešiti ovo.’’ ’’Nemoj Nebeski. Ne želim da te povredim Samo mi treba tvoja pomoć.’’ ’’Baš šteta. Ja želim da povredim tebe.’’ I Nebeski napade Iskru. I promaši. Odmazda je brzo stigla. Iskra napade, i posle malo međusobnog blokiranja Iskra, izbi Nebeskom briljijantni mač iz ruku. Zatim ga tako snažno udari čekićem, da ovaj odlete više od petsto lakata u daljinu, prošavši kroz više od dvadeset razrušenih građevina dok je leteo. A Iskra pođe za njim. Taman kad je Nebeski trebao da padne na tlo, Iskra baci čekić uvis i uhvati ga za grlo. Ono što je usledilo je bilo, možda preterano brutalno. Iskra je prožimao svog protivnika munjama, nabijao ga u beton i istovremeno trčao. Duboka brazda je ostajala tamo kuda je prošao. Zatim, posle više od petsto lakata razdaljine, Iskra skoči u vazduh, i dalje držeći Nebeskog. A zatim, prolete kroz zgradu. A zatim kroz još jednu. I sve zidove je probijao Nebeskim, i dalje ga prožimajući munjama, sve jače i jače. Kad je prošao kroz nekoliko desetina zgrada, Iskra polete visoko u vazduh, i baci Nebeskog na zemlju najjače što je mogao. Samo trenutak kasnije, Čekić Koji Lomi Svetove dolete Iskri u ruku, i on ga baci prema Nebeskom. Samo tren pošto je ovaj udario o tlo, čekić udari njega. Gromoviti prasak nastade, i raznese ceo jedan gradski blok, a zatim se čekić vrati svome nosiocu. Iskra zatim pokuša da ode, ali shvati da ne može. Nebeski ga je blokirao. I onda, briljijantni mač polete prema Iskri, koji ga lako odbi. Nebeski ga prihvati, i napade gromovitog celestiala. Neko vreme su napadali, i blokirali, parirali jedan drugom. Nebeski se iznenada udalji od Iskre, baci briljijantni mač na njega, i nestade. Iskra odbi mač, koji mu prelete preko glave. Iznenada, Nebeski se stvori niotkuda, uhvati mač, i probode Iskru kroz grudi, a zatim se prevrte, i odseče mu glavu. Iskra pade na tlo, s velike visine, i razbi se na delove. Nebeski poče ludački da se cereka ’’Ti si najmoćniji celestijal Iskro!? Ti!?’’ zatim usledi još jedna salva ludačkog cerekanja ’’Pobedio sam te tako lako! Jednim trikom! Ti nisi ništa! I bio si ništa! Ja sam najmoćniji celestial! Niko ne može da me pobedi! JA sam najjači!!!’’ i on nastavi da se cereka, dok je sunce zalazilo, nad razrušenim gradom.

    וןרטטמ

    ’’Prokletstvo!’’ viknu Džafa. Već tri dana je pokušavao da prepravi svoje ruke i noge, tako da rade na mannu, a ne na struju kao dosad. I nikako mu nije uspevalo. Nije spavao uopšte, i pio je neverovatne količine kafe. Njegovo telo je žudelo za odmorom, ali on nije stajao. Morao je da uradi ovo. Morao je da spase narod ove planete. Njegov narod. Ti ljudi mu veruju, i on ne sme da ih izneveri. Mora da natera ovo da proradi. ’’Ne mogu više!’’ jeknu on u očaju. Bio je umoran, iscrpljan, isceđen. Svaki pokret ga je sve više umarao. Ruke i noge koje je nosio su bile mehaničke, ali ne tako dobre kao one koje je upravo prepravljao, i s kojima se borio protiv Azraela. Ove su bile opremljene raznim tehničkim alatom, i potrebštinama. Ali su mu smetale, iako su mu pomagale u radu. Prosto je više voleo svoje ruke. Iako su to bile mašinske ruke, on ih je doživljavao kao svoje, a isto je bilo i s nogama. Nosio ih je bez prestanka, više od sedam godina, i prosto su prirasle za njega, iako je mogao da ih skine u svakom trenutku. Čudno je to. On pogleda u monitor, na kojem su se videli trodimenzionalni modeli njegove desne mehaničke ruke, skelet, mehanika, metalni mišići, i pokrov. Sve je radio savršeno, a opet, ruke i noge nisu radile kako treba. Manna je u suštini bila jednostavna, čista, lako održiva, stabilna, i jaka energija. Takođe, uspomoć manne, moguće je proizvoditi još manne, i to tačno istu količinu. Peretum mobile, u suštini. I on je instalirao kanistre s mannom u ruke i noge, na ispravan način, tao da vuku mannu, slično struji iz akumulatora. I, prema proračunima, to je trebalo da radi. Ali, kad bi stavio ruke i noge na eksperimentalnog robota, one ne bi radile. ’’Zašto moji udovi neće da rade! Zašto!’’ viknu on. I ubrzo shvati. Manna nije samo energija. Ona je, na neki način, povezana sa živim bićima, i dok ne stavi te ruke i noge na sebe, one neće raditi. Zato što robot nije živ. Da bi manna radila, potreban je živ domaćin. Ta energija je nešto kao parazit, ali dobroćudan. Nije imao naučnu potvrdu za ovo. Niti je mogao da je dobije. ’’Dođavola, energija ne može biti parazit.’’ Reče on sebi, ali nije stvarno verovao u to. Odlučio je da pokuša. Postojao je rizik, ali on je odlučio da je to vredno toga. Ustao je, uzeo svoje ruke, i otišao do prostorije za testiranje, gde je ostavio noge. Svoje udove je postavio tako, da mašina može da ih uzme, stao u centar prostorije, i pokrenuo mašineriju. Prvosu mu skinute tehničarske ruke, a zatim prikopčane njegove ruke, a onda, dok ga je mašina držala, otkačene su mu noge, i prikačene njegove noge. I tu se sve završilo. Džafa pokuša da pokrene ruku. Nije uspelo. ’’Prokletstvo!’’ viknu on. Nije radilo. A trebalo je. Nešto škljocnu. On podiže ruku da lupi o zid i.... shvati šta je uradio. Pogon na mannu je radio. On skoči od sreće ’’Juhu! Uspeo sam!’’ on pokrete ruke, i shvati da rade savršeno, i to još bolje nego pre. Takođe, veštačko čulo dodira, je sad bilo kao pravo. Ranije je osećao uspomoć električnih impulsa iz malih strujnih kola na metalnoj koži. A sada je osećao kao da ponovo ima prave, organske ruke. ’’Magija.’’ Pomisli on. Da isproba novi pogon, on poče da udara vazduh ispred sebe. Dati epitiet ’’nadljudska’’ brzini kojom je to radio, bila bi uvreda. On prestade, i nasmeši se. Zatim, da bi isprobao noge, on otrča do radnog stola. Samo što je pomislio, već je bio tamo. I ranije je mogao da trči i udara neverovatnom brzinom, ali to je bilo ništa u poređenju s ovim. On izađe napolje da isporaba arsenal. Sve je radilo savršeno. Moćni zraci koje je sad mogao da ispaljuje iz dlanova su mogli da sprže sve, da tope stene. I nisu morali da se pune, jer su sami sebe dopunjavali. To mu se sviđalo. Vreme je da pozove Metatrona. On se okrete i... ’’Zdravo Džafa’’ reče Metatron. Džafa se trže, a srce preskoči jedan otkucaj. Kad je uspeo da dođe do daha, on povika na Metatrona ’’Šta to radiš!? Hoćeš li da me prepadneš na smrt!?’’ ’’Ne. Samo nisam mislio da ćeš biti tako iznenađen.’’ ’’Pa misli malo bolje sledeći put!’’ ’’Valjda hoće.’’ Reče Sandalofon iza Džafinih leđa. Džafa se ponovo prepade, i pade na leđa. ’’Ovo nije moj dan. Ovo definitivno nije moj dan.’’ Reče on samom sebi, i polako, i oprezno ustade. ’’Gde je Azrael?’’ reče pa ugleda Sandalofona ’’I ko je ovaj tip?’’ Metatron pognu glavu. ’’Azrael.... nije hteo da dođe.’’ Reče on ’’Kako to?’’ začudi se Džafa ’’Zar nije obećao?’’ ’’Da, ali obećao je da će doći kad ga pozoveš.’’ ’’Znači, doći će ako ga pozovem?’’ ’’Ne. Bog je zatvorio izlaz iz kraljevstva nebeskog, i on ne može doći.’’ ’’Pa zašto nije došao s tobom, dok je mogao?’’ ’’Nije hteo.’’ ’’Proklet bio! Znao sam da ne mogu da računam na njega! Nikad mu nisam verovao.’’ ’’Nema veze.’’ Reče Sandalofon ’’Ja sam ovde, i pomoći ću ovom svetu.’’ Džafa se okrete ’’Ko si sad pa ti?’’ ’’Sandalofon. Ja sam angel, baš kao i Metatron, i želim da pomognem. Meni možeš verovati.’’ ’’Ja ne verujem nikom.’’ Gorko reče Džafa. ’’Ali zasad, pokušaću da verujem vama dvojici.’’

    וןרטטמ

    Nebeski se ludački smejao, bez prestanka, a sunce je skoro zašlo. ’’Pobedio sam! Pobedio sam! Pobedio! Pob..’’ u sred uzvika, prekide ga udar čekića napunjenog munjama u leđa. Ovo ga odbaci daleko, i on se zakuca u jednu trošna zgradu koja se istog tren sruši, a čekić se vrati svom vlasniku. Iskra je stajao usred vazduha, stameno, kao kralj na svom tronu, i potpuno nepovređen. Iz gomile krša izlete Nebeski, i postavi se u ravan s Iskrom ’’Kako si to uradio?’’ upita Iskru ’’Ja znam mnoge trikove, a stvaranje ove iluzije je jedan od prostijih. Mislio si da sam lak protivnik? Razmisli ponovo. Nećeš me pobediti.’’ ’’Hoću!’’ ’’Slušaj, da se opkladimo. Ako me pobediš, tako da više ne mogu ni da se mrdnem, možeš me ubiti, ja neću pobeći. A ako ja pobedim, ti moraš poći samnom, i pomoći mi u mojoj borbi. Dogovoreno?’’ Nebeski potmulo zareša, i nasmeši se krajem usne ’’Neka ti bude Iskro. Ali znaj, ništa neće sprečiti moj trijumf.’’ ’’To će mo još videti.’’ I obojica napadoše. Posle salve udarac i blokova, konačno se odvojiše, i Iskra ispali gromoviti zrak iz svog čekića, a Nebeski uzvrati čisto plavim zrakom iz oštrice svog mača. Dva toka energij se susreše u vazduhu, i nasta snažna ekspolozija koja osvetli razrušen grad u noći. Ponovo, dva protivnika počeše da razmenjuju bezuspešne udarce. Iskra uspe da izbije mač iz ruke Nebeskog. Udari ga zatim čekićem u grodi, stomak, pa zatim u bradu, usled čeka ovaj odlete u vazduh. Kad je počeo da pada, Iskra baci čekić na njega. Udarac ga prekine u savršeno vertikalnom letu prema zemlji, i odbaci ga prema podnožju jedne kule. Njegov udarac u temelje prouzrokova da se cela tešina građevine sruči na njega. Čekić se vrati Iskri, koji odmah zatim napuni i baci u gomilu šuta. Baš kad je Nebeski izronio iz gomile betona i armature, gromovito oružje udari u njega. Neverovatna eksplozija svetlosti i elektriciteta, se videla u krugu od dvadeset kilometara. Iskra uhvati Čekić Koji Lomi Svetove, i spremi se za napad Nebeskog. Ovo je bio moćan napad, ali je Nebeski sigurno i više nego spreman za dalju borbu, delom zbog njegove volje da pobedi gromovitog celestiala, a delom zbog svoje ogromne snage, i izdržljivosti. Iskra je uživao u ovoj borbi. Znao je da može da pogine, ali je uživao. Ništa nije tako dobro kao kvalitetna borba. Mada, Nebeski se ne može meriti s Senom, u čiju smrt Iskra još nije potpuno siguran. I nadao se, negde duboko u sebi, da će se ponovo boriti s tim mračnim celestialom. Nebeski izroni iz gomile šuta, i pojuri na Iskru kao plava kometa. Iskra spremno izbeže njegov bezumni napad, i posla svoj čekić na njega. Iznenadno, Nebeski se zaustavi u mestu, okrete, udari čekić svojim mačem, i vrati ga na Iskru, koji ga jedva uhvati, i osta nespreman na moćni zrak plave svetlosti iz briljijantnog mača, koji ga pogodi pravo u grudi, bacivši ga na tlo, i izazvavši eksploziju plave svetlosti. Iskra, ne oklevavši ni trena, uzvrati napad svojim čekićem, koje baci na Nebeskog, a odmah zatim i on polete. Nebeski izbegnu čekić, a Iskrina pesnica ga udari u nos, ošamutivši ga. Zatim mu Iskra izbi mač, uhvati ga za grlo, i za obe ruke. Čekić se zatim vrati, i udari Nebeskog u leđa. Iskra ga pusti da padne na tlo, prihvati čekić i baci ga na celestiala koji je bio na zemlji. Beton se razlete na sve strane od siline udara, a Iskra slete na tle, i uhvati svoj čekić. Nebeski ustade, zatetura se malo, i zatim povrati pribranost, pa se čvrsto ukopa. ’’Ne možeš me pobediti, imam ja još trikova u rukavu!’’ povika on, i baci jedan mali šuriken, koji se razlete na stotine istovetnih. Iskra je izbegavao vešto i brzo sva mala sečiva. Za to vreme, Nebeski uze jedan šuriken, stavi ga iza leđa, i izgovori neke reči od kojih šuriken poče da svetli bolesno plavom svetlošću. On se zlobno nasmeši, i baci ga. Iskra, iako nespreman, uspe da izbegne direktan udar zvezdice, koja ga okrznu s leve strane trbuha. Krv bele boje, kroz koju su igrale male munje, prosu se po polčniku. Nebeski se zacereka. Iskra napade. Posle nekoliko udaraca, oba oružja odleteše, a Nebeski uspe da udari Iskru u bradu, pa u stomak, a zatim ponovo u bradu, pa napravi okret, i udari ga nogom u stomak. Iskra odlete pedest lakata u daljinu, ali se brzo podiže i prihvati svoj čekić, a Nebeski pozva nazad svoj mač. Gromoviti celestial ispali jedan napad iz svog čekića, koji njegov protivnik lako odbi, i uzvrati mnogo moćnijim plavim zrakom, koji Iskra jedva uspe da odbije. ’’Šta se dešava?’’ reče on samom sebi ’’Sečivo koje te je pogodilo je otrovano. Gubiš snagu velikom brzinom. I uskoro, nećeš moći da se odbraniš’’ reče Nebeski pa podiže otvoreno levu šaku ispred lica, i stegnu je u pesnicu izrekavši reći ’’Tvoj život je moj!’’ Iskra napade, ali bi lako odbijen. Pre nego što je stigao da se oporavi, Nebeski skupi snagu u jedan šut, i napade ga. Iskra odlete kroz tri zgrade, da bi se konačno zakucao u četvrtu, najvišu u gradu, i ona se cela sruči na njega. Nebeski priđe kršu, i, pošto posle tri minuta, Iskra nije izašao, on poče ludački da se smeje.


    I još nije kraj. Baš sam ga odužio, zar ne?
    I Dont Believe In God, and I'm proud if it.

  3. #18

    Odgovor: Moj roman... "Anđeo"

    Uh....nastavljam dalje.....


    Pravda i njegov protivnik su lebdeli u otvorenom svemiru, u jatu stena, koje su nekad bile planeta na kojoj su se oni borili. Nesmanjenom žestinom napadali su se međusobno. Ljubičaste i srebrne munje su letele na sve strane, plamenovi i bljeskovi, zvučni udari, i telepatski napadi. Sve je to usitnjavalo ostatke malene planete. A nijedan još nije ni izbliza pokazao svoju pravu snagu. Pravda udari svom silinom na bezlično zlo, koje uzvrati još većom silom. Nadjačavanje je i dalje trajalo. ’’Ovo postaje besmisleno! Što se borimo u našim telima, sputanim zakonima ovoga sveta!? Ovako nijedan neće pobediti!’’ reče Pravda, a zlo bez lika mu odvrati ’’Ne znam zašto. Ali kad si već spomenuo...’’ ljubičasta svetlost blesnu, i na mestu na kojem je dosad bila čovekolika prilika bez lica, sad je stajalo ogromno, tamno ljubičasto svetlo. Pravda blesnu, i pretvori se u loptu srebrne svetlosti, slične mesečini. Oslobodili su se tela, i sad će prava bitka da otpočne. Ovo dosad je bila samo puka predigra.

    וןרטטמ

    ’’Kad napadamo?’’ reče Sandalofon uzbuđeno. Odavno se nije borio, a to je bila njegova omiljena rekreacija. ’’Smiri se malo.’’ Reče Džafa ’’Saćekaćemo da oni povuku prvi potez. Iskoristićemo svo vreme koje imamo za pripremu.’’ ’’U pravu si’’ reče Metatron ’’Gaškeri su opasni protivnici. Oni su jedna od retkih razumnih bića bez duše, i to ih čini tako opasnim. Hladan razum, bez osećanja, pomaže im da se lakše usresrede na svoj cilj, i da ga postignu.’’ Džafa, kome nisu rekli ovu informaciju, se iskreno iznenadi ’’Oni nemaju dušu? Kako to može biti?’’ ’’Ne znam.’’ Reče Metatron, pa pogleda u Sandalofona ’’Ni ja ne znam. Sumljam da ih je uopšte bog načinio, a čak i da je on bio taj koji je to učinio, mora da je napravio neku grešku.’’ Metatron poče da lupka prstima o sto. Sandalofon, krcnu prstima, a Džafa se zavali u stolici od titanijuma, pošto nijedna druga nije mogla da ga izdrži. Nisu znali šta da čine. Onda, Džafin terminal se oglasi, i on ustade da pogleda ko ga zove. Bio je to komandant vojske. A rekao je da ga neko vreme ne uznemiravaju. On priđe ekranu i stavi prst na dugme kojim bi odbio poziv, pa odluči da ga ipak primi. Jedan stariji čovek, s gustim sedim brkovima se pojavi na ekranu ’’Gospodine,’’ ču se glas iz zvučnika ’’oni... vanzemaljci, ili šta god da su, se pripremaju za nešto. Šta da radimo? Kakvo naređenj izdajete?’’ kao što se i plašio, Gaškeri su svoj potez povukli prerano ’’Spoji me na sve ekrane, i radio aparate na svetu, i to što pre!’’ urgirao je Džafa ’’Ali šta da radimo sa...’’ poče čovek, ali ga Džafa oštro prekide ’’Uradi šta sam rekao odmah, i ne napadaj, ne šalji rakete ili bilo šta, čuješ li me!’’ ’’Da gospodine!’’ reče čovek, i nestade s ekrana. Džafa se okrete i obrati dvojici angela koji su skrštenih ruku sedeli za stolom ’’Gaškeri su počeli da se spremaju za napad. Ne znam kad će napasti, ali će to biti zasigurno u narednih dvanaest sati. Sada ću da poručim narodu ove planete da se moli za vas dvojicu, što bi trebalo da vam da dovoljno snage da se suprotstavite Gaškerima. I ja ću vam pomoći.’’ ’’Kako?’’ reče Sandalofon ’’Ti ne možeš tehnologijom protiv njih, a i ne možeš da dišeš u svemiru ili da letiš.’’ ’’Mogu sve to’’ reče Džafa na Sandalofonovo iznenađenje ’’A što se tiče tehnologile, moja oružja rade na mannu, i mislim da će to biti dovoljno.’’ Džafa duboko udahnu ’’Sklonite se negde, da ne budete u kadru.’’ Reče i priđe terminalu. Dva angela se skloniše u stranu. Na ekranu se ponovo pojavi komandant vojske ’’Sve je spremno gospodine! Da li ste sigurni da ne treba da napadamo?’’ ’’Da. To bi samo dovelo do gubljenja još života uzalud, a to nam ne treba.’’ ’’A...’’ ’’Ne. Ni rakete. Samo bi nam ih vratili, i to bi ispalo još gore. Uradi ono što sam ti rekao.’’ ’’U redu gospodine.’’ Čovek nestade s ekrana na tren, pa se ponovo pojavi ’’Ukjlučenje za pet, četiri, tri,’’ i tu nastavi da odbrojava rukom dva, jedan, nula. ’’Građani ovog sveta’’ poče Džafa ’’obraća vam se vaš predsednik, Džafa Ferum, sa jednom molbom za vas. Kao što već sigurno znate, neka bića su se nastanila na našem mesecu. Upravo sada, spremaju se za napad na naš svet. Verovatno se pitate zašto sad ne šaljem vojsku, a moj odgovor je da je to beznadežno. Imam pouzdane informacije, da naša oružja neće imati nikakvog efekta na njih, a naše nuklearne rakete bi se samo vratile. Stoga sam odlučio, da ja, sa još trojicom odabranih ljudi, odem da se borim s tom vojskom. Sad samo tražim od vas da se molite za Metatrona, Mihajla, Sandalofona, i mene. Da uspemo, pa makar i poginuli. Važno je da se molite, i ne prestajete, jer bez vaše molitve, najverovatnij nećemo pobediti. Toliko od mene.’’ i komandant vojske ga isključi. ’’Gospodine, to što vi želite da pokušate je... samoubistvo.’’ ’’Možda ću i umreti, ali ću ih uništiti. Verujte u mene.’’ ’’Bila mi je čast služiti takvog heroja kao što ste vi.’’ ’’Ne otpisuj me prerano. Još ima nade.’’ I Džafa isključi terminal. ’’Mislim da je vreme da krenemo.’’ Obrati se on dvojici angela, pa zatim ode do radnog stola. S njega, on pokupi jednu masku, uspomoć koje će moći da iskoristi minimum kiseonika iz svemira, a ujedno i da se reši problem usklađivanja spoljašnjeg sa unutrašnjim pritiskom. To je bio jedan njegov izum koji nije radio jer mu je trebala prevelika količina energije. Sad, kad je imao mannu, maska je radila savršeno. ’’Sad sam spreman.’’ Reče Džafa ’’Idemo.’’ I sva trojica izađoše kroz vrata, u hladnu noć, prvu posle tri veka.

    וןרטטמ

    Nebeski okrete leđa gomili betona pod kojom je ležao Iskra. Nameravao je da se malo udalji, pa da izvede svoj najjači napad, i tako konačno uništi Iskru. Kad je malo odmakao, začu se pucketanje. On se okrete, baš da vidi komade betona kako se podižu, i Iskru koji stoji u stameno, nepovređen, i u punoj snazi. ’’Nisam gotov.’’ Reče on i podiže ruke. Gromovi pogodiše sve komadiće koji su lebdeli oko njega, i razneše ih u prah. Nebeski je bio iznenađen kao nikad u životu. Niko još nije preživeo taj otrov. ’’Kako si...’’ zamuca on ’’Čekić mi je dao snagu.’’ ’’To je samo oružje.’’ ’’Greška.’’ Reče Iskra ’’Ovaj čekić je nekad bio isto što i ti i ja, samo najmoćniji, prvi od naše vrste, a ja sam njegov brat blizanac. Njegovo ime je bilo Oluja. Bio je toliko moćan, da ga se bog uplašio, i pokušao da ga uništi. Bog ga je porazio, ali ga nije mogao izbrisati, pa ga je zarobio u prvi predmet koji ovaj dodirne, i bacio ga u Središnje Kraljevstvo. Prvi predmet koji je dodirnuo, bio je kovački čekić, koji se onda razvio u ovo, Čekić Koji Lomi Svetove. Duh mog brata je i dalje u ovom čekiću. Ja nisam njegov vlasnik, niti nosioc. Ja sam njegov prijatelj i saborac, i on je moj. Ovo nije prvi put da mi je spasio život.’’ ’’Ne verujem ti! Pokušavaš da me zastrašiš!’’ ’’Jel tako? Pa onda me napadni, i uvidi sam svoju grešku!’’ Nebeski napade svom silinom, svu snagu skuoljenu za svoj najmoćniji napad, on skupi u mač i udari. Iskra podiže čekić, i odbrani se. Gromovi su prštali na sve strane, a snažna eksplozija elektriciteta i plave svetlosti uništi ceo grad. Džinovski krater je sad stajao na tom mestu, a zavesa od prašina je potpuno pokrivala pogled. Kad se razišla, Iskra je stajao, a munje su mu prožimale telo. Nebeski je ležao petsto lakata dalje, potpuno iscrpljen, i pobeđen. Iskra mu polako priđe. ’’Izgubio si Nebeski.’’ Reče mu ’’Ubij me!’’ zakrišta Nebeski ’’Neću da živim ovako!’’ Iskra odmahnu glavom ’’Neću te ubiti. Moraš mi pomoći u mojoj borbi, kao što si obećao. Izgubio si opkladu.’’ Nebeski zareža potmulo, pa pljunu krv, plavu i svetlucavu na zemlju. ’’Kad se sve završi, ja odlazim. Nikad me više nećeš videti.’’ ’’To mi ne smeta. Dokle god mi pomogneš, i ne izdaš me.’’ ’’’Znaš da nikad ne bi uradio tako nešto. Imam ja svoju čast i ponos.’’ ’’Znam.’’ Reče Iskra, i pruži mu ruku da mu pomogne da ustane. Neočekivano, Nebeski je prihvati.

    וןרטטמ

    Helena je hitala prema mestu na kom će se uskoro održati borba, za opstanak jednog sveta. Imala je neverovatnu potrebu da pomogne onom angelu kojeg je ranije srela. Kako se ono zvaše?... Meatatron. Da. Mora da mu pomogne. Iako su sada zvanično neprijatelji, ona i dalje ima tu potrebu. Odnekud joj je poznat. Kao da ga je srela pre mnogo, mnogo vremena.... ali nije mogla da se seti gde i kada. Sada zna samo da njemu treba pomoć, i da će mu je ona pružiti, bez obzira na sve. Pakao, raj, i njihove smicalice, sve joj je to sad nevažno, i uopšte ne razmišlja o tome. Što je bila bliža tom svetu, srce joj je kucalo sve brže, kao da ono zna, nešto što ona ne zna. Kao da sluti nešto. Nešto loše? Ili možda dobro? Nije znala. Mogla je samo da se nada ovom potonjem.



    I ovo je kraj četvrtog poglavlja ali nije gotovo...Nastaviće se....
    I Dont Believe In God, and I'm proud if it.

  4. #19

    Odgovor: Moj roman... "Anđeo"

    Uf....dugo me nije bilo. Komp tripovao teže. Al sad sam se vratio, i započinjem peto poglavlje.


    V


    ’’Da li ste spremni za napad?’’ reče Mač, vrhovni vođa Gaškera, najjači od pet komandanat. ’’Spremni smo.’’ Izvesti ga Luda, drugi po redu Gašker u lancu komande. ’’Da li ljudi ovog sveta spremaju bilo kakvu odmazdu?’’ ’’Ne, nikakvu. Ustvari, izgleda da ni ne znaju da smo tu, ali u taj podatak ne možemo biti sigurni.’’ ’’U redu. Napadnite za tri kvartalata. Razumeo?’’ ’’Da. Biće učinjeno.’’ I Luda ode iz prostorije, ostavivši Mača samog. Sve ovo mu je bilo sumljivo. Ljudi su se obično branili svom silom, ili bi bog poslao vojsku nebesku, a sad, ništa. Previše je lako. Ovde je važno napomenuti da, iako bića s dušom imaju razne sposobnosti, bića bez duše mogu čistije da razmišljaju, pošto nisu optereći osećanjima, željama snovima i nadanjima. To ne znači da su inteligentnija, već samo da mogu bolje da iskoriste tu inteligenciju. Kao i da će uraditi sve da bi dostigli svoj cilj, jer oni ne prezaju niodčega. Čast i ponos su im nepoznati pojmovi. O fer borbi, da i ne govorimo. I navikli su na snažan otpor bića s dušom. Sada, to nije bio slučaj, i Maču je to bilo sumljivo. Nije znao kakav je to kec u rukavu koji bi mogao da dovede do poraza njegove vojske, ali je odlučio da ipak bude na oprezu. Pogrešan potez, i to bi moglo da znači propast njegove armije, a nije imao nameru da dozvoli tako budalastim bićima, kao što su ljudi, da ga nadmudre. To nikako. Ostvariće Gaškeri ono što su naumili, i niko ih neće sprečiti u tome – ni ljudi, ni angeli, ni bog. Oni će pokazati svima ko su. Možda nemaju ’’dušu’’ ali to je samo prednost nad ostalima. I to će se uskoro videti na delu. A opet, nešto mu nije davalo mira. Neka misao, da će izgubiti. Nije to bio strah, jer oni su nesposobni za to, ali nešto najbliže strahu što je mogao da oseti jedan od njegove vrste. Nije znao zašto je to tako, i nije mogao da otrese tu misao, da je skloni u stranu. Izjedala ga je kao pacov, polako, ali sigurno.

    וןרטטמ

    ’’Uskoro.’’ Pomisli Helen ’’Uskoro ću biti tamo.’’ Nije znala šta će tačno uraditi kad stigne, niti šta će tamo zateći. Da li će upasti u potpuni rat i haos, ili će to preduprediti. A nije ni bilo preterano važno. Pomoći će Metatronu, bez obzira šta se desilo. Nadale je da taj angel zna nešto o njenom voljenom, zbog kojeg se i vratila. Pretpostavljala je da ne zna ništa, ali ipak, malo nade je bilo u njenom srcu. Tanak plamičak, koji je jedva odolevao vetru razuma. Nije se bojala ničega. Ne ona. Znala je ko su Gaškeri, i koliku su moćni, ali je bila ubeđena da je ona moćnija. Tu je bila u pravu. I znala je da će Metatron upasti u borbu s Gaškerima, a biće slabiji. I tu je bila u pravu. I mislila je da nema nikakve šanse da je neko uopšte i ogrebe, i da će se iz ove bitke izvući potpuno ne povređena. Ovde, je pogrešila. I to će je koštati.

    וןרטטמ

    Pet živih, koji su umrli, uhvatiše se za ruke. Plava svetlost zasija, i cepnje, koje beše vrisak Kraljevstva Izgnanih, prolomi se kroz vazduh do njihovih ušiju. Ali oni nastaviše. Gromovi plavi se stvoriše oko njih, i duše, koje behu slepe ponovo progledaše, i iz zaborava se otrgnuše. Boje, koje nisu viđene, još otkad je Iskra otišao odavde se pojaviše. Duga od devet boja se rasproste sivim predelom. Vazduh postade iskričav, a plava boja poče da se menja u ceo spektar znanih, i neznanih boja. I onda, bljesak. Snažniji od bilo kog dosad viđenog u ovom kraljevstvu. I, na tren, sivilo dobi boje, svoje prave boje, a duše izgnanih videše se međusobno. A onda, sve to nestade, i zaborav i sivilo ponovo zavladaše Kraljevstvom Izgnanih, nikad više da se otčine. A pet onih koji preživeše smrt, ne behu više tu.

    וןרטטמ

    Mihajlo se pojavi niotkuda, baš u trenu kad su čovek, i dva Angela izašli iz metalne zgrade. ’’Idemo li onda? Sudbina čeka.’’ Reče on. ’’Zar morate uvek biti tako melodramatični?’’ reče Džafa. Niko mu ne odgovori. ’’Ma, nema veze. Idemo.’’ ’’Ti ne možeš da letiš.’’ Reče Mihajlo. Džafa samio zakoluta očima, i na stopalima od metala se pojavi svetlo, pa on polete. ’’Idemo li sad?’’ reče, i neverovatnom brzinom polete prema meseču, prema Gaškerima, prema sudbini. Tri angela poleteše za njim.

    וןרטטמ

    Prostorija u belom. Beskrajno belo na sve strane. Nema zidova. Na sredini, dve zlatne šipke. Između njih, strune. Zategnute. Spremne da odsviraju ton koji im je namenjen. I onda puknu. Hiljade njih. Miloni. Milijarde. Beskraj. Sve liče, al nijedna nije istovetna bilo kojoj drugoj. Ovaj instrument, harfa sudbine se zove. Strune na njoj, sve imaju svoje značenje. Jedna upravo treperi, i sprema se da odsvira svoj ton. I taj ton će odjeknuti kroz ceo univerzum. Ali, to će uznemiriti, jednu drugu strunu. I kad ta struna zasvira, njena muzika će se čuti kroz sve svetove, i kroz beskraj ambisa, i kroz riznicu duša, i kroz kraljevstvo snova, i kroz kraljevstvo izgnanih, od neba do pakla, i između. Promeniće sve, i drugi će postati sudija. Ali, ako prva struna, ne odsvira svoj ton, muzika sudbine će napraviti falš. I prestati da svira. Zanavek.

    וןרטטמ

    Zar je greh ubiti, ako to spasiće hiljade? Ako to spasiće milijarde? Da. Jer greh je ubiti, bez obzira na sve. Da li je greh ubiti biće bez duše? Da. Čak iako nešto nema dušu, ono ima razum. I stoga, greh je ubiti. Zgaziti mrava. Smrviti bubašvabu. Greh je. Mali, al ipak greh. I svaki greh, pa makar i najmanji, nagomilava se na liniji života, kao svojevrsna vrsta gnoja. I, sa svakim grehom, struna života postaje sve teža. Jednog dana, pući će, ako je neko ne očisti. Jednom već, jedan čovek, dao je svoj život, i očistio je od te prljavštine. Ali ljudi nisu videli upozorenje, i nastavili su po starom. Sada, ponovo, ta struna, preti da pukne. Svakim trenom, sve je teža, Izdržljiva je ona, ali neće držati težinu večno. Da li će se ponovo naći neko, ko daće svoj život, da spase je? Ne. I da. A ko je to? Ko zna? Niko ne zna. Ali uskoro, svi saznaće. Uskoro.



    Ovde ima mnogo filozofskih lupetanja, jer sam bio u takvom raspoloženju kad sam pisao ovaj deo, al nema veze.

    Ako neko ima neko mišljenje o mom radu, neka ga iznese ovde, ili još bolje u komentaru uz reputaciju.
    I Dont Believe In God, and I'm proud if it.

  5. #20

    Odgovor: Moj roman... "Anđeo"

    Neko vreme nisam postavljao, al evo me opet. Zar ste mislili da sam odustao? :D




    ’’Šta!? Kako!?’’ viknu Mač ’’Na nas idu tri angela i jedan čovek!? I vi se uzbuđujete oko toga!? Pa pobijte ih! To će makar biti lako!’’ ’’Ne znamo da li će biti lako.’’ Reče Batina ’’Ne bi oni išli na nas tako samouvereno, da nemaju neki trik, neki kec u rukavu.’’ ’’Ne budali. Mora da blefiraju. Ili su ludi. Trećeg, nema. Razumeš li?’’ ’’Da. Napašćemo ih.’’ ’’Napadni. Naredi svima, ali svima da napadnu. Sumljam u to da imaju nešto, ali ne smemo rizikovati da izgubimo. Poraz nije opcija.’’ Mač pogleda u Batinu ’’Razumeš li?’’ ’’Da. Razumem.’’ I Batina ode. Mač je besneo. Kad je saznao da bog šalje tri angela, i jednog čoveka na njegovu vojsku od sto hiljada Gaškera, razgnevio se kao nikad do tad. Nije to bio pravi bes, kao kod ljudi, ali je bilo nešto veoma blizu tome ’’Prokletnik! On potcenjuje moju vojsku!’’ vikao je na nikog i svakog ’’Ja sam glavni vođa Gaškera! Moja vojska je bez ijednog poraza! I on mi se podsmeva! Šalje tri angela, i, kao da to nije dovoljno, šalje još i jednog čoveka s njima! Pokazaću mu ja ko su Gaškeri! Pokazaću mu ko je Mač!!!’’ i udari rukama o metalni sto, koji se prepolovi od siline udara. ’’Znam.’’ Reče Mač smireno ’’Sam ću otići u bitku, i lično ubiti te drznike koje je poslao. Tako ću mu dokazati, da smo mi nadmoćni.’’ On zatim ode do drugog kraja sobe, koja je sadržala sam osnovni nameštaj. Gaškeri nisu imali osećaj za lepo ili skladno, pošto nisu imali dušu. On kleknu pored kreveta, zavuče ruku ispod njega, i izvuče jednu dugačku drvenu kutiju, sa raznim čudnim rezbarijama na poklopcu. On izgovori nekoliko reči i rezbarije počeše da svetlucaju crno. Iako to izgleda nemoguće, crna svetlost postoji. Malo šta je može proizvesti, ali je moguće. Kad je završio s bajalicom, poklopac se podiže sam od sebe. Unutar kutije, ležao je mač. Veličanstveno oružje, sa drvenom drškom i balčakom, oba opotečena oniksom, sa rezbarijama ljudi i demona na užasnim mukama. Oštrica je bila priča za sebe. Dugačka makar dva lakta, providna, i mračnija od tame, iz nje je izlazio crni dim koji ju je obavijao potpuno, a njenim središtem su se produždavale rezbarije s balčaka i drške. Veličanstveno oružja odista. Oštrica Najcrnje Ponoći. Oružje celestiala Sene, kojeg Iskra ubio je. Mač je našao Oštricu Najcrnje Ponoći sasvim slučajno dok su putovali ka ovom svetu. Ili je samo naizgled bilo slučajno. Ali sad, u rukama vođe, jedne od najdestruktivnijih sila u univerzumu, Oštrica je moćno oružja. A koliko, to će se teko pokazati. Mač podiže Oštricu Najcrnje Ponoći, i nasmeši se zlobno. ’’Nemaju šanse.’’ Reče on, i poče ludački da se cereka.

    וןרטטמ

    Dva svetla su se sudarala u beskrajnom mraku svemira. Jedno ljubičasto, a drugo srebrno. Nijedna sila nij posustajala, i samo vreme i prostor su se savijali, a zakoni budalaste nauke, poznate kao fizika su se kršili pod silinom napada. Pravda je bio snažan, i nije se slomio pod napadima bezimenog zla iz ambisa, koje ga je napadalo sve jače i jače. Već su svojom borbom uništili tri solarna sistema, i nastavljali su i dalje. Borbi se i dalje ne vidi kraj.

    וןרטטמ

    Crveno sranje. Pa da. Šta bi drugo bilo, nego crveno sranje. Mislim, kako i može biti nešto drugo? Svaki put crveno sranje, i ništa drugo. Svakog dana, svake nedelje, stalno. Povraćalo mu se od crvenog sranja kad ga je prvi put probao, ali se ćovek navikne posle svakodnevnog doručka, ručka, i večera, a svi su se u potpunosti sastojali od crvenog sranja. Posle još nekog vremena, toliko bi ti se smučilo crveno sranje, da bi imao neverovatan nagon da povratiš svoju utrobu od same pomisli na njega. Ali, izbor je bio jasan – ili jedeš crveno sranje, ili ne jedeš ništa. Naravno, uvek si mogao da jedeš pacove, ali njih nije lako uhvatiti, a i otrovni su. Malo njih je preživelo pacova. Bile su tu i bubašvabe, ali one su bile još otrovnije od pacova. Neki su svojevremeno jeli čaršave, ali čuvari su to ubrzo primetili, i oduzeli im ih. Sad su se svi smrzavali noću, zbog trojice budala, kojima je palo na pamet da jedu čaršave. Divno. Neki su jeli govna čuvara, kad su čistili toalete, ali su uskoro prebačeni u samice, kad je primećen zadah koji je mirisao na ono što su jeli, i unajmljena je čistačica. I tako, crveno sranje je ostalo jedina dozvoljena hrana. Niko nije tačno znao šta je crveno sranje ustvari. Bila je to nekakva crvena kaša koja pliva u crvenoj tečnosti. Ličilo je umnogome na povraćku. Neki momci su se šalili, i pričali da u nekoj sobi imaju jednog ogromnog, debelog tipa, kojeg kljukaju đubretom i kečapom, i kad on to povrati, oni donose to kao crveno sranje. Niko nikad nije u potpunosti odbacio ovu pretpostavku. Mogla je biti tačna. Josif je seo da jede. Nije mu bilo milo, ali morao je da jede. Na brzinu je proždrao svoju porciju crvenog sranja, i požurio da se vrati u ćeliju. Teško onom ko se zatekne u hodniku, ako su čuvari loše volje. A skoro uvek su bili loše volje. Taman kad je Josif hteo da uđe u svoju ćeliju, jedna ruka mu se spusti na rame. ’’Zdravo Josife’’ reče čuvar. ’’Kud si ti krenuo?’’ ’’Nazad u svoju ćeliju.’’ Jedva procedi Josif trudeći se da ne deluje uplašeno. ’’A, jesi li pojeo svoj ručak?’’ ’’Jes...jesam.’’ ’’A.... da li si sve pojeo?’’ ’’Da.’’ ’’Baš sve?’’ ’’Da.’’ ’’Odlično. A sad ćeš sve to da povratiš.’’ ’’Ali... ne povraća mi se.’’ ’’Ništa ti ne brini. Povraćaće ti se kad mi završimo s tobom.’’ Josif proguta knedlu. Ovo nije zvučalo dobro. Imao je osećaj da će ovu noć provesti u zatvorskoj bolnici. Dva minuta kasnije, glava mu je bila zaronjena u toalet, i on je gutao vodu punu urina, i izmeta. Čuvar izvuče njegovu glavu i upita ga ’’Da li ti se povraća sada? A?’’ Josif nije bio u stanju da bilo šta odgovori, i čuvar ponovo zaroni njegovu glavu u kložetsku šolju. Ostali čuvari, četvorica njih, stajali su iza i smejali se., dok se Josif davio u urinu i fekalijama. I, posle nekog vremena, sve postade crno, i Josif prestade da diše. Čuvar izvuče njegovu glavu iz šolje ’’Ovaj je mrtav.’’ Reče i poče da se smeje. I onda, Josif udahnu. Bio je mrtav, i to zaista, ali nešto se desilo s njim. Nešto... čudno. U jednom trenu je sve bilo mrak, i znao je da više nije živ, a u sledećem, odlučio je da nije vreme da umre. Ne još. I vratio se. On udari čuvara laktom u stomak, a zatim i pesnicom u bradu. Četvorica čuvara nasrnuše na njega. Neverovatno brzim pokretima, Josif ih sve razoruša od njihovih električnih pendreka, i baci ih u nesvest, savršeno preciznim udarcim. Čuvar, kojeg je prvog udario, pokupi jedan električni pendrek i ustade. On nije verovao kako je neko, nizak, žgoljav, i kržljav, kao Josif, uspeo da prebije četvoricu mišićavih čuvara. Ali to mu i nije bilo važno. On ga udari električnim pendrekom po glavi, koja mu još beše mokra. Plave munje prostrujaše Josifovim telom. ’’Mrtav je sad.’’ Pomisli čuvar. Niko suv nije preživeo električni udar ove snage, a kamoli neko mokar do gole kože kao Josif. Ali Josif uhvati električnu palicu svojom levom rukom – i smrvi je u deliće. Zatim se polako okrete prema čuvaru koji je drhtao od straha, i zavrte mu vrat, brzo i lako, bez imalo napora. Josif zatim unezvereno pogleda u svoje ruke. Nije znao da je imao ovo u sebi. I onda shvati da je morao da umre da bi otkrio ovu moć. Nešto ga je vuklo. Nije znao šta o zašto, ali ga je vuklo ka sebi. Nije to bilo na ovom svetu, na njegovom svetu, ali ga je vuklo kroz nešto na ovom svetu. I on je morao da dođe do toga. ’’Kako ću pobeći iz zatvora?’’ javi se misao, ali je on odmah odbaci. ’’Lako ću pobeći. Sad imam moć.’’ I on potrći. Kroz zidove zatvora, razbijajući ih svojim telom, jedan po jedan, sve dok nije izašao na svetlost dana, koju nije vido tri godine. U zatvoru nije bilo prozora. Samo veštačaka svetlost. On pade na kolena, i zaplaka. Konačno je bio slobodan. Bio je tri godine u tom zatvoru, zbog zločina koji nije počinio. A sad, kad je konačno slobodan, naći će pravog ubicu, i naterati ga da plati.



    Tolko zasad. Dodaću još materijala....kasnije.....
    I Dont Believe In God, and I'm proud if it.

  6. #21

    Odgovor: Moj roman... "Anđeo"

    Bio sam odsutan.....malo duže...al svejedno ću da nastavim ovo.


    ’’Nikakva sila sad ne može zaustaviti mene’’ mislio je samouvereno Mač. Nije bio daleko od istine doduše. Ipak, nije ni bio u pravu. Postojalo je nešto što ga je moglo zaustaviti, a on nije ni sumljao na to. Da je znao, odmah bi se okrenuo, pobegao sa svim Gaškerima, da ih nikad niko više ne vidi, i uništio Oštricu Najcrnje Ponoći, da ništa od nje ne ostane. Ali na njegovu žal, on to znao nije. I, tako, nastavio je sa svojom vojskom, da srlja u borbu. Njegova snaga je bila velika., zbog toga što je posedovao oružje Sene. Ili je bilo obrnuto? Možda i jeste. Možda i nije. Vreme će pokazati. Jer ni samo nebo ne zna odogovor na sva pitanja. Samo vreme može odgovoriti na sve. A ponekad, čak ni ono.

    וןרטטמ

    ’’Da li će mo mi prvi napasti, ili će mo sačekati njih?’’ upita Sandalofon dok tri angela i čovek stajali su u praznini svemira. ’’Meni se čini da je bolje da mi njih napadnemo.’’ Reče Mihajlo zamišljeno. ’’Oni će prvi napasti nas. Evo ih dolaze.’’ Reče Džafa. Bilo mu je zamarajuće konstantno premišljanje i kolebanje Angela. Uvek su se dvoumili više nego što treba. Sad su zbog toga izgubili šansu da napadnu. I to ga je još više nerviralo. On udahnu duboko, shvativši da ne bi trebalo da se nervira zbog sitnica u ovom presudnom času. To će ga samo omesti. A ovu bitku mora dobiti. Stoga je duboko udahnuo kisonik iz maske, i smirio živce. Ne sme sebi dozvoliti ovo. Metatron izvadi Oštricu Zvezdanog Svetla a Sandalofon i Mihajlo svoje plamene mačeve. Džafa izvuče kratku metalnu šipku koja se izduži na koro tri metra dužine. Četiri ratnika su stajala naspram horde od skoro pedest hiljada gaškera. Smrt je bila samo korak daleko od njih. I to na način na koji nisu ni sumljali.

    וןרטטמ

    ‘’Ubijte ih! Neka ništa ne ostane od njih!’’ naredi Mač svojoj vojsci. ‘’Gospodaru, zar će te celu vojsku potrošiti samo na njih?’’ Pitao je Luda, jedan od četiri vrhovna generala – on lično nije odobravao većinu naređenja koje je Mač izdavao, ali kod gaškera nije bilo preispitivanja komande. Oni su prosto radili ono što im se kaže. ‘’Da.’’ Odgovori mu Mač ‘’Je ću sam sravniti stanovnike te planete.’’ ‘’Kako?’’ ‘’Lako. Imam tajno oružja, na koje niko ni ne sumlja. Sad ih napadnite!’’ ‘’Razumem.’’ I cela vojska Gaškera se ubrza ka četiri ratnika. Zelena koža Gaškera nije bila pokrivena ničim, osim crnim tetovažama čudnih znakova. Njihova dvostruka nazubljena sečiva, spremna da režu meso neprijatelja. Pogled njihovih sitnih ljubičastih očiju, bez zenica, fiksiran na malobrojnog protivnika. Njihovi mišići napeti u iščekivanju borbe. Nisu disali, jer nisu ni imali noseve, a nisu im ni trebali. Iz njihovih usta, punih oštrih zuba, slivala se pljuvačka, crvena kao ljudska krv. Svaki od njih bezimen, samo zupčanik u mašineriji uništenja i smrti. Oni ne osećaju ni saželjenje, ni kajanje, ni strah, ni bes. Ništa.

    וןרטטמ

    ‘’Zle zveri! Sve ću ih pobiti!’’ režao je Džafa. ‘’Nisu oni zli.’’ Ravnodušno reče Mihajlo ‘’Oni samo rade ono za šta misle da će im doneti dobrobit. Mi ih možda klasifikujemo kao zle, ali oni nisu sposobni da razlikuju zlo i dobro. Za njih postoje samo oni koji su uz njih, i oni koji su protiv.’’ Džafa ga pogleda belo. “Baš me briga.“ Reče ravnim tonom “Ako žele da pobiju čitavu planetu onda su zli, bez obzira na to da li oni mogu da razlikuju tamu od svetla.“ Mihajlo ostade podjednako ravnodušan kao i ranije, s rukama iza leđa, Plameni mač u je držao u levici. “Nije sve crno belo Džafa.“ Reče on, dok se igrao s crvenim kamenom na balčaku svog mača. “Ponekad su dela učinjena s najboljim namerama, uzročnici najvećih zala. Put za pakao je popločan dobrim nameram. Ikad čuo za to? To je živa istina. I ja to vrlo dobro znam. Čak i bolje nego što bih želeo.“ On okrenu glavu i pogleda Džafu pravo u oči, na šta ovaj ustuknu “Možeš li ti to da shvatiš?“ nastavi angel “Kako je to kad pokušaš da učiniš nešto dobro, a iz toga se iznedri nešto najgore što si ikad učinio, što si ikad mogao da učiniš? Nešto što ćeš nositi na duši do kraja svog postojanja? Nešto što nikad ne može biti izbrisano, ili ispravljeno, čak ni sa milijardu dobrih dela? Znaš li kako je to?“ Džafa jedva izgovori jednu reč “Ne.“ Mihajlo zgrči lice, pokušavajući da ne pusti suzu “E pa ja znam. I ne bih nikad poželeo nikom tako nešto. Stoga je i bolje po tebe što ne znaš.“ I zatim on ponovo postade onaj ravnodušni smireni angel od pre. Džafa odluči da je pametnije da ništa više ne pita. A čak i daje hteo, nije imao vremena. Gaškeri su nadolazili, svi koji postoje, i samo njih četvorica su stajali na njihovom putu. I sva četvorica su se plašili. Ne zbog brojnosti neprijatelja, koliko zbog toga, što se njihov neprijatelj nije bojao ničega, pa čak ni sopstvene smrti. A nije lako boriti se protiv neprijatelja koji je spreman da žrtvoje svoj sopstveni život, bez trena razmišljanja. Plameni mačevi buknuše, Oštrica Zvezdanog Svetla zasja, a metalne pesnice se stegnuše. Vreme je za borbu. Vreme je za umiranje.

    וןרטטמ


    Pravda i bezlični su stajali na površini jedne mrtve planete. Obojica ponovo u svojim materijalnim oblicima, nijedan pobednik borbe koja se odigrala. „Nisam mislio da će te biti ovako teško pobediti Pravdo. Mislio sam da ću te lako izbrisati iz ovog sveta. Jači si nego si što si bio prošli put. Ali ja sam slabiji. Kad povratim punu snagu, ništa te neće spasiti zaštitniče ovoga sveta. Ništa. I s tobom će nestati, poslednji šav koji drži ovaj svet u jednom komadu, i poslednji trag tvog stvoritelja.“ „Ne likuj prerano, jer ja nisam jedini trag koji je ostao od mog gospodara. On još uvek živ je, i postoji u ovome svetu.“ „Kako? Da postoji, znao bih to. Osetio bih. Blefiraš Pravdo, i ti to znaš.“ „Možeš misliti da blefiram, ali pogrešio si. Ja samo istinu mogu govoriti. Za laži nisam sposoban.“ „I dalje ti ne verujem.“ „Bojiš se Alu, bojiš se moga stvoritelja, jer on te je i bacio tamo, odakle pobegao si. Njegova milost nad tobom je greška njegova. Ovaj put, tu grešku ponoviti neće.“ „Ja, Alu neću biti prestrašen tvojim lažima! Nikad! Tvoj gospodar i stvoritelj je uništen, i nikad ga više neće biti! A ja, ja ću biti taj koji će vladati svim kraljevstvima!“ „Ako ne možeš mene da pobediš, kako se tek nadaš da sešćeš na tron sedam kraljevstava? Možda ćeš povratiti snagu, ali ti nemaš dovoljno pameti da zauzmeš to mesto koje pripada mome gospodaru.“ „DOSTA! Dosta jadno biće! Sada, izbrisaću te!“ i s tim rečima, Alu se odiže od tla, i obavi ljubičastom aurom, grmovima, i plamenovima. „Ubićeš se.“ Mirno reče Pravda, jer je znao nešto što Alu nije. „Ne! Ubiću tebe! Ovo će me iscrpeti, ali ćeš barem ti biti mrtav!“ Alu povika, i podiže ruke da zgromi Pravdu. U tom trenu, čekić dolete niotkuda, i pogodi bezlično biće u glavu, razbijajući nju, baš kao i čin. Iskra je stajao pored Pravde, a Alu je ležao ne zemlji, razbijene glave. „Ovo još nije gotovo.“ Reče, i nestade. Iskra i Pravda su znali da je to istina.


    ....komentari?
    I Dont Believe In God, and I'm proud if it.

  7. #22

    Odgovor: Moj roman... "Anđeo"

    super!
    nastavi!
    imaš neke greškice
    ali je super

Strana 2 od 2 PrvaPrva 12

Slične teme

  1. Sta znaci "Nezavisnost" i "Suverenitet"?
    Autor Skidatch_Mraka u forumu Politika
    Odgovora: 8
    Poslednja poruka: 29.03.2012, 18:30
  2. "Nova" i "stara" dijaspora
    Autor irnik u forumu Dijaspora
    Odgovora: 14
    Poslednja poruka: 10.10.2008, 10:20
  3. Od "Keca" do "Petice"
    Autor swba u forumu Spomenar
    Odgovora: 0
    Poslednja poruka: 19.12.2006, 08:29

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •