Kapija na bašti detinjstva
... Kapija široka, vratnice teške,
škripuće drvo i gvozden sklop,
kroz pukotinu na hodnik mračni
probija sivkaste svetlosti sklop.
Nalik na taj snop, detinjstvo moje
probijalo je teturav drum...
Na misao-maticu misli se roje
i začas život doživim pun,
sve što je bilo: noge bose,
i bela kosa, k'o zreo dan...
I duvan-cveće puno rose...
I bubamara sleće na dlan,
a koga li će, koga dovesti
meni u goste životni put,
a koga li ću, koga sresti,
u koji li ću dospeti kut?
Na stablu igra lišće mlado...
... sad mahovinom obrasta crep,
bršljanom pase ladolež-stado...
Po zidu promakne guštera rep,
i konjic plavi prozirnih krila,
nemiran, k'o dani što su me odveli...
Lubenica je zrela bila,
a nema dede da je deli...
Zagledam u krov zelenkast, sivi,
na kući suseda potražim rodu,
i žao mije što nisu živi
svi znanci. Što ljudi nečujno odu...
I bunar stari sve mi se čini
još slepi deda moj okreće,
kajsija cveta u sredini...
okolo žuto slamno cveće...
Nije mi žao vlage sive,
ni skorog kraja truleži njene,
već dana koji u meni žive,
radosti, suzom oprljene...
Tone sve više kućica žuta,
vlaga je pije i čeka pad.
Ja je obiđem svakog puta
kad me put svrne u rodni grad.