Moja Majka.
Mala pa debela, uvek nasmejana i blaga, i sa pregršt nekih mudrih priča i saveta. Blaga, ali ipak pravedna, čvrsta i nepokolebljiva bila je zaštitni znak mog detinjstva.
Te godine mi je prvi put dala rođendanski poklon ranije. Te godine je prvi put izgovorila: E, ko zna hoćemo li biti zajedno za Svetog Nikolu.
Na neki bolji, pravedniji svet je otišla pre tačno devet godina. Ali je još uvek prisutna u meni.
Moj Deda.
Visok i mršav, koštičav, namćor, filozof i davež. Sve to, ali i čovek velikog srca. Pljuckala sam mu ćelu da naraste, mogao je satima da me cupka na nogama, gasio me je rukama, tek trgnut iz sna, kad sam upalila samu sebe, vodio me je na sankanje, naučio me je da vozim bicikli,... Nije umeo da sakrije da sam mu ljubimica, a ja sam to obilato koristila. Baba ga je prvi put čula da je zapevao kada je zapevao meni, kažu da se zaista nasmejao kada bi mene video. Doduše, došao je jednom po mene u produženi boravak, a pokupio je moju drugaricu (šta Deda zna, sva deca pomalo liče). Ja sam plakala što su me zaboravili, drugarica što je vodi neko nepoznat. Plakao bi i Deda da se ipak nije odlučio da osmotri dete koje vodi za ruku i da je tuđe dete doterao Majki. Mi smo plač zaboravile, ali ne i ovu anegdotu, koju je dete opovrgavao do poslednjeg dana.
Moj Deda je bio zaštitnik. Često mislim da me štiti i danas. Nekim pričama koje je usadio u mene.
Ja sam jedna jako srećna osoba jer sam imala njih.