E, da se prisetimo prvih ljubavi, onih iz doba kad smo imali dve-tri godine, još uvek tek slagali cele rečenice, i poprilično mutavo objašnjavali kako ćemo se udati/oženiti baš za njega/nju kad porastemo još malo veliki. I kada o toj velikoj ljubavi znaju roditelji, babe i dede, šira familija, najširi krug prijatelja, komšije, kolege naših roditelja,... Mislim da ne postoji roditelj koji se deci u toj dobi meša u izbor partnera. Tate obično merkaju prije, mame su nam vrlo slatke i obavezno se ispričaju,... A mi bez stida, ne čuvajući "našu intimu" na sva usta pričamo o razmenjenim nežnostima.
Moja ljubav je bila Mile Pile. Mile Pile i ja smo išli zajedno u jaslice i obdanište. Nesrećna sudbina nas je razdvojila i nismo upisali istu osnovnu školu. Od onda smo se možda i videli, ali smo zaboravili kako jedno drugo izleda. Čak i na onim grupnim slikama sa Deda Mraza mi najčešće treba asistencija majke da mi pokaže koji je Mile Pile, onaj levo ili onaj desno od mene. Zato nam se roditelji pamte, lepo ispričaju kad se sretnu i obavezno pozdravljaju nesuđene snajke i zetove.
Mislim da sam se zaljubila u njega onog časa kad je starija sestra ozvaničila veliku ljubav sa njegovim starijim bratom. Moji kažu da sam imala neke dve godine. Vrlo često smo ćakulali odvojeno na klupici u školici, kažu da mi je svaki put davao njegove bombone koje bi dobio kad neko od drugara slavi rođendan, obavezno smo se u onom redu "dvoje po dvoje" držali za ručice.
Ma, slabo se ja sve to sećam, ali ima onih koji se jako dobro sećaju tih priča i prepričavaju sve ove godine. Po tim pričama rekla bih da je to bila prava ljubav iz snova.
Nekad je prosto gre'ota porasti.