Traje. Jedan bračni par koji kod mene u kraju drži neku prodavnicu, prolazio je kroz taj proces pune tri godine, tako da znam da traje.
Pre mnogo godina, ono kad smo krenuli u srednju, zaputim se ja po prvi put kod drugarice koja je išla u medicinsku da joj nešto odnesem, bile smo različita smena. Otprilike sam znala gde je škola (medicinari su se inače selili u po 2-3 škole u gradu), ali zalutam, pomešam zgradu i BAP uđem u Zvečansku misleći da je to škola. A onda sam se susrela sa krupnim okama koje svakog gledaju kao svog najrođenijeg. Od tada sam bila nekoliko puta da im odnesem neki slatkiš i da se poigram sa tom decom... mada nisam odavno
Ja se divim osobama koje su odlučile da usvoje dete. Znam ženu koja je usvojila ne baš zdravu devojčicu. Ona je moj idol. Govorila mi je znaš, sve one slatke male sa loknicama će već neko uzeti, a nju neće niko - zato ću je uzeti ja. Mislim da tu decu ne treba voleti
KAO svoje dete (nekima je i ovo razlog zbog kojeg su protiv usvajanja)... njih samo treba voleti... to je sve što im treba. Ja imam dete, ali da ne mogu da ga imam bila bih jedna od onih koji bi pružili ljubav jednom napuštenom malom biću, sigurno. Mada... nije isključeno da to neću uraditi, često razmišljam o tome. Ja bih ih bre usvojila sve