Ma, *ebite se devedesete tužne i nesretne... - Strana 4
Strana 4 od 4 PrvaPrva ... 234
Prikaz rezultata 46 do 54 od ukupno 54
  1. #46

    Odgovor: Ma, *ebite se devedesete tužne i nesretne...

    Namerno sledece pisem na ovoj temi:jel' neko citao pre 2 dana novine ili gledao bosansku televiziju(emisiju "60 minuta") i video jednu od liderki organizacije "majke Srebrenice" znanu kao Munira Subasic kako prica koliko je bogatstvo stekla na tudjoj nesreci?!Izjavila je :"...Imam dve kuce,a na spratu stare kuce imam podstanara,a on je zametnik ministra u vladi FBiH,dosao iz Mostara.U Han Stjenici imam ogromno imanje i nedavno sam deo dala direktoru BH telekoma Hamdi Katici.....imam primanja,mesecno 4.000 maraka.E,j...m mu majku,more mi,vala,biti dve da trosim,da uzivam k'o lord,a dve da u nesto ulozim.Ali verujes mi da sam nezadovoljna...".Zgrozenom voditelju i gledalistu je rekla i da je uzela za sebe 300.000 maraka i dzip od pomenute organizacije i to prokomentarisala recima:"...moze mi se...".Sarajevski nedeljnik "Dani" je ovo ocenio kao bahatost,nekulturu i nedostatak mere onih koji su zaradili na zrtvama rata u BiH.
    ...jadna ucveljena zena....kaze sinu je poklonila dzip...i...bolje njemu jer on nema svoj....

  2. #47

    Odgovor: Ma, *ebite se devedesete tužne i nesretne...

    Dobih onomad mail sa "najboljim" srpskim izjavama devedesetih. I pitam se da li smo mi ostali normalni posle svega? Ili smo i onda bili nenormalni ako smo mogli sve to da preživimo.

    Inače, kad već pominjete toleranciju, ona je po mom mišljenju dosta monotono stanje duha.
    Mirjana Marković, Intervju, 26. april 1991.
    Ja vam garantujem, sa jednom divizijom od deset hiljada četnika, da bih za 48 sati do Zagreba dopro. Razume se, zabranio bih četnicima da ulaze u Zagreb, jer bih se bojao da se ne izgube po zagrebačkim ulicama. Ipak je to veći grad!
    Vojvoda Šešelj, On, 24. maj 1991.
    Uveravanja da će se plate redovno isplaćivati i da neće biti otpuštanja radnika bila su predizborna obećanja i njih ne treba mešati sa aktuelnom situacijom.
    Dušan Matković, ministar industrije Srbije, Politika, 8. jun 1991.
    Srbija, spremna za rat, najveća je zaloga mira.
    Vuk Drašković, na mitingu USDO, 9. jun 1991.
    Na čelu Srbije mora da bude najveći srpski nacionalista. Što veći, to bolje za Srbiju.
    Kosta Bulatović, iz štaba Kosovometohijskog srpskog pokreta otpora, Pogledi, 14. jun 1991.
    Nama je vrhovni komandant patrijarh Pavle.
    Željko Ražnatović Arkan, komandant srpske dobrovoljačke garde, Borba, 30. oktobar 1991.
    Uskoro će Srbi biti gospodari sveta. Oni već sada raspolažu tajnim oružjem iz takozvanog Teslinog paketa. Ako samo jedna bomba padne na Beograd, Vatikan, Beč, Bon i Zagreb biće sravnjeni sa zemljom...
    Milić od Mačve, Duga, 23. novembar - 7. decembar 1991.
    Vukovar je danas razrušen, ali oslobođen grad.
    Miodrag Popov, voditelj Dnevnikovog dodatka, TV Beograd, 13. decembar 1991.
    Hrvati u svojoj istoriji imaju vrlo malo dokaza da uopšte postoje !? I sami se muče, pošto im je teško da dokažu ko su, šta su i odakle su.
    Duška Jovanić, u intervjuu sa Vasom Kazimirovićem, Duga, 4-18. januar 1992.
    To što vi podrazumevate pod privilegijama, moja porodica i ja doživljavamo kao odricanje.
    Prof. dr Mira Marković, u intervjuu NIN-u, 1. maj 1992.
    Srpski narod je dobrovoljno odlučio da se žrtvuje... Ovog puta narod veruje da, iako gladuje, neće biti izložen ratu. Narod misli da je to zasluga socijalista.
    Akademik Mihailo Marković, ITN World News, 20. decembar 1993.
    Četnici su mladi, samouvjereni, dobro naoružani, lijepo obučeni i, iznad svega, opasni momci. Vaspitani su na ulicama Sarajeva uz viski, koka-kolu, rokenrol. Mi smo urbana gerila, odrasla na asfaltu, koja borbe u planini shvata kao lov na divljač... Što bolje pucaš, bolje ,,,,... Četnički državotvorni pokret je autentični kulturni, umjetnički, postmodernistički, superpatriotski, pa i vojni vid organizovanja srpske mladeži.
    Goran Marić, alias Malkolm Muharem, četnički major, Duga, 30. avgust-13. septembar 1992.
    Postoji opravdan strah da u bližoj ili daljoj budućnosti, pošto završimo rat sa spoljnim neprijateljem, otvorimo unutrašnji front... Moj verni pas Tigar po njuhu prepoznaje sve srpske izdajnike u Beogradu i u Bosni.
    Dragoslav Bokan, vođa "Belih orlova" i šef Karadžićevog Agitpropa, Duga, 30. avgust-13. septembar 1992.
    Ovo, braćo, nije građanski rat, nego treći svetski rat protiv svih nas.
    Božidar Vučurević, predsednik SAO Hercegovine, NIN, 11. septembar 1992.
    Nema nama ničeg dok ne oteramo sve kuda im je mesto, zatvorimo granice kao nekada Enver Hodžina Albanija, napravimo unitarnu, Pravu Srbiju, pa neka ciči kako ko hoće.
    Književnik-dobrovoljac Momčilo Selić, Duga, 12-26. septembar 1992.
    Osnovni uzrok bede u Srbiji je ogromna količina novca kojim građani raspolažu.
    Dr Borisav Jović, potpredsednik SPS, govor u Topoli, 3. septembar 1993.
    Samo malo ljudi danas može da shvati naš trenutak življenja. Svi znamo našu prošlost, ja vidim budućnost. Naši naslednici će se ponositi nama. Budite srećni što pripadate ovoj zemlji. Što imate Miloševića, Arkana, Džajića. Vi ste večni.
    Vladimir Cvetković, direktor "Crvene zvezde" i ministar u Vladi Srbije, na proslavi Kluba, Večernje novosti, 17. maj 1993.
    Srbi su najstariji narod na Balkanu i u Evropi, a srpski jezik pramajka jezika sviju Indoevropljana. Lagali su vas u školi da smo se u 7. veku posle Hrista doselili ovde. Mi smo autohton, izvorni narod balkanskog Izvornika i Istočnika, i od nas su nastali mnogi narodi u Evropi, a kao poslednji Hrvati i muslimani, što je dokaz da govore jezikom naših srpskih matera. Vi u jednoj ruci držite gruntovničku tapiju tih pradrevnih imanja naših sve-predaka, a u drugoj ruci pušku, i niko vam ne može oteti te dragocenosti, sem ako se ne prevarite i sami ih ne pružite... Što srpska muška mišica odbrani puškom i herojstvom, to će umetnici da proslave u svojim delima.
    Milić od Mačve, Javnost, 22. maj 1993.
    Život je kratak, a ja to znam najbolje, radio sam na groblju.
    Tomislav Nikolić, šef poslaničke grupe SRS u Narodnoj skupštini Srbije, 7. oktobar 1993.
    Neka mi dozvole godinu dana u ministarskoj fotelji, pa ću od Srbije da napravim Svilajnac.
    Dobrivoje Budimirović Bidža, direktor škole, predsednik Opštine Svilajnac i narodni poslanik, Duga, 27. februar - 12. mart 1993.
    Ja uhapšena?! Moj komentar je - ha, ha, ha! Ne pada mi na pamet ni na službeni put da idem. Želim da se izdignem iznad cele ove situacije. Ja sam osoba koja ne beži pred problemima, nego ih izdržava i rešava. Ovakve glasine pronose oni koji žele kraj ove Srbije, a ima ih oko 30 odsto ovde... Beograd je najmanje srpski grad i zna se ko takve glasine širi i želi da uništi Srbiju.
    Dafina Milanović, privatna bankarka, Borba, 10. mart 1993.
    Rat je čist kao suza.
    Dr Radmila Milentijević, eks-ministarka, TV Politika, 16. decembar 1992.
    Srbima ne treba međunarodno priznanje... a kako bi u siromaštvu izdržavali toliku diplomatiju.
    Gojko Đogo, član GO DS i predsednik Udruženja Srba iz BiH, NTV Studio B, "Intervju gledalaca", 21. januar 1993.
    Ja sam kao drug Tito, doživotan. Pored ovakve opozicije vladaćemo večno.
    Dobrivoje Budimirović Bidža, direktor škole, predsednik opštine, narodni poslanik (SPS), NTV Studio B, 2. februar 1993.
    Ništa ja nisam osvojio u ovom ratu. Samo sam oslobodio ono što je oduvek bilo srpsko, iako još ni izbliza nisam oslobodio sve što je srpsko. Zadar je pretežno srpski grad... I Trst je stari srpski grad.
    General Ratko Mladić, komandant Vojske RS, Duga, 10-23. april 1993.
    Ja sam po prirodi optimista. Biće bolje, jer ne može da bude gore.
    Vladislav Jovanović, potpredsednik Vlade SRJ, RTS, 1. jun 1993.
    Do uvođenja embarga bio sam niko i ništa.
    Jedan diler, NIN, 13. avgust 1993.
    ... Ko nije drvo razumeo prvo, pa tek onda sadio, taj nije ništa uradio... I, shvatiće, kad-tad, da ne zna šta je hlad....

  3. #48

    Odgovor: Ma, *ebite se devedesete tužne i nesretne...

    sjetne dewedesete,sjetne....

  4. #49

    Odgovor: Ma, *ebite se devedesete tužne i nesretne...

    Danas sam ih se setila zbog dva. Ne. Zbog 2002 razloga. Ne samo zbog Sonje Savić .

    Pre neki dan ulazim posle dužeg vremena u dvadeset četvorku, naš gradski bus i na prvoj stanici za malo da . Lepo, jasno i glasno čujem prijatan glas iz zvučnika koji izgovara ime stanice! Taman sam se povratila i prešla u šesnaesticu, kad unutra displej, pa neki monitor, sto čuda. I u oba sam sedela! A grejanje radi.
    E sad, ko nije odavde , pitao bi se šta je tu čudno kada je to sve normalno.
    Pa normalno je čudno! Nismo se navikli, kod mene barem još traje adaptacija. Kažu da se na bolje lako navikne čovek,videću kada opet budem bila bez auta.
    A kao i svi, pamtim kako je bilo do skoro. Pamtim završnu godinu na faksu i kako sam molila ujutru brata da mi bar kada se skroz skockam da kola da bih ponekad neizgužvana, neraščerupana i najvažnije - neiznervirana stigla na predavanja. I sada mi je simpa (tada nije bilo) kada se setim dana kada nije bilo trika da ih da, ali je šakom i kapom delio savete. Jednog se sad sećam. Kaže :" Kada uđeš u onaj rusvaj od busa, ošmekaj gde su srednjoškolke i ne juri za mestom, nego za njima. Tako ja - kao slučajno se nađem među njima, a one mirišuuuuu ..." &

  5. #50

    Odgovor: Ma, *ebite se devedesete tužne i nesretne...

    a ko zna za cega je to sve dobro....posle kise mora sunce da sine...posle noci dan dolazi...tako bar kazu

  6. #51

    Odgovor: Ma, *ebite se devedesete tužne i nesretne...

    Citat Rohalj Baze kaže: Pogledaj poruku
    a ko zna za cega je to sve dobro....posle kise mora sunce da sine...posle noci dan dolazi...tako bar kazu
    Podseti me da to "Ko zna zašto je to dobro" , ali sa znakom pitanja, ostavim kao svoj odgovor na novu temu o tome šta ne volimo kada nas pitaju ili kada se pitaju.

    Kada stigneš i ako imaš ideju napiši, molim te, zbog čega bi Inferno mogao da bude dobar? Purgatorio i Paradiso da bolje osetimo ili ... ?

  7. #52

    Odgovor: Ma, *ebite se devedesete tužne i nesretne...

    Teska tema... Bila sam dijete kad je sve to pocelo. I umjesto bezbriznog djetinjstva dobila sam strepnju,iscekivanje... Kao da se sad vidim kako trcim ocu ili bratu u zagrljaj kad dodju sa linije...ili kako skacem svaki put kad neko pokuca na vrata jer pomislim na najgore. Brat mi je sa samo 17. godina bio na prvoj liniji. Struje je rijetko kad bilo a o vodi da ne pricamo. Mogla bih sad u nedogled ovako nastaviti nabrajati...ali hvala dragom Bogu pa u ratu nisam izgubila nikog od rodbine.
    Ma,.ebite se bas i nikad se ne ponovile!
    I'm floating on air..

  8. #53

    Odgovor: Ma, *ebite se devedesete tužne i nesretne...

    Citat Rohalj Baze kaže: Pogledaj poruku
    a ko zna za cega je to sve dobro....posle kise mora sunce da sine...posle noci dan dolazi...tako bar kazu
    Nema šanse da je dobro za bilo šta. Sorry, ne mogu se ni šaliti na ovu temu.
    ...il smo samo tu zbog ravnotee među zvezdama...

  9. #54

    06 Hitlerov Rajh i Miloševićeva Srbija

    Nikada u istoriji, osim u dva evropska slučaja u XX veku, nije javno iznošena nečija dijagnoza. Dijagnoza je tajna i ona ostaje između pacijenta i bolesnika. Ali

    U Hitlerovom Trećem Rajhu, tokom tridesetih godina prošlog veka, javno su iznošene dijagnoze Hitlerovih političkih protivnika. Hitlerov Rajh je pao i sa tim je bilo završeno za oko pola veka.

    A onda je u Srbiji 90-tih gamad koja je bila na vlasti javno iznosila dijagnoze svojih političkih protivnika. Šešelj ili neki drugi politički pigmej iz SPS-a i/ili JUL-a dođe na televiziju sa papirima i kaže, otprilike, Vuk Drašković se lečio na psihijatriji tad i tad (i ima tu i tu dijagnozu), ili Vesna Pešić je u mladosti bolovala od te i te polne bolesti

    Pih! Bruka! Dakle samo u nacističkoj Nemačkoj i Miloševićevoj Srbiji!

    Vidite li sa kim smo imali posla?!

Strana 4 od 4 PrvaPrva ... 234

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •