To su samo momenti,kratke sekvence u mom nadam se dugom zivotu,cuvam ih zakljucanim u secanju,
nekad se jave...pobegnu...nadju krivudavi putic kao onaj u tom divnom sumarku meni poznatog sela,tamo su leta bila svetlija,zore su lepse mirisale...na sumske jagode,maslacak i zovu...na plastove sena,zetvu i konje.....na potocic koji je bio svedok nasih prvih,na zalost,neuspelih pecaroskih avantura...igrali smo se Toma Sojera i partizana...
Kako je secanje varljivo,plan je bio potpuno drugaciji,trebalo je pisati o mom vecerasnjem hodu kroz drvored kraljevskih palmi i kako me je to podsetilo na snegom pokriveni Trg Vojske,nedostaje mi sneg,skripa cipela i miris prve pekare,kartanje do jutra i zadovoljstvo pobednika...
Setim se Bozica u mom rodnom gradu,zagor ispred crkve,rumena,promrzla lica,mamin pasulj i orasi u cosku dnevne sobe...mali,prelepi devojcurak ciju lepotu sada uporedjuju sa nekom koja je svima nama poznata...mene i nesmete pitati da to procenim,iluzorno bi bilo to uporedjivati...ona mi najvise nedostaje...ona je moja domovina...