Dolovo
Prikaz rezultata 1 do 5 od ukupno 5

Tema: Dolovo

  1. #1

    02 Dolovo

    Nastanak i naziv sela

    Geografski položaj

    Kada se krene drumom iz Pančeva istočno prema Kovinu, nailazi se na neobičnu ravničarsku rečicu Nadel, zarasla u visoku trsku, rogoz i gusto sitno ševarje. Voda se ne vidi. Da to nije leglo barskih ptica i divljih pataka, čoveku na um ne bi palo da tu nečujno teče reka, već bi pre pomislio da je to bara ili napušteno rečno dno prekriveno barskim rastinjem. Pređe se most i nekoliko desetina metara od njega, s leve strane, odvaja se put prema severoistoku i bez krivudanja, prav kao strela, nestaje duboko u polju.
    To je put za Dolovo.
    U sred južnobanatske ravnice severoistočno od Pančeva, asfaltiranim putem nailazite na Dolovo.Na samom ulasku u selo sa desne strane još uvek rastu i razvijaju se tri bela jasena, starosti preko 300 godina. U selu i oko sela nalazi se dosta spomenika iz bliže i dalje prošlosti.
    Selo je izgrađeno na platou lesne zaravni, koja je raščlanjena sa više dolina - dolova, i daje izgled kao da se nalazi na zaravnjenim brežuljcima, čime se izdvaja po svom spoljnom izgledu od ostalih sela ravnog Banata, što ga čini posebno interesantnim.
    Selo koje leži na sedam brežuljaka, sa tri crkve koje se gordo uzdižu u visine plavetnila neba, koje kao anđeli čuvari čuvaju meštane mešovite nacionalnosti. U dolini između pravilno raspoređenih crkava izvire prirodno čista voda.
    Uzdignuta lesna zaravan, na kojoj se Dolovo uzdiže nad okolinom dominira širinom svojih polja, stvara kod putnika prijatan utisak otvorene knjige prirode, koja privljači pogled svojom tajanstvenom sadržinom, otkrivajući mu krivudave udoljice sa izvorima i potocima na njima, gde bujaju visoke trave i trstici, pružajući danju stadama ugodna plandišta, a u mesečne letnje noći postaju izvori narodnog sanjarenja i maštanja, oko kojih se vile kupe na ročište iz šumarka obližnje Deliblatske peščare. Prilagođeno ovakvom geografskom položaju Dolova, sraslo sa njegovom prirodom i oblikom pitominom panonskog podneblja, u njemu živi više od tri stoleča srpsko i rumunsko stanovništvo. Svi koji su u njemu rođeni, oduvek su imali toplo domaće ognjište i plodnu njivu, koju su znali dobro da obrađuju i čuvaju.
    Selo polovi pitoma dolina, koja se pruža od istoka ka zapadu, s nepresušnim potokom po sredini i sa nemirnim arterskim studencem. Podugački obronci udoljice pokriveni su povrtnjacima i travnatim površinama, niz potok oivičen vrbacima i šipražjem, po stranama obraslim raznim drvećem i voćkama, a po vrhovima se prostiru rasuta prostrana dvorišta sa gumnima i belim kućama, te dolina u osvit dana, obasjana sunčevom svetlošću ili pri mesečini, u mlake letnje noći, dobija čaroban izgled koji prema istoku dopire do susednog sela Mramorka.
    Atar Dolova zahvata površinu od 11.042 ha: U Dolovu živi blizu 7000 ljudi.
    Dolovo ima najveću apsolutnu nadmorsku visinu,u odnosu na sva ostala naselja opštine Pančevo,koja iznosi 111 metara.

    Naziv sela

    Od nastanka do danas više puta je menjan naziv sela. Dolovo je, verovatno, dobilo naziv po dolovima i udolicama na kojim je nastalo.
    Najstariji naziv sela je Dolovi. Ovaj naziv je prvi put zapisan u Pećkom katastigu 1660. godine.

    U izveštaju dolovačkih sveštenika: Save Kolarskog, Filipa Petrovića i Stevana Bolgarića, od 18. maja 1859. godine piše: "...dadoše mu ime Dolovi, po svoj prilici zato, što mesto ovo svud u nakrst, kao i celu okolinu dolovi ili doline presecaju. Ovo ime nosilo je od postanka svog, pak i danas, kako od Serbalja tako i od svijuh ostalih naroda."

    Pored srpskog, upotrebljavan je i rumunski, nemački i mađarski naziv sela. U imeniku naselja Vojvodine nalazimo sledeće nazive Dolova:
    Dolava(1853), Dollova(1854), Dolova(1878 ) i Dolowo (1943).

    U vreme najžešće mađarizacije, naziv Dolovi zamenjen je mađarskim nazivom Kyraly-Tava.. Dolovci nisu prihvatili nov naziv, a opštinski predstavnici Dolova vraćali su službena akta dostavljena pod ovim nazivom, s napomenom "nepoznato". Na mađarskim geografskim kartama upisan je naziv "Dolova".


    Prvi istorijski izvori o Dolovu

    Do danas je malo pronađeno istorijskih izvora o Dolovu i Dolovcima.
    Ne zna se tačno kada je nastalo prvo naselje, kako je izgledalo, ko su bili stanovnici. Najstariji materijalni istorijski izvori potiču iz doba kada su ovim prostorima vladali Sarmati.
    Prvi pisani istorijski izvor o Dolovu nalazi se u rukopisnoj knjizi Pečke patrijarhije. Tadašnji srpski patrijarh Maksim (1656-1673. godine) upitio je u Banat popisivače. Oni su 1660. godine popisali 168 naselja i tri manastira. Zabeležili su ko je, koliko i šta priložio Pečkoj patrijaršiji kao obavezu, a šta i koliko dobrovoljno.
    U to doba u svakom selu postojao je sveštenik, a u nekim selima bila su i po dva, a veoma retko i tri sveštenika. U Dolovu i Bečkereku, pored sveštenika, nalazili su se i prote. Dolovo je bilo jedno od najvećih naselja u Pančevačkoj nahiji.

    Poznatiji Dolovci

    Aksentije Maksimović

    Rođen u Dolovu 13. februara 1844 godine. Tu u rodnom mestu, pohađao je osnovnu školu. U tim najranijim danima života veoma je uspešno podržavao glasove kojima ih je učio stari dolovački učitelj Pavle Višnjički. Kasnije se Aksentijev otac, po zanimanju ćurčija, odselio u Pančevo. Školovanje je nastavio pohađajući srpsku i nemačku osnovnu školu i realku. U Sremskim Karlovcima je pohađao treći i četvrti razred gimnazije. Kao učenik petog razreda privatno polagao predmete za VI i verovatno za VII razred.
    Svoju sklonost ka muzici i dirigentski talenat Aksentije je pokazao u toj sredini. Sremsko karlovačka gimnazija 1863. godine pripremila je sveslovensku proslavu hiljadugodišnjice Ćirila i Metodija. Mladi učenik dobio je zaduženje da za proslavu pripremi đački hor. Za veoma kratko vreme, od osam dana, pripremljenim programom uspeo je da oduševi sve prisutne, i profesore i građane.
    Traženje političkih sloboda i priznavanje nezavisne teritorijalne oblasti, koja bi sačinjavali srpsku Vojvodinu, izazivalo je veliko nezadovoljstvo i revolt kod omladine. Aksentije Maksimović je taj revolt ispoljio na svoj način. Na rečima pesme "Haj" od Stevana Vladislava Kaćanskog, objavljenog u "Danici" 1861. godine komponovao je rodoljubivu pesmu "Gde je srpska Vojvodina". Maksimovićeva pesma, pored pesama "Ustaj, ustaj Srbine", "Rado ide Srbin u vojnike", "Oro kliče sa visine", tako postaje najpopularnija himna svoga vremena, koju su prihvatili svi slojevi naroda. Zbog rodoljubivih i revolucionarnih ideja koje je ona sadržavala, Aksentije je bio izbačen iz gimnazije. Njegovo isključivanje je tražio patrijarh Samuilo Maširević. Po izbacivanju iz gimnazije, prema nekim autorima, Maksimović je pohađao tehniku u BEču 1865. godine.
    Sredinom XIX veka Novi Sad je postao neosporni srpski politički i kulturni centar Vojvodine, odnosno duhovni centar srpskog naroda uopšte. Tu su štampani mnogi listovi, časopisi, književna dela. Osnovano je Srpsko narodno pozorište (1861), održana je Prva skupština Ujedinene omladine srpske (1866), a delatnosti ovih institucija donela su niz novih sadržaja u društvenim zbivanjima grada. Početkom sedme decenije u Novom Sadu su svečano proslavljene jubilarne godišnjice vezane za poznate ličnosti nacionalne i opšte kulturne istorije: stogodišnjica rođenja Save Tekelije (1861), sveslovenska proslava povodom hiljadugodišnjice Ćirila i Metodija (1863) i proslava tristagodišnjice Šekspirovog rođenja (1864).
    Po izbacivanju iz gimnazije, tadašnji upravnik novosadskog Srpskog narodnog pozorišta Jovan Đorđević - Foter pozvao je Aksentija za učitelja pevanja i pojanja. Aksentije Maksimović je prihvatio poziv i došao u družinu 29. marta 1865. godine na mesto dotadašnjeg kapelnika, češkog muzičara Adolfa Lifke.
    Pokazavši veliki talenat i zrelost, mladi Aksentije se uključio u družinu i sa njom je boravio u brojnim vojvođanskim mestima. Po povratku iz Sombora i Subotice u Novi Sad, komponovao je muziku i napisao pesmu "Dok je nama Miloša Junaka", za pozorišni komad "Miloš Obilić" od Jovana Subotića (premijerno izveden 4. jula 1866). Za komad "Prvi sastanak" od E. Skriba u preradi Ilije Vučetića (izveden 28. jula 1866) napisao je muziku i pesmu "Razdragano srce". Za "Dobrilu i Milenka" od Matije Bana (izveden 7. avgusta 1866) pesme: "Vele ljudi", "Ljudski život", "Mi i danas ostadosmo živi". Te iste godine predavao je nemački jezik i pevanje.
    Za dramu u pet činova "Maksim Crnojević" od Laze Kostića (izvedena 30. januara 1869) napisao je pesme "Ej pusto more", "Kad se danu više neće", "Dva se tića pobratila". Ove pesme, sa pesmama "Mi i danas ostasmo živi" i "Berberi su prvi ljudi", postale su toliko omiljene da su pevane na raznim koncertima pevačkih društava. Koponovao je muziku za još mnoge drame srpskog narodno pozorište.
    Pored pisanja muzike za pozorišne komade, radio je i na teoriji muzike. Štampa 1869. godine "Bukvar i čitanku notnog pevanja za škole sv.I", zatim 1870 "Kažiput učiteljima osnovnih škola pri predavanju moga Bukvara i čitanke notnog pevanja prve sveske" i "Izučavanje violine pomoću narodnih pesama za postepeno učenje, knj. I.". Započeti rad na teoriji muzike nastavio je u Pančevu štampanjem "Priprava za učenje notnog pojanja i sviranja na violini. Pokušaj kako bi najlakše nauke o muzici u narodu raspostranili,knj. I".
    Odlazi u Prag kao stipendista kako bi tri godine učio general bas na Orguljarskoj školi. Tamo odlazi sa suprugom Sofijom i kćerkom Milkom.
    U Srpskom narodnom pozorištu Aksentije Maksimović je ostao sve do jeseni 1871. godine. Bavio se i pisanjem bukvara za upotrebu u osnovnim školama. Od njega potiče "Mala bukvarska čitanka za narod po prirodnim pedagoškim zakonima I deo Vokalisanje", namenjene deci prvoga razreda osnovnih škola. Nameravao je da izda i II deo "Male bukvarske čitanke - Konsonantisanje" i "Veliku bukvarsku čitanku za narod", koju je završio, ali ih nije izdao zbog prerane smrti. Bavio se idejom da bolje razmotri stanje tadašnje evropske pedagogije sa težnjom da srpsko školstvo oslobodi od štetnog podražavanja tuđih obrazaca, koje su srpski pedagozi dosta upotrebljavali.
    Pored navedenih aktivnosti Maksimović je pisao i crkvenu muziku. Poznata je njegova prerada Liturgije po Stankovićevoj i po Karlovačkom pjeniju. Crkvene kompozicije su "Pesme za jutrenje", "Svjati bože", "Aliluja", "Plaču i ridaju", "Svjatima", "Mirno spavaj u zemljici crnoj" za hor. Posle smrti Aksentija Maksimovića predate su zajedno sa ostalim muzikalijama i knjigama na čuvanje Upravnom odboru Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu.
    Pored svega bavio se i slikarstvom u vreme dok je bio đak Karlovačke gimnazije. U Beču je Kosta Subotić izdao njegovu sliku "Ubistvo knjaza Mihajla".
    Posle šesnaestomesečnih studija na orguljaškoj školi, Aksentije Maksiomović je umro u Pragu (1 februara 1873. godine). Podmukla bolest, tuberkuloza, prekinula je njegov stvaralački elan. Sahranili su ga češki umetnici na Voljšanskom groblju u Pragu. Spomenik na grobu postavila je posle tri decenije kćerka Milka Marković, poznata pozorišna umetnica.
    Osnovna škola u Dolovu nosi njegovo ime, kao i jedna ulica. Po njegovom imenu nazvane su i ulice u Pančevu i Novom Sadu.

    Svetozar Manojlović (1848, Dolovo - 1909, Dolovo). major, pesnik, prevodilac

    Osnovnu školu učio u Dolovu i Beloj Crkvi, u kojoj je pohađao i vojnu školu. Godime 1876. postao je profesor na kadetskoj školi u Temišvaru, a 1883. premešten ja na vojnu realku u Kiš - Martonu. Kao konjički kapetan dolazi u Beč u kraljevu telesnu gardu 1890. godine. Na osnovu ličnog zahteva penzionisan je kao major.
    Pored vojničkog poziva pisao je pesme na srpskom i nemačkom jeziku i prevodio je na nemački brojne srpske narodne i umetničke pesme. NA našem jeziku pesme su mu objavljene u Javoru, Stražilovu, Brankovom Kolu, Novoj Istri, kalendaru Soko i u zbirci Šaroperke, štampanoj 1907. Osim toga, Manojlović je štampao na nemačkom jeziku još dve knjige pesama: Schwerlilien (u više izdanja, poslednje 1896) i Guszla und Leier(1898 ). Poznati su Manojlovićevi prevodi Zmaj Jovinih pripovedaka i Šarana, kao i prevodi naših pesama objavljenih u zbirkama: Serbische Frauenlieder (1882), Serbische Dishtungen, ausgewahlt und im Versmass der Originale ins Deutsche ubertragen (1888 ).

    Jovan Živojnović. Književnik, gradonačelnik Novog Sada
    Rođen je 1870. godine. Gimnaziju učio u Pančevu, a završio u Novom Sadu. Na univerzitetu u Budimpešti, na filozofskom fakultetu položio je profesorski ispit iz srpskog i nemačkog jezika. Godine 1896. postao je profesor novosadske gimnazije. Bio je književnik. Posle ujedinjenja Vojvodine sa Kraljevinom Srbijom izabran je za gradonačelnika Novog Sada. Umro je 1928. godine u Novom Sadu.

    Stevan Lovčarević (1855,Dolovo-1930, Beograd) profesor, načelnik Ministarstva prosvete Srbije

    Rođen je 25. avgusta 1855, u Dolovu. Lovčević je počeo osnovnu školu u Dolovu, a dovršio u Beogradu, gde je završio i srednju i Veliku školu, istorijsko filološki odsek. Od 1874 radio je kao profesor u Užicu, Požarevcu, Beogradu i 12 godina kao načelnik Ministarstva prosvete Srbije. Sa mesta direktora II beogradske gimnazije otišao je u penziju 1907 da bi se zatim prihvatio direktorstva ženske gimnazije u domu učenica srednjih škola. Godine 1912. stupio je u štampariju Simeon Mirotočivi, koja je kasnije prešla sasvim u njegovu svojinu.
    Stevan Lončarević je pisao: "Nastavnici mogu lako i bez velikih žrtava da steknu ljubav svojih učenika. Samo što više radosti, što više dobrog raspoloženja, što više humora u vaspitanju. Buduća škola ne sme niti dečije mučilište, iako razume se, s druge strane ona ne sme biti ni puko zabavište; škola treba da bude radionica, vedra, vesela, suncem obasjana"
    Kao načelnik Ministarstva prosvete bio je odličan administrator, i za vreme ministarstva Andre Đorđevića izradio je zakon o srednjim školama (1898.) i nastavne planove za srednje škole (1898.). sve radove objavljivao je u Otadzbini, Nastavniku i drugim književnim i političkim listovima. Posebno je izdao: Opšta istorija za više razrede srednjih škola (I. 1894, II 1895). isto za niže razrede (1899), proveo je Greške u nastavi američkog pedagoga J. Hiousa (1899). Levčevićevi pedagoški članci izašli su sabrani pod natpisom Iz škole i o školi u VIII sv. Pedagoške knjižice (1913).
    "U životu je bio aktivan, marljiv, savestan te može poslužiti kao lep primer mlađim naraštajima"

    Dušan Jovanov.profesor
    Rođen je 1882. godine. Gimnaziju je završio u Pančevu 1901. godine, a filozofski fakultet u Budimpešti 1906 godine. Položio je profesorski ispit iz geografije i prirodopisa. Radio je kao profesor novosadske gimnazije. Umro je 25. marta 1967. godine.

    Vasa Đurđev dobrotvor Matice Srpske

    Rođen je 22. septembra 1853. godine u Dolovu, a u istom mestu je umro 12. avgusta 1898. Završio je samo osnovnu školu u Dolovu. Bio je ekonom, imao lepo imanje ali nažalost je umro srazmerno mlad, u 45 godini života. Mnogo je čitao , družio se s učenim ljudima, pratio tada aktuelne narodne stvari i potrebe. Bio je dobar crkveni pojac, inače po naravi blag, dobar drug i prijatelj, šaljivčina i veseljak u društvu. Na ideju da u svoje ime i u ime svoje žene, ostavi zadužbinu Matici srpskoj, verovatno je došlo iz gore navedenih razloga. U Maticu srpsku je imao toliko poverenje da je prepusti da ona pobliže odredi svrhu njegove zadužbine.
    Prema testamentu od 12. aprila 1894. i osnovnom pismu od 22. maja 1909. gde susadržane sve ženje zaveštača, Vasa i njegova žena Sosa ostavili su polovinu kuće i 74 jutra zemlje u Dolovu i 20000 forinti u prosvetne svrhe. Kako zaveštač u svome testamentu nije pobliže označio na koje srpske "prosvetne celi" da se prihodi od njegove zadužbine upotrebljavaju, po rešenju Književnog Odbora ustanovljeno je da se prihodi upotrebljavaju isključivo na "književne celi srpskog naroda".

    Radivoj Dečermić profesor
    Rođen je 1883. godine. Posle osnovne škole upisao je gimnaziju u Pančevu, a završio u Novom Sadu. U Budimpešti je završio filozofski fakultet. Za profesora Novosadske gimnazije primljen je 1907. godine.


    Delovi teksta preuzimani iz brojnih knjiga o Dolovu.
    Nastavice se
    Treba znati da se prvi poljubac ne daje ustima vec ocima.

  2. #2

    Odgovor: Dolovo

    "Nastavice se"...

    ...ali se ne nastavlja! Cekamo nastavak

  3. #3

  4. #4

  5. #5

    Odgovor: Dolovo

    TRI ZVONIKA

    U Dolovu su dve srpske i rumunska pravoslavna crkva.
    Obe srpske crkve posvećene su prenosu moštiju sv. Nikolaja, pa su ih Dolovci nazvali 'donja' i 'gornja'; 'velika' i 'mala' da bi ih razlikovali.
    Zvonici ove tri crkve dominiraju slikom Dolova, sela sa neuobičajenom konfiguracijom terena na kome je izgradjeno: središnji deo (u kome je fudbalsko igralište i škola) je udolina, skoro je neizgradjena; a po izdignutom obodu su delovi sela u kojima dominiraju crkve.


    Prilaz od Mramorka. Levo je Velika iliti Donja, u sredini rumunska, a desno Mala iliti Gornja crkva.


    Rumunska crkva.


    Rumunska crkva. U daljini je srpska, Donja crkva.


    Rumunska crkva.


    Mala iliti Gornja crkva.


    Donja, Velika srpska crkva slikana od Male.


    Mala iliti Gornja crkva.


    Mala iliti Gornja crkva.


    Velika, Donja.


    Mala, Gornja slikana sa mesta ispred Velike, Donje crkve.


    Velika, Donja.


    Mala, Gornja slikana iz centra sela.
    Poruku je izmenio nenad.bds, 29.01.2015 u 23:55

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •