Efraim Kišon (Ephraim Kishon)
Strana 1 od 2 12 PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 1 do 15 od ukupno 17
  1. #1

    Efraim Kišon (Ephraim Kishon)




    Efraim Kišon
    (1924– 2005)
    pisac, satiricar, dramski pisac, scenarista i reziser.


    Bio je jedan od najboljih svetskih humorista. Prva od njegovih knjiga koju sam procitao bila je zbirka prica "Kod kuce je najbolje". O utisku dovoljno govori da od tada kupujem sve njegove naslove koji su kod nas objavljeni.

    Njegove prichice vezane za svakodnevni zivot u Izraelu univerzalne su, razumljive i bliske.

    Evo sta o njemu kaze Wikipedia.

    Рођен је у Будимпешти (Мађарска) као Ferenc Hoffmann. Студирао је ликовну уметност, сликарство и скулптуру, а током студија је посао хумористичке есеје и сценска дела. Преживљава холокауст током II светског рата и након 1945. мења презиме у Кишонт. Емигрирао је у Израел 1949. где му је имиграциони радник променио име у Ефраим Хишон.
    Иако није знао хебрејски, брзо га је савладао и постаје аутор сатиричке колумне у дневнику на једноставном хебрејском , Омер (Omer), већ после две године. Од 1952. је био аутор колумне Хад Гадја ("Had Gadya") у дневнику Ма'арив (Ma'ariv). Посветио се писању политичке и социјалне сатире, али је писао и дела чистог хумора, тако да је убрзо ова колумна постала најпопуларнија у целој земљи. Његов изврсни смисао и за језик и за ликове је применио и у бројним скечевима за позоришта. Своју супругу (невезано коју) увек у делима ословљава са најбоља од свих жена. Ево кратког цитата из његове књиге:
    „У Швајцарској се говоре три језика: Немци знају француски и италијански, Французи знају француски, а Италијани знају како да обрађују земљу. Они француског порекла гледају с висока на Немце, Немци гледају с висока на Французе, заједно гледају с висока на Италијане, а сви заједно гледају с висока на странце.“



    Poruku je izmenio HLEBmaster, 03.02.2008 u 13:01

  2. #2

    Odgovor: Efraim Kišon

    Evo jedne kratke prichice, vezane pomalo bas za ovaj nash "praznichni" dan.

    Frizer sa diplomatskom torbom
    ili
    Izbori bez izbora


    Ne, zaista ne bismo smeli da se zalimo, bar ne previse. Nasa demokratija je za disciplinu borbe za vlast izmislila relativno humana pravila, neobicno zabavnu drustvenu lutriju u kojoj moze da ucestvuje cela nacija s razlichitim stepenima odushevljenja, dechiju igru za odrasle pod laskavim imenom od milja "slobodni izbori".

    Ta opsena na drzzavnom nivou nije Ahilova peta demokratije, nego njen Kainov pechat. Politicharima je u lovu na glasove biracha zakonski dozvoljeno da daju svakakva obechanja u jednom dahu, veche poreze za investitore i borbu protiv nezaposlenosti, socijalne reforme i energichne intervencije policije, zakon i red, dechije dodatke i radna mesta za zzene, dan i noch, crno na belo, sve shto je dobro i skupo. Ali kada danas jedan politichar neshto obecha, nije ni ono suprotno istina.

    Stoga nije nikakvo chudo shto su birachi kolebljivi pa na sudnji dan politike radije ostaju kod kuche. Na osnovu toga ipak ne treba donositi zakljuchke da su birachi ravnodushni. Oni su samo umorni.

    -Smem li da vas pitam za koga chete glasati?
    -Glasati? A kada?
    -Sada, an ovim izborima.
    -Pa zar su sad izbori?
    -Vi to ne znate?
    -Nisam obracao pazznju. Niko mi nishta nije rekao.
    -Pa, gledate valjda televiziju? Sve su emisije posvechene izborima.
    -Tachno, deca su mi prichala neshto o tome. A kada su u stvari ti izbori?
    -U utorak.
    -Pa onda imam josh vremena za razmishljanje. A za koga chete vi glasati?
    -Ja? Chekajte, chekajte, juche sam josh znao, chasna rech. Za nekog kome prezime pochinje na S. Ili mozda na F?
    -Zashto ne zapishete to ime?
    -Moja zzena ga je sigurno upamtila. Uostalom, potpuno je svejedno gde chemo staviti taj krstich.
    -Ja radije bacam dinar u vazduh.
    -I to je dobra metoda.
    -A recite mi, da li ste sigurni da che biti izbora?
    -Sad ni ja nisam vishe tako siguran. Potpuno ste me zbunili. Da zavirimo u novine. Pa, evo vam oglasa preko chitavih stana.
    -Znachi da che ih stvarno biti. Ja sam za nacionalno jedinstvo.
    -I ja. A shta je to u stvari?
    -Jednake plate za sve.
    -Onda imamo istu politicku orijentaciju. Druge teme mi i onako nisu narochito vazzne. Vidimo se u utorak!
    -Da, ako ne bude padala kisha.

    Vidi se da svuda postoji veliko interesovanje za izbore, mada donekle pritajeno. Dresiranom birachu se politichki pojmovi malo-pomalo izmeshaju u glavi, ali to stvarno ne mozzemo da mu zamerimo. Zahvaljujuchi nacionalnim razlikama, izbori su u pojedinim zemljama razlichito obojeni. U Engleskoj, recimo, birachi menjaju vladu iz navike, u Italiji se moraju opredeliti za dragog Boga ili za siromashtvo. U Nemachkoj glasachi biraju neprijatelja svog neprijatelja, a u Sjedinjanim Drzzavama svi prate jednogodishnje takmichenje lepote - ko od kandidata vishe lichi na Dzona F.Kenedija. Tamo, u najvechoj od svih demokratija, izbori su ujedno i najvechi cirkus.

    POdsecham vas na onaj istorijski preokret u istoriji americhkih izbora kad je predsednichki kandidat Dzimi Karter iznenada premestio razdeljak u kosi zdesna ulevo.

    Ideoloshko nametanje je sve do tada bilo neresheno. Prednosti i nedostaci bili su potpuno pravedno rasporedjeni. Demokrata Dzimi Karter imao je dodushe vishe kose, ali je njegov protivnik, republikanac i bivshi predsednik Dzerald Ford, bio chitavih osam santimetara vishi.

    Tada se desilo neshto strashno. Iznenada se proredila kosa izazivasha Kartera. Uskoro vishen ije mogla da se sakrije chinjenica da se linija kose na njegovom chelu naglo povlachi. Fordove stranachke kolege klicale su od veselja, a u izbornom shtabu demokrata izbila je panika. Na kraju krajeva, radilo se o sudbini slobodnog sveta.

    Na beskrajnoj nochnoj sendici rukovodioci Karterove predizborne kampanje morali su da se pomire sa chinjenicom da se osam santimetara vishi Ford neche znatno smanjiti do pochetka izbora, pa je hitno trebalo menjati izbornu strategiju. Bitno je bilo saznanje da je Karteu ostalo vishe kose na desnoj strani glave, pa je tajno doneta odluka glasila ovako:
    " S obzirom na ozboljnost politichke situacije, razdeljak na karterovoj glavi treba premestiti na suprotnu stranu".

    To skretanje ulevo stvarno se isplatilo. Zahvaljujuchi trajnoj ondulaciji i nagazzmanu chuvenog frizera, u stvari najuglednijeg frizera na floridi, bio je to nesumnjivo genijalan politichki potez. POznato je da je Karter na tim izborima nadmochno pobedio Forda. Gledaoci televizije verovatno se sechaju ako je na svechanom polaganju zakletve novog predsednika iza njega sve vreme stajao vrlo visok oficir sa crnom diplomatskom torbom u ruci.

    Bio je to dezzurni vrhovni frizer.




    Poruku je izmenio HLEBmaster, 03.02.2008 u 13:17

  3. #3

    Odgovor: Efraim Kišon

    Volim, volim Kupila me "Nije fer, Davide". To je prva koju sam pročitala, a onda su se ostale samo nizale Čak sam i onog Uriela raskrinkala o'ma
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  4. #4

    Odgovor: Efraim Kišon

    Djavolska čorba
    Efraim Kišon

    Obožavam supu.


    Možda ta gastronomska pristrasnost ne može i neposredno da utiče na stanje u savremenom društvu, ali na ličnom planu sigurno ima svoju težinu. Čovečanstvo se deli na dva suparnička tabora – na one koji jedu supu pre glavnog jela, i na one koji je uopšte ne jedu. Postoji, medjutim, i treća sila; to su oni za koje je supa glavno jelo. Ja lično pripadam toj malobrojnoj ali fantastičnoj kasti. Za mene, plemeniti consomme sa zlatnim krugovima na površini, predstavlja čistu poeziju, a teški matza-ball inspiraciju. “ Onaj ko voli supu, ne može da bude loš čovek” – rekao je neko – možda Mark Tven?
    Bilo kako bilo, stvar ima jednu nezgodnu stranu. Supa je vrela. Supa je uvek isuviše vrela.


    Do tog zaključka došao sam posle dugogodišnjeg iskustva, posle decenija posvečenih supologiji. I još ćemo se načekati da nam – u restoranima, privatnim kučama i drugim institucijama u kojima se kuvaju supe – serviraju potage od koga nećemo dobiti plikove. To izaziva i teške duševne patnje: supa je tu, leži nam doslovno ispred nosa, njen miris izaziva talase uživanja koji nam struje kroz čitavo telo, želudčani sokovi reaguju s radosnim nestrpljenjem – a mi ne možemo ni da je dirnemo jer je vrela kao paklena peć.


    Supa svuda naokolo, a ni kapi za piće!


    S tim mučnim problemom suočio sam se prvi put kad sam imao tri godine i opekao usne vrelom supom od paradajza. Majka me posle toga naučila prastarom ceremonijalu duvanja i mešanja, i tako duvam i mešam do dana današnjeg. Ponekad sam i mešao i mešao supu dok mi se ruka ne bi oduzela. Jendom, u gradu Kiškunfeledjhazi, ako se dobro sećam, mešao sam čuvenu gulaš supu sve dok se nije pretvorila u čvrstu masu u kojoj je kašika zauvek ostala. Takve su moje uspomene iz detinjstva. Zbog supe sam postao nervozno i povučeno dete. Čitavog zivota čeznuo sam za malo hladnoće. Gledao sam široki svet svojim krupnim dečijim očima i pitao se: “Zašto?”


    Mislim dao odgovor na to pitanje nisam našao sve do danas. Ljudi su navikli na vulkanske supe kao na lošu klimu i visoke poreze, i apatično ih mešaju kao da kažu: “Šta mi tu možemo?” Tužno je to.


    Prema prilično opreznoj proceni, prosečan čovek provede oko godinu dana svog veka hladeći supu, što za narodnu privredu predstavlja gubitak od mnogo miliona radnih časova.


    Samo jednom sam doživeo – i to nikad neću zaboraviti – da me posluže supom koju sam mogao odmah da jedem. Naručio sam minestrone u jednom malom italijanskom restoranu i sad, da li se supa malo ohladila ili je na neki čudesan način ohladio nastrugani parmezan, ne znam niti me interesuje.
    Bilo kako bilo, uspeo sam da pojedem dve kašike te supe kad je šef sale dotrčao i oteo mi tanjir.


    -Zaboravili su da podgreju supu u kuhinji – rekao je. Pružio sam očajnički otpor, ali on me je savladao s nekoliko dobro odmerenih udaraca. Kad je vratio supu, nisam mogao da mu vidim lice od pare. Od tanjira je ostao samo nagoreli krug na stolu.


    Nimalo bolje nije ni kod kuće. Ako iznad supe koju servira moja žena preleti muva, pašće pravo u tanjir, kao Ikar kad se suviše približio suncu. Često osetim kako mi supa od gljiva greje noge kroz sto. Prema osnovnim metafzičkim zakonima voda vri na 100 C, ali supa od krompira moje najsladje ženice lako dostiže temperaturu od 140 do 150 C. Ako poštovani čitalac nekad na ulici primeti ljude otečenih usana i iskrivljenih usta može sa sigurnosću da se kladi da su nedavno bili gosti za našim stolom. Jednom od mojih stričeva palo je nekoliko kapi naše supe na grudi i lekari su se nedelju dana borili za njegov život. Na kreaju se jedva izvukao. Bila je to supa od špargli.


    Pao sam pred najsladjom ženicom na kolena.


    -Zašto je supa uvek tako vrela, pobogu?


    -Ne znam – odgovorila je zureći odsutno u daljinu. – Supa mora da bude vrela.Mešaj... U svemu tome krije se neka strašna tajna koju niko neće da mi otkrije. Zamišljam preistorijskog čoveka kako satima tare drvo o drvo da bi na kraju otkrio vatru i prostenjao, ispunjen strahom: “Su-pa! Su – pa!” Ja lično ne nameravam da se predam i tvrdoglavo nastavljam unapred izgubljeni rat protiv javnog mnjenja.
    U restoranima uvek kažem konobaru, naglašavajuči svaki slog: - Ne že - lim vru - ću, ne že – lim vre -lu su – pu, molim vas! – Konobar uvek na to reaguje staklastim pogledom, a kad se vrata od kuhinje otvore, iz činije obavezno suklja stub plamena.


    -A molio sam vas – šapućem – da supa ne bude vrela.


    -Ovo je za vas vrela supa? – odgovara mi glas iz oblaka –Ovo je vrela supa?


    Molim ga da umoči prst u supu. Odbija i na taj naći izbegava tešku ozledu. Jednog dana, tako mi boga, upašću u kuhinju restorana s pištoljem u ruci. – Svi kuvari neka stanu uza zid, podignutih ruku! – viknuću, a onda ću da smanjim plamen ispod lonca s pilećom supom i posrkati je, tanjir po tanjir – onako mlaku! U poslednje vreme sam počeo da naručujem led uz supu, a ponekad pažljivo dospem u nju mmalo kisele vode ili piva. Naravno, onda to više nije supa nego samo obojena tečnost sumnjivog ukusa. Ali bar nije tako vrela.


    I tako polako starim, a sve dublje bore na mom umornom licu svedoče o uzaludnosti te borbe. Čovek koji je u životu ostvario sve, samo nije dobio supu koja nije vrela!


    Na mom nadgrobnom spomeniku neka bude uklesano zlatnim slovima: “Ovde leži E.K. pisac (1924 – 2013). Čitavog života je samo duvao i mešao.”
    Poruku je izmenio HLEBmaster, 09.02.2008 u 17:20

  5. #5

    Odgovor: Efraim Kišon





    Političar nije samo naročito važno,nego i naročito atraktivno zvanje.Za njega vam ne treba nikakvo obrazovanje,jer ko god je studirao političke nauke,teško da će se ikad dovinuti do klimavih fotelja vlasti.Budući političar treba da ima,kao i dobar lakrdijaš,što deblju kožu-akademsko obrazovanje bi ga sprečilo da zvižduke shvata kao znake odobravanja.
    U Makijavelijevo vreme bilo je još pravih tragedija,a danas prevladavaju uglavnom tragikomične epizode.Nekad se preko krvavih bitaka penjalo do vrtoglavih vrhunaca vlasti,a danas se do njih dolazi i borbom petlića.
    Umesto sabljama,borci se služe skrivenim mikrofonima.
    Pobedu ne donosi svetlo oružje,nego novac,bilo u obliku kovanica ili predizbornih obećanja o poreskim reformama.U politiku se ne stupa samo sklapanjem pakta sa Mefistom nego se zalaže,kao u Geteovom Faustu,duša.Rok dostave ostaje ipak otvoren.
    Na ovom se mestu postavlja pitanje je li dotični političar uopšte pročitao Fausta.To zaista nije obavezno.Političar zapravo ne treba mnogo da čita,nego samo da zna tamo gore da lebdi -u ekskluzivnom klubu naduvanih balona.
    A ko su sve članovi tog međunarodnog udruženja?Zar možda oni malobrojni lukavi hazarderi koji sedaju za politički rulet i imaju sreće u igri?Ne,ne mislim ja na njih.Ja mislim na one bezbrojne glupane kojima je jedina nadarenost u tome da na onim očajnim stranačkim sednicama spavaju otvorenih očiju i zevaju zatvorenim ustima.Građani obično vrlo rado zaboravljaju da su upravo oni izabrali te svoje predstavnike,pa se posle svakog izrazito glupog skandala očajnički pitaju kako je uopšte moguće da takvi budalasti tipovi zauzimaju tako važna mesta u Vladi.Ili,da možda ipak nije reč o tajnim političkim potezima koje građani ne mogu proceniti ni shvatiti ,o višim državnim interesima takoreći,koji su poznati samo onima gore?
    Ne,uopšte nije reč o tome.Tamo gore vlada puka večna glupost.Čak i na nnajvišim položajima ne sede za predimenzioniranim pisaćim stolovima pametne glave,nego samo naduvani,prevažni baloni.
    A usudi li se neki radoznali novinar ili razljućeni poreski obveznik da kritikuje triper ideje naših naduvanih balona,dobiće od njih samo naduti odgovor,propraćen uzdignutim obrvama:
    "No comment!"
    Ne,iako oni ni o čemu nemaju pojma,mi osećamo preveliki respekt prema njima.A dobije li građanin od njih odgovor broj dva:"Top secret!"pred oči mu izlaze najmoderniji kompjuteri,crvene lampice kojje žmigaju,agenti sa tamnim naočarima,dakle sva ona čuda tajnih službi koje običan smrtnik vidi samo na tv ekranu.A tamo gore nema nikakve visoke tehnike,osim možda američkih klima uređaja.Grandiozne političke i ekonomske gluposti domaće su proizvodnje,ručni rad priprostih umova.Mi,domoroci,patimo od smešnog kompleksa niže vrednosti.Ne uzimamo u obzir činjenicu da se u slobodnom svetu kažnjava samo previše drska korupcija,a nikada darovitost.I olako se mirimo sa time da su na mnogim istaknutim položajima precenjeni naduvani baloni,kao da je reč o nepromenjivim prirodnim zakonima.




    Iako je to zaista nešto neobično,svakog se časa ponavlja.Čovek sedi u prijatnom društvu i razgovor kad-tad skrene na sjajnu karijeru određenog visokog državnika:
    - Ma znam ja njega dobro.Kunem vam se da je bio najgluplji učenik u razredu.Kad bi nas profesor pitao:"Jeste li to sad svi razumeli?" dodao bi za svaki slučaj:"I ti,Gustl Spiegler?"A sada je odjednom taj isti Gustav Spiegler državni sekretar.Ne znam kako je to moguće.
    Ipak je to živa istina.Spiegler je tamo gore isti onaj nadobudni Gustl,samo s tom razlikom što sad ima izrazito plavokosu sekretaricu,drugo krsno ime i englesku lulu u zubima.Ima i natapiranu kosu,dotira dobrovoljne priloge "Vojsci spasa" u Alabami ,a sutra će ponosno obavestiti premijera o novom rekordnom uvozu iz Kine.Uostalom,Sir Gustav Lloyd Spiegler uživa posebnu naklonost predsednika Vlade.Zašto je to tako?Sasvim jednostavno,svaki političar voli,na kraju krajeva,svoje obožavaoce.Ali,dok se nadareni državni službenici pomalo muče u dodvoravanju,onim je priprostima to mnogo lakše.
    Politička lestvica u karijeri ne predstavlja ništa onima koji znaju da lete,ali je utoliko važnija onima koji puze na sve četiri.Demokratija je i u tome da i prosečni ljudi mogu napredovati.
    Jeste li to sad svi razumeli?I ti, gustl Spiegler?
    I zato nemojte,molim vas,razbijati sebi glavu kada je reč o nekoj neobjašnjivoj političkoj karijeri.Malom poreznom obvezniku ne trebaju nikakvi terapeuti da se izleči od svojih kompleksa.Potpuno je dovoljno da svakog jutra kod kuće drži glasne monologe pred ogledalom.
    "Dragi moj prijatelju,"neka govori sam sebi,"zar ti zaista veruješ da se bolje razumeš u rešavanje zakukuljenih političkih problema od jednog iskusnog državnog službenika?"
    A onda neka jasno i glasno odgovori svom liku u ogledalu:"Da,verujem!"I neka glasno doda,kako bi se ohrabrio:"Kako da ne!Kako da ne!"
    Da se razumemo,ovaj program političke pomoći služi samo za samoodbranu.
    Ipak,i najgora od svih demokratija glupog učenika Spieglera mnogo više vredi od svih uspešnih diktatura.Gustl je samo cena kojom plaćamo slobodu.I to svi rado činimo.
    Jer,čak i kad ne bismo to rado činili,lebdeli bi tamo gore i dalje naduvani baloni.Pa zašto se onda ne bismo tome bar veselili?

  6. #6

    Odgovor: Efraim Kišon

    Na osnovu svojih fe-no-me-nal-nih priča,snimao je i filmove.Poznate i priznate.Svidelo mi se kako su Kishonovi filmovi iz perioda 1964. - 1978. viđeni u UmpaUmpinovoj kolekciji nonsensa.
    Ko nije,a voleo bi da pogleda bar trajlere i da prepozna ono što je čitao,lakše će se snaći u pretrazi ako koristi hebrejski


    השוטר אזולאי

    סאלח שבתי

    ...אפרים קישון


    Dakle,umpa piše ovo kao uvod:



    Efraim Kishon je jedan od najpopularnijih pisaca u Hrvatskoj, ali njegova filmska karijera je u ovim krajevima nazalost nepoznata. Napisao je scenario i rezirao je pet filmova u periodu od 1964 do 1978. Dva su bili nominirani za oskar za najbolji strani film (Salah Shabati i Shoter Azulaj iliti Policajac Azulaj), dobili su jedan zlatan globus za najbolju musku ulogu (Haim Topol za naslovnu ulogu u filmu Salah Shabati, jos je poznat kao Tuvija u Guslacu na Krovu pa prema ulozi Columba, onog brkatog grka koji pomaze James Bondu u For Your Eyes Only i kao Doktor Zarkov u filmu Flash Gordon), dva zlatna globusa za najbolji strani film (Salah Shabati i Policajac Azulaj) i jednu nominaciju za zlatni globus za najbolji strani film (Tealat Blaumilch iliti Kanal Blaumilch). Filmovi su snimani amaterski, prema Kishonovom pricanju jedan kamerman koji je radio na Salah Shabatiju je prije radio na snimanju igranog filma kao grip i kada su se sjeli da rasprave kako se snimaju filmovi on je poceo "Moramo paziti da kadar ovako onako" i nitko nije shvatio ni rijec.

    Krenuli su intuitivno, u jednoj A4 biljeznici su nacrtali strip filma gdje je svaki panel stripa kadar u filmu. Na premijeri je pola ljudi izaslo u pola filma, kriticari su prijateljski Kishona molili da ne snima vise filmove jer je to bilo strasno. Haim Topol je bio spreman prodati svoje postotke u filmu za sitnis. Gledanost filma je neprevazidjena do danas u Izraelu, prema broju gledalaca ispada da je film vidjelo u kinu preko 60% stanovnika Izraela, u New Yorku se vrtio neprekidno vise od mjesec dana pred punim Little Carnegie Playhouse. Dobio je dva zlatna globusa, nominiran za oskar i prema Kishonovim rijecima, nije mu preostalo nista nego da nastavi snimati.

    Kishonov sljedeci film, Ervinka (1967) je prilicno losiji od Salah Shabatija, ali Haim Topol je jako ljepo odigrao heroja iz Kishonovih knjiga, bezobraznog Ervinku i prvi put briljira Shajke Ofir u ulozi policajca Azulaja tako da je vrijedan za pogledati. Film ima dosta mana, ali je svakako zabavan, pogotovo za ljubitelje Kishonovih knjiga. Treci film, Kanal Blaumilch (1969.) je bio nominiran za zlatni globus za najbolji strani film, a Bumba Cur je genijalno odigrao ulogu ludjaka Blaumilcha zvanog Kopac, i opet se pojavljuje Shajke Ofir kao policajac. Kanal Blaumilch je i prvi Kishonov film u boji. Cetvrti, Policajac Azulaj (1971) je povratak na staru kvalitetu, scenario pisan specijalno za Shajke Ofira, da zabriljira kroz cijeli film kao naivan i dobrodusan policajac Azulaj. Nominiran za oskar za najbolji strani film i dobio zlatni globus za najbolji strani film. Zadnji film (nadam se za sada, ali Kishon je vec vrlo star, ne vjerjem da ce snimati jos filmova), Shual beLul Tarnegolot iliti Lisac u Kokosinjcu (197 je jos jedan slabiji film, ali nije los. Opet Shajke Ofir glumi glavnu ulogu, ali ovog puta glumi senilnog socijalistickog politicara Amica Dolnikera, prica je poznata iz knjige Lisac u Kokosinjcu. To je bila zadnja Ofirova uloga, nedugo nakon snimanja je umro.

    Vecina filmova su prozeti stosevima iz Kishonovih knjiga, ali ima i dosta novih i svakako ih vrijedi pogledati. Prije par godina su izdani na DVDu i moze se kupiti DVD set od svih pet filmova. DVDovi su Zone Free i dvostrani (NTSC i PAL), sa hebrejskim, engleskim i ruskim titlovima. Ima ga na Amazonu i mnogim drugim online ducanima, a prema tome koliko su njegove knjige popularne u Hrvatskoj, siguran sam da bi se filmovi dobro prodavali.

    Namjeravam na blogu napisati review svih pet filmova, ali u medjuvremenu postoje opisi na IMDB.com. Nije zacudjujuce da su filmovi koji su pisani kao filmovi ili kazalisne komedije uspjesniji nego kompilacija skeceva iz knjiga (Ervinka) ili prenosnje knjige na platno (Lisac u Kokosinjcu). Jedini film koji nije zacinjen skecevima iz knjiga je Policajac Azulaj.

    Kolicina nagrada i priznanja je nevjerojatna, 40% filmova su nominirani za oskara, 60% filmova su ili nominirani ili dobili zlatne palme, a 20% dobili dvije vazne zlatne palme i nominirani za oskara. Ok, to je malo manipulacija brojevima jer je snimio samo pet filmova, ali dobro zvuci. Svejedno je to vrlo respektabilan postotak dobrih filmova koji bi postidio najvece filmase.




    Salah Shabati

    Izrael, 1964. Crno Bijeli, 110 minuta
    Scenario i rezija: Efraim Kishon
    Glume: Haim Topol (Salah), Geula Nuni (Habuba), Gila Almagor (Batsheva), Arik Einstein (Zigi), Shraga Friedman (Neuman), Shajke Levi (Shimon Shabati) i drugi
    Nagrade i priznanja: Zlatni globus za najbolji strani film (1965), Zlatni globus za najboljeg glavnog glumca (1965), nominacija za Oskar za najbolji strani film (1965)

    Radnja filma se desava u Izraelu 1949, porodica zidovskih izbjeglica iz arapske zemlje (nije specificirana) dolazi u maabara, tranzitni centar u jezivom stanju, sastavljen od drvenih prljavih koliba koje prokisnjavaju. Susjedni kibuc odluci "usvojiti" stanovnike maabara. Salah, autoritativni pater familias pokusava izaci iz maabara i dobiti stan u stambenom projektu. Za to je potreban novac za taksu kojeg on nema a kako je ljen, nije mu jednostavno zaraditi. Istovremeno se u njegovu kcer Habubu (Geula Nuni) zaljubi kibucnik Zigi (Arik Einstein) a kibucnica Batsheva (Gila Almagor) dodje pomoci porodici kao socijalna radnica i zaljubi se u njegovog sina Shimona (Shajke Levi) kad primjeti slicnost izmedju njih dva. Istovremeno Salah pokusa zaraditi novac za taksu prodajuci svoj glas na izborima, neuspjesno jer za svaki slucaj glasa za sve stranke, radeci u posumljavanju, radeci kao nosac, pronalazeci izgubljene pse, "pronasao" je psa cuvara mjesanca velicine doge umjesto izgubljene pudlice Puci i ostavio ga u kuci ucviljenih psoljubaca. Kada cuje da se njegova Habuba i kibucnik Zigi hoce vjencati, trazi od kibuca da mu isplate "odstetu" sto je odgojio dako divnu kcer koja moze raditi kao mazga. Socijalistickim kibucnicima ne pada na pamet da kupuju zene kao krave ("kako kao krava, za kravu bi trazio duplo" im je rekao Salah). Nakon sto Zigi zaprijeti da ce napustiti kibuc, odobre svotu, ali taman kad mu isplate, njegov sin Shimon dodje ruku pod ruku sa Batshevom i kibuc mu trazi "naknadu" za tako divnu djevojku koja moze raditi kao mazga... Nasao se u bezizlaznoj situaciji, ali se dosjeti organizirati demonstraciju "Necemo stanove, ostajemo u maabara", nasto birokracija poludi i posalje policiju da ih na silu odvede u stambeni projekt.

    Film je komedija o sukobu kultura, socijalistickog evropskog drustva i orijentalnog mentaliteta. Kishon ne stedi ni jedne ni druge ali ima i ozbiljnu poruku, nekoliko ozbiljnih monologa koji razjasnjuju razlicite stavove. Film toplo preporucam i ljubiteljima Kishona i onima koji (jos) to nisu. Likovi su vrlo karikirani u Kishonovom stilu dovodjenja svakodnevnih situacija do apsurda. To je jedan od dva najbolja Kishonova filma, i po mom misljenju i najbolja izraelska. Ime Salah Shabati je iskrivljeno hebrejski za slah shebati, izvini sto sam dosao. (*****)



    Ervinka
    Izrael, 1967. Crno Bijeli, 95 minuta
    Scenario i rezija: Efraim Kishon
    Glume: Haim Topol (Ervinka), Josi Banai (Maurice), Shraga Friedman (Veinrib), Shajke Ofir(narednik) i drugi

    Film je slabiji od Salah Shabati, ali nije dosadan. Film je kompilacija avantura Ervinke, junaka Kishonovih prica. Ervinka je bezobrazna ljencina kojoj je jedina ambicija dobiti na lotu. Hrani se po svadbama i bar micvama na koje nije pozvan. Zaljubi se u policajku i pocne namjerno ciniti sitne prijestupe kako bi ucestao "slucajne" susrete. Da bi ju impresionirao odluci opljackati lutriju pod maskom da snima film o pljacki lutrije. U tome uspjeva uz pomoc policije, pogotovo narednika kojeg glumi Sajke Ofir.

    Film ima dosta mana, ali ako se gleda kao skup skeceva, dosta je zabavan. Makar, ljubitelji Kishonovih knjiga nece vidjeti nista novog, vecina skeceva su ekranizacija poznatih Kishonovih prica. (--***)



    Blaumilh Kanal
    Izrael, 1969. Boja, 89 minuta
    Scenario i rezija: Efraim Kishon
    Glume: Bomba Cur (Blaumilh), Nissim Azikri (Cigler), Shraga Friedman (Kubishevski), Shajke Ofir (policajac), Mosko Alkalai (Shultajs) i drugi
    Nagrade i priznanja: Nominacija za zlatni globus za najbolji strani film (1969)

    Prema Kishonovom pricanju, dobio je inspiraciju za ovaj film kada su poceli kopati u ulici u kojoj je zivio i upitao se, jel stvarno ima sto za popraviti ili su to samo ludjaci opsjednuti kopanjem. Glavni junak je Blaumilh zvani kopac, kojeg fenomenalno glumi Bomba Cur, koji pobjegne iz ludnice, ukrade pneumatsku busilicu i pocne kopati u najprometnijoj ulici u Tel Avivu. Kada za to saznaju u gradskom poglavarstu, Kubishevski, koji je odgovoran za radove u gradu, dodje do zakljucka da ministarstvo infrastruktura upada na njihov teren zbog politickih igara Shultajsa, njegovog politickog protivnika. Istog trena krenu intrige i prepucavanja dok stanovnici pate od neprekidne buke. Kubishevski posalje svog "posilnog", Ciglera, da ukrade iz ministarstva planove, da vide sto to grade. U medjuvremenu poglavarstvo posalje pojacanje u vidu svih sprava za kopanje u ulicu Allenby kako bi pokazali tko je gazda u gradu. Kako nisu uspjeli naci planove, nastave kopati i dalje u istom smjeru dok se ne provede istraga. Cigler tada shvati da se radi o ludjaku, ali kada to pokusa saopciti policija ga udalji sa sjednice. Za to vrijeme kopaci dodju do mora i potope ulicu Allenby. Sljedeca scena je svecano otvaranje kanala Allenby gdje je Blaumilh pocasni gost a gradonacelnik odrzi govor o Tel Avivu kao Veneciji Bliskog Istoka. Cigler opet pokusa saopciti sto se desava, policija ga savlada, stavi mu ludjacku kosulju i decki u bijelim kutama ga odvedu sa slavlja.

    Film nije dosegao nivo Salah Shabatija, ali je svakako jako dobra komedija koja ce stanovnicima ex socijalisticke drzave biti vrlo razumljiva. Bomba Cur je odigrao fenomenalnu ulogu glavnog lika Blaumilcha i vrlo je upecatljiv iako ima samo jednu liniju u cjelom filmu, jednom kaze "Blaumilh". I to je to. Svakako preporucam film (-****)




    Policajac Azulaj
    Izrael, 1970. Boja, 87 minuta
    Scenario i rezija: Efraim Kishon
    Glume: Shajke Ofir (Azulaj), Zaharira Harifai (Beti), Avner Hizkijahu (Kapetan Lefkovic), Itcko Rahamimov (narednik Bergerano), Josef Shiloah (Amar), Nica Shaul (Mimi), i drugi
    Nagrade i priznanja: Nominacija za oskar za najbolji strani film (1970), zlatni globus za najbolji strani film (1970)

    Policajac Azulaj je povratak na kvalitetu iz Salah Shabatija. Kishon je napisao scenario specijalno za Shajke Ofira nakon sto je fenomenalno odigrao policajca u Ervinki i Kanalu Blaumilh. Radi se o Avrahamu Azulaju, policajcu mekog srca koji radi u Jafi. Policija mu je sve, ali je previse mekan da bi bio dobar policajac, kada napise kaznu dovoljno je da se vozac rasplace i Azulaj ga pusti i sam plati kaznu, kada rade raciju na stajgi, pusta kurve da bjeze jer im se smiluje, ispred nosa mu se desavaju provale, i slicno. Njegovi zapovjednici ga smatraju dobrocudnim glupanom, ali on je daleko od toga. Razbije ultra ortodoksnu demonstraciju enciklopedijskim znanjem biblije (kako je Bergerano rekao, biblijskim kvizom), pokaze se kao poliglot, tecno govori hebrejski, francuski, jidis i arapski i recitira arapsku poeziju na pamet i slicno. Kada mu trenutni radni ugovor dodje do kraja, Bergerano i Lefkovic odluce da ga nece obnoviti. Samo postoji problem, tko ce mu to saopciti? Nemaju srca jer, kako Bergerano kaze, "On je kao djete, rasplace se". Kada to sazna Amar, sef lokalne mafije, sazove sastanak sefova da smisle kako da spase Azulaja jer je Azulajeva smjena njima najprofitabilnije vrijeme. Odluce inscenirati pljacku samostana i namjestiti Azulaju da uhapsi lopova. Azulaj uspije ali mu svejedno ne obnove ugovor, unaprijede ga i penzioniraju ga sa cinom narednika sa 20 godina sluzbe.

    Film je sav odise 70tim, i po stilu fotografije i po muzici i po atmosferi. Zadnja scena, kada Azulaj izlazi iz policijske stanice sa svjezim prugama narednika na uniformi sa svojom zenom Beti ruku pod ruku, a u dvoristu Bergerano trenira policajce strojev korak za paradu za Dan Policije i da naredbu "Lice na desno" i svi salutiraju Azulaju a njegovo lice se zgrci u grimasu pred plac je izvanredna. Kada je scena snimana, direktor fotografije je viknuo Kishonu "Kakva je scena, ne vidim od suza." a Kishon je odgovorio, "Ni ja". Genijalne su i scene Azulajevog daydreaminga, recimo kada mu Lefkovic pocne govoriti o obnavljanju ugovora ima scena gdje Lefkovic strelja Azulaja, snimana po uzoru na Goyu, ili kada Azulaj gleda akcioni film zljm kvalitete pa pocne scena gdje je Azulaj junak Donivan (nije tipfeler) a kurva Mimi s kojom se sprijateljio na raciji junakinja koju Donivan spasava. Nisam primjetio niti jedan stos iz knjiga, izgleda da je film 100% originalan. Film dobija 5 od 5 zvjezdica (*****)

  7. #7

    Odgovor: Efraim Kišon

    Možda bi danas bila primerenija priča iz "Pomozi svetu na svoju štetu" - Kastrofobija uz Kastrov "govor za ranoranioce" ali,danas sam više za "Kućnu apoteku za zdrave".

    Kako je nastala ova knjiga ili
    Albert Ajnštajn je bio u pravu

    Počećemo od stare mudrosti da svako želi da ga ljudi vole.Tako je,na primer,rimski car Kaligula trošio šakom i kapom na klanje ljudi u areni samo da bi zadovoljio rulju i da bi ga ona volela.
    Na temu "kako steći prijatelje" ispisano je tone hartije,ali sve to meni lično nije bilo od velike koristi.
    Učtiv sam kao francuski diplomata,taktičan,miran i sed - ali to niko ne zna da ceni.
    Svojevremeno, kad bi me ljudi pitali kako sam,široko bih se nasmešio i rekao da sam odlično,super,poslednja knjiga ima dobru prođu,sve bolje igram golf, a na bilijaru sam zaradio dvadeset funti.I tako, umesto da me vole, ljudi bi samo othuknuli i procedili:"Ma nemoj!"ili bi se izvinili kako im se žuri,ili bi rekli kako je ipak vreme da prestanem da jurim kao lud za lovom.
    Ukratko,nisu hteli da imaju posla sa mnom.Naročito u poslednje vreme,to jest poslednjih trideset godina.
    Dobro,zaključio sam,neću steći prijatelje,ali šta je sa poznanicima,s onima s kojima možeš da razmeniš reč-dve?
    - Prati me luda sreća - rekao bih zadovoljno ljudima. - Upravo sam završio operu, a sad vodim porodicu na Tahiti.

    - Ne preterujte s naprezanjem - odgovorili bi mi ledeno. -Znate,niste više tako mladi.

    Pa bi se izgubili.I zaobilazili bi me u širokom luku.Više me niko nije pitao za moje zdravlje.Škartirali su me.Da li sam bio usamljen?
    Kao Izrael u Generalnoj Skupštini,eto kako.Ne bih rekao da su me bojkotovali,mada u stvari jesu.
    Došlo je dotle da sam se ponekad pitao:"Efraime,kako si,kako ide?"samo da bih osetio kako je nekom stalo do mene.
    Više mi nije priao ni uspeh jer nisam imao kome da pričam o njemu.

    A onda sam vratima pričepio palac na nozi.

    Što ti je sreća!Naime, vraćao sam se kući iz samoposluge,s punim naručjem flaša,pa sam onako muški udario nogom o ulazna vrata,
    ali su mi vrata uzvratila udarac i spljeskala nožni palac između sebe i dovratka pretvorivši ga u plavo testo.

    U tom trenutku je naišao moj komšija Feliks Zelig.Čitave dve godine nije sa mnom prozborio ni reči,ali je sad zastao.
    -Šta ti je? -upita me. -Šta ti je,stari moj?
    Nem od bola samo sam upro prstom.Feliks me malo vukao,malo nosio do kauča,onda mi je pripremio piće,pa je ostao uz mene sve dok mi se žena nije vratila.

    Aha,rekao sam u sebi,tako je to znači.

    Nedelju dana kasnije naletim u pošti na gospođu Blum koja me upita kako mi je palac i sve ostalo,a ja joj odovorim:
    - Palac nije ništa.Izludeo sam od straha jer me nešto strašno probada u slabinama...
    Gospođa Blum me doprati do samih kućnih vrata.
    - Morate kod lekara - reče mi,a oči joj zablistaše.- To vam je sigurno kamen u bubregu.Bože,pa ima da se provedete kao bos po trnju.
    Proklinjaćete dan kad ste se rodili.
    Od tada me zivkala svakog drugog dana raspitujući se za moje zdravlje.
    Malo-pomalo,ljudi su opet obraćali pažnju na mene.Ali,više nisam čekao da me pitaju,odmah bi im rekao:

    - Kakve paklene muke!Ubi me kamen.Ne mogu ni da pišem.Sutra moram na snimanje.
    Brate,svakim danom sve više prijatelja!Iz puke znatiželje prelistao sam sve one knjige o tome kako se to radi:niko i ne spominje kamen u bubregu.Amateri!
    Onda mi je sinula ideja da dnevnu naricaljku zaokružim još jednim biserom: eto,govorio sam, zbog te operacije morao sam da odložim snimanje filma.
    Senzacionalan uspeh!Slatka ženica se požalila kako joj je dosta kuvanja kafe od jutra do sutra za sve moje prijatelje i
    sapatnike.Odlučio sam da napišem knjigu o sticanju prijatelja pod naslovom "Šmrc-kuku-lele"

    Tih dana obično bih pri kraju razgovora dodao:
    - Potpuno sam propao.Imate li da mi pozajmite koji dinar?
    Ljudi su vadili novčanike kao mutavi.Vratila mi se vera u čoveka.

    - Znaš - rekao sam ženici - tek mi je sad jasno ono s Jovom.Znao je on šta radi sa svim onim svojim nevoljama i mukama!
    Tako sam se ugledao na Jova i servirao pravi koktel čemera,te bol u leđima(krivi mi se kičma?),te pritegli me poreznici,
    ubi me tvrda stolica,plus bankrotstvo,bilharzija i moj poslednji fijasko.
    A lansirao sam glasine da mi je žena pobegla u Španiju sa našim porodičnim doktorom.

    Bio sam popularan kao nikada do tada.Upravo sam u tom kratkom srećnom razdoblju svog života otkrio
    "Prvo pravilo sendviča", po kome između dve debele propasti možeš da razmažeš tanak sloj sreće.
    Uspeo sam da prošvercujem - između požara u kuhinji i upale slepog creva - jednu značajnu književnu nagradu a da me nisu bojkotovali.

    No,bilo je suviše dobro da bi potrajalo.

    Tog petka - i sad mi pisaća mašina drhti pod prstima dok ovo pišem - tog crnog petka odjednom me spopade neki neobično
    stvarni bol u krstima.Dođe lekar i objavi:kamen u bubregu.Eto što ti je Božja pravda!
    - Slušaj,draga - rekao sam slatkoj ženici - biće najbolje da za sutra pozajmiš neku stolicu više i da odmah pristaviš kafu.
    Navaliće ko mutavi.

    Niko se nije pojavio.Ama baš niko.Zbog nekoliko kamenčića u bubregu izgubio sam sve svoje teško stečene prijatelje.
    I tek onda, u bolesničkom krevetu, shvatio sam načelo:
    rulja ne voli bolesne i nesrećne ljude,ona voli zdrave i srećne koji se žale na svoje tegobe.


    Albert Ajnštajn je bio u pravu - sve je relativno.Tako je zamišljena i ova knjiga - kao praktičan priručnik za one
    zdrave čitaoce koji su otkrili pozitivne strane bolovanja u današnjem društvu.

    Ova knjiga je namenjena umišljenim bolesnicima.

  8. #8

    Odgovor: Efraim Kišon

    Ako je tačna izreka mudraca Podeljen bol je samo polovina bola,prosečni supružnik ima mnogo razloga da podeli svoj bol. Novovekovni dvostruki život može se hiljadama godina osvrnuti za sobom,počevši od pećine čoveka iz kamenog doba do prozora prve komšinice.
    Sve do pobede hrišćanstva u našem svetu vladala je poligamija, ali samo formalno.Pod tim režimom svaka slobodna žena, koju nije mogao da spasi Isus Hrist, bila je kamenovana.Danas, u prosvećenom svetu,vlada monogamija, ali opet samo formalno.Zapadno društvo nije ništa manje poligamno,ali za razliku od zaostalog Orijenta,mora da se povuče u podzemlje.
    Stoga, silom prilika,dvostruki život postoji u svako doba i pod svakim režimom.
    Mojsije je svojevremeno hteo da reši taj problem tako što je na dostojno šesto mesto svoje ploče uklesao reči Ne čini preljubu!Sluga Božiji je objasnio da je tu zapovest dobio odozgo pre nego što je mogao da okuša sreću sa desetak naočitih bezbožnica.
    Za popularnost greha dvostrukog života zaista je odgovoran Svevišnji glavom i bradom.Samo je on napravio od muškarca raspomamljenog ženskaroša kad mu je omogućio da začne tri stotine dece svake godine dok se žena iz tehničkih razloga mora zadovoljiti samo jednim potomkom ili maksimalno petorkama godišnje.Ovako gledano,valja spomenuti da i godine vrše presudan uticaj na mušku požudu.Ženine godine, naravno.
    Zapovest iz Knjige postanja obavezuje zapadnjačkog muškarca oženjenog više od 116 meseci da se u najmanju ruku pokorava zakonima prirode i da, uprkos opasnostima vezanim za to, rizikuje da živi dvostrukim životom.Može se tešiti činjenicom da pripada globalnoj struji.Jedina prava razlika izmedju milijardu islamskih bigamista i zapadnog sveta je u tome što poligamnom istočnom svetu nema trač-rubrika.Kad bi Zapad preuzeo poligamne brakove, izložio bi se opasnosti da zavlada masovna nezaposlenost u slobodnim medijima.
    U medjuvremenu treba malo više pažnje posvetiti individualističkim aspektima dvostrukog života.Reč je o paradoksu jer svaki pojedinac stoji u svojim tajnim aktivnostima pred istovetnom dilemom.Taj fenomen bi mogao da se definiše kao ostvarenje principa jednakosti,jednog od ciljeva Francuske revolucije.



    knjiga"Srećković" (odlomak)

  9. #9

    Odgovor: Efraim Kišon

    @Adora

    xej,ali posle više od 116 meseci braka "seksualni vitez ponovo jaše"

    ne mogu da nađem ni deo gde guza uzima primat nad bujnim poprsjem,a ni onu...krug ne moŠ ni u kocku da pretvoriš,a kamoli u trougao

  10. #10

    Odgovor: Efraim Kišon

    Poznata činjenica je da narodu pionira uvek nedostaju zanatlije. U istorijskim knjigama čitamo da je među prvim doseljenicima u Ameriku bilo mnogo avanturista, kriminalaca i lovaca na zlato, ali niko ne spominje ni jednog vodoinstalatera. To objašnjava čudnu situaciju u kojoj smo se našli: možemo da vodimo ratove a nismo u stanju da popravimo napuklu vodovodnu cev.

    OPERACIJA "DŽEMINI"

    Čim su počele zimske hladnoće, u zidu moje radne sobe napukla je vodovodna cev i na malteru se pojavila tamnosmeđa mrlja. Dao sam rok cevi od dva dana da se sama popravi, ali čudo se nije desilo pa nije bilo drugog izlaza nego da se obratim našem dvorskom vodoinstalateru, legendarnom Štuksu.
    Legendarni Štuks živi u Holonu i spada među neuhvatljive ljude. Ipak sam ga pronašao, u nedelju, na fudbalskom igralištu. Obećao mi je da će da svrati pod uslovom da dođem po njega pre nego što pođe na posao, to jest u pola šest ujutro. Upitao sam ga što moram da dođem tako rano, i zar se rad u mojoj kući ne računa kao posao, na šta mi je Štuks odgovorio da se ne računa.
    I tako sam došao po njega u pola šest. Bacio je pogled na zid, na kome se mrlja sve više širila, i rekao:
    - Kako da dođem do cevi? Prvo zidar treba da otvori zid.
    Posle toga je otišao, žaleći se kako je zbog mene izgubio čitav radni dan. Ostao sam sa smeđom mrljom i potrebom da hitno pronađem zidara. Nisam poznavao ni jednog i nisam znao gde bih mogao da ga pronađem. Raspitivao sam se kod prijatelja i poznanika, komšija i kolege, ali niko nije znao da mi kaže gde mogu da nađem zidara ("Poznajem jednog slobodnog zidara, ha, ha, ha"). Na kraju mi je neki čovek, čiji je brat građevinski preduzetnik, preporučio Gideona, majstora za razne poslove. Majstor Gideon vršio je popravke na kućama, a stanovao je nedaleko od Bat Jama.
    Uhvatio sam Gideona u svitanje kraj gradskih vrata, ali on mi je rekao da može da dođe tek posle posla, tj. U devet uveče. Dovezao sam ga u devet uveče, a on je pogledao zid i rekao:
    - Kako da otvorim zid kad voda prska iz cevi? Prvo treba da dođe vodoinstalater i zatvori glavni ventil.
    Kroz telo mi je prošao drhtaj. To je bilo ono čega sam se od samog početka pribojavao, ali sam nastojao da nekako oteram tu neprijatnu misao. Da, oni moraju da dođu zajedno. Štuks ne može da popravi cev bez Gideona, a Gideon bi bez Štuksa bio jednostavno zaliven vodom. To su bili pravi svemirski blizanci, za čije je sjedinjavanje bilo potrebno organizovati gigantsku logističku operaciju.
    Lako je napisati "treba da dođu zajedno", jer papir podnosi sve, ali već i sama pomisao na summit Štuks Gideon izazivala je vrtoglavicu. Prema našim levantinskim uslovima, spajanje svemirskih brodova Džemini 6 i Džemini 7 bila je dečja igra, jer su se, konačno, ti brodovi kretali po istom vremenskom planu, dok je u mom slučaju Štuks bio slobodan samo ujutro a Gideon samo uveče. Rešenja nije bilo.
    Dva puta sam prokrstario ravnice oko Holona, a tri puta peščane dine kod Bat Jama nastojeći da koordiniram kretanje blizanaca, ali svi moji napori ostali su uzaludni. Predložio sam kompromisno rešenje vreme između devet uveče i pola šest ujutro, to jest da se majstori sastanu u mom stanu u jedan i petnaest posle ponoći ali obe strane su ga odbile izražavajući svoje neslaganje piskavim suglasnicima oblikovanim pomoću jezika i prednjih zuba. Pomalo oklevajući, izneo sam rešenje za nuždu, koje se sastojalo u narušavanju subotnjeg odmora; Štuks je pristao, ali Gideon je subotom izvodio decu konačno, tokom nedelje ih uopšte nije viđao. Mrlja na zidu koja se sve više širila, naterala me je da ponovo iskušam sreću na osovini Holon Bat Jam. Kad sam konačno, sav poplaveo od hladnoće, zaplakao na Gideonovim vratima, zidar se smilovao i izvukao iz džepa beležnicu kako bismo proučili postojeća rešenja.
    - Pogledajte, gospodine rekao je konačno ove godine Dan nezavisnosti, dvadeset šesti april, pada u ponedeljak. Povezaću praznik sa subotom pa neću da radim ni u nedelju. Pa, ako vam to odgovara...
    Kličući od radosti, odjurio sam u Holon, ali Štuks me je spustio na zemlju. On će te nedelje da radi, zašto ne bi radio?
    - Pa šta onda da radimo, Štuks rekao sam. Šta?
    I tu je a to se moglo i očekivati, zar ne? samo Proviđenje umešalo svoje prste. Utvrdili smo da sledećeg utorka uveče (!) legendarni Štuks ide da poseti svog zeta u Levantinskoj ulici, pa bi to mogao da iskombinuje s munjevitom intervencijom u mom stanu, recimo u pola osam. Nije bilo reči kojima bih mogao da izrazim svoju zahvalnost. Gospode, kakva neočekivana sreća! Pravo čudo! Odjurio sam kao bez glave u Bat Jam.
    - Eureka! viknuo sam, upadajući u Gideonov stan. Vodoinstalater dolazi u utorak uveče!
    - Žao mi je odgovorio je Gideon ja u utorak idem da gledam Kralja i igračicu.
    Malo je nedostajalo da se srušim.
    - Možda... možda biste... promrmljao sam, potpuno slomljen možda biste mogli neki drugi dan...
    - U redu odgovorio je Gideon ali, da znate, ne pada mi na pamet da sam trčkaram i menjam karte...
    Primedba je bila nepotrebna. Bilo je samo po sebi razumljivo da ću ja otići i zameniti karte na blagajni; konačno, smeđa mrlja koja se već proširila do plafona, nalazila se na mom zidu. I da skratim priču, posle teških muka za koje nemam ni vremena ni volje da ih opisujem, uspeo sam da zamenim dve Gideonove karte za 26. decembar. Odjurio sam s dobrim vestima u Bat Jam, ali je Gideonova supruga smesta razorila sve moje nade dvadeset šesti decembar ne odgovara. Tog dana baka treba da dovede decu kući. Bilo je dogovoreno da deca provedu Hanuku kod bake.
    - A zar ne biste mogli da vratite decu dan ranije? predložio sam.
    - Mogli bismo, što da ne? odgovorila je gospođa Gideon. Samo ako baka pristane.
    Baka je živela u Jokneamu. Bila je to simpatična stara dama, puna dobre volje i uvek spremna da pomogne, ali je rekla da subotom ne može da putuje. A dvadeset peti decembar je padao u subotu.
    - Ja lično nisam baš religiozna rekla je baka ali moj pokojni muž je bio pravi vernik.
    Pa zar zbog toga moj stan treba da se pretvori u močvaru? Pokušao sam da ubedim staru damu iz Jokneama kako putovanje nije težak greh, i kako bi njen suprug, da je živ, sigurno voleo da provede subotu u miru, bez dečurlije, posebno kad bi neko došao da ih vrati u grad kolima, i to još besplatno.
    - Ne, ne, gospodine usprotivila se tvrdoglava stara dama. Neću da putujem subotom osim ako mi to ne dozvoli naš rabin.
    Rabin je bio na odmoru u Zihron Jakovu. Zatekao sam ga kako šeta po parku.
    - Časni gospodine obratio sam se rabinu. Ako baka vrati decu u subotu, Gideon će ići dvadeset šestog decembra u bioskop pa će se sledećeg utorka u sedam i trideset sastati sa legendarnim Štuksom. Ako se to ne može okvalifikovati kao spasavanje čoveka koji se nalazi u životnoj opasnosti, onda ne znam šta može.
    Rabin je bio sveštenik naprednih shvatanja. Priložio sam određenu svotu za izgradnju nove verske škole u Jokneamu, pa je dozvola data bez suvišnih komplikacija. Baka se složila, deca takođe, karte su zamenjene, sastanak ugovoren u 19,30 sati. Odvezao sam se do Štuksa pijan od sreće.
    - Sve je u redu viknuo sam promuklim glasom. Zidar dolazi u utorak!
    - Žao mi je rekao je Štuks ali zet nas je zamolio da dođemo u sredu.
    Da, Štuks je čak pokušao da mi telefonira i obavesti me o nastaloj izmeni, ali telefon je bio zauzet i slično. Zet je, izgleda, zaboravio da u utorak mora da ide na roditeljski sastanak. Smeđa mrlja proširila se na veći deo plafona.
    - U redu složio se zet. Nemam ništa protiv, ako odlože roditeljski sastanak za neki drugi dan.
    Moram da priznam da su svi bili zaista predusretljivi i svim silama pokušavali da mi pomognu. Otišao sam do direktora škole.
    - Žao mi je rekao je taj dostojanstveni gospodin ali već smo poslali pozive.
    Krenuo sam od kuće do kuće. Osamnaest roditelja je odmah pristalo da se sastanak odloži za četvrtak, samo su četvoro pravili probleme, naročito gospođa Plonit Vinternic, koja je za četvrtak uveče pozvala sedam gostiju. Troje gostiju je pristalo da se večera odloži za petak, jedan od onih koji su bili protiv rekao je da u petak nema zgodnu autobusku vezu, dve žene izjavile su kako nema ko da im čuva decu, a jedna je imala zakazan sastanak kod advokata. Problem prevoza rešio sam tako što sam iznajmio autobus. Moja sestra je pristala da čuva decu jedne od žena, a drugu sam ubio i zakopao u bašti. Sastanak s advokatom je otkazan na taj način što sam lično platio kaznu oko koje je vođen spor.
    Tako je roditeljski sastanak zakazan za četvrtak umesto za utorak, i stvoreni su svi uslovi za početak Operacije "Džemini 8".
    U 19,30 sati je sve bilo spremno za summit, i zid i ja. Čekali smo dva sata, ali niko nije došao. U jedanaest sati se pojavio Štuks, koji se malo duže zadržao kod zeta.
    A gde je zidar? Utvrđeno je da je Gideon potpuno zaboravio na dogovor.
    Mrlja od vode, na sreću, više se uopšte nije videla jer je zid nestao, ostala je samo mrlja to jest, da budem precizniji, čitav zid pretvorio se u mrlju. Zato sam brzo prodao stan i kupio novi. Zaista je čudno kako mi odmah nije palo na pamet tako jednostavno rešenje.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  11. #11

    Odgovor: Efraim Kišon

    otkrio sam Efraima pre dvadesetak godina, slucajno. Genijalan. Preporucujem.
    Poruku je izmenio Kalina, 24.07.2008 u 09:56 Razlog: ...slovca

  12. #12

    Odgovor: Efraim Kišon


    Čudesa antibiotika

    Dogodilo mi se to na stepeništu. Odjednom me malo zasvrbela resica levog uha. Žena me davila da idem kod lekara jer takve stvari nisu za šalu.
    Odem, dakle, kod specijaliste za uho, grlo i nos. Zavukao mi se u uho, preturao po njemu jedno tridesetak minuta, pa je izašao i službenim tonom dijagnostikovao da uho mora da me svrbi.
    - Uzmite šest kapsula penicilina – odredi mi. – Od toga bi moralo da vam prođe.
    Progutao sam penicilin i zaista me dva dana kasnije više nije svrbelo a resica mi je bila kao nova. Ali, veselje mi je donekle bilo pomućeno time što mi se stomak osuo nekim crvenim mrljama koje su me tako svrbele da sam pošizeo. Vratio sam se kod onog specijaliste. Samo što me je pogledao, odmah je znao koliko je sati.
    - Pa da, ima ljudi koji su preosetljivi na penicilin i od njega dobiju alergijski osip. Uzmite dvanaest tableta aureomicina i za nekoliko dana to će da nestane.
    Uzeo sam aueromicin i mrlje su nestale. S druge strane, napala me je visoka groznica a kolena mi otekoše. Odvukao sam se kod specijaliste.
    - Logična stvar – reče specijalista. – Aureomicin može da izazove neželjene nuspojave u zglobovima.
    Prepisao mi je trideset dve tablete teramicina pa su moji virusi nestali kao na dodir čarobnog štapića. Temperatura je pala, kolena mi splasnula na normalu. E, ali ovog puta smo pozvali specijalistu kući, jer nisam mogao da ustanem iz kreveta. On je iz prve pogodio da su mi strašni bolovi u bubrezima izazvani teramicinom. A s tim nema šale, reče, uostalom, bubrezi su bubrezi.
    Iz vešte ruke diplomirane medicinske sestre dobio sam šezdeset četiri injekcije streptomicina pa su bakterije počele masovno da crkavaju pored mog tela.
    U bolnici su me prvo podvrgli dugoj seriji laboratorijskih analiza pa su utvrdili da u mom telu više nema nijednog jedinog mikroba, ali nevolja je u tome što su sudbinu mikroba doživeli i moji mišići i moji živci. Život može da mi spase samo jaka šok – terapija hloromicetinom.
    Moji obožavaoci su masovno navalili na moju sahranu, a uz njih i hiljade znatiželjnih besposličara. U predivnom posmrtnom govoru rabin je na kraju istakao kakvu je herojsku a izgubljenu bitku medicina vodila protiv mog organizma rastočenog bolestima.
    Zaista je šteta što sam umro tako mlad. Tek u paklu setio sam se da me je uho zasvrbelo baš tamo gde me je komarac ubo.

    ******************


    Svaka čast izuzecima, ali poznavanje hebrejskog jezika ipak građaninu naše zemlje predstavlja ključ za ispunjen i srećan život. Stoga je poželjno da novi doseljenik progovori jezikom zemlje od trenutka kad se iskrca, pa makar mu rečnik bio ograničen na pet osnovnih izraza: “šalom”, “hvala”, “molim”, “zašto”, “idiote”. Ako slučajno nauči i šesti, e, tek smo onda nadrljali.

    Poziv za selektivnu imigraciju

    Nedavno sam morao da pozovem Vajnreba, ne sećam se zašto, a uostalom, nije ni važno. Samo znam da sam hteo da mu skrešem u brk. Nazovem ga na kuću i tamo neko podiže slušalicu.
    - Halo – zapiskutao je uplašeni ženski glas. – Halo.
    - Halo – kažem ja – ko je tamo?
    - Ne znam. Ne zna niko.
    - Ja pitam ko sad govori tamo.
    - Amo?
    - Da, tamo.
    - Ja govori, halo.
    - A ko ste vi?
    - Novo metla.
    - Molim vas, dajte mi gospodina Vajnreba.
    - Vajnreb? Kuda?
    - Na telefon.
    - Da. Čeka malo.
    - Čekam.
    - Halo.
    - Vajnreb?
    - Ne. Novo metla.
    - Molio sam vas da mi date gospodina Vajnreba.
    - Gos’n, govori po rumunsko?
    - Ne! Molim vas, dajte mi gospodina Vajnreba!
    - Da. Halo... ne može sada.
    - Zašto? Nije kod kuće?
    - Ne zna, halo.
    - Kad se vraća?
    - Ko?
    - Vajnreb! Kad se vraća kući? Gde je Vajnreb?
    - Ne zna – zajeca nova devojka. – Ja došla od Rumunjska.
    - Slušajte devojko – nastavim blago – želeo bih da razgovaram s gospodinom Vajnrebom. Kažete da nije kod kuće. Dobro. Ne znate kad će se vratiti. Dobro. Ali, valjda možete da mu kažete da sam ga zvao, je li tako?
    - Samo malo – zavapi žena – halo.
    - Šta je sad?
    - Ne može kasti, gospodine.
    - Zašto ne možete?
    - A ko to Vajnreb?
    - Pa šta vi meni "ko to"? Zar ga ne znate?
    - Govori po rumunjsko gos’n? Samo zerica?
    - Čiji je to stan?
    - Od gazda. Halo?
    - Koji je broj?
    - Kuća broj sedamdeset tri, drugo sprat.
    - Pitam koji je broj telefona.
    - Ne zna.
    - Zar ne piše na telefonu?
    - Nema amo telefon...
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  13. #13

    Odgovor: Efraim Kišon

    Dali znate da je knjiga "Kod kuće je najgore" uvrštena u lektiru za šesti razred osnovne škole?
    U celom gradu nema ni jedne knjige!U 'bem mu!Imala nekad tu knjigu kod keve,ali mi neko poharačio.

  14. #14

    Odgovor: Efraim Kišon

    Citat Adora kaže: Pogledaj poruku
    Dali znate da je knjiga "Kod kuće je najgore" uvrštena u lektiru za šesti razred osnovne škole?
    U celom gradu nema ni jedne knjige!U 'bem mu!Imala nekad tu knjigu kod keve,ali mi neko poharačio.
    Ozbiljno? To zaista zvuchi super Ali nisam siguran da mi laska shto sam odushevljen lektirom za shesti razred osnovne

  15. #15

    Odgovor: Efraim Kišon

    Citat HLEBmaster kaže: Pogledaj poruku
    Ozbiljno? To zaista zvuchi super Ali nisam siguran da mi laska shto sam odushevljen lektirom za shesti razred osnovne
    Pa ne mogu ni ja reći da mi laska!Jedino mogu da prihvatim da taj koji je odgovoran za stavljanje knjige u izbor za lektiru, opasni zaljubljenik u Kišona i da je rekao:"Ovu knjigu moraju svi pročitati!"I tako od rane mladosti počne da im puni glavu sa izvanrednom satirom!

Strana 1 od 2 12 PoslednjaPoslednja

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •