nastavak
U VAZDUHU je bilo mnogo ptica,neke su preletale široku rijeku, a neke, visoko gore, skoro bez pokreta krila kružile u širokim krugovima. One visoko uglavnom su bili lešinari i na blještavoj sunčevoj svjetlosti, bili su samo mrlje, koje klize na povjetarcu. Na zemlji, oni su bili nespretni, sa svojim golim vratovima i širokim, teškim krilima. Nekoliko njih je bilo na tamarindu, i vrane su ih gnjavile. Posebno jedna je bila dosadna, nastojeći da se uspne na jednog lešinara. Kada mu je dosadilo, lešinar je poletio, a dosadna vrana mu je doletila straga i u letu mu sletila na leđa. Bio je to zaista neobičan prizor - lešinar, na čijem je vrhu počivala crna vrana. Činilo se kao da se vrana odlično zabavlja, dok je se lešinar pokušavao otresti. Najzad, vrana je poletila preko rijeke i nestala među drvećem.
Preko rijeke su došli papagaji, krivudajući, žagoreći, kazujući cijelom svijetu da dolaze. Bili su svijetlozeleni, crvenih kljunova, i na tom tamarindu bilo je više njih. Izišli bi u zoru, spustili se do rijeke i ponekad uz žagor vratile, ali bi češće bili odsutne cijelog dana, vraćajući se tek u kasno poslijepodne, nakon što su krali zrna sa polja i koje god voće bi mogli naći. Za par trenutaka vidjeli biste ih među lišćem tamarinda, a potom bi nestali. Nije ih bilo moguće slijediti među sitnim zelenim lišćem drveta. U duplji drveta imali su rupu u kojoj su svi zajedno, ženke i mužjaci, živjeli, i izgledali su tako srećni, radosno žagoreći kada bi izlazili. Uveče i u rano jutro, sunce je utiralo put - zlatno u zoru, i srebrno uveče - preko rijeke. Nije čudo što ljudi obožavaju rijeke; to je bolje od obožavanja kipova, sa svim ritualima i vjerovanjima. Rijeka je bila živahna, duboka i bujna, uvijek u pokretu; male barice uz obalu uvijek su bile ustajale.
Svaki se čovjek ograđuje u maloj barici, i tu se raspada, nikada ne kročivši u sredinu bujice rijeke. Iako su je nešto uzvodno ljudi zagadili, u svojem središnjem toku ta je rijeka bila modrozelena i duboka. Bila je to čudesna rijeka, naročito u sam osvit zore; tako mirna, nepomična, boje rastopljenog srebra. A kada bi se sunce diglo nad krošnjama drveća, postajala je zlatna., i zatim se ponovo pretvarala u srebrnu stazu; a voda bi živnula.
U toj sobi koja se nadnosila nad rijekom, bilo je svježe, skoro hladno, jer je počinjala zima. Muškarac, koji je sjedio nasuprot svoje žene, bio je mlad, a ona još mlađa. Sjeli smo na ćilim na hladnom, grubom podu. Nije ih zanimalo posmatranje rijeke, i kada im je skrenuta pažnja na nju, njenu prostranost, njenu ljepotu, kao i zelenu obalu na drugoj strani - u znak učtivosti klimnuli su glavom. Prešli su dug put sa sjevera, autobusom i vozom, i nestrpljivo su željeli da govore o onome što ih je mučilo; rijeka je bila nešto što su mogli gledati kasnije, kada će imati vremena.
On je rekao: ,,Muškarac nikada ne može biti slobodan; vezan je uz svoju porodicu, djecu, posao. Do smrti nosi odgovornost. Osim, ako'' ,dodao je, ,,ne postane sannayasi, sveštenik.''
Jasna mu je bila nužda da bude slobodan, ali je ipak osjećao da se radi o nečemu, što u ovom svijetu punom rivalstva i surovosti ne može postići. Njegova ga je žena slušala nešto začuđenog izraza, zadovoljna što njen muž umije biti ozbiljan, i umije se sasvim lijepo izraziti na engleskom. To joj je davalo osjećaj posesivnog ponosa. Pošto je sjedila malo iza njega, on toga uopšte nije bio svijestan.
nastaviće se..