Ginisova knjiga rekorda danas se objavljuje u 100 zemalja na 37 jezika i spada među najprodavanije knjige na svetu. Svakog dana, negde na planeti neko pokuša da uradi nešto neobično ne bi li se i njegovo ime našlo baš na tom mestu, ali retki su oni koji u tome i uspevaju. Prema malom istraživanju Građanskog lista, kada je o Vojvođanima reč, dosad su to pojedinačno uspeli Nebojša Karalić (48 ) iz Crvenke i Vladimir Velimirov (52) iz Novog Sada, a prijavili su se još Vlado Ćosović iz Kupusine i Vasa Kasapski (67) iz Sremske Mitrovice.
Kada je reč o ekipnim uspesima, u Ginisovu knjigu su se 2004. godine upisali Turinci s najdužom kobasicom na svetu (2.019 metara), dok je u novembru na Kupusijadi u Futogu napravljeno 6.555 sarmi. Time je, kako je onda javio RTS, oboren rekord kojim se u Ginisovu knjigu upisala Mađarska sa 6.120 sarmi. Ipak, još nisu upisani u knjigu.


Prešao 138,5 kilometara u invalidskim kolicima


Nebojša Karalić (48 ) iz Crvenke Ginisov je rekorder u vožnji sportskim invalidskim kolicima. Nebojša je 2001. godine od Sente preko Subotice do Kule u invalidskim kolicima prešao 138,5 kilometara za 11 i po sati. On nam je juče rekao da dosad niko nije oborio taj rekord koji su zvanično verifikovali predstavnici Ginisa u našoj zemlji. Po Ginisovim propisima, kaže on, na svaki sat vožnje imao je pet minuta pauze. Tokom maratona Nebojša je, zbog kvara na vozilu, morao da zameni kolica.

– Imao sam čak troje rezervnih kolica za slučaj da se dogode kvarovi, a vozio sam u "sendviču". Ispred mene kretala se policija pa ekipa Hitne pomoći, a iza maser i servisna služba. Na oko 100 kilometara puta u prsa mi je duvao vetar, od kojeg sam se zaklanjao iza saniteta Hitne pomoći. Tek kad sam predveče stigao na cilj u Kulu, shvatio sam u kakvu sam se avanturu upustio. U to vreme jedan igrač Fudbalskog kluba "Hajduk" u Kuli nastradao je u saobraćajnoj nesreći i bio vezan za kolica, pa sam postizanjem Ginisovog rekorda hteo i njemu da dam podstrek – ispričao nam je Nebojša. On je Ginisov rekord prvi put postavio 1993. godine, kad je u invalidskim kolicima savladao put od Novog Sada do banje Junaković u Apatinu u dužini od 121 kilometar i 300 metara za deset sati i 59 minuta. Taj rekord je, kaže Nebojša, dve godine kasnije oborio dečko iz Odžaka. Kad bi se pojavio neko ko bi popravio njegov svetski rekord iz 2001. godine, to bi, ističe Nebojša, za njega bio motiv da ponovo vozi za Ginisa.


Novosađanin svetski rekorder u pravljenju sklekova


Vladimir Velimirov je 1988. godine ušao u knjigu Ginisovih rekorda nakon što je u prostorijama Sportskog društva "Partizan 1" u Novom Sadu napravio 6.360 sklekova za tri sata i 27 minuta, a da pri tom nije napravio pauzu! Time je oborio raniji svetski rekord od 6.000 sklekova, koji je držao Amerikanac Čarls Linster.

– Za taj podvig spremao sam se tri godine. Vežbao sam svaki dan da bih ojačao mišiće i stekao kondiciju. U početku sam pravio samo po 10-15 sklekova i kako su mi mišići bivali jači, tako sam postepeno povećao broj sklekova. Prvo sam danima radio 30, pa 50, zatim 100 i jednog dana kada su mi pokreti već bili automatski, postigao sam da uradim preko 1.000 sklekova. Dan kada sam odlučio da i javnosti prikažem svoju veštinu, u prostorije "Partizana" stigle su televizijske kamere i posebna komisija koja je brojala sklekove i merila vreme. Čovek nije ni svestan šta sve može da uradi ako uporno vežba – kaže Velimirov. Večiti student DIF-a, kako Vladimir kaže za sebe, 15 godina je radio po manjim italijanskim cirkusima. Hodao je po žici, po dasci postavljenoj na valjak i žonglirao. Vladimir danas, bez posebne pripreme, uradi 300 sklekova. Živi od žongliranja, pa je juče za GL, na radost prolaznika, dok smo ga slikali, na Trgu slobode izveo kinesko žongliranje s tri štapa kanapa i dijabole koje je kanapom bacao tridesetak metara uvis.


Napravio drvenu knjigu za Ginisa

Nedavno su u apatinskoj banji Junaković održani Dani narodnog stvaralaštva, na kojima se uspešno predstavio i bivši Sarajlija, danas Kupusinac Vlado Ćosović. Posetiocima izložbe Ćosović se predstavio svojim rezbarijama, kutijama za cigarete i duvan, slikama od drveta, izrezbarenim stolicama, štapovima, pa i jedinstvenom i sasvim neobičnom – knjigom od drveta, s kojom pokušava da uđe u Ginisovu knjigu rekorda.

– Prijavio sam je, ali još nema odgovora. Mogao sam na beogradskom sajmu numizmatike da je prodam za 10.000 evra, ali zarekao sam se da neću sve dok ne uđe u Ginisovu knjigu rekorda. U knjizi sam ispisao 16.200 slova, što dosad nikom nije uspelo. Reč je o pravilima Sokolskog društva koja sam rekonstruisao iz nekih starih knjiga, ali i dopunio onim što su mi govorili nekadašnji članovi tog društva – kaže Vlado. U Kupusini sa suprugom živi poslednje tri godine. Imaju kućicu u kojoj su konačno i trajno pronašli svoj nov dom. Najviše vremena Vlado posvećuje svom hobiju, deljanju drveta.

– Drvo obožavam i radim sve i svašta od njega. Ima mojih dela po celom svetu. Radio sam i za Vuka Draškovića i druge političare, po narudžbi – kaže Ćosović.


Vasa dao krv 360 puta

Penzioner Vasa Kasapski (67) iz Sremske Mitrovice verovatno je svetski rekorder u broju davanja krvi. Prema njegovoj evidenciji, dosad je krv dao više od 360 puta. Šampion plemenitosti punih 50 godina daje krv, a često to i danas čini tako što krv daje češće nego što je to zdravstvena struka propisala pa neretko u jednom mesecu dâ krv u Beogradu, Banjaluci, Bijeljini i onda ga u Mitrovici ili Novom Sadu odbiju, jer znaju za njega i njegove cake da krv daje kada god je u prilici da to učini. Zato ima čak 36 knjižica dobrovoljnih davalaca krvi. S jednom daje u Sremu, s drugom se pojavi u Bosni, trećom u Beogradu...

Četrdeset godina putuje

300 kilometara na šišanje

Ako bi iko iz Kikinde i okoline mogao da bude kandidat za Ginisovu knjigu rekorda, onda bi to svakako bio Mokrinčanin Nikola Janić (60) koji više od 40 godina iz svog sela putuje u Beograd na šišanje! On se od svoje 18 godine šiša u Beogradu, u istom salonu, a da bi sredio svoju gustu crnu kosu, od Mokrina do Beograda putuje 300 kilometara, u dva smera. Prvi put Janić se u Beogradu ošišao za maturu, a njegov nov izgled toliko mu se dopao da je odlučio da se uvek šiša u Beogradu. – Kao maturant sam otišao u Beograd da kupim odelo. U jednom salonu, kod Karađorđevog parka video sam kako mušteriji prave takozvanu fenkare frizuru. Poželeo sam i ja takav izgled kose, i to mi se dopalo. Onda sam više od 40 godina išao u Beograd da se ošišam u istom salonu. Kosu mi je skoro 25 godina skraćivao, proređivao i peglao majstor Emil Huskić. Nakon njegove smrti preuzela me je frizerka Goca Filipović – priča Nikola Janić. Zanimljivo je i to da je Janić, kad god je mogao, u Beograd na doterivanje putovao 23. dana u mesecu. Kaže da mu je 23 srećan broj.

Građanski list