Majmun i bit
Piše: Teofil Pančić
Ne unižava čovekovo dostojanstvo to što je “postao od
majmuna” (kako se obično pojednostavljeno prikazuje poreklo ljudske vrste) nego što mnogi naši dvonožni srodnici insistiraju na tome da – ostanu
majmuni. Nije, dakle, problem ni u ljudima ni u
majmunima, no u onima što su se zaglavili negde između, pa to svoje evolutivno polutanstvo još proglasili za jedinu meru stvari, za ono kakvi bismo svi trebali biti akoli nismo “izdajice”. Čega?
Vaskolikog majmunstva, ta čega bi drugog?
Ta su naša braća od stričeva tu među nama, mada se dobro kriju, ne vole da se eksponiraju ako nisu u gomili, buljuku, čoporu, hordi, ako nisu u situaciji da bez straha od kazne ispolje svoju zversku ćud, svoj krvožedni instinkt banalnih siledžija, svoju narcisističku potrebu za kreštavim
majmunisanjem, napokon.
A kada su sami, onda su pitomi. Ne veru se po drveću, nemaju višak čekinja, bananu prvo oljište pa pojedu, naizgled, sve je s njima, dakle, “komifo”. Spolja gledano, reklo bi se da su se potpuno uljudili, raspoznaju slova – neretko s mukom i otporom, doduše – i proizvode relativno artikulisane glasove na nekom od postojećih jezika, zapiraju se, upravljaju motornim vozilima...
U poslednje vreme su se, bogme, i kompjuterizovali, ma šta kompjuterizovali: sajber svet postao je najdraže utočište i pribežište majmunskog u čoveku diljem planete,
eno gde u svakom trenutku milioni njih besno lupaju po bezbrojnim tastaturama, zaštićeni anonimnišću koju kukavice i ništarije najviše vole, iz svojih b®logčića izlivaju tone i tone fekalne mržnje, rečju, slikom, zvukom, znakom, svakim dostupnim sredstvom obznanjuju kako su ponosni na svoju zversku prirodu, kako ne nameravaju evoluirati u LJude, jer im je lepo baš ovakvima kakvi su. A kako da im i ne bude lepo, kad im se uglavnom može da čine šta hoće?
Diglo se, vidim, nešto panonske naše prašinice oko one trojice evolutivnih polutana što su zapalili novosadsku pekaru “Violeta”, pa snimak svog zločina – pod milim naslovom “...i lete u nebo” – plasirali na megapopularnom sajtu Jutjub, čuvenom po tome da na njemu svaka zamisliva zamlata može da pusti bilo koji audiovizuelni produkt svog uma, ako ga ima. Mislim na um; produkt ima svakako. A i ako ga nema, mislim opet na um, pa nije ni važno, sve totalitarnija internet-demokratija ne pravi pitanje oko takvih sitnica.
Uzgred budi rečeno, pri veselom svom paležu ovaj je trio urlao “Bože pravde”, što nije drugo nego čin satanističkog sarkazma, naglavačke okrenutosti važnih pojmova LJudskog.
Mora da su tri novosadska ljudomajmuna bila strašno ponosna na svoj podljudski čin; možeš ih zamisliti kako gledaju sebe na Jutjubu, i to baš onako kako je jedan pesnik i plemenitaš sa povelike nadmorske visine odavno (pro)rekao:”
Sve se čovjek bruka sa čovjekom: gleda majmun sebe u zrcalo”. Gleda se tako, pa mu sve nekako toplo oko srca, raznežio se nad samim sobom, nad ubavošću svoje pomajmunjene egzistencije, nesebično posvećene tome da se ritualno zapiša, zasere i zabljuje sve ljudsko u čoveku, gdegod se na takvo šta naiđe. A za izgovor potreban zločinstvu ne treba se sekirati, cela jedna industrija laži, gnusoba i besmislica radi samo na tome da organizovanim majmuni(sti)ma diljem sveta pruža izgovore, naravno, svakome svoj, u skladu s lokalnim prilikama.
Ima stari, dobri Oldous Haksli (čitanje kojeg bi valjalo zanavljati na svakih desetak godina) jednu knjigu, u nas poznatu – po starom ”Cesarčevom” izdanju – kao “Majmun i bit”.
Dakako, ovaj uspravljeni, naizgled opismenjeni, digitalizovani sajber-majmun razmišlja, shvata, oseća i razume o biti iliti o suštini bilo čega na Zemlji, Nebu i između tačno koliko i onaj naš podaleki zajednički predak iz dubine pradavnih milenijuma.
Zato on, taj majmun za tastaturom, do “biti” radije bira prečice, zato on celu bit ljudskog postojanja na Zemlji radije radikalno zipuje u nekoliko degeneričnih parola, za kojima ima uslediti ništa manje kretenska “akcija”. I sve dok je tako i dok je takav, nikada neće moći preskočiti sopstvenu senku, transcendirati svoje postojanje, i ugledati u zrcalu ljudski lik, onaj uistinu dostojan ideje Boga i ideje Pravde.