A kada to ljudi nisu bili podli, sujetni, zli, a isto tako i plemeniti, uviđavni, časni ili pošteni? Ja ne znam za taj idealni period u ljudskoj istoriji kada je sve bilo samo dobro, pa sad sa setom treba da se sećamo tog doba. Ne mislim ni da je danas sve samo crno, niti da je tako ikada bilo.
Otkad je sveta i veka ljudi su baš takvi, svakojaki. Jedan čovek se tokom svog života menja i čini dobre i loše stvari, dešava mu se da oseti sve moguće emocije i ispolji širok spektar osobina. Podrazumeva se, samim tim, i neko sveopšte šarenilo.
Ne mislim da postoje potpuno izgubljene i zaboravljene ljudske osobine. Svakodnevno se susrećem sa ljudskom dobrotom, obzirom, empatijom. Lagala bih kad bih rekla da nije tako. Naravno da ima i suprotnosti, da ostanem zatečena pred nekim surovostima, prostaklucima, licemerjem i slično, ali uopšte ne želim da pljunem po vremenu u kojem živim, na račun nekog idealizovanog "juče" za koje sam suviše bila mala da bih ga shvatila ili me nije ni bilo. Ja stvarno volim ovo svoje "danas". I jeste da je vremena malo, da nas melju ritam i tempo svakodnevice, ali dobrote koje zablistaju u tim nekim trenucima između dva "Hajmo, hajde!", utoliko su vrednija.
Svet je onakav kakvim ga činimo. Samo da svi budemo onoliko dobri, koliko to želimo da drugi budu prema nama (ili onoliko, koliko o tome volimo da pričamo), i biće super...