Manastiri Srbije - Strana 3
Strana 3 od 11 PrvaPrva 12345 ... PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 31 do 45 od ukupno 162
  1. #31

    Odgovor: Manastiri Srbije

    Манастир КАЛЕНИЋ



    Manastir Kalenić Манастир Каленић
    Манастир Каленић је споменик културе наше средњевековне баштине по коме је Левач надалеко познат. Подигнут је почетком XV века (1407-1413) за време владавине деспота Стефана Лазаревића. Налази се на проширеном делу шумовите клисуре Каленићке реке.

    Подигао га је протовестијар (пехарник - управитељ финансија) Богдан, виши достојанственик на двору деспота Стефана Лазаревића.


    Manastir Kalenić Манастир Каленић
    Црква Ваведења пресвете Богородице је најраскошнија црквена грађевина моравског стила. Споља је богато украшена наизменичним смењивањем опека и камена и бројним орнаментима исклесаним у беловодском каменом пешчару.


    Manastir Kalenić Манастир Каленић

    Manastir Kalenić Манастир Каленић

    Manastir Kalenić Манастир Каленић
    Спољашњи изглед импресионира пластиком на фасадама од украсног пешчара и доминантним централним кубетом.



    Manastir Kalenić Манастир Каленић

    Manastir Kalenić Манастир Каленић

    Manastir Kalenić Манастир Каленић
    Кад се загледа изближе - нема мотива који се понавља. Сваки прозор је другачији ...

    И по живописном, колористички префињеном фреско-сликарству манастир Каленић спада у ред најлепших споменика моравске архитектуре и уметности почетка XV века. Фреске имају посебну вредност и припада им значајно место у средњевековном српском сликарству . Изузетно се истичу �Свадба у Кани� и �Свети ратници�.



    Фотос са Интернета - Свадба у 'Кани'.





    Моји снимци су направљени из потаје и без блица. Једва су употребљиви, али других не налазим на Интернету.

    Каленић је више пута паљен, рушен и опустошен од стране Турака, а исто тако више пута обнављан.

    Велика обнова запустелог манастира била је у XVII веку када је обновљен захваљујући досељеним монасима из манастира Морача.

    У време Карађорђа, 1806. године дозидана је нова припрата. У време кнеза Милоша обновљени су конак, зидови, звонара. Године 1877. утврђено је да испод креча којим су били премазани сви унутрашњи зидови цркве постоје фреске, па су пажљивим чишћењем и скидањем креча оне и откривене, што се може сматрати првим конзерваторским откривањем средњевњковног живописа.

    Конзерваторско-рестаураторски радови на цркви Ваведења Богородице су изведени од 1928. до 1930. године, а архитекта је био Ђурђе Бошковић.

    Манастир представља врхунски домет моравске школе и један је од најлепших наших средњевековних манастира. Због изузетних архитектонских, уметничких и културно-историјских вредности манастир Каленић је међу првима стекао својство споменика културе у марту 1948. године. Увођењем категоризације културних добара, проглашен је 1979. године одлуком Скупштине Србије за непокретно културно добро од изузетног значаја.

    Почетком XX века старешина манастира, архимандрит Никон, изградио је велики и мали конак и доградио трпезарију, тако да је Каленић добио данашњи изглед.


    Manastir Kalenić Манастир Каленић
    Постојање идеје о целини , са потребним решењима и извођачким пројектима, уз изузетно поверење и сарадњу Републичког завода за заштиту споменика културе и Одбора за обнову било је пресудно за покретање и спровођење целовите обнове манастира Каленић у периоду од 1991. до 1997. године.

    Замисао Републичког завода за заштиту споменика културе и жеља Одбора за обнову да се манастир Каленић из стања запуштности и заборављености доведе у ред великих и уређених манастира, успешно је спроведена.

    Уређењем објекта, порте и прилаза манастиру, Каленић је започео нову фазу свог трајања. Обновљен грађевински, са условима становања бољим него у многим другим манастирима, може постати културни и духовни центар, не само левачког и шумадијског краја, већ и један од центара Србије. Дакле, може добити улогу коју је некада имао, када су га посећивали припадници краљевске породице, чланови владе, песници и научници.

    Фотографије су из посете 2006.

    Карта Левача


    Манастир се налази у близини Рековца и 12 км. од села Опарић.
    За сваки случај - повремено питајте да ли сте на добром путу.
    Poruku je izmenio nenad.bds, 29.05.2013 u 10:40 Razlog: Ujednačavanje izgleda postova

  2. #32

    Odgovor: Manastiri Srbije

    Манастир ПУСТИЊА




    Manastir Pustinja Манастир Пустиња

    Ovaj manastir sam prikazao pre više od pet godina fotografijama načinjenim početkom 2004. u vreme kada sam koristio neuporedivo skromnije mogućnosti digitalne fotografije nego sada. Obnavljam prikaz ovog manastira uz više kvalitenijih fotografija napravljenih krajem 2013.



    Смештен је у клисури Јабланице, недалеко од центра села Поћуте. Црква, посвећена Ваведењу Богородице, сазидана је око 1600. ктиторством јеромонаха Јоакима, док су живопис 1622. извели сликари Јован и Никола средствима тадашњег игумана Јанићија Битојевића. Површином невелика али веома складно пропорционисана, црква је изграђена по узору на храмове рашке школе, те има три травеја, истурене правоугаоне певнице и доминантну куполу. Пространи олтарски травеј одвојен је од наоса зиданом иконостасном преградом. Низом архитектонских особености, пре свега затварањем спољног сегмента лука апсиде испуштањем подужних зидова и тромпама као носачима куполе, црква у Пустињи остаје без аналогија међу грађевинама свога времена. Њено зидно сликарство припада оним струјањима у уметности из доба патријарха Пајсија у којима је очит утицај епирских иконографских и стилских модела. У програму се, на основу избора и распореда стојећих и фигура у попрсју, сцена из циклуса Великих празника, Страдања, Чуда и Посмртних Христових јављања, опажа солидна богословска обавештеност како наручиоца тако и сликара. Очувани део првобитног иконостаса (царске двери, део Чина и завршни крст са Распећем) рад је бољег од двојице живописаца цркве. Првобитни трем је средином XIX века замењен пространом зиданом припратом са двоспратном кулом-звоником на западном прочељу. Конзерваторски радови извођени су на архитектури, живопису и иконама од седамдесетих година. ('Споменичко наслеђе Србије' - Завод за заштиту споменика културе РС)

    Манастир је категорисан као споменик културе великог значаја.




    Извесно је да је садашња црква посвећена Ваведењу Пресвете Богородице саграђена на темељима старије, с обзиром да су Турци дозвољавали подизање храмова само на местима где су пре њиховог доласка биле богомоље или писана документа о ранијем постојању. Докази о постојању старијег храма на месту данашњег пружају остаци темеља и гроб са скелетом откривен приликом сондажних ископавања спољног зида олтарске апсиде /радове је обављао стручни тим Завода за заштиту споменика културе из Ваљева/.

    Такође, у литератури се помиње постојање Ваведењске цркве у 12. веку /Ружичић 1893, Живојиновић 1972, Новаковић и Миклуш 1998/што упућује на закључак да би будућа систематска археолошка истраживања резултирала, поред материјалних доказа о пореклу и старости првобитне цркве, и расветљавању значаја који је Пустиња заузимала у српској средњовековној историји и духовној култури. (Википедија)


    Обновом Пећке патријаршије 1557. године започео је културни процват у Србији, а посебно градитељске активности на обнови православних цркава и манастирских целина. Црква манастира Милешеве, као традиционални представник рашке школе са изразитим неговањем култа Светог Саве, била је узор градитељима касног средњег века, нарочито у западној Србији. Тако је и црква Ваведења Пресвете Богородице грађена у традицији рашке школе, као једнобродна куполна грађевина проширена правоугаоним певницама са северне и јужне стране. Међу бројним грађевинама у околини цркве у Грачаници и Лелићу, цркве манастира Јовање и Ћелије, Ваведењски храм се издваја изразито складним архитектонским склопом, чије сажете димензије наглашено стреме у висину. (Википедија)



    Квалитет пустињског живописа је неуједначен; куполу, поткуполни простор, као и источни зид спољашње припрате, радио је један мајстор, док је други исликао остале површине. Његов сликарски рад је изразито бољи. На свим фрескама основа је рађена на исти начин: доле зелена, горе плава. Код лошијег живописца боје су избледеле. Његов колорит се своди на црвенкасту и белу. Бољи сликар има богатију палету: црвена, бела, плава, црна, љубичаста, окер, маслинастозелена, светложута. Живопис има већих површина украшених орнаментима: између медаљона је орнамент лозе са врежама и цвећем, на олтарској прегради и по ширини зида улазних врата је орнамент палмете, а у соклу је исликана тканина. Пустињске фреске су настале за време Турака, у условима када није било већих уметничких захвата и када су зографи XVI и XVII века тежили илустративности а не уметничкој креацији. Стога су линије оштре и тврде, фигуре се сликају шаблонски, укочено, без познавања пропорција и анатомије, а ликови су слични и без израза. Међутим, на неколико фресака пустињски зографи су превазишли ове сликарске недостатке... (Драган Стаменић МАНАСТИР ПУСТИЊА)



    За неометано богослужење иконостас је неопходни део ентеријера цркве. У Пустињи је већ током зидања направљена преграда која раздваја простор наоса, намењен верницима, од олтара у који улазе само посвећени. На нашим просторима тек невелики број храмова има овакво решење преграде, а уколико је иконостас зидан онда је најчешће и осликан фрескама које замењују иконе. Овде је начињен изузетак за који се ретке аналогије могу наћи тек на широком балканском православном простору. Јер, живописци Никола и Јован, који су са великом преданошћу украсили фрескама зидове цркве, нису на прочељу преграде извели ниједну фигуралну представу. Разлог томе лежао је, очито, у погодби са ктитором да ураде и иконе на дасци и поставе их на зидани носач онако како би се проблем решавао на скелетној дрвеној конструкцији иконостаса. Срећним околностима до данас је сачуван већи део икона које су првобитно чиниле оригиналну целину са фреско украсом, успешно конзервиране и рестауриране. Иконе се сада налазе на јужном зиду припрате и то: царске двери, на којима је осим уобичајене сцене. (Википедија)


    Особености њене архитектуре чине зидани иконостас, пространи олтарски простор завршен сегментном апсидом и купола споља шеснаестостраног тамбура који почива на тромпама. Зидајући ломљеним каменом и правилно тесаном сигом из околине, а препокривши је клисом, градитељ Пустињске цркве је оживео равне и мирне површине спољних фасада. Уз цркву је 1848. године дозидана припрата над којом се уздиже двоспратни звоник. Као јединствена грађевинска целина, црква и припрата су дужине 19,5 m, ширине 7 m, висине 9 m, док је висина звоника 16 метара. Након неколиких страдања и мањих преправки, по први пут од настанка, у периоду 1972-76. године обављени су конзерваторско-рестаураторски радови којима су архитектура и сликарство враћени у првобитно стање /радове је обављао Завод за заштиту споменика културе из Крагујевца/. Том приликом кров је аутентично препокривен клисом, припрата црепом, обијањем малтера откривен оригиналан изглед фасада од ломљеног камена и сиге, фрескама враћен првобитни сјај, а црква заштићена спроведеним дренажним каналом од подземних вода. (Википедија)


    Црква је живописана за кратко време, од 15. марта до 25. јуна 1622. године, старањем игумана Јанићија Битојевића, о чему сведочи ктиторски фреско натпис на западном зиду изнад улазних врата у храм. Јединствена очуваност зидног сликарства сврстава Пустињу међу најзначајније споменике културе времена у коме је настао. Сликари Никола и Јован потписали су се у ниши проскомидије, на сликаном саркофагу из кога се појављује лик мртвог Христа. (Википедија)


    Натпис у лунети изнад врата, која воде из припрате у наос, казује нам да је живопис храма настао у првој половини 1622. године:
    „Изволенијем Отца, с поспешенијем Сина и совершенијем свајатаго Духа исписа се сији боженставнији храм преславније Богородице ваведенија од битија, в лето 1622. труди се о свем смерни игуман Јанићије Битојевић, поче се месеца 15. марта и би завршено 18. јуна 1622."


    Delovi sa starog ikonostasa


    Unutrašnji zapadni zid priprate.

    Првобитна западна фасада цркве, која је доградњом припрате постала њен источни зид, осликана је двема тематским целинама: у линети над вратима представљена је патронска композиција Богородичиног Ваведења, док је на читавој преосталој површини опширно насликан Страшни суд, од тренутка када Христос заузима место судије /у највишој зони/, преко сабора апостола и анђела, буђења живих и мртвих на земљи и мору, до праведника и рајског врта /лево од улаза/, односно паклених мука грешника у огњеној реци (десно од улаза). (Википедија)




    Konak


    Kapela i mesto za paljenje sveća.

    ''...столетно стабло бора, засађено 1848. године које се са правилно развијеним деблом и богатом крошњом сврстава у споменике природе.''


    ''Попут многих манастира у ваљевском крају, Пустиња је, 1837, претворена у парохијску цркву којој је, једанаест година касније, дозидан звоник. Данас је женски манастир, док су у њему у прошлости боравили монаси. Био је тада једина богомоља у ваљевском крају, где су довођени болесници да се лече од разних болести.''


    На месту садашње цркве, по народном предању, постојао је стари храм. Неколико легенди повезује стварање те старе богомоље са владавином Немањића, посебно са краљем Драгутином за кога се верује да је био ктитор манастира Ћелије и Троноше. У народу овог краја је ипак најпознатије казивање о пореклу имена манастира. Цркве Јовању, Грачаницу и Пустињу градила су три брата, каже предање, који по завршетку градње пођоше у обилазак својих храмова. Дошавши до Пустиње, задужбини најмлађег, дивећи се њеној лепоти, старија браћа рекоше: „Зашто и нама не каза да и ми сазидамо овако лепу цркву? Дао Бог да ти пуста остала!" (Драган Стаменић МАНАСТИР ПУСТИЊА)


    Природа је непосредно окружење манастира обдарила са два извора питке, хладне воде од којих зденац „Млаковац“ западно од порте народ посећује као лековит. Други је јак извор планинске воде, на самом улазу у порту са југоисточне стране над којим је трговац Радивоје Томић подигао чесму 1902. године. (Википедија)


    Првобитне манастирске зграде из времена изградње садашње цркве спаљене су 1788. године у турско-аустријском рату, од када је преко сто година манастир запустео, звона утихнула, а црква претворена у парохијску. На месту старих објеката 1953. године, када игуман Антоније са братијом обнавља манастир, подигнут је конак за становање. Поред цркве налазе се две надгробне плоче које, по свој прилици, обележавају гробове старешина манастира и остаци још 26 гробова за које се сматра да припадају манастирској братији. Игуман Пахомије је 1965. године, по први пут од настанка, манастир предао сестринству. (Википедија)






    Од настанка до 1962. године, када је пробијен уски асфалтни пут од Поћуте (на путу Ваљево-Бајина Башта) ову светињу је, од турских похода и ратних разарања, штитила уска, стрма стаза усечена у врлетне литице Беле стене. (Википедија)


    Na oko kilometar od manastirA

    ''Ово свето место, несагледиво са пута и реке, заклоњено стрмим, шумовитим падинама планине Орловаче са северне и Беле стене са јужне стране у потпуности је оправдало име које му је дато.''


    Desno od kafane na putu Valjevo - Bajina Bašta je put ka manastiru.

    Манастир Пустиња налази се недалеко од центра села Поћуте, на улазу у Пустињску клисуру коју је река Јабланица усекла у северозападне обронке Ваљевских планина. (Википедија)
    Poruku je izmenio nenad.bds, 09.12.2013 u 12:19 Razlog: Obnovljen prikaz

  3. #33

    Odgovor: Manastiri Srbije

    Манастир ПУСТИЊА


    На месту садашње цркве, по народном предању, постојао је стари храм. Неколико легенди повезује стварање те старе богомоље са владавином Немањића, посебно са краљем Драгутином за кога се верује да је био ктитор манастира Ћелије и Троноше.
    Treba uočiti da se u narodnim predanjima Dragutin kao Sremski kralj izuzetno često smatra za osnivača crkava i manastira. Pripisuju mu se velike zasluge na prevođenje stanovništva u oblastima kojima je vladao u Hrišćanstvo.Zbog toga je imao veliki ugled i medju sveštenstvom i kod naroda.

    Kralj DRAGUTIN
    'Sremski kralj'




    Stefan Dragutin – Stefan Dragutin Nemanjić.

    Kralj Srbije (1276-1282), kralj Srema (1282-1316).

    Sin Stefana Uroša I i Jelene Anžujske od roda fruškog. (Frug i pridevski oblik fruški dolazi od grčkog imena za Franke. Otuda potiče i ime Fruške Gore.)

    Bio je oženjen Ugarskom princezom Katalin (Katarinom).



    Imao dva sina Vladislava i Urošica (kasnije monah Stefan) i kćerke Jelisavetu (udatu za Stefana I Kotromanića) i još jednu kćerku (udatu za Pavla Šubića). Dragutinova loza nije nastavljena kao vladarska.

    Pobunio se protiv očeve centralizacije države. Zbacio oca Uroša Prvog sa vlasti uz pomoć Ugarske i zavladao Srbijom 1276. godine.

    Dragutin je podelio državu na tri dela. Kraljica Jelena Anžujska je vladala oblastima: Zeta, Trebinje, Plav i Poibarje. Milutin, Dragutinov mlađi brat, je vladao južnim delom države, a Dragutin većim severnim delom. Stupio je u antivizantijsku koaliciju sa Karlom I Anžujskim, kraljem Sicilije.

    Slomio je nogu, dok je jahao pored grada Jelače. Nakon tog događaja došlo je do Deževskog sporazuma: presto je predao bratu Milutinu koji se obavezao da će ga posle njegove smrti naslediti Dragutinovi potomci.

    Sremska kraljevina

    Dragutin je posle odricanja od srpskog prestola na saboru u Deževu zadržao vlast nad nekim severnim delovima države. Pošto je svog sina Vladislava oženio nećakom ugarskog kralja Andrije II, Dragutin je kao nasledni posed dobio Mačvu sa Beogradom, Usoru, Soli, i oblasti južno od Beograda. Njegova nova država se nazivala Sremska kraljevina, zbog čega je Dragutin ostao poznat u istoriji kao «sremski kralj».



    Srem u Dragutinovo vreme zahvata područje od Homolja do zapadne Bosne.

    Prva Dragutinova prestonica je bio grad Debrc (između Beograda i Šapca), da bi kasnije svoje sedište premestio u Beograd. Beograd je prvi put ušao u sastav srpske države za vreme kralja Dragutina, a Dragutin je bio prvi srpski vladar koji je vladao iz ovog grada.

    U to vreme, imenom Srem su nazivane dve teritorije: Gornji Srem (današnji Srem) i Donji Srem (današnja Mačva). Dragutinova Sremska kraljevina je u stvari obuhvatala Donji Srem. Neki istorijski izvori govore da je Stefan Dragutin takođe vladao i Gornjim Sremom i Slavonijom, ali drugi izvori pominju drugog lokalnog vladara, koji je vladao Gornjim Sremom. Ime ovog vladara je bilo Ugrin Čak.



    Dinar kralja Dragutina, poznat kao prvi srpski dinar sa ćiriličnim natpisom

    Zajedno sa bratom Milutinom, Dragutin je za vreme svoje vladavine ratovao protiv Vizantije, Bugara i Tatara. Potonja saradnja Milutina sa Vizantijom je povredila Dragutinove interese, te dolazi do sukoba između dva brata 1301-1312/3 godine. Pošto je bio u ratu i sa bratom i sa ugarskim kraljem, Karlom Robertom, odlučio je da se izmiri sa Milutinom 1312. godine. Uspostavile su se stare granice. Ubrzo se teško razboleo i zamonašio primivši ime Teoktist. Svoju državu je dao na upravu sinu Vladislavu II. Umro je 1316. godine.

    Glavne zadužbine: Crkva u Arilju, manastiri Tronoša, Ćelije, Rača; a za njegovo ime se vezuju mnogi severni manastiri srpske srednjovekovne države.
    Poruku je izmenio nenad.bds, 27.04.2008 u 23:57

  4. #34

    Odgovor: Manastiri Srbije

    Citat 19.04.2007. ZOE kaže: Pogledaj poruku
    Najpoznatiji srpski manastir STUDENICA se nalazi na 75km od Vrnjačke Banje u dolini reke Studenice. Bogorodičnu crkvu je sagradio veliki Župan Stefan Nemanja krajem 12. veka i namenio je sebi za grobnicu. Velika crkvena priprata dozidana je kasnije kao i mala crkva svetog Nikole. Kralj Stefan Milutin podigao je hram posvećen svetom Joakimu i Ani. Vrednost i lepotu Studenici daju raskošna plastična dekoracija bogorodičine crkve, bogatstvo fresaka u crkvi svetog Joakima i Ane i manastirska riznica.



    Carska lavra
    Manastir STUDENICA




    Manastir Studenica Манастир Студеница
    Studenica je jedan od najznačajnijih, najvećih i najbogatijih manastira Srpske pravoslavne crkve.


    Manastir Studenica Манастир Студеница
    Uz ime manastira često se dodaje i carska lavra. Prvobitno značenje reči lavra je bilo manastirska, monaška ćelija, a kasnije označava sedište episkopa. Ovo carska označava Studenicu kao prvu, najvišu u hijerarhiji manastira. Studenica je ustvari kompleks sa više crkvi - sada tri a bilo ih je desetak.


    Manastir Studenica Манастир Студеница
    Studenica, podignuta u periodu od 1183. do 1196. je najveća i najznačajnija zadužbina Velikog Župana Stefana Nemanje, začetnika dinastije Nemanjića.

    Zidanje manastirske crkve i ostalih zdanja trajalo je dosta dugo. Prvi deo radova završen je svakako do proleća 1196.g. kada je Nemanja, ostavivši presto, primio monaški postrig i novo ime Simeon i uselio se u svoj manastir. Posle njegovog odlaska u Hilandar, brigu o manastiru preuzeo je Nemanjin sin i naslednik na raškom prestolu Stefan Prvovenčani. U manastiru Hilandaru Nemanja je umro 1199.g. Posle izmirenja braće Stefana i Vukana, Sava je preneo očeve mošti u Studenicu. Pod starešinstvom Savinim manastir Studenica postaje politički, kulturni i duhovni centar Srba. Za potrebe manastira Sava je napisao Tipik (pravila o ponašanju u manastirskom životu), gde uvodni deo čini životopis Svetog Simeona. To je, ujedno, i prvo književno delo kod Srba.


    Manastir Studenica Манастир Студеница
    Radoslavljeva priprata (neomalterisana).



    Manastir Studenica Манастир Студеница
    Reljef iznad ulaza u priprat.


    Brigu o Studenici nastavili su Nemanjini potomci i ostali srpski vladari. Kralj Radoslav, unuk Nemanjin, podigao je 1235.g. monumentalnu pripratu ispred Bogorodičinog hrama. Srpski kralj Milutin sagradio je 1314.g. malu crkvu posvećenu Svetom Joakimu i Svetoj Ani.


    Manastir Studenica Манастир Студеница
    Crkva Sv. Joakima i Ane - Kraljeva crkva.


    Od propasti srpske despotovine 1459.g. Studenica deli sudbinu sa srpskim narodom. Stradala je od Osmanlija, ali se i oporavljala. Značajna obnova bila je 1569, kada je i završena velika restauracija živopisa u Bogorodičinoj crkvi.

    Prvih decenija 18. veka Studenica je stradala od zemljotresa, potom od požara i tada su zauvek nestala vredna istorijska i umetnička svedočanstva. Studenički monasi, posle tih nedaća, odlaze u Rusiju radi prikupljanja pomoći. Od prikupljene pomoći započinju, 1631.g. obnovu manastira.

    Krajem 17.v. u vreme austro-turskog rata, Studenica je stradala turskoj osveti zbog učešća Srba na strani Austrije, a početkom 18.v. manastir je još uvek u teškom stanju. Godine 1758, na crkvi je izvršena obnova. Novi rat između Austije i Turske doneo je teške dane Studenici. Zbog naklonjenosti prema hrišćanskom zapadu, studenički monasi sa moštima Svetog Stefana Prvovenčanog napučtaju manastir, a Turci potom pale i ruše manastirska zdanja. Krajem XVIII v. ( 798.) izvršena je delimična obnova postradalog manastira. Za vreme Prvog svetskog rata Studenica je opet bila na udaru i jedno vreme je bila zapustela. Manastirska zdanja obnovljena su 1839.g. Preko starog fresko-slikarstva u Bogorodičinoj crkvi nanet je 1846. novi slikarski sloj slabog kvaliteta, koji je prilikom konzervatorskih radova 1951.g. skinut.


    Manastir Studenica Манастир Студеница
    Bogorodičina crkva je jednobrodna bazilika sa kubetom. Na istočnoj strani je tročlana apsida, a na zapadnoj produžena priprata. Sa severne i južne strane su vestibile, koje daju izgled poprečnog broda. U četvrtoj deceniji 13.v. ovom jezgru dodata je prostrana spoljna priprata sa dve bočne kapele i krstastim svodom. Crkva je spolja zidana od blokova belog radočelskog mermera, a unutra je obložena bigarnim kvadrima. Kupola je malterisana 1975.g. i vraćen joj je nekadašnji oblik.

    Spoljni izgled Bogorodičine crkve je skladan odnos dva arhitektonska shvatanja: romanike, vladajućeg stila na zapadu, i vizantijskog oblikovanja. Iz ovog skladnog prožimanja nastao je specifičan graditeljski stil poznat pod imenom Raška škola.


    Manastir Studenica Манастир Студеница
    Vrhunac umetničkog oblikovanja u manastiru Studenici predstavljaju četiri portala, posebno zapadni portal koji se nalazi između spoljne i unutrašnje priprate.


    Manastir Studenica Манастир Студеница
    Zapadni portal - između spoljne i unutrašnje priprate.



    Manastir Studenica Манастир Студеница
    Južni portal. (Snimak iz 2002.)


    Na severnom zidu potkupolnog prostora je prozor od kvadratnih polja sa medaljonima izrezanim u olovnoj ploči koji prikazuju osam fantastičnih životinja - simbole Bogorodičinih vrlina, i sa dve rozete sa značenjem: oko Božije.


    Manastir Studenica Манастир Студеница
    Ne zna se pouzdano ko su majstori Bogorodičine crkve, ali se opravdano pretpostavlja da su sa Primorja, možda iz Kotora, grada u kome je Nemanja imao svoj dvor. Natpis na timpanonu zapadnog portala ispisan je u čistoj srpskoj redakciji, što ukazuje na mogućnost da su majstori srpskog porekla.

    U prstenastom delu kubeta Bogorodičine crkve nalazi se delom sačuvan zapis koji glasi: "Ovaj Presveti hram Prečiste Vladičice naše Bogorodice sazdan bi veleslavnim velikim županom i svatom (prijateljem) cara grčkog Aleksija Stefanom Nemanjom koji je primio anđeoski obraz kao Simeon monah... velikoga kneza Vukana godine 1208/9, idnikta 9. I mene, koji je ovde služio, pomenite Savu grešnag." Dakle, Bogorodičina crkva je živopisana u vreme kneza Vukana i verovatno uz pomoć koju mu je pružio brat Stefan Prvovenčani.


    Manastir Studenica Манастир Студеница
    Naos - ikonostas.


    Prvobitni živopis delom je sačuvan u oltaru, zatim potkupolnom prostoru, zapadnom zidu i donjim zonama naosa. Centralno mesto u oltaru zauzima kompozicija Bogorodice sa anđelima, ispod nje je predstava Hristos pričešćuje apostole, koja je delimično preslikana u 16. veku. Starom slikarstvu pripadaju i prestave Blagovesti i Sretenje na zapadnom delu oltarske pregrade. Najmonumentalnija, a po umetničkim odlikama najsavršenija, jeste kompozicija Raspeće Hristovo, u naosu.


    Manastir Studenica Манастир Студеница
    Godine 1569, izvršena je obnova studeničkog živopisa, o čemu svedoči očuvan zapis ispred predstave Uspenje Bogorodice, na zapadnom zidu. Na južnom zidu prikazana je ktitorska kompozicija gde Hristosu, Pravednom Sudiji, Bogorodica privodi ktitora Simeona Nemanju sa modelom crkve u ruci.


    Unutrašnja priprata - tuđ snimak.


    U priprati koja je žvopisana 1569.g. značajan je ciklus fresaka Strašnog suda, u gornjim zonama istočnog i zapadnog zida. Na tom prostoru nalazi se i predstava monahinje Anastasije, nekada Ane, žene Stefana Nemanje.

    Najraniji živopis Bogorodičine crkve predstavlja najviši domet vizantijske umetnosti sa samog početka 13.v. Obnovljeni živopis iz 14.v. rađen je stručno i znalački, i predstavlja prvi restauratorski poduhvat u Srba. Na osnovu nekih odlika pretpostavlja se da je u tom poduhvatu učestvovao i monah Longin, jedan od najboljih srpskih umetnika tog vremena.


    Manastir Studenica Манастир Студеница
    Ispred oltara su ukrašeni kivoti sa moštima Nemanjine žene, Savine majke - Svete Anastasije (levo) i Stefana Prvovenčanog.


    Živopis u Radosavljevoj priprati i bočnim kapelama potiče iz četvrte decenije 13.v. i po stilskim odlikama blizak je freskama glavne crkve. U severnoj kapeli, koja je posvećena Svetom Nikoli, nalazi se, pored kompozicije Poklonjenje žrtvi, ciklus o Svetom Nikoli. U južnoj kapeli prikazani su: Nemanja, Stefan Prvovenčani i njegov sin kralj Radoslav sa ženom Anom, a na severnom zidu trojica srpskih arhijereja: Sava, Arsenije i Sava II, mlađi brat kralja Radoslava.


    Manastir Studenica Манастир Студеница
    Sevrena strana Bogorodičine crkve.


    Severno od trpezarije nalazi se manastirski konak iz 18.v. koji je uređen za muzejsku postavku vrednih dragocenosti iz stare studeničke riznice. Na žalost, dragocenosti nekadašnje bogate riznice manastira Studenice s vremenom su nestale ili su uništene.


    Psten Stefana Prvovenčanog i petohlebnica - tuđ snimak.


    Od sačuvanih liturgijskih i drugih crkveno-umetničkih predmeta izdvajamo: plaštanicu Antonija Heraklejskog, vezenu zlatnim i srebrnim nitima, iz 14. veka; pokrov za ćivot Svetog Stefana Prvovenčanog, dar sultanije Olivere Despine, kćeri kneza Lazara i žene Bajazitove; zlatni prsten kralja Stefana Prvovenčanog iz 12. veka; stavroteku iz 1628.g. od pozlaćenog srebra; Triptihon iz 1750.g. i mnoge rukopisne bogoslužbene knjige od 15. do 18. veka.


    Manastir Studenica Манастир Студеница
    Levo je Nikoljača, iza stabla lipe su temelji crkve Sv. Jovana Krstitelja, Kraljeva crkva se vidi kroz granje; Bogorodičina crkva je desno.


    Kraljeva crkva


    Manastir Studenica Манастир Студеница
    Jugozapadno od bogorodičine crkve nalazi se crkva Svetih Joakima i Ane koja se, po svom ktitoru kralju Milutinu, naziva i Kraljeva crkva. Na fasadi ispod krovnog venca uklesan je natpis: "U ime Oca i Sina i Svetoga Duha, ja sluga Božiji Stefan Uroš, praunuk Gospodina Simeona i unuk Prvovenčanog kralja Stefana, sin velikog kralja Uroša i kralj sve srpske i pomorske zemlje, sazidah ovaj hram u ime svetih pravednika i praroditelja Hristovih Joakima i Ane, godine 1314, indikta 12, i priloži tome svetome hramu hrisovulju. I ko ovo promeni da je proklet od Boga i od mene grešnog. Amin. Sazida se hram trudom arhimandrita i protosinđela igumana Jovana."
    Crkva je građena u obliku sažetog krsta sa kubetom koje je spolja osmostrano. Zidana je kamenom i sigom i spolja je omalterisana.


    Manastir Studenica Манастир Студеница

    Manastir Studenica Манастир Студеница

    Manastir Studenica Манастир Студеница
    Sva tri snimka napravljena su u Kraljevoj crkvi.


    Najveću vrednost Kraljeve crkve predstavlja očuvan živopis koji je nastao u drugoj polovini 14. veka, a delo je Milutinovih majstora koji su ukrasili većinu njegovih zadužbina. Po svojim likovnim vredostima ovaj hram, po veličini skroman, ubraja se među najznačajnije spomenike 14. veka.



    Crkva Svetog Nikole - Nikoljača


    Manastir Studenica Манастир Студеница
    Ova crkva je jednobrodna građevina sa naglašenim zabatom i polukružnom apsidom. Zidana je kamenom i sigom. Pretpostavlja se da je podignuta u vreme kad i Bogorodičina crkva, a najkasnije onda kada je građena Radosavljeva priprata. (Nekada sam bio naišao na mišljenje da je Nikoljača podignuta u početku gradnje manastira kako bi služila graditeljima kao bogomolja.)


    Manastir Studenica Манастир Студеница
    Unutrašnjost Nikoljače.


    Od prvobitnog živopisa sačuvani su samo fragmenti. Pored uobičajenih predstava, u Nikoljači je prikazan i ciklus Velikih praznika. Po nekim stilskim odlikama ovo slikarstvo se vezuje za umetnost 12. veka ili, najkasnije, za sredinu 13. veka. Ikonostas je domaći slikarski rad iz 17. veka.


    Manastir Studenica Манастир Студеница
    Crkva Svetog Jovana. Vidi se ostatak temelja.

    Između Nikoljače i Kraljeve crkve nalaze se temelji jednobrodne crkve posvećene Svetom Jovanu Krstitelju.


    Manastir Studenica Манастир Студеница
    Trpezarija.

    Zapadno od bogorodičinog hrama je stara trpezarija, podignuta u 13.veku, za vreme arhiepiskopa Save. Nekada je imala i sprat. Građena je od lomljenog kamena i bila je živopisana. Sadašnja unutrašnjost je novijeg datuma. Manastirske trpezarije su bile ustvari radni prostor gde su se odvijali rad na prepisivanju knjiga i druge aktivnosti.)


    Manastir Studenica Манастир Студеница
    Ulazna kula-zvonara.

    Na zapadnoj strani studeničkog kompleksa nalazi se kula-zvonara, podignuta u 13. veku. U unutrašnjosti zvonare, gde je bila kapela, sačuvani su fragmenti živopisa. Na spoljašnjem delu kule otkriveni su ostaci fresaka koji ukazuju na monumentalnu kompoziciju Loze Nemanjića. Prepoznatljive su odlike koje ovo slikarstvo vezuje za živopis Bogorodičine crkve iz 1208/9. godine.


    Manastir Studenica Манастир Студеница
    UNESKO je 1986. uvrstio Studenicu u listu Svetske baštine.


    Manastir Studenica Манастир Студеница
    Kapija na jugoistočnom delu zida.



    Manastir Studenica Манастир Студеница
    U blizini Studenice (oko 12 km prema Ivanjici kroz Goliju) nalaze se Isposnica Sv. Save i crkva Pridvorica. Legenda kazuje da je ovu crkvu podigao sluga (plemić, njegov vazal) Stefana Nemanje oko 1195. g. u isto vreme kada je Nemanja završavao Studenicu. Ispitivanja su potvrdila starost crkve koja je obnovljena u 16. veku. O tome svedoče neznatni ali vredni ostaci fresaka otkriveni u gornjim zonama ovog hrama posvećenog Preobraženju Gospodnjem.


    Studenica se nalazi se na polovini puta između Kraljeva i Raške; sedamdesetak kilometara od Vrnjačke Banje preko Jošaničke Banje ili na putu Ivanjica - Ušće, 12 km. od Ušća i Ibarske magistrale .
    Poruku je izmenio nenad.bds, 14.05.2009 u 00:29 Razlog: Dogovorno spajanje postova o istom manastiru; tuđe i fotografije iz 2002. zamenjene novim

  5. #35

    Odgovor: Manastiri Srbije

    Studenica, podignuta u periodu od 1183. do 1196. je najveća i najznačajnija zadužbina Velikog Župana Stefana Nemanje, začetnika dinastije Nemanjića.
    Stefan Nemanja

    Oko 1166. godine, car Vizantije Mihajlo Komnin je podelio Rašku između sinova župana Zavide.

    - Tihomir - veliki župan upravlja centralnim oblastima,
    - Stracimir - upravlja oblastima između Drine i Zapadne Morave,
    - Miroslav - na upravu dobija humske zemlje,
    - Nemanja - oblasti između Zapadne i Južne Morave sa županijama Toplicom i Dubočicom.

    NEMANJA, veliki župan Raške 1169 - 1196.

    Nemanja je rođen 1109, u Ribnici, u Duklji, na Morači - blizu Podgorice.

    Umro je 13. febuara 1199.

    Žena mu je bila Ana, ćerka vizantijskog cara Romana 4.

    Sinovi:

    -Vukan (kralj Duklje 1195-1208, rodonačelnik 'crnogorske' linije)
    -Stefan (veliki župan i kralj prvovenčani 1196-1227 - rodonačelnik 'srpske' linije
    -Rastko (u monaštvu Sava - bio bez poroda).

    Nemanja je u zrelom dobu ponovo je kršten iz katoločke u pravoslavnu veru u crkvi Sv. Petra u Rasu.



    Petrova crkva
    Naišao sam na predanje da je Petrova crkva kao i srušena crkva manastira Sv. Mihajla na Miholjskoj prevlaci kod Tivta, sagrađena na mestu gde je apostol Pavle propovedao hrišćansku veru.


    ''U to vreme Stefan Nemanja je verovatno već bio u Raškoj, kao i njegova cela porodica. Po povratku u Rašku, ne znamo da li odmah ili malo kasnije, Nemanja se krstio u hramu sv. Petra i Pavla. Ovaj hram se nalazi na ušću reke Deževe u Rašku, na ulazu u današnji Novi Pazar. Podignut je između VI i VIII veka, a obnovljen je tokom IX veka. Kao takav on je najstariji sačuvani spomenik u Srbiji iz vremena od pre Nemanjića. Na Nemanju je ovaj hram ostavio moćan utisak i upravo zahvaljujući njemu on će postati važan duhovni centar. Tu činjenicu još je više uvećavalo i to što je to bila jedina episkopska crkva u Raškoj.

    Nemanjino prekrštavanje ne treba da iznenadi. On je došao iz Zete koja je bila katolička zemlja i to što je tamo kršten po katoličkim običajem jeste sasvim normalno, kao što je i prekrštavanje takođe sasvim u skladu sa običajima koji su tada vladali u Raškoj, koja je u odnosu na Zetu bila mnogo konzervativnija zemlja i u kojoj katolika skoro da i nije bilo. Osim toga Nemanja je pripadao jednoj izuzetno ambicioznoj porodici kojoj ništa nije bilo strano kada je u pitanju njihov lični interes. Nemanja i nije mogao drugačije napredovati na političkoj sceni; u Raškoj se nije mogao zauzeti iole važniji politički položaj bez podrške pravoslavne crkve.''

    Osamostalio je srpsku državu 1180.

    Presto prepustio srednjem sinu - Stefanu - 1196. i zamonašio se pod imenom Simeon.



    Stefan kao monah Simeon.

    U sređivanju unutrašnjih prilika oslanjao se na crkvu, dajući joj povlastice i posede, te gradeći crkve i manastire (Studenica, Đurđevi Stupovi, Bogorodičin manastir, Sveti Nikola kod Kuršumlije ...). U isto vreme drastično je iskorenjivao bogumilsku jeres.

    Istorijske prilike:

    Isprva ovisan o Vizantu vladao je u istočnoj oblasti Raške, a onda zbacio s vlasti svoga brata Tihomira i proglasio se velikim županom Raške.

    S Mlecima sklopio savez i napao vizantijske gradove na Jadranu (Kotor ...). Nakon intervencije Vizanta 1172, došao u vazalni položaj prema caru Manojlu Komninu, a posle njegove smrti (1180.) nastavio borbu za oslobođnje od vizantijske vlasti.

    U savezu s Ugarskom napao neke vizantijske oblasti (1183). Fridrihu 1. Barbarosi nudio savez protiv Vizanta (1189.), Raškoj je prikqučio kraj između Zapadne i Velike Morave, Kosovo, Lab, Hvosno, oba Pilota i Zetu, a s Dubrovnikom sklopio ugovor (1186.). Tek kada se Vizant oslobodio pritiska krstaša, okrenuo se protiv Nemanje i potukao ga na Moravi 1190.

    Stefan Nemanja odrekao se prestola 1196. i zakaluđerio, dobivši ime Simeon. Umro je u manastiru Hilandaru, koji je podigao sa svojim sinom Savom.

    Za njegova vladanja srpska država je konačno zbacila vizantijsku vlast.

    Rodonačelnik je dinestije Nemanjića:

    Srpska država do 1217.:

    1167-1196: Stefan Nemanja
    1196-1217: Stefan Prvovenčni (kralj od 1217.)

    Kraljevina Srbija (Raška) 1217-1371.:

    1217-1227: Stefan Prvovenčani
    1227-1234: Radoslav
    1234-1243: Vladislav
    1243-1276: Uroš I
    1276-1282: Dragutin
    1282-1321: Uroš II Milutin
    1321-1331: Uroš III (Stefan) Dečanski
    1331-1355: Uroš IV Dušan
    1355-1371: Uroš V



    Grb Nemanjića
    Poruku je izmenio nenad.bds, 07.05.2008 u 22:31

  6. #36

    Odgovor: Manastiri Srbije

    Manastir GORNJAK


    Manastir Gornjak se nalazi u dolini reke Mlave, između Petrovca na Mlavi i Žagubice, 65 km jugoistočno od Požarevca, odnosno na 18 km od Petrovca ka Žagubici. (Stari naziv je Ždrelo, ali ne treba smetnuti s uma da na ulasku u klisuru od od strane Petovca postoji drugi manastir sa istim imenom.)



    Manastir Gornjak Манастир Горњак
    Izgrađen je u periodu od 1376-1380. godine kao zadužbina kneza Lazara. Sudeći po mnogobrojnim pomenima u istorijskim izvorima, u manastiru se živelo bez prekida. Od srednjovekovnih građevina sačuvale su se glavna manastirska crkva, posvećena Vavedenju i kapela u pećini, posvećena Svetom Nikoli.

    Po osnovnoj arhitektonskoj zamisli, gornjačka crkva pripada moravskoj školi. Vavedenjska crkva ima trolisnu osnovu sa kupolom. Priprata je naknadno dozidana, kao i zvonik sa tremom. Živopis je slabo očuvan, a 1847. godine preslikao ga je Živko Pavlović, slikar iz Požarevca. Boljom očuvanošću odlikuju se preostale freske u kapeli Svetog Nikole. Poznati srpski pisac, Đura Jakšić, napisao je poemu "Put u Gornjak".

    Manastir Gornjak Манастир Горњак
    ''Prema predanju, zabeleženom 1867. godine, manastir Gornjak nastao je ovako:

    Lovio knez Lazar sa svojom pratnjom po planinama, ispod kojih se sada nalazi manastir. Loveći, tako, naiđu u šumi na isposnika svetog Grigorija, jednog od poznatih sinajita. Knez je želeo da razgovara sa svetim čovekom, ali on nije hteo preći na drugu stranu Mlave, te je razgovor započet glasnim dovikivanjem preko hučne reke. Kada je svetitelj shvatio da se radi o pobožnom čoveku, utiša na tom mestu, uz pomoć molitve božje, hučanje reke i mirno porazgovara sa knezom. Knez, hotevši da ispuni želju svetitelja da mu ovde podigne bogomolju, podiže crkvu Vavedenja Presvete Bogorodice u Ždrelu braničevskom.


    Manastir Gornjak Манастир Горњак
    Tako veli predanje, a sam knez Lazar, samodržac vseje srbskiji zemlje, u povelji manastiru Gornjaku, kaže: ... poštah se maloje sije prinošenije prineti vladičici mojej presvetoj Bogorodici, i sazdav crkov v mjestje rekomjem Ždrelje Braničevskom... Stoga ostaje činjenica da je izgradnja ovog manastira vezana za dva velika imena, kneza Lazara i Grigorija Sinajita - Mlađeg. Skoro svi detalji o kneževom traženju odstupnice naciji u Braničevu su poznati, ali malo ko zna otkud sinajit, dakle monah sa Sinaja, u Lazarevoj državi. Grigorije Sinajit - Mlađi, učenik Romila Ravaničkog, obreo se 1379. godine u još slobodnoj Srbiji, bežeći sa hrišćanskog istoka, preko Svete Gore Atoske i Parorije u Bugarskoj, zajedno sa svojim učiteljem i učenicima. Sa sigurnošću se može zaključiti da je manastir podignut između 1378. i 1381. godine, da je njegov ktitor knez Lazar, a da se Grigorije Sinajit - Mlađi samo potrudio sa bratstvom oko podizanja ovog manastira.

    Istorija manastira je istorija naroda ovoga kraja. Rušili su ga i palili, pljačkali njegove dragocenosti, odvodili monahe, a on je ponovo nicao, tu pored Mlave, prilepljen uz kamene strmine planine Ježevca. Mošti prepodobnog Grigorija (koje se sada nalaze u manastirskoj crkvi), nosili su monasi, bežeći od Turaka, pa su tako boravile u manastirima Oreškovici, Hopovu, Vojlovici, a za vreme Drugog svetskog rata u Sabornoj crkvi u Požarevcu.

    Manastir, koji je dobio ime po vetru gornjaku, koji duva ovom dolinom, čuvao je velike dragocenosti u svojoj riznici: povelju kneza Lazara, povelju patrijarha srpskog Spiridona (IV vek), barjak cara Dušana, čašu kneza Lazara, sa ugraviranim inicijalima... Kažemo čuvao je, jer tih dragocenosti više nema u manastiru. U Prvom svetskom ratu, Bugari su odneli, ne samo zlatni putir, koji je knez Lazar poklonio manastiru, barjak cara Dušana i sve druge dragocenosti, već i manastirska zvona.
    U Drugom svetskom ratu, Nemci su zapalili manastir, pa su tako propale ili odnete i ostale vrednosti manastirske riznice i biblioteke, a među njima nestale su i povelje kneza Lazara i patrijarha Spiridona.''
    Tomislav Ž.Popović -''Danas''


    Manastir Gornjak Манастир Горњак
    За време трајања средњевековне српске државе манастир је уживао сва права из оснивачке повеље као и велики углед у народу и монаштву. Игуман манастира Горњака замонашио је око 1503. године деспота Георгија Бранковића, унука деспота Ђурђа од сина Стефана слепог, давши му име Максим.

    Историју манастира слабо познајемо, а оскудни су подаци о његовим игуманима, монасима, инвентару и имовини.

    Последњу окупацију манастир је тешко поднео, јер је старешина манастира синђел Мардарије (Здравковић) интерниран у Немачку и умро у логору, а братство се расуло. Године 1942. немачка окупаторска војска се уселила у манастирске објекте и у њима остала до краја рата. Тих година уништен је драгоцени материјал из манастирске ризнице, међу њима и препис повеље о оснивању манастира. Није ништа боље било ни после рата, јер га је преузела Југословенска армија и држала све до 1953. године када је коначно враћен Цркви тј. Епархији браничевској и када се у њега усељавају монаси. На предлог епископа браничевског, Свети архијерејски синод СПЦ претворио је Горњак у женски манстир. У њега се уселило сестринство из Македоније, које није желело да остане у оквиру тзв. Македонске цркве.


    Manastir Gornjak Манастир Горњак
    Манастир Горњак, иако владарска задужбина, скромних је димензија, што је често изазивало сумњу у Лазарево ктиторство. Многи од манастирских објеката нису сачувани у првобитном стању. У другом светском рату спаљена су оба конака.

    Манастирска црква, посвећена празнику Ваведења Пресвете Богородице, прислоњена је уз планинску стену и заузима централно место у малом простору манастирске порте. У ниши северног зида налази се ковчег са моштима светог Григорија Синајита - Млађег, називаног и Григорије Горњачки и Григорије Ћутљиви.

    Манастирска црква има тролисну основу са полукружним апсидама, већом - олтарском на истоку и мањим певничким са северне и јужне стране. Димензије цркве су 14х4,5м. Кубе са осмостраним тамбуром које лежи на квадратном постољу, носе 4 пиластра. Кров је покривен оловом. Са западне и јужне стране дозидана је припрата са звоником. Иконостас је рађен 1935. године у Охриду (рад Тимотеја Полебзеја), а иконе две године касније у манастиру Раковици (Слободан Лазаревић и Милисав Јовић).


    Slikano je iz potaje, pa je kvalitet slike skoro nikakav.

    Првобитни живопис није сачуван, јер је страдао у пожарима и разарањима, а његовом уништењу допринели су и Турци скидајући оловни покривач са крова и изложивши тако цркву утицају временских непогода. Оно што сада имамо од живописа, потиче из каснијих времена, из XVIII и XIX века. Међу њима је и фреско портрет ктитора кнеза Лазара. У певничким апсидама разазнају се представе светих ратника.


    Manastir Gornjak Манастир Горњак
    КАПЕЛА ГРИГОРИЈА СИНАЈИТА - Примивши манастир да управља њиме, Григорије Синајит је у пећини у ј стрмој стени изнад самог манастира, дорадом и дозиђивањем, уредио испосницу сачињену од келије и капеле посвећене Светом Николи. У капели је сахрањен у гробници коју је за живота спремио.


    Manastir Gornjak Манастир Горњак
    Целокупне зидне површине биле су фрескописане, али су време, влага и касније кречење, скоро све уништили па се једва по нешто разазнаје. Уметник је био човек невеликог сликарског дара и вештине, са више смисла за пропорцију фигура него за колорит.

    Историја ове капеле, саставни је део историје Горњака. Попис из 1467. године, помиње је као манастир светога Николе у Ждрелу, који султановој благајни плаћа годишње 200 акчи. Деценију касније, када се турска власт у овим крајевима усталила и организовала стварањем субашилука, први браничевски субаша Али-бег Михалоглу уселио се у капелу Григоријеву претворивши ову тешко приступачну црквицу у свој лични стан. Тако је манастир постао седиште турске окупаторске власти, иако су монаси и даље остали у њему, а капела и даље плаћала своју обавезу од 200 акчи. Године 1528 манастиру припадају и 3 влашке куће од којих приход износи 150 акчи. Када се турска граница померила северније, Турци су вратили монасима ову капелу и напустили манастир.

    Поред капеле Григорија Синајита, у Горњаку постоје још две: тзв. Зимска капела уређена у припрати дозиданој са јужне стране манастирское цркве, и капела Светог Илије уређена у новом манастирском конаку.

    СТАРИ КОНАК - Приземна зграда (24х6м) подигнута 1963. године, са кухињом, трпезаријом и скромним келијама за монахе.

    НОВИ КОНАК - је подигнут и освећен 1979. године, има корисну површину око 200 м2.

    Изван манастирског комплекса постоје два објекта: једноспратна зграда за духовника и госте, и трпезарија за вернике који се овде окупљају о великим празницима.


    Manastir Gornjak Манастир Горњак
    Reka Mlava posle letnjeg pljuska

    Snimci su iz 2007.
    Poruku je izmenio nenad.bds, 14.05.2009 u 00:33 Razlog: Ujednačavanja izgleda postova

  7. #37

    Odgovor: Manastiri Srbije

    Manastir ĆELIJE


    Manastir Ćelije Манастир Ћелије
    Tačno vreme nastanka ovog manastira nije sasvim poznato. Prema istorijskim podacima zna se jedino da potiče iz srednjeg veka. Narodno predanje njegovo osnivanje vezuje za kralja Dragutina, koji je od 1282. do 1316. godine upravljao ovim krajevima.


    Manastir Ćelije Манастир Ћелије
    U doba turskog ropstva Ćelije su više puta rušene i paljene. U XVIII vijeku manastir igra značajnu ulogu u životu Valjevske nahije. Duhovnici ovog manastira bili su istaknuti narodni prvaci i njihova aktivnost je, naravno, smetala Turcima. Zbog toga je na početku 1791. zloglasni Paša Bušatlija zapalio Ćelije zajedno sa 13 drugih crkava valjevskog kraja.Manastir je bio obnovljen 1793. godine.


    Manastir Ćelije Манастир Ћелије
    U vrijeme Karađorđevog ustanka, 1804. godine, knez Aleksa Nenadović i vojvoda Ilija Birčanin među prvima su posječeni od dahija, a zajedno s njima i arhimandrit Rafailo, poznatiji u narodu kao Hadži Ruvim.


    Manastir Ćelije Манастир Ћелије
    Na spomeniku Iliji Birčaninu piše 'Prva žrtva seče knezova'.

    Kako je manastir u toku Prvog srpskog ustanka postao vojna bolnica, Turci su ga zapalili ponovo 1810. godine. Obnovljen je odmah sledeće godine i dozidana je priprata i kube. Zvonik je 1926. postavljen na severnoj strani crkve.

    U XIX veku, u vreme knjaza Miloša Obrenovića, u Ćelijama je osnovana osnovna škola, među prvima u Srbiji. U ovoj školi je vladika Nikolaj (Velimirović) "prvi bukvar učio" i ''Ćelije cijelog života u srcu nosio kao prvu ljubav prema Bogu i rodu''.

    Manastir je 1837. godine pretvoren u parohijsku crkvu, što je ostao sve do 1928. godine, kada je pretvoren u ženski manastir.


    Manastir Ćelije Манастир Ћелије
    Crkva manastira Ćelije posvećena svetim Arhanđelima. Poput drevnih bazilika sagrađena je u obliku lađe. Kube je devetostrano, u čast svetih devet anđelskih činova.


    Manastir Ćelije Манастир Ћелије
    Porta stare crkve ograđena je jednostavnom ogradom, koja je produžena i prema manastirskom konaku i novoj crkvi - kapeli. U porti se nalazi zvonik i nekoliko starijih grobova, među kojima je, severno od oltara, i grob vojvode Ilije Birčanina. Južno od oltara nalazi se grob prepodobnog oca Justina (Popovića).


    Manastir Ćelije Манастир Ћелије
    Zbog burnih istorijskih događaja, koji nisu poštedeli manastir i njegove svetinje, od starih crkvenih vrednosti malo toga je do danas sačuvano.


    Sačuvan je ostatak jednog ikonostasa sa dobro očuvanim dverima i prestolnom ikonom iz 1816. godine - rad Jeremije Mihailovića, ikonopisca iz Bajevca (na gornjem fotosu). Ikona Sabor svetih Arhangela, koja potiče iz 1790. godine, rad je Karađorđevog vojvode Petra Molera. Ovo je najstarija ikona u manastiru. Prestona ikona Hrista Spasitelja i prestona ikona presvete Bogorodice, kao i dveri Blagovijesti, takođe potiču iz XVIII veka i rad su ikonopisca Jeremije Blagojevića. Sačuvan je i Hadži-Ruvimov prestolni krst, izrezbaren u drvetu, postavljen u metalni okvir s postoljem sa još dva manja ručna krsta slične izrade.

    Mnoge stare knjige iz Ćelija imale su burnu sudbinu. Najstarija knjiga je Božestvenaja skrižalj. To je zapravo Novaja skrižalj ruskog patrijarha Nikona iz XVII vijeka. Ovu knjigu kupio je crnogorski vladika Danilo Petrović kada je 1715. godine boravio u Rusiji. O tome govori zapis na jednoj čistoj stranici poslije sadržaja, koji možda potiče iz pera samog vladike Danila. Nije sigurno kako je ova knjiga dospjela u manastir, ali se pretpostavlja da se to dogodilo između 1766. i 1785. godine. Među najstarije knjige spadaju i dva mala mineja za mjesece mart i novembar. Sudeći po načinu štampanja, vrlo malom formatu i zapisima, oba mineja potiču najkasnije iz prvih decenija XVIII vijeka. Pretpostavlja se da su štampani u Veneciji. Oktoih, koji je štampan u Moskvi 1764. godine, kupljen je za crkvu u Sevojnu 1781. godine. Prvi put se spominje u manastirskom protokolu iz 1849. godine. Veliki trebnik je štampan u Rusiji u drugoj polovini XVIII vijeka, a postao je svojina manastira prije 1814. godine. Pentikostarij je priložen u manastir Ćelije 1798. godine. U manastiru se nalazi još jedna knjiga koja ima istorijsku vrijednost. To je Sveto pismo Starog zaveta na crkvenoslovenskom jeziku, koje je nekada pripadalo proti Matiji Nenadoviću.

    Snažan pečat lične harizme na manastirski život ostavio je arhimandrit dr Justin (Popović) - Ava Justin, bivši profesor Teološkog fakulteta. Arhimandrit Justin je autor brojnih studija o pravoslavlju i jedan od osnivača Srpskog filozofskog društva. Iza sebe je ostavio obimno, 'čudesno i bogonadahnuto' djelo teološkog, filozofskog i bogoslužbenog karaktera u obimu od 33 toma, kao i 12 tomova Žitija svetih, prvi put priređenih na srpskom jeziku.
    Po testamentalnoj želji Ave Justina krajem 2000. godine rešenjem Ministarstva kulture Srbije osnovana je zadužbina "Sveti Jovan Zlatousti", sa sedištem u duhovnoj biblioteci "Otac Justin", u Valjevu.

    U manastiru danas ima 25 monahinja. Iz ćelijske obitelji poniklo je još 10 ženskih manastira, pa je zato s razlogom nazvan rasadnikom monaštva. U svom dušebrižničkom radu manastir se posebno istakao u godinama ratnog stradanja srpskog naroda od 1991. do 1999. kada je pružio pomoć mnogim izbeglicama i porodicama nastradalih.

    Pri manastiru od 1966. god postoji ikonopisačka škola u kojoj rade monahinje ovog manastira a razvijena je takođe i izdavačka delatnost.



    Iz ikonopisačke radionice. U vreme naše posete vodila ju je mati Antonina.



    Manastir Ćelije Манастир Ћелије
    Manstir Ćelije se nalazi na levoj obali reke Gradac na području sela Lelić u blizini Valjeva (5 km), na putu za Bajinu Baštu.

    Fotografije su iz posete 2004. Bilo je zimsko vreme i bili smo samo u prolazu tim krajem. Nismo stigli do reke Gradac koja je ispod manastira i koja je na fotografijama na internetu veoma lepa.

    Fotosi ikonostasa i ikona su sa interneta.
    Poruku je izmenio nenad.bds, 14.05.2009 u 00:37 Razlog: Ujednačavanja izgleda postova

  8. #38

    Odgovor: Manastiri Srbije

    Citat SQUAW kaže: Pogledaj poruku
    MANASTIR LJUBOSTINJA

    U Ljubostinji su sahranjene kneginja Milica, žene kneza Lazara i monahinja Jefimija, koje su se posle Kosovske bitke ovde zamonašile sa brojnim udovicama srpskih vlastelina izginulih u bojevima na Marici i Kosovu polju.

    Poslekosovski period do propasti srpske srednjevekovne države 1459.

    Pošto se najčešće Boj na Kosovu 1389. poima kao oštar rez u istoriji srpskog naroda, srpskih država i krajeva posle koga je trenutno nastupio mrak, pokušaću da u što kraćim crtama iznesem istorijske činjenice o vremenu koje je prethodilo Boju na Kosovu i vremenu koje je nastupilo posle Boja. Pored ostalog i zato što mi se čini da se ovaj deo naše istorije - od Boja na Kosovu do nestanka srpske srenjevekovne države - najmanje poznaje među nama, laicima za istoriju. Takvo skraćivanje, naravno uvek nosi opasnost od manjih ili većih grešaka u izboru onoga šta će se navesti i od 'sakaćenja' skraćivanjima. Zato preporučujem da oni, koje ova tema ozbiljnije interesuje, potraže kompletniji izvor.

    Iako se Kosovki boj u narodnoj mitoligiji uzima kao trenutak propasti Srpske države, istorijske činjenice govore da je to propadanje bio duži proces i da je propadanje počelo znatno ranije - smrću cara Dušana i osamostaljivanjem jačih velikaša od Uroša Nejakog koji nije dugo poživeo. Velikaši nisu priznali ni vlast zakonitog naslednika kralja Marka Mrnjavčevića (Kraljevića Marka) posle Uroševe smrti. Međusobna otimanja teritorija između srpskih velikaša obeležila su period između Dušanove smrti i Maričke bitke.

    Najznačajnija srpska država tada bila je Bosna. Tvrtkova srpsko-hrvatska (katolička) država je u vreme Kosovskog boja bila najjača država na Balkanu i Jugostočnoj Evropi a Tvrtko je 1390. označen kao kralj Raške, Bosne Dalmacije i Primorja na krunisanju u Mileševi.

    I sam Lazar je bio jedan od tih koji su slabili propadajuće Carstvo stvarajući svoju državu na severnim teritorijama nekadašnjeg carstva. On nije bio ni prvi ni najveći među pretendentima za presto.

    Bitka na Marici 1371. kada su vojske neke srpske vlastele brzopleto, nepripremljeno i neoprezno napale Turke van svojih granica, misleći da je pogodan momenat, je ustvario bio najteži vojni poraz Srba u istoriji. Taj poraz je imao trajne posledice.

    ''Србија је овим ударцем одједном сурвана у ред држава другог и трећег реда, којој је после тога не само недостајала снага недавног Душановог времена, него и вера у њу.'' (Ћоровић)

    To je i uvod u Boj na Kosovu koji će se odigrati tek 19 godina kasnije.
    Otomanska strategija nije bila brzo osvajanje novih zemalja kojim bi izazvali protiv sebe hrišćanske saveze, već su se u prvo vreme posle Maričke pobede orijentisali da uspostave vazalne odnose nad pobeđenima i tako poboljšaju svoju ekonomsku a time i vojnu snagu. Turski vazali postali su vladari južnih srpskih zemalja - najpoznatiji među njima je bio Kraqević Marko.
    Srpske države koje posle Maričke bitke nisu potpale pod Tursku vlast i dalje su (u celini posmatrano) bile najača vojna sila na Balkanu i zato se Turska dugo i temeljno pripremala da tu vojnu silu pobedi i otvori put za dalja osvajanja.

    Istovremeno turski upadi, ali i ugarski, niz većih i mnošto manjih bitaka obeležili su taj period.

    Ono što površni poznavaoci istorije nemaju u vidu je da su stalna osvajanja ili gubitak teritorija, nametanje svoje vlasti ili potpadanje pod vazalnu vlast drugih država ili velikaša bila stalna događnja i način života i postojanja srenjevekovnih feudalnih država.

    Imajući to i vidu, osmanlijska osvajanja nisu bila nikakva izuzetna pojava (suštinski ništa drugačija nego što su bili pohodi i osvajanja krstaša - katolika i uspostavljanje njihove vlasti nad pravoslavnom Vizantijom stotinak godina ranije).

    I po samoj tituli osmanlijskih vladara - i u vreme Kosovskog boja Murat je bio samo emir - nije se moglo jasno videti da je to buduća najveća sila na jugoistoku Evrope. Tada su bila živa Vizantijsko i Bugarsko carstvo, a do nedavno i Dušanovo. Ugarska i Venecija su takodje bile velike sile prisutne u ovom delu Evrope. Tvrtkova Bosna je bila sila u usponu. Značaj Turske u poređenju sa njima nije bio prvorazredan, posebno imajući u vidu da su se srpske države ravnopravno nosile s Bugarskom i Vizantijom. Tek je istorija razvojem događaja u narednim vekovima pokazala da su osmanlijska osvajanja i stvaranje Otomanskog carstva imali ogromne posledice.


    Osmanlije su se dugo i temeljno pripremale za dalja napredovanja i neutralisanje srpske države kao prepreke osvajanjima ka severu i zapadu Balkana i Evrope.

    Sudbonosni ishod Kosovskog boja leži u tome što je izgunuo najveći broj velikaša i time su srpske zemlje ostale bez vojne i političko-državničke elite.

    Čisto vojnički posmatrano, Kosovski boj nije bio sudbonosan poraz, nego pre nerešen ishod. Zbog gubitka plemstva međutim, trajnije posmatrano, ishod bitke je bio ravan najtežem vojnom porazu jer nije bilo snaga da se brzo konsoliduje država i vojska posle bitke i iskoristi povlačenje Turaka posle Boja na Kosovu.

    Turci su se povukli sa ciljem da Bajazit učvrsti svoju vlast i da se turska vojska popuni, konsoliduje i oporavi.

    Obično se smatra da su od svih onih velikih porodica srpskih vladara i velmoža preživeli samo Vuk Branković i kneginja Milica, žena kneza Lazara. To nije tačno, ali ipak je najveći deo plemtva izginuo.

    (Inače, uloga Vuka Brankovića na Kosovu je, istorijski gledano, sasvim drugačija nego u narodnom predanju - njegova vojska je u bitci imala znatnog uspeha, a sam Vuk je preživeo jer Bajazit nije imao mogućnosti da posle Lazareve pogibije nastavi sukob sa delovima srpske vojske koja nije bila razbijena, jer se još u toku bitke morao postarati da učvrsti svoju vlast (između ostalog dao je da se odmah ubije njegov brat kako ne bi i on bio pretendent na presto.)

    Neposredno posle Kosovske bitke, Milica je bila primorana da sama preuzme državnu upravu, štiteći tako interese svoja dva maloletna sina Stefana i Vuka. Ona se nagodila sa turskim emirom - sultanom Bajazitom. Pristala je na plaćanje visokog poreza i dala svoju kćer Oliveru u Bajazitov harem čime je srpska kneginja ipak obezbedila, koliko je to bilo moguće, očevo nasledstvo svojim sinovima. Cena je bila ogromna, naročito u kasnijem narodnom shvatanju, ali nimalo neuobičajena za tadačnje feudalne vazalne odnose i odnose pobednika i pobeđenog ili političke brakove plemstva.

    Vuk Branković bio je uveren da treba nastaviti rat sa Turcima, stavio se na stranu ugarskog kralja i time se još više udaljio od Lazarevih naslednika koji su priznali tursku vlast.

    Česti ugarski, turski ali i upadi druge vlastele i pustošenja doveli su Srbiju na ivicu rasula.

    Već 1402. i Brankovići i Lazarevići su morali da pokažu svoju privrženost sultanu. Te godine je tatarski vladalac Timur-Lenk napao Bajazita i pobedio ga u bici kod Angore (Ankare).

    A Stefan Lazarević i Đurađ Branković (Vukov sin), međusobno veoma zavaćeni, iskoristili su rastrojstvo otomanske države da odu u Carigrad (koji tada još nije pao u turske ruke i još uvek bio prestonica Vizantije) i preko vizantijskog vladara izdejstvuju podršku, svaki za sebe.

    Sukob između dve srpske porodice (Lazarevića i Brankovića) odigrao se na Kosovu, nedaleko od Graničnice u novembru 1402. Na jednoj strani su se nalazili Stefan i njegov brat Vuk, a na drugoj Đurađ Branković i jedan turski komandant. Zbog neuspeha mlađeg Lazarevića došlo je do sukoba između braće i Vuk Lazarević je pobegao kod turskog sultana Sulejmana. Jedva ih je majka Milica izmirila. A dve srpske dinastrije - Lazarevići i Brankovići - ostale su u zavadi još dvadesetak godina. Može se pretpostaviti da je negativan stav prema Vuku Brankoviću iz toga proistekao i neosnovano se protegao i na Kosovski boj.

    Doba posle bitke kod Angore - današnje Ankare (1402.) i turskog poraza bilo je doba relativnog mira za Srbiju.

    To je, u celini gledano, vreme izvesnog zatišja i oporavka posle Kosovskog boja. Despot Stefan Lazarević, sin kneza Lazara Hrebeljanovića, iako priznavajući vrhovnu vlast Turske pa i Ugarske, uspeo je da ponovo oživi srpsku državu u prvim decenijama 15. veka.

    ''Он се доследно и верно држао уз (угарског) Краља Сигисмунда. Према извесним подацима да се закључити, да је Сигисмунд до њега много држао и да га је, у својој свити, водио и у иноземство. Тако се, на пр., помиње, да је с њим учествовао 1414. год. и на значајном сабору у Констанцу. Исто је тако према њему имао обзира и султан Мухамед, свестан да за свој престо у великој мери дугује његовој помоћи. Он је с деспотом цело време своје владе одржавао исправне односе, и захваљујући само Стевановом посредовању могле су бити откупљене из ропства мађарске вође које су страдале у Босни. У другој половини своје владе Стеван у Србији није имао никаквих неприлика. Земља је доиста отпочинула. Он је уживао неоспоран углед што је држави повратио мир, што је показао јаку руку и доследност у политици, и што је дигао благостање земље у осетној мери. Њему лично богати рудници, а нарочито Ново Брдо и Сребреница, доношаху врло лепе приходе. Ценило се, да је само од њих имао годишње до 250.000 дуката.''

    Зог деспота султан Мухамед према Србији имао обзира, иако је знао за њене везе са Мађарима.

    ''Добитком Сребренице, Знепоља, Мачве, Београда и сад Зете деспот је стекао државу, која је била за трећину већа од оне што је имао његов отац. Са облашћу Бранковића Србија је добила земљишни опсег који је био већи од српског поседа у целом XIII веку. То територијално повећање и сређено стање у земљи одражава се и у видном културном полету земље. Србија овога времена претстављала је државу несумњиве вредности и међу балканским народима Срби су тад сигурно стали најбоље иза Турака. Али стешњена између два далеко јача суседа, између Мађара и Турака, деспотовина је била лишена могућности да води сасвим независну политику. У толико више, што су то била два противника која су се искучивала и која су цео један век стали један према другом само с оружјем у руци.

    ... Питање о наследству престола није се постављало само у Босни, него и у Србији. Деспот Стеван је почео поболевати, а како није имао деце морао се побринути за свог наследника. Његов избор одавно је пао на Ђурђа Бранковића, који му је био, као сестрић, сроднички најближи, а који је прихватио од измирења потпуно његову политику и на њој лојално сарађивао. Ђурађ је показивао довољно енергије, а као добар војник истакао се у више тешких момената. У Србији то наследство, кад га је Стеван прогласио на државном сабору у Сребреници, не само да је примљено без протеста, него се сматрало како сасвим природно.

    У лето 1427. године 19. јула Стефан је нагло умро, погођен од капи, у лову, на Главици, недалеко од Крагујевца. Сахрањен је у Манасији.

    Као што је било и очекивати, султан ову промену власти (Ђурђа Бранковћа) у Србији није примио мирно. Мађарски утицај осетио се више него што је он могао дозволити.''

    Убрзо после ступања Бранковића на чело Деспотовине, Угарска и Турска су интензивирале непријатељства а Турска је имала знатнијих успеха и стигла до Дунава. У тим походима и биткама које су се водиле и не територији Деспотовине било је и доста штета по српску државу.
    Ђурађ је да би заштитио колико се могло полозај деспотовине '' сам ушао с њима у преговоре и пристао је да призна, поред мађарске, и врховну власт турску.''

    Предавши Мађарима Београд, а изгубивши Крушевац и Голубац, Ђурађ Бранковић је остао без иједног великог утврђеног града. Он с тога поче журно подизати нови смедеревски град. Смедерево је зидано у тешко време од 1427.-1430. год. с огромним напорима...

    Кад је било потпуно завршено Смедерево је било највећи наш средњевековни град.''


    Od početka 1452. god. počeli su Turci sistematsko pripremanje za zauzimanje Carigrada, a u prolece 1453. pocceše sa opsadom

    ''Pad Carigrada izazvao je u celoj srednjoj Evropi veoma težak utisak. Naroccito se to osetilo na papskoj kuriji, koja je, pored sve protivnosti prema carigradskoj crkvi, videla vrlo dobro da je srušen jedan jak bedem hrišcanstva. Isto tako osetilo se i u Ugarskoj i u Italiji da je padom Carigrada nastao početak kraja balkanskih hrišcanskih država. Sultan se nece zaustaviti u samom Carigradu. Iza Vizantije doći ce na red još preostale slobodne zemlje Srbija, Bosna, Zeta, a preko njih put ravno vodi na granice Ugarske, Dalmacije, Hrvatske, Istre. Dotadašnja hrišcanska saradnja protiv Turaka nije dala nikakve rezultate, i na papskoj kuriji se s bolom priznavalo da je svest o potrebi hrišcanske solidarnosti pomračena sebičnim i uskim interesima pojedinaca i pojedinih skupina. Pred rascepkanom i zavadjenom Evropom stala je jedinstvena volja Turske, snažne, spremne, ponesena velikim zamahom i disciplinovane do neverovatnosti i u poslušnosti i u volji za pobedom. Sve da su se i sve narodne snage naše sabrale za delo odbrane, veliko je pitanje da li bi bile dovoljne da stvore branu turskom nadiranju. Ovako, istrošena u uzajamnim borbama, s puno nepoverenja jedna prema drugima, idući za trenutnim uspesima, nepovezane nijednom idejom koja bi ih okupila, naše države unezvereno su gledale otkud bi mogla da im dodje pomoć, hvatale se grčevito sad za jednu sad za drugu kombinaciju, i polagano tonule gubeći veru u sebe.

    Posle pada Carigrada došla je na red Srbija. Turski izvori govore sasvim pomućeno i s mnogo grešaka o odnosima izmedju despota i sultana, i iz njih se pravi uzrok rata ne može utvrditi. Vidi se samo, da je despot stalno sumnjičen radi veza sa Madjarima. Koliko mi danas znamo, despot nije dao pravog neposrednog povoda za napadaj. Svoje obaveze prema sultanu vršio je s pažnjom čak i onda, kad mu je to, kao pri uzimanju Carigrada (tada je despot dao preko hiljadu vojnika), vrlo teško padalo. Sultan je tražio od despota da mu ustupi izvesne gradove, kao Golubac i Smederevo, da bi imao više sugurnosti za njegovo držanje i otvoreniji put za Ugarsku. Despot na to nije mogao pristati, a sultan je potom, u leto 1454., upao u Srbiju i strašno je opustošio. Udario je na Smederevo, ali ga nije tada mogao zauzeti...

    Međutim, u leto 1459. završila svoj politički život srednjevekovna Srbija.

    Napori koji su činjeni da se ona spase i digne, od Kosova do pada Smedereva, pokazuju jedan ogroman vitalitet i mnogo državniccke veštine. Država je bila, nema sumnje, teško podrovana sablažnjivim scenama borbe za vlast i sebičnim prohtevima uticajnih članova dinastije i veće vlastele; bilo je, isto tako, političke kratkovidosti u odnosima izmedju suseda dinasta Srbije, Bosne, Hercegovine i Zete; bilo je, naročito u poslednjim fazama, više obeshrabrujuće vere u druge nego u sebe sama; ali, u osnovi i da nije bilo svih tih grehova i većih i manjih, sudbina Srbije posle Marice i Kosova ne bi mogla biti mnogo drukčija. Njen je udes, kao i sličan udes ostalih balkanskih država, bio predodredjen svim onim što je prethodilo Marici i Kosovu. To je ceo državni sklop, koji je nosio feudalni beleg. Pod uticajem Vizantije s istoka i Madjarske sa severa u nas se razvio upravni sistem, gde su, sem dvora, svu vlast i moć imala dva staleža: vlastela i crkva. U Srbiji crkva je, pored svih sebičnih težnji, bila i ostala uvek u dodiru s narodom, ali je zato u Bosni pod njenim uticajem nesumnjivo i nastao i održavan onaj dugi strahoviti razdor, koji je otudjio velik deo naroda od državne ideje. Vlastela je, u isto vreme, na svima stranama vršila razorni uticaj. I prema dvoru gore, i prema narodu dole, ona je znala samo za svoje interese. Da ojača sebe ona, dobrim delom, nije zazirala ni od čega; u nekim oblastima ne čak ni od sprege sa očevidnim državnim neprijateljima. Jačanje sebe išlo je uvek na račun državne zajednice, a uz to i na račun mogucnosti saradnje sa susedima. U celoj prvoj polovini XV veka mi nemamo ni jednog jedinog sluccaja gde bi se naši dinasti i naša vodeća vlastela našli na jednoj liniji, a bilo ih je više, gde su, u odlučnim časovima, jedni drugima zabijali nož s ledja. Autoritet centralne vlasti, koji je u izvesnoj meri, u drugoj polovini svoje vlade, bio postigao despot Stevan nije mogao da se održi pod njegovim naslednicima. Despota Djurdja, koji je bio jaka ličnost, lomile su mnoge nedaće...''

    Gradnja mnogih crkava i manastira pada u vreme vladavine despota Stefana, sina kneza Lazara. Kalenić, Koporin, Naupara nešto kasnije Resava (Manasija) Stefanova glavna zadužbina a i drugi manje poznati.

    To govori o činjenici da je doba Despotovine bio oporavk i odredjen uzlet srednjovekovne srpske države u periodu od oko 60 godina posle Kosovskog boja.

    Delovi teksta pod navodnicima su iz 'Istorije srpskog naroda' Vladimira Ćorovića izdate pred Drugi svetski rat.

    Ovo delo najčešće koristim jer mu se ne može pripisati neki ideološki (komunistički) ugao gledanja kad se razlikuje od 'popularnih' vidjenja i tumačenja istorije.

    Владимир Ћоровић је за чланa Српске краљевске академије изабран 1922, а за редовног 1934. године. Више година био је и ректор Београдског универзитета. Послије напада Нијемаца на Југославију, напустио је Београд и кренуо у емиграцију заједно са више тадашњих истакнутих југословенских политичара, али је авион којим су путовали оборен 12. априла 1941. године изнад Грчке. У тој несрећи погинуо је и Владимир Ћоровић.

    Latinicu i ćirilicu ne mešam 'iz čista mira' pošto sam tako sklidao sa Interneta delo koje navodim, a ne uspevam da prevladam razliku izmedju ASCII i ASCI seta na tastaturi (ako dobro znam u čemu je problem).[/
    Poruku je izmenio nenad.bds, 16.05.2008 u 03:00

  9. #39

    Odgovor: Manastiri Srbije

    Manastir MILEŠEVA




    Manastir Mileševa Манастир Милешева
    Crkva manastira Mileševe posvecena je Svetom Spasu - Vaznesenju Gospodnjem.


    Manastir Mileševa Манастир Милешева
    Manastir Mileševa je zadužbina je kralja Vladislava, sina Stefana Prvovenčanog.



    Ktitorska kompozicija (kralj Vladislav -desno- drži maketu mileševske crkve.

    Vreme zidanja hrama nije tacno utvrdeno, u literaturi se navodi godina 1234. kada je Vladislav postao kralj, ali je verovatnije da je izgradnja i živopisanje završeno još za života Stefana Prvovenčanog a po želji Svetog Save, dakle pre 1228.godine.


    Manastir Mileševa Манастир Милешева
    Crkva je građevina raške škole, jednobrodne osnove, ima trodelni oltarski prostor, kupolu podignutu na preseku broda i pevničkog transepta i pripratu. Spoljna priprata sa bočnim kapelama Sv. Đorđa i Sv. Dimitrija podignuta je oko 1236. godine. Cela crkva je spolja omalterisana i okrecena.


    Manastir Mileševa Манастир Милешева
    Mileševa je jedno od najznačajnijih duhovnih i umetničkih središta srpskog naroda. Veliku popularnost u narodu manastir je stekao posle prenošenja moštiju Sv. Save iz Trnova (Bugarska) 1236. godine.

    U Mileševi je 1377. godine Tvrtko Kotromanić krunisan za kralja Bosne i Srbije, a 1446. godine Stefan Vukčić Kosara dobio je titulu hercega od Svetog Save.

    Manastir je puna tri i po veka, od 1237. do 1594.godine, bio grobnica Svetog Save. Godine 1594. Turci su odneli mošti u Beograd i spalili ih na Vračaru.

    Prilikom odnošenja moštiju, monasi su uspeli jednu ruku da sakriju. Od tada se ruka naizemenično čuva u Mileševi i manastiru Sv. Trojice u Pljevljama.



    Pljevaljski manastir Sv. Trojice.

    Taj događaj zaslužuje malo više pažnje.

    Pored širokih ratnih priprema, formranja Svete Alijanse hrišćanskih zemalja protiv Turske, to je bio i period unutrašnjih ekonomskih teškoća izazvanih lošim godinama, glađu i bolestima. To je svakako uticalo na nemire, pa i među Srbima. A uticali su i spoljni činioci.

    Iako citat koji sledi nije celina, ipak se dovoljno vidi o ovom dogadjaju koji je znatno uticao na dalje odnose Srba prema turskoj vlasti.


    ''Papini i austriski izaslanici radili su, medjutim, i na drugim stranama. Njihovo delovanje u Erdelju, kod kneza Sigismunda Batorija, i kod susednih Srba izazva prvi ustanak medju Srbima u Banatu. U martu 1594. god. ustanici i hajduci napadoše i popališe Vršac, možda još ne kao izraz dobro pripremljene akcije nego iz hajdučke nazlobrzosti i pod utiskom vesti da je izbio tursko-austriski rat većih razmera. Medjutim ima znakova kao da je lugoški ban, Đordje Palatic, Batorijev čovek, poticao Srbe i Vlahe toga kraja, da se u što većem broju dignu na Turke. Biće da je bilo sličnih pokreta i u unutrašnjosti. Medju Arnautima katolicima, a i medju susednim srpskim plemenima, bilo je i agitacije i vrenja već tada.

    Nije još sasvim utvrdjeno šta je neposredno potaklo Sinan-pašu, glavnog zapovednika turske vojske, da toga proleća 1594. god. uzme mošti Sv. Save iz Mileševa i da ih spali na Vračaru 27. aprila 1594. god. On nije mogao biti ni jednog časa u sumnji, da će takav postupak duboko ozlojediti Srbe. Šta je hteo s tim? Da kazni Srbe za taj lokalni ustanak u Banatu, ili da ih unapred zaplaši? Nama se čini da su motivi morali biti dublji. Takav postupak prema mrtvima nije bio u običajima Turaka; telesa kraljeva Milutina i Dečanskog i telo kneza Lazara i drugih srpskih svetitelja ostala su poštedjena sve do naših vremena. Očevidno je, dakle, da se htelo tim svetogrdjem Sv. Save pogoditi samu crkvu i njene pretstavnike, koji su u Savi gledali svog duhovnog rodonačelnika. A to se dogodilo što turske vrhovne vlasti sa Sinanom na čelu nisu bile zadovoljne držanjem srpskih crkvenih lica, njenim vezama i radom u narodu, i što su spaljivanjem Savina tela hteli, i simbolično i stvarno, da spale srpsku slobodarsku misao, koja se počela sve jače osećati.'' (V. Ćorović, Istrija Srpskog naroda)


    Pre 1228. godine naos i priprata ukrašeni su freskama izvanredne lepote. Portreti kralja Vladislava, Simeona Nemanje, Sv. Save, Stefana Prvovenčanog i kralja Radoslava, kao i Beli anđeo na Hristovom grobu predstavljaju remek dela srpske i evropske umetnosti 13. veka.



    Levo je predstavljen Vladislav, sasvim desno Stefan Nemanja, kao monah Simenon (vidi se samo deo figure) i do njega Sv. Sava.(Tuđ snimak.)

    Portreti Nemanjića, kao tipično srpska vladarska kompozicija je u Mileševi naslikana po prvi put, a postaće nezaobilazna u kasnijim slikarskim kompozicijama u crkvama Srbije.

    Živopis u spoljnoj priprati i kapelama nastao je oko 1236. godine.

    Turci su više puta spaljivali manastir, ali uprkos tome Mileševa je razvila bogatu kulturnu delatnost. U 16. veku u manastiru je radila štamparija u kojoj su štampane liturgijske knjige. 1688. godine manastir je osetno stradao, a 1782. godine izgorele su manastirske ćelije i sve ikone. Mileševa je imala dve velike obnove, prvu za vreme patrijarha Makarija u 16. veku, a drugu 1863. godine, kada je crkva dobila današnji izgled.

    Mileševsko slikarstvo obnavljano je u 16. i 17. veku. Konzervacija slikarstva izvršena je pedesetih godina 20. veka, a obimna arheološka istraživanja, konzervacija i prezentacija arhitekture završeni su 1996. godine

    Mileševske freske odaju izuzetno visok umetnicki kvalitet. Slikari su bili Grci, školovani u jednom od velikih centara Vizantijskog carstva, u Carigradu, Nikeji ili Solunu, gde je negovan rad u tehnici mozaika. Živopis u naosu i oltaru, nastao je po želji Svetog Save, i nastavlja studeničku praksu imitacije mozaika-freske na zlatnoj pozadini sa iscrtanim kvadraticima ili na plavoj pozadini bez kvadratica.

    Čuvene po vrednosti su freske inspirisane kasnoantickim i vizantijskim mozaicima, Hristos u Cvetima, Anđeo na kamenu Hristovog groba – “beli Andeo”,Bogorodica iz Blagovesti, koje potvrduju da su Mileševu oslikali nesumnjivo najveci umetnici koje je imalo evropsko slikarstvo XIII veka.


    Manastir Mileševa Манастир Милешева

    Manastir Mileševa Манастир Милешева
    Slikano je s mosta na Mileševki.
    Obratite pažnju na kulu-zvonaru koja je u vreme kad sam ovo slikao (2002.) bila ispred zapadnog ulaza u crkvu. Na slikama iz 2008. koje slede, vidi se da je zvonara sada na jugoistoku od crkve i sa promenjenim izgledom.

    ______________

    Nenad.bds je napisao:
    Pripremajući se za put na more (Crnogorsko, za sada jedino dostupno bez pasoša!) tražio sam jeftin smeštaj da putovanje podelim na dva dela i tako dobijem vreme za posete manastirima koji nisu predaleko od pravca za more. Takav smeštaj našao sam u 'seoskom turizmu' u Mileševi, što se podudaralo sa mojom željom da ponovo posetim Manastir i napravim više fotografija, možda i u unutrašnjosti crkve. Iz negdašnjeg štedljivog trošenja filma sada sam u drugoj krajnosti - imam problem da odaberem razuman broj fotografija. I ovo što ovde postavljam ne može se baš smatrati 'razumnim brojem', ali nemam srca da ih ne podelim sa onima koji to vole.


    Manastir Mileševa Манастир Милешева
    Pošto smo noćili na dvestotinak metara od Manastira, a početkom septembra sunce ne izlazi prerano, nije bio pretežak poduhvat sačekati da sunce počne da obasjava manastir.



    Manastir Mileševa Манастир Милешева

    Manastir Mileševa Манастир Милешева
    Na kupastom brdu u pozadini se uočavaju ostaci utvrđenja, tzv. Jerinin grad, koji se obično pominje uz opis manastira.



    Manastir Mileševa Манастир Милешева
    Da bih našao što bolji položaj za fotografiju sunčevih zraka koji izlaze iza planine i dolaze do manstira, popeo sam se na vrh strme livade prolezeći kroz dvorišta i ograde seoskih domaćinstava, usput uznemravajući pse (srećom privezane). Tih pola sata koje sam čekao da slikam menjanje sunčevog svetla, uživao sam u pogledu i rosom nakvašenoj livadi punoj kaćuna (šafrana).


    Manastir Mileševa Манастир Милешева
    U silasku mi se posrećilo da sklopim lepu kompoziciju kroz krošnju stare jabuke.


    Manastir Mileševa Манастир Милешева
    Prethodne slike su napravljene sa severne, a ovo je pogled sa južne strane. Obronak na kome sam ja od manastira razdvaja reka Mileševka.



    Manastir Mileševa Манастир Милешева

    Manastir Mileševa Манастир Милешева
    Glavni ulaz je sa severne strane.


    Manastir Mileševa Манастир Милешева
    Snimak je načinjen bez blica, kroz vrata.



    Manastir Mileševa Манастир Милешева
    U gornjem delu slike se vidi da urušeni svod priprate nije obnavljan već je priprata prekrivena krovom.



    Manastir Mileševa Манастир Милешева
    Levo od ulaza u naos iz priprate je mesto gde su bile sahranjene mošti Svetog Save.


    ''Posle smrti Sv. Save, kralj Vladislav je oko 1236. godine uz mileševsku crkvu dogradio spoljnu pripratu s bočnim kapelama i u nju je, posle prenošenja iz Trnova, položio mošti Sv. Save. Tada je nastao i živopis ove spoljne priprate. Svi zidovi su bili prekriveni scenama Strašnog suda. Na istočnom zidu na žutoj pozadini je centralna scena - Deizis: Hristos na prestolu, s Bogorodicom i Pretečom, okružen anđelima i apostolima; grešnici na južnom zidu su na crvenoj pozadini a pravednici u raju na severnom zidu, na plavoj pozadini; svuda je islikavanjem kvadratića podražavan mozaik. Ove freske su radili domaći majstori ugledajući se na starije slikarstvo naosa. ''


    Manastir Mileševa Манастир Милешева
    Naos.



    Manastir Mileševa Манастир Милешева
    Južni zid naosa na kome je freska 'Belog anđela'.


    Manastir Mileševa Манастир Милешева

    Manastir Mileševa Манастир Милешева

    Manastir Mileševa Манастир Милешева
    Konak ispred zapadnog ulaza u hram.


    Manastir Mileševa Манастир Милешева
    Pogled sa zapadne strane. Levo na slici je potok koji se tu ulivao u Mileševku. Sada je stotinak metara dalje pripremljen i ogradjen teren za manastirski ribnjak. Verovatno će ući u funkciju kada jesenje kiše daju potoku dovoljno vode da popuni jezero pripremljeno za poribljavanje.

    Manastir Mileševa Манастир Милешева
    Ispred glavnog ulaza je nov ugostiteljski objekat koji pripada manastiru.

    Od moje prethodne posete svi objekti oko hrama su (koliko ja vidim) izgradjeni skoro iznova ili sagradjeni novi. To je sada veoma lepo uredjena celina.

    ''Manastir je danas sedište episkopije Srpske Pravoslavne Crkve na čijem je čelu episkop Filaret Mićević, pod čijim su rukovodstvom okruženje manastira i manastrski konaci dobili izuzetno sređen izgled.''

    ''Episkop mileševski Filaret ulaže veliki trud i svoje pregalaštvo na obnovi monaškog i svešteničkog kadra, u cilju što većeg zadovoljenja potreba verujućeg naroda. Svojim radom daje poseban naglasak verskom vaspitanju dece i omladine, crkvenim horovima, bogosluženju u selima i gradovima Epearhije, vaskrsava svetosavski duh u duši naroda.'' (Sa sajta SPC su ovaj i drugi delovi teksta pod navodnicima.)

    U mojim očima kompleks manastira pre ima namenu objekata visokog manastirskog turizma nego duhovnu, religioznu crtu. Istina, tu je i sedište Episkopije Mileševske (pretpostavljam da je to u zgradi levo od glavnog ulaza, severno od crkve), pa to može delimočno objasniti reprezentativnost kojom je kompleks izgradjen. Po mojoj proceni konaci mogu imati više od stotinu soba, a broj monahinja je nevelik. (A u priprati je kutija za priloge za izgradnju konaka!?)

    Manastir Mileševa je verovatno trenutno najsređeniniji, ali ne i jedinstven primer po veličini i uredjenosti objekata. Pre bih rekao da većina većih ali i ostalih manastira ide u tom pravcu.


    Ime Mileševa, manastir je dobio po reci Mileševki koja se kod Prijepolja uliva u Lim. Manastir se nalazi u neposrednoj blizini Prijepolja izmedu planina Zlatar i Jadovnik.

    Tekst i fotografije sa upisanom 2008. godinom su pripojene iz posta iz septembra 2008.
    Poruku je izmenio nenad.bds, 14.05.2009 u 00:51 Razlog: Dogovoreno spajanje postova o istom manastiru

  10. #40

    Odgovor: Manastiri Srbije

    Manastir Mileševa je zadužbina je kralja Vladislava, sina Stefana Prvovenčanog.
    Kralj VLADISLAV


    Detalj sa ktitorske kompozicije u Manastiru Mileševa.

    Stefan Vladislav – Vladislav Nemanjić. Srpski kralj 1234-1243. Nasledio brata kralja Stefana Radoslava 1234.

    Nakon što je Bugarska postala najsnažnija država na Balkanu, Vladislav se oženio Beloslavom, kćerkom bugarskog cara Jovana II Asena.

    Za vreme relativno kratke -devetogodišnje - vladavine, suzbijao je bogumilsku jeres, sprečio upad hercega Hrvatske Kolomana očuvavči granicu pravoslavlja na reci Cetini.

    Za vreme njegove vladavine Tatari su pustošili Srbiju 1241. načinivši manju štetu, a potom srušili bugarsku državu. Kada je Bugarska postala tatarski vazal, ugled kralja Vladislava se smanjio. Ponovo je na scenu stupila vlastela i zbacila ga sa prestola. Na vlast su doveli trećeg sina Stefana Prvovenčanog - Uroša Prvog.

    Sv. Sava umire 1236. u Bugarskoj, a naredne godine Vladislav, uz izvesno opiranje bugarskog kralja i vlastele, prenosi mošti u svoju zadužbinu Mileševu.

    Umro je oko 1269. i sahranjen u manastiru Mileševi. Srpska pravoslavna crkva ga proslavlja kao svetitelja 24. septembra tj. 7. oktobra po novom kalendaru.

    Sa Beloslavom je imao troje dece:
    - Stefana, umro pre 1281. u manastiru Esfigmenu (Sveta Gora)
    - Desa, župan, pominje se 1281. i 1285.
    - ćerku čije ime se ne zna, udatu za Đuru Kačića, omiškog kneza.

    Ova linija nije dala potonje vladare.
    Poruku je izmenio nenad.bds, 18.05.2008 u 23:45

  11. #41

    Odgovor: Manastiri Srbije

    Manastir SOPOĆANI




    Манастир Сопоћани Manastir Sopoćani
    Manastir Sopoćani posvećen je Svetoj Trojici. Osnovao ga je kralj Uroš I.

    Crkva je izgrađena 1260. godine.


    Манастир Сопоћани Manastir Sopoćani
    Kula sa zvonikom je dograđena sredinom 14. veka.

    Sopocanska crkva Svete Trojice pripada razvijenom raškom tipu gradevine, jednobrodna je, sa kupolom na visoko uzdignutom postolju. Spoljašnji oblici odaju izgled trobrodne bazilike sa spoljnom pripratom koja je dozidana u vreme cara (tada kralja) Dušana, sa visokom kulom naspram ulaza u hram.


    Манастир Сопоћани Manastir Sopoćani
    Prostor između kule i ulaza u crkvu - otvoreni trem (egzonarteks) - dozidao je skoro vek kasnije Stefan Dušan (tada još kralj).


    Egzonarteks je bio oslikan freskama od kojih je vrlo malo ostalo. Ova je iznad ulaza u crkvu.

    Kameni okviri prozora i portala obrađeni su na romanički način. Portal i prozori su napravljeni od kamena. Graditelji su verovatno dolazili iz Jadranske regije.

    Sopoćanske freske, nastale izmedu 1263. i 1268.godine su dela najvećeg dometa u monumentalnom slikarstvu XIII veka ne samo u srednjovekovnoj Srbiji, nego i na celom području vizantijske umetnosti tog perioda.


    Vrhunac tzv. monumentalnog stila karakterišu freske sačuvane u naosu i oltaru, skladne kompozicije i stojeće figure koje podsećaju na antičke uzore.


    Slikarstvo Sopoćana imalo je izuzetno snažan uticaj na potonje srpsko slikarstvo. Jedna od fresaka prikazuje Uroša I dok čeka kraljicu koju vodi Stefan Nemanja. Takođe, oslikana je i ktitorska kompozicija koja prikazuje Stefana Prvovenčanog i Uroša I sa modelima svojih crkava.


    Freske oko oltara su naslikane kasnije. Na jednoj je prikazan Uroš I sa sinovima Dragutinom i Milutinom kao i ostalim članovima kraljevske familije. Freske u kapelama su oslikane poslednje. Fresko slikarstvo crkve je kompletirano 1270. godine.

    U južnoj kapeli se nalazi freska koja prikazuje smrt Stefana Nemanje i prenos njegovih moštiju u Studenicu. Takođe postoje freske koje prikazuju cara Dušana i njegovu ženu Jelenu.

    Ono što su fresko-slikari u Sopoćanima uspeli u linearnosti i koloritu oslikati sreće se još samo u italijanskoj renesansi.

    Neki članovi kraljevske porodice su sahranjeni u manastiru.

    Kratko posle Kosovske bitke manastir je pretrpeo razna razaranja i obnovljen je za vreme despota Stefana.

    Crkva je zapustela 1698.godine i bila je u ruševinama sve do 1925.godine kada je rekonstruisana.

    Zbog izuzetne vrednosti, manastirski kompleks (zajedno sa kompleksom Starog Rasa) UNESKO je uvrstio na listu svetske kulturne baštine 1979. godine

    USPENjE PRESVETE BOGORODICE - freska na zapadnom zidu naosa crkve Svete Trojice u manastiru Sopoćanima, nastala je 1271-1274. godine.




    Pošto ne mogu da se opredelim između celovitog prikaza freske i centralnog detalja, postavljam oba.

    Na svetskoj izložbi u Parizu 1961. godine freska Uspenja Presvete Bogorodice" proglašena je za najlepšu fresku čitavog srednjeg veka.



    Tuđ snimak

    Manastir je dobio ime po reci Sopote, kako se prvobitno i zvao manastir, koja u starom srpskom jeziku označava mesto izvorišta, a njih je bilo, a i sada ih u kraju ima na desetine. Od njega kao izvorišta ponornice, potiče reka Raška, pritoka Ibra.


    Манастир Сопоћани Manastir Sopoćani
    Manastir se nalazi oko 12 km. južno od Raške, putem za Tutin, sa koga se skreće i ide oko 2 km. do manastira.

    Pošto ne predviđam da ću se u dogledno vreme ponovo naći u tom delu Srbije, predstavljam Manastir Sopoćane sa samo ove četiri slike napravljene u obilaski 2002. godine, u vreme kad sam koristio klasičan foto-aparat i štedeo na filmu. Motiva vrednih pokazivanja ima više, ali na žalost, moji tadašnji snimci nisu takvi da se uklapaju u ovakvo predstavljanje naših manastira.

    Fotografije fresaka su sa inteneta.
    Poruku je izmenio nenad.bds, 14.05.2009 u 00:57 Razlog: Kvačice na slovcima

  12. #42

    Odgovor: Manastiri Srbije

    Manastir Svetog Jovana Krstitelja




    Nalazi se iznad sela Gornji Matejevac u maloj kotlini dugoj oko kilometar i po, u podnožju Kalahata, poslednjeg većeg uzvišenja Svrljiških planina na toj strani. Kroz kotlinu protiče Matejevački potok (Kaluđere). Do manastira iz Gornjeg Matejevca vodi najpre makadam, a onda šumski putić u lošem stanju. Nekoliko stotina metara od manastira nalaze se ostaci rimskog vodovoda.
    Manastirska brošura kaže između ostalog i sledeće:
    "Istorijski podaci o ovom manastiru su veoma šturi i zasnivaju se na malom broju pisanih dokumenata i nešto usmenog predanja. Na osnovu tih podataka znamo da manastir potiče iz vremena cara Konstantina (4. vek)
    Od tih vremena pa sve do srednjeg veka manastir se skoro i ne pominje, ali se može pretpostaviti da je za vreme Nemanjića u njemu bilo života. Turski istorijski izvori iz 1498. pominju ga kao pust manastir. Zahvaljujući jednom zapisu iz Sviničke crkve saznaje se se da je u manastiru napisan jedan psaltir. Od tada pa sve do 1835. godine o manastiru se ništa ne zna. Godine 1869. manastirska crkva je obnovljena i oslikana.




    Po jednom predanju vojvoda Stevan Sinđelić se sa svojim ratnicima pričestio u manastiru pre pogibije na Čegru. I danas u okolini postoje ostaci kamenih barikada koje su delile Krađorđevu Srbiju i Otomansku imperiju na početku 19. veka.
    Posle Oktobarske revolucije u Rusiji, u manastir dolaze ruske monahinje koje tu osnivaju školu za slepe, da bi posle drugog svetskog rata manastir opet zapusteo. S vremena ne vreme pojavljivao se poneki monah, ali je to bilo nedovoljno za trajniji manastirski život. Manastir ponovo doživljava preporod i procvat od 1990 godine, sa dolaskom oca Ilije na mesto igumana.
    Današnji manastirski kompleks čine manja crkva i konak koji potiče iz doba kneza Milana Obrenovića. I manastirsko zvono je poklon kneza iz 1879. godine. Ikonostas potiče iz 1869. godine i sa svojih 46 ikona predstavlja značajno ostvarenje naše umetnosti iz 19. veka.


    U podnožju konaka je izvor sa vodom za koju narod veruje da je čudotvorna. U Matejevcu i danas živi žena kojoj je očinji vid toliko bio oslabio da nije mogla sama doći do manastira, a kada se umila vodom sa izvora, vid joj se povratio. Takođe se zna da je jedna devojčica prohodala onog trenutka kada su je okupali na ovom izvoru. Pre nekoliko godina u manastiru je proplakala ikona Svetog Jovana Krstitelja koja se nalazi na ikonostasu.
    U crkvi neprekidno gori i Sveti Oganj donesen iz Jerusalima, a tu se nalaze i druge relikvije iz Svete zemlje. Iguman manastirski i njegov obnovitelj, otac Ilija, koji je godine svog monaškog života proveo u judejskoj pustinji i na grobu Gospodnjem, i koji je doneo Sveti Oganj u Srbiju, već nekoliko godina vodi vernike na hadžiluk u Svetu Zemlju."
    Poruku je izmenio euridika, 20.05.2008 u 08:38 Razlog: ispravkica
    neunistiva zlojebaba!

  13. #43

    Odgovor: Manastiri Srbije

    Manastir TRESIJE



    Po predanju manastir je zasnovan krajem XIII veka za vreme kralja Dragutina, a vek kasnije despot Stefan Lazarević ga je obnovio. Sredinom XVI veka postao je po bratstvu najbrojniji manastir Beogradskog pašaluka (po turskim popisima 1560). Taj razvoj nije trajao dugo pošto je nastupio period tursko-austrijskih ratova i stradanja manastira.


    Krajem 17. veka u seobama Srbi su se povlačili ka severu, a kosmajski manastir ostao je razrušen i opljačkan. Najveći broj njegovih monaha zadržao se u manastiru Rakovici. Oni su 1709. sa ljudima dobre volje obnovili Tresije, što je ostalo zabeleženo i u kamen-ploči.


    Međutim, nekih tridesetak godina kasnije, manastir ponovo biva razrušen. Slede godine buna i ustanaka. Najzad je 1936. godine započeta obnova Tresija, ali je i ona zbog burnih vremena tekla sporo.

    Ikonostas i freske su novijeg datuma. Ovde se čuvaju i ikone prenete iz okolnih crkava. Manastir je posvećen Saboru Svetih Arhangela. Redovno i posebno slavi Sv. Arhangela Gavrila (26. jul), Sv. Iliju (2. avgust), Sv. Simeona (14. septembar) i Sv. Arhangela Mihaila (21. novembar).


    Pod njegovim pokroviteljstvom organizuju se i različite kulturno-umetničke manifestacije: književni program „Pod lipama manastira Tresije“, „Dani Milovana Vidakovića“, kada počinje sa radom i likovna kolonija sastavljena uglavnom od školske dece. Tu je i Sabor frulaša koji je ocu Jovanu posebno drag, jer i sam svira frulu veoma dobro. Manastir je uključen i u izdavačku delatnost: mnoge knjižice i brošure su odavde otišle u štampariju.


    Tokom devedesetih godina prošlog veka izgrađen je novi konak za koga je kamen temeljac donet sa Svete Gore. Pored konaka sagrađen je i novi zvonik, kao i ulazna kapija iznad koje je kupola sa zvonom.


    Podignut je na izvoru potoka Tresije i po njemu je dobio ime.

    Manastir se nalazi na putu Sopot - Mladenovac koji ide preko obronaka Kosmaja. Od Sopota je udaljen 6-7, a od Mladenovca petnaestak kilometara.

    Fotografije su iz maja 2008.

  14. #44

    Odgovor: Manastiri Srbije

    Manastir RAVANICA



    Манастир Раваница Manastir Ravanica
    Manastir Ravanica je zadužbina kneza Lazara, koji je poginuo u bici na Kosovu na Vidovdan, 28. juna 1389.


    Манастир Раваница Manastir Ravanica

    Манастир Раваница Manastir Ravanica
    Crkva je posvećena Vaznesenju Gospodnjem.

    Ograđena je čvrstim odbrambenim zidom sa sedam kula.


    Манастир Раваница Manastir Ravanica
    Ravanica je sagrađena između 1375. i 1377. godine.


    Манастир Раваница Manastir Ravanica

    Манастир Раваница Manastir Ravanica

    Freske su oslikane nekoliko godina pred Kosovsku bitku. Ktitorska kompozicija je izmenjena i doslikana je Lazareva pogibija. Na njoj se, pored kneza Lazara nalazi i knjeginja Milica i njihovi sinovi Stefan i Vuk.


    Манастир Раваница Manastir Ravanica
    Po svojim arhitektonskim i likovnim obeležjima ravanička crkva predstavlja početak moravske škole. Crkva predstavlja originalno arhitektonsko rešenje nastalo spajanjem svetogorske tradicije trolisne osnove i modela upisanog krsta sa pet kupola, odomaćenog u vreme kralja Milutina. Trolisna osnova je postala uzor u daljem razvoju prostorne koncepcije hramova.


    Манастир Раваница Manastir Ravanica

    Манастир Раваница Manastir Ravanica

    Манастир Раваница Manastir Ravanica

    Crkva je zidana naizmeničnim redovima kamena i opeke, ukrašena je keramoplastičnim dekorativnim elementima i bogatom reljefnom plastikom.

    Na freskama, koje su ostale očuvane u oltarskom i glavnom unutrašnjem prostoru crkve, zapažaju se izvesne novine vezane za šeme u izboru tema i ciklusa (Veliki praznici, Hristova stradanja, Čuda i parabole), koje će postati pravilo u oslikavanju potonjih hramova Moravske Srbije.


    Манастир Раваница Manastir Ravanica
    Pošto nije dozvoljeno slikanje iznutra, pokušao sam da slikom kroz spoljna vrata dočaram izgled unutrašnjosti.


    U kupolama su freske Hrista, Bogorodice, Anđela i proroka, u oltaru su predstave Hristovog stradanja i ovaploćenja, dok su u naosu ciklusi Velikih praznika, Čuda i jevanđelskih pripovesti kao i sveti ratnici i monasi.

    U Crkvi danas ponovo se nalaze mošti kneza Lazara.


    Ravanica je čuvala njegove mošti sve do 1690. godine, kada su za vreme velike seobe Srba premeštene, najpre u Budim, Sentandreju, a potom, 1697. u obnovljeni manastir u Vrdniku (Ravanica na Fruškoj Gori), gde su bile do 1942. kad su premeštene u Beograd (Srem je u II Svetskom ratu bio u sastavu NDH) da bi, posle skoro tri veka - 1988. - bile vracene u njegovu zadužbinu.


    Манастир Раваница Manastir Ravanica
    Kao značajno središte duhovnog, kulturnog, književnog i umetničkog života Ravanica je uticala na nastanak više crkava i manastira, među kojima se ističu obližnji manastir Sisojevac i crkve u Petruškoj oblasti.


    Манастир Раваница Manastir Ravanica

    Манастир Раваница Manastir Ravanica
    Danas su opstale tri kule i deo severnog bedema, ali je za potrebe odbrane manastira podignutog u dolini sigurno bilo neophodno veliko i jako utvrđenje. U starim izvorima se pominje da je manastirska utvrda imala 7 pirgova (kula koje štrče iz bedema) dok je jedan putopisac 1568.godine video svega 4 očuvane kule.


    Манастир Раваница Manastir Ravanica
    Zvonara je u sastavu ostataka bedema, južno (desno) od ulaza u crkvu.


    U prvoj polovini 19. veka (1829. godine) je unutar manastirskog kompleksa još uvek postojala velika trpezarija iz srednjeg veka, ali nje danas više nema.


    Манастир Раваница Manastir Ravanica
    Po pogibiji kneza Lazara na Kosovu 28. juna 1389. i prenosa njegovih moštiju u Ravanicu dve godine kasnije , ovo postaje mesto hodočašća.


    Манастир Раваница Manastir Ravanica
    Kao značajno kulturno i prosvetiteljsko mesto u tadašnjoj Srbiji , biva paljen i poharan 1396, 1398. i 1436. godine.


    Манастир Раваница Manastir Ravanica
    Stradala je Ravanica i za vreme Prvog srpskog ustanka , više puta. U vreme igumana Dionisija se zanavlja i podiže konak , 1850.god. Tokom II svetskog rata ponovo je stradao. Iguman manastira Makarije streljan je 1943.god. u Jajincima.


    Манастир Раваница Manastir Ravanica
    Obnova i konzervacija započeti su 1956. godine i praktično traju do danas.


    Манастир Раваница Manastir Ravanica
    Na nekim slikama se vide radovi i mašine iako sam nastojao da ne narušavaju izgled. Na slici dole je detalj sa konaka koji je nedavno obnovljen.


    Манастир Раваница Manastir Ravanica
    Manastir je dobio ime po rečici Ravanici koja se kod Ćuprije uliva u Veliku Moravu.

    Manastir Ravanica nalazi se u podnožju Kučajskih planina, pored sela Senje kod Ćuprije.

    Moje fotografije su iz maja 2008; jedna je iz posete 2002. a slike fresaka i kivota kneza Lazara su sa interneta.
    Poruku je izmenio nenad.bds, 14.05.2009 u 01:00

  15. #45

    Odgovor: Manastiri Srbije

    Manastir Ravanica je zadužbina kneza Lazara ...
    Lazar Hrebeljanović
    Knez Lazar - Car Lazar





    Spomenik je u Kruševcu, u ostacima utvrđenog grada, stotinak metara istočno od crkve Lazarice.

    Lazar Hrebeljanović je najverovatnije rođen 1329. godine u Prilepcu kod Novog Brda. Taj grad je dobio njegov otac Pribac Hrebeljanović od kralja Dušana Nemanjića kao nagradu za službu na njegovom dvoru.

    U doba kada se kralj Dušan krunisao za cara, Lazar Hrebeljanović je imao oko 17. godina. Porodično bogatstvo Hrebeljanovića je bilo veoma malo i obuhvatalo je samo utvrđeni grad Prilepac (gde se Lazar rodio) i grad Prizrenac. Kao mladić Lazar je služio na dvoru cara Dušana. Kao dvorski činovnik Lazar je od cara Dušana dobio titulu stavioca i sa ovom titulom je imao veliko učešće u političkom životu carevine.

    Lazar Hrebeljanović se 1353. godine oženio ćerkom velikog kneza Vratka Milicom. Njen otac je bio iz roda Nemanjića po liniji velikog župana Vukana.



    Lazar i Milica - freska iz Ljubostinje.


    Posle naprasne smrti cara Dušana Nemanjića 20. decembra 1355. Lazar Hrebeljanović kao dvoranin je prisustvovao sahrani u mauzoleju Svetog Arhanđela kod Prizrena.

    Unutrašnji sukobi i deobe stvorili su krizu srpske države. Sa nestankom carstva, posle iznenadne smrti Dušana Nemanjića, a potom i Cara Uroša (1355-1371), mnogi krupni i sitni feudalci, srpska vlastela ili velikaši - kako ih pamti narodno predanje ugrozili su jedinstvo srpskih zemalja. O srpskim podelama jasno govori i vizantijski car Jovan Kantakuzin sledećim rečima: I na hiljadu strana rastureni počeše međusobno gloženje. (Jovan Kantakuzin, Istorija)

    Slika raspada jasno se ocrtavala, a izgledala je ovako:

    Zapadna Makedonija (Kralj Marko, sin i naslednik oca Vukašina i turski vazal posle 1371. godine)
    Istočna Makedonija (Konstantin i Jovan Dragaš - isto kao turski vazali posle 1371. godine)
    Zapadna Srbija : Župan Nikola Altomanović
    Zeta (Balšići)
    Kosovo (Vuk Branković)
    Morava (Knez Lazar Hrebeljanović)

    Pobedom na Marici Turcima je bio otvoren put za dalja porobljavanja srpskih pokrajina. Manji odredi turske vojske sejali su pustoš po selima i trgovima. Strah... nevolja i nesreća ljuto su obli sve gradove i zapadne predele...Lazar se počinje u svim intitulacijama nazivati Gospodin vse Srbljem, Knez Srbljem, što u stvari znači Knez ili vladar srpskih zemalja.



    Grb Hrebeljanivića na Lazarici.

    Pored toga, Lazar upotrebljava i kraljevsko vladarsko ime Stefan Lazar. Čak se na aversu očuvanog pečata na Lazarevoj darovnoj povelji Hilandaru iz 1379. nalazi lik Stefana Prvomučenika, zaštitnika loze Nemanjića. U poveljama se potpisuje crvenim mastilom. Od bitnog značaja, u skladu sa srednjovekovnom državnopravnom teorijom je to što je Lazar posedovao crkveni legitimitet.



    I ovaj - grb Nemanjića - je i na Lazarici a i u Ravanici.

    Ugrožen od Turaka, izložen stalnoj opasnosti da ga napadne Nikola Altomanović, strahujući i od napada Ugara knez Lazar je morao i energično i mudro da dela na jačanju odbrambene moći svoje države. Pošto je imao veliki broj ženske rodbine, pretežno ženidbenim vezama uspeo je da okupi oko sebe svoje moćne susede. Sestru Draginju udao je za čelnika Musu, gospodara rudarskog kraja oko Kopaonika, grada i župe Brvenik, a kćer Maru, 1371. godine, za Vuka Brankovića. Dve mlađe svoje kćeri predao je knez Lazar svatovima u Kruševcu. Jelena se udala za Đurđa Stracimirovića Balšića, gospodara vsom Zeti i pomorju, a Teodoru za Nikolu Gorjanskog Mlađeg, uglednog feudalca u Južnoj Ugarskoj (Mačva).

    Udadbama, uspostavljanjem savezničkih odnosa i oružanom borbom sa nepokornim velikašima uspeo je knez Lazar da ojača i teritorijalno proširi svoju državu. Sa okolnim velikašima osnovao je neku vrstu porodičnog saveza, kome je on bio na čelu. Najmoćniji članovi saveza posle kneza Lazara bili su njegovi zetovi Vuk Branković i Đurđe Stracimirović Balšić.

    Sa smrću cara Uroša nestalo je carskog dostojanstva. Pošto je po protokolu vizantijskog dvora, koji je primenjivan i na srpskom dvoru, samo car mogao dodeljivati visoka zvanja, te je Lazar ostao u zvanju kneza a Vuk Branković ima zakonsko pravo samo na naslov gospodin. Blagoverni i hristoljubivi i Bogom prosvećeni knez Lazar i ljubazni mu sin gospodin Vuk, zabeležio je nepoznati letopisac 1387. godine, kada su vladali svim srpskim zemljama i pomorskim i tako u slozi i ljubavi pobeđivali neprijatelje svoje.

    Udruženim snagama kneza Lazara i bosanskog bana Tvrtka, 1373. godine pobeđen je, zarobljen u Užicu i oslepljen Nikola Altomanović. Pobednici su podelili njegovu oblast. Banu Tvrtku je pripao i manastir Mileševo u kome je sahranjen Sveti Sava. Potomak Nemanjića po ženskoj liniji, ban Tvrtko je odlučio da se 1377. godine kruniše za kralja Bosne i Srbije. Obred krunisanja izvršen je na grobu Svetog Save. Nepomućeno prijateljstvo kneza Lazara sa kraljem Tvrtkom jasan je dokaz da je Tvrtkov postupak smatran saglasnim sa srednjevekovnim poimanjem legitimnosti nasleđa prestola. To, međutim, nikako ne znači da je knez Lazar prestao da se smatra glavnim vladaocem na teritoriji srpskog carstva, tim pre što je i on preko svoje žene Milice bio u srodstvu sa izumrlom dinastijom Nemanjića.

    Veran tradiciji vladara na srpskom prestolu, knez Lazar je pregao da podigne autoritet crkve i učini je moćnom potporom u borbi za učvršćenje svoje vlasti i odbranu od Turaka.


    Crkva Lazarica u Kruševcu bila je dvorska crkva Kneza Lazara koju je on podigao 1375. godine. Posvećena je Arhiđakonu Stefanu.

    U tom cilju smatrao je neophodnim da izmiri Pećku i Carigradsku patrijaršiju, koje su bile u neprijateljstvu od doba proglašenja Pećke patrijaršije 1346. godine kada se kralj Dušan krunisao za cara. Posle dugih pregovora u kojima se istakao monah Isaija, do izmirenja je došlo 1375. godine. Obred svečanog priznanja Pećke patrijaršije obavljen je u patrijaršijskoj crkvi u Peći. Bila je to velika svečanost, kojoj su, pored mnogobrojnih velmoža i crkvenih velikodostojnika, prisustvovale monahinje Jelisaveta (monaško ime carice Jelene), i Jefimija, udovica despota Jovana Uglješe. Monahinja Jelisaveta umrla je početkom novembra 1376. godine. Verovatno po dogovoru sa kneginjom Milicom, Jefimija je odmah posle njene smrti došla u Kruševac i nastanila se u dvoru kneza Lazara.

    Kada mu se u Kruševcu rodila i peta kćer Olivera, knez Lazar je verovatno izgubio svaku nadu da će dobiti naslednika prestola. Zato nije teško zamisliti radost supružnika kada im se 1377. godine rodio sin, koji je na krštenju, po tradiciji loze Nemanjića, dobio ime Stefan. Posle Stefana kneginja je rodila još dva sina Vuka i Dobrivoja. Dobrivoje je umro kao dete a Vuk je rastao uz Stefana koji nije bio mnogo stariji.

    Privredni i kulturni napredak države kneza Lazara ometan je stalnim pokušajima Turaka da je podčine. Zato je knez bio prinuđen da usredsredi svoju pažnju na vojne pripreme. Na teritoriji svoje države prvi put se sukobio sa jačim odredom turske vojske 1380/1381. godine kada su njegove vojskovođe Crep i Vitomir pobedili Turke na Dubravici kod Paraćina.
    Mada poraženi u Bosni kod Bileće 1388. godine, Turci su odlučili da i po treći put napadnu kneza Lazara. Obavešten o njihovim pripremama, knez Lazar je 1389. godine preko svog zeta Nikole Gorjanskog, mačvanskog bana, ugovorom sa Ugrima osigurao zaleđe i pregao da prikupi što veću vojsku za predstojeću bitku. Obratio se za pomoć i kralju Tvrtku, koji je i po svojoj tituli bio dužan da učestvuje u borbama za odbranu nezavisnosti Srbije.

    Obavešten da će Turci pokušati prodor preko Kosova, knez Lazar je na čelu svoje vojske sredinom juna došao na Kosovo.

    Pođimo, braćo i čeda, - obratio se knez Lazar uoči bitke vojnicima, kako je zapisao nepoznati letopisac u Povesnom Slovu o knezu Lazaru, pođimo na podvig koji je pred nama, ugledavši se na nagradodavca Hrista. Smrću poslužimo dužnosti, prolijmo krv našu, iskupimo život smrću i dajmo udove naših tela nepoštedimo za čast i otačastvo naše, a Bog će se svakako smilovati na ostatke naše i neće istrebiti do kraja rod i zemlju našu .

    Što se tiče sukoba sa Osmanlijama, letopisi govore da je Lazar imao uspeha u borbama s njima. Godine 1386. Orhanov sin, Murat I je predvodio vojsku na Srbiju. Srpska vojska, s knezom Lazarom na čelu, nalazila se na Toplici (na Pločniku) i tada je sprečen dublji prodor neprijatelja u unutrašnjost zemlje. Iz sažetih vesti letopisca stiče se utisak da su dva vladara izbegla sukob.

    Posle smrti Ugarskog kralja Ludovika I (1382), knez Lazar je odbio položaj turskog vazala i zajedno sa kraljem Tvrtkom umešao se u dinastičke sukobe u Ugarskoj. Međutim, srpska država nije morala da brani samo severnu granicu već i južnu - na Kosovu. Turska horda je prešla preko zemljalja braće Dragaša i na pomolu je visio neizbežan sukob sa Srbijom. Bitka se odigrala na Vidovdan 28. juna 1389. godine na polju Kosovu.

    U okršaju prvog sukoba Srbi su pobedili Turke. Među vojnicima , piše Konstantin Filozof u Žitiju despota Stefana Lazarevića, koji su se borili pred vojskom beše neko veoma blagorodni (Miloš - zabeležio je neko na margini Konstantinovog dela) koga oblagaše zavidljivci svome gospodinu i osumnjičiše ga kao neverna. A ovaj da pokaže vernost, a ujedno i hrabrost, nađe zgodno vreme, ustremi se ka samome velikom načelniku kao da je prebeglica, i njemu put otvoriše. A kad je bio blizu, iznenada pojuri i zari mač u toga samoga gordoga i strašnoga vlastodršca. A tu i sam pade od njih. U prvi mah odolevali su Lazarevi ljudi i pobeđivali su. Ali već ne beše vreme za izbavljanje. Stoga i sin toga cara ojača opet u toj samoj bici i pobedi. Šta je bilo posle toga? Postiže Lazar blaženu smrt tako što mu je glava posečena, a njegovi mili drugovi molili su usrdno da poginu pre njega i ne vide njegovu smrt. Ova bitka bila je godine 6897. meseca junija 15. dan. A tada, tada ne beše mesta u celoj toj zemlji gde se nije čuo tužni glas ridanja i vapaj koji se ne može ni sa čime uporediti tako da se vazduh ispunio....
    Na Kosovu polju: mučenik Hristov postade veliki knez Lazar (Despot Stefan: natpis na stubu mramornom na Kosovu), izborom i opredeljenjem za nebesko ispuni reči Njegove: Od ove ljubavi nema veće do ako ko položi život za bližnje svoje. Jn 15;13. Onome koji je učinio izbor dostojan Nebeskog Cara narod nepokolebljivo imenu dodaje - car - i ovenčava ga oreolom svetavštva a Crkva kanonizuje, već nekoliko godina posle pogibije.


    Iz Mitropolijske crkve u Prištini telo Kneza Lazara 1390/1391. god. preneseno je u njegovu zadužbinu manastir Ravanicu.

    Zbog nadiranja Turaka i stanovništvo i monaštvo biva prinuđeno da napušta ognjišta i svetinje. Sa sobom nosi i najveću dragocenost - mošti Lazareve. Nastavlja svetitelj da deli sudbinu svog naroda, preko Beograda do Sent Andreje u Ugarskoj posle nekoliko godina prenesen u fruškogorski manastir Vrdnik (Nova Ravanica). Tokom Drugog svetskog rata, godine 1942. zbog ustaških pustošenja pravoslavnih svetinja u Sremu, mošti bivaju prenesene u Sabornu crkvu u Beograd.

    Godine 1954. Sveti arhijerejski sabor SPC doneo je odluku o prenošenju moštiju Sv. Kneza u Ravanicu. Ova odluka se sprovodi o šestotoj godišnjici Kosovske bitke, 1989. godine i to tako što su njegove mošti izlagane na putu kroz veliki broj srpskih gradova i manastira.

    Tako je od Vidovdana 1988. do avgusta 1989. ćivot iz Beogradske Saborne crkve preko manastira Vrdnika, Ozrena, Tronoše i Ćelija, zatim Šapca, Valjeva i Kragujevca, pa manastira Žiča, Ljubostinja i Pavlica prenesen do Kosova. Na Gazimestanu, mestu kosovske bitke, održan je pomen a potom, posle boravka u manastiru Gračanica i svečanih vidovdanskih bogosluženja, ćivot sa Lazarevim moštima preko Niša, Kruševca i manastira Manasija, prenesen je u Ravanicu.

Strana 3 od 11 PrvaPrva 12345 ... PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. Stari srpski manastiri van Srbije
    Autor Crazy Angel u forumu Kulturna baština
    Odgovora: 19
    Poslednja poruka: 26.10.2013, 10:12
  2. Fudbalski kup Srbije
    Autor DarkRed u forumu Spomenar
    Odgovora: 54
    Poslednja poruka: 03.12.2010, 00:30
  3. Decentralizacija Srbije?
    Autor Shumadinac u forumu Politika
    Odgovora: 44
    Poslednja poruka: 13.10.2010, 21:05
  4. Odgovora: 70
    Poslednja poruka: 12.06.2009, 16:27
  5. Požari širom Srbije
    Autor Lady S u forumu Spomenar
    Odgovora: 11
    Poslednja poruka: 30.07.2007, 00:51

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •