Manastiri Srbije - Strana 2
Strana 2 od 11 PrvaPrva 1234 ... PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 16 do 30 od ukupno 162
  1. #16

    Odgovor: Manastiri Srbije

    Manastir PETKOVICA



    Manastir Petkovica Манстир Петковица
    Najintenzivniji život u manastiru Petkovici vođen je krajem XVI veka. Kasnije je, zbog smanjivanja bratstva, sve više zapuštan, da bi već na početku XX veka bio posećivan samo na dan slave hrama.

    Izgrađen je na jugozapadnom delu Fruške gore, uz potok Remetu, između sela Divoša i Šišatovca. Manastirska crkva posvećena je sv. Petki (14/27. oktobar).


    Manastir Petkovica Манстир Петковица
    Iznad ulaza iz priprate u naos.

    Prema legendi, osnivanje manastira pripisuje se Jeleni Štiljanović, udovici despota Stefana Štiljanovića, koja je, navodno, tu preživela svoje poslednje dane kao monahinja. To je moglo da bude u prvoj četvrtini XVI veka. Tačno vreme gradnje, međutim, nije utvrđeno. Prvi put se pominje u turskom katastarskom dokumentu 1566-67, ali samo u vezi sa manastirskim imanjem. Zapis ia zapadnom zidu naosa petkovačke crkve govori da je živopisanje hrama završeno 1588, za vreme igumana Akakija, kada je izgrađena i manastirska trpezarija.


    Manastir Petkovica Манстир Петковица
    Posle toga, u skromnoj i tihoj istoriji ovog spomenika nema mnogo događaja. Zna se da je krajem XVII veka Sinan-beg mitrovački, u želji da sebi zida dvor, hteo da do temelja poruši opustele manastire Kuveždin i Petkovicu, ali je na molbu mitropolita Pajsija odustao, pod uslovom da mu se isplaćuje po 100 groša godišnje.


    Manastir Petkovica Манстир Петковица
    Za vreme Arsenija III Čarnojevića Petkovica je zapuštena, pa je patrijarh savetovao kuveždinskom igumanu da je obnovi.

    U XVIII veku najviše podataka o Petkovici pruža opis crkvene vizitacije iz 1753, na osnovu kojeg saznajemo da je ikonostas rezan 1735. ktitorstvom Milinka Vučkovića iz sela Šuljma. Ikonostas je uništen u Drugom svetskom ratu; sačuvan je samo veliki rezbareni krst, koji se nalazi u crkvi sv. Stefana u Sremskoj Mitrovici. U istom izveštaju detaljno su opisani crkva i konaci sa zapadne i južne strane. Konaci zapadno od crkve su zidani kombinacijom kamena i opeke, kao i crkva, a konak sa južie strane predstavljen je kao mala zgrada od drveta i pletera, pokrivena trščanim krovom. Prve promene na južnom konaku zabeležene su u „Opisu fruškogorskih manastira" iz 1771, gde se navodi da to krilo čine tri kelije i da je sazidano od kamena. U istom opisu je Petkovica zavedena kao filijala manastira Šišatovca, a taj je status zadržala i tokom XIX veka.


    Manastir Petkovica Манстир Петковица
    Manastir je prvi put obnovljen 1884, u vreme šišatovačkog igumana Amfilohija Jeremića. Dvadeset godina kasnije konaci su srušeni, pa je Sergije Popić, tadašnji šišatovački iguman, zatražio pomoć za njihovu obnovu. No, podataka o obnovi nema sve do 1927, kada je, to se jedino pouzdano zna, obnavljana samo crkva. U Drugom svetskom ratu crkva je ponovo stradala.


    Manastir Petkovica Манстир Петковица
    Petkovačka crkva pripada tipu jednokupolnih građevina s osnovom kombinovanog upisanog krsta i trikonhosa. Tambur kubeta je osmostran, a apsidalnih konhi četaorostran. Mali zvonik izgrađen je nad pripratom. Na južnom zidu su tri niše, čija je konstrukcija izvedena u formi saracenskog luka, što predstavlja neobično rešenje. Osnovni arhitektonski elementi petkovačke crkve ukazuju na to da je njen graditelj možda našao uzore u arhitekturi crkve Lazarice.


    Manastir Petkovica Манстир Петковица
    Program i raspored živopisa, završenog 1588, tipični su za doba turske vladavine. Ikonografijom, prilagođenom relativno skučenim površinama, dostignuto je jedinstvo teološke ideje. Kao osobenost, uočeni su naglašen graficizam, ponavljanje fizionomija, preterana ilustrativnost i nespretnost u podeli planova. U stilskom pogledu izdvajaju se tri slikarska rukopisa. Slikarstvo gornje zone naosa u kupoli živopisao je talentovani slikar, dok je ostale delove naosa slikao jedan (ili možda dvojica) slikara slabijeg kvaliteta. Za slikarstvo Petkovice je rečeno da ga „pre svega krasi potreba za što življom pričom, direktnom komunikacijom slike sa vernikom, kao i neposrednost umetničkog izraza koja eliminiše slikarske nesigurnosti".


    Manastir Petkovica Манстир Петковица
    Posle Drugog svetskog rata brigu o manastiru (jednom od prvih), čija je crkva bila veoma oštećena i sklona rušenju, preuzeo je Pokrajinski zavod za zaštitu spomenika kulture u Novom Sadu. Prve konzervatorske korake Zavod je preduzeo 1950, kada je uklonjen krečni premaz sa zidova oltarske apside, proskomidije i đakonoikona. Radovi su nastavljeni 1952, kada je skinut kreč sa fresaka u naosu. Konzervacija živopisa i crkve traje od 1981. Saniran je krov nad naosom i apsidama crkve, živopisanim sa unutrašnje i delom sa spoljašnje strane. Konak je delimično obnovljen za potrebe manastira i za deponovanje i tretman živopisa koji će morati da se skine sa zidova tokom sanacije.


    Manastir Petkovica Манстир Петковица
    Na osnovu ispitivanja nivoa podzemnih voda i oštećenja zidova hrama, a prema statičkom projektu prof. Dimitrijevića, pristupilo se 1995. statičkoj sanaciji i drenaži crkve.


    Manastir Petkovica Манстир Петковица
    Crkva je do danas zadržala prvobitni izgled, jedino je drveni zvonik u drugoj polovini 18. veka zamenjen zidanim. Manastir danas čini crkva i novoizgrađeni konak. Hram je obnovljen a vojska je izgradila i put kao i ribnjak. (Ribnjak se nalazi u dolji koja se nazire na slici ispod manastira.)

    Manastir Petkovica se nalazi na jugozapadnom delu Fruške Gore između sela Divoša i Šišatovca.

    Fotografije unutrašnjosti su iz posete 2004. a ostale iz 2007.
    Poruku je izmenio nenad.bds, 13.05.2009 u 20:27 Razlog: Ujednačavanje izgleda postova

  2. #17

    Odgovor: Manastiri Srbije

    Manastr RAKOVAC




    Манастир Раковац Manastir Rakovac
    Na severnim obroncima Fruške gore nikao je manastir Rakovac, odmah uz Rakovački potok. Po staroj legendi, zapisanoj 1709. godine u manastirskom Letopisu igumana Teofana, sačuvanom u prepisu Isaije Parivodskog iz 1767, Rakovac je podigao izvesni Raka, komornik Jovana Brankovića, na mestu gde je jednom prilikom ubio jelena. Ubistvo jelena shvaćeno je kao grešan čin, zbog čega se komornik zakleo da će izgraditi manastir. Ova legenda ima opravdanje, imajući u vidu da je u hrišćanstvu jelen simbol žudlje za Bogom, samoće i čistote monaškog poziva.

    Pored ovog i još dva nesigurna podatka, manastir Rakovac se prvi put pouzdano pominje u turskom popisu Srema 1546. godine, kao poreski obveznik. Turski izvori beleže Rakovac još tri puta u XVI veku istim povodom, ali više podataka o njemu potiče tek iz XVII stoleća. Na osnovu zapisa jeromonaha Simeona iz 1656-57. godine, zna se za obiovu rakovačkih konaka, koji su pre bili zapušteni nego razoreni, po nekim pretpostavkama. Po zapisu iz 1687, Turci pale manastirsku crkvu i konake, koji izgorevaju do temelja. U to vreme je turska vojska, nakon neuspele opsade Beča 1683. i poraza na Mohaču 1686. godine, počela da se povlači preko Srema, paleći i pljačkajući sve na šta su naišli.


    Манастир Раковац Manastir Rakovac
    Potom je Rakovac, po svemu sudeći, neko vreme bio nenastanjen. Posle velikog požara, prve vesti o manastiru datiraju tek iz 1692-93, kada je iguman Teosran dobio od sultana Ahmeda zaštitni ferman i započeo obnovu zdanja. Crkva je dobila pokrov od šindre, a konaci su uređeni. Time počinje uspon manastira, koji privlači sve više tadašnjih javnih ličnosti. Snalažljivi iguman Teofan je boravio u Rusiji, odakle je doneo novčanu pomoć, knjige za bogosluženje i predmete za crkvu. Kada su se Turci povukli iz Srema, Rakovac počinje da se gradi mnogo brže. Zahvaljujući ktitorskoj pomoći Nikanora Dimitrijevića, izgrađeni su 1715. trpezarija i podrum.


    Манастир Раковац Manastir Rakovac
    Obrise baroknog izgleda Rakovac dobija doziđivanjem zvonika na zapadnoj strani crkve 1735. Tada mitropolit Vićentije Jovanović nije darovao novac samo za zvonik, već i za izgradnju porušenog kubeta na crkvi, zajedno s visokom baroknom kapom. Unutar zvonika je sagrađena kapela posvećena sv. Nikoli, a živopisana je pod pokroviteljstvom Josifa Jovanovića iz Dalja 1743. godine. Tu su šest godina kasnije prenete i mošti ktitora Vićentija Jovanovića. Uporedo je Rakovac dobijao i nove konake. Severno krilo je delom izgrađeio 1736, a dovršeno do 1742. Dozidani su i konaci južno i zapadno od crkve.
    Građeni su od opeke i kamena, a gravura Hristifora Žefarovića iz 1743. pokazuje kako su tada izgledali. Crkva je dobila bakarni krov zahvaljujući Milošu Bačliću iz Futoga, bratstvu manastira i monahu Joanikiju.
    Rakovcu je XVIII vek doneo veliki napredak.


    Манастир Раковац Manastir Rakovac
    Znatni novčani prilozi su stigli u manastir, što se posebno odrazilo na ukrašavanje zdanja. Donatorstvom monaha i slikara Amvrosija Jankovića postavljen je mermerni pod u crkvi 1763. godine. Ikonostas je platio mitropolit Pavle Nenadović, a ikone na njemu oslikao Vasilije Ostojić. Pred kraj sedme decenije XVIII veka Amvrosije Janković je o svom trošku ukrasio zidnim slikama manastirsku trpezariju.

    Na manastirskom groblju je 1751. sazidana mala kapela, ktitorstvom Hadži Joanikija, za koju su minijaturni ikonostas oslikali Vasilije Ostojić i Janko Halkozović. Po obliku je podsećala na crkvice u Dalmaciji. Izveštaj kanonske vizitacije spominje i izmene na konacima: srušene su stare ćelije na istočnoj strani i umesto njih podignut je ogradni zid. Trostrani oblik su manastirski konaci zadržali do razaranja u Drugom svetskom ratu.
    O Rakovcu se, u spisima iz XIX veka, saznaje samo nekoliko šturih podataka. Krov je promenjen 1821. U kanonskoj vizitaciji 1846. godine zabeležen je kao najsiromašniji manastir na Fruškoj gori.


    Манастир Раковац Manastir Rakovac
    Samo tri godine kasnije, zahvaljujući mitropolitu Josifu Rajačiću i rakovačkom arhimandritu Lavrentiju Grešiću, na promenjenoj kapi kubeta nacrtani su srpski i grb Patrijaršije. Njihova imena su zlatnom bojom ispisana ispod grbova.


    Манастир Раковац Manastir Rakovac
    Veća obnova manastirska usledila je tek 1913. Pred sam Prvi svetski rat, freske na zidovima rakovačke crkve su prekrivene novim dekoracijama, a kapa kubeta je izmenjena zaslugom tadašnjeg igumana Dositeja Popovića i njegovog brata. S ratom je nastupilo i prvo veće stradanje manastira u XX veku. Austrougarski vojnici su skinuli grbove s kubeta, dok su zvona zaplenjena radi vojnih potreba. Manastir je potpuno opljačkan. Odneti su predmeti iz riznice, ikone i sasudi iz crkve, uljani portreti i deo arhiva. Ni Drugi svetski rat nije doneo ništa dobro Rakovcu. U jesen 1943. crkva i zvonik su minirani, jer je otkriveno da se u njoj krila partizanska štamparija. Spaljeni su krovovi konaka, dok su biblioteka i ostatak arhive uništeni.
    Po završetku tog rata brigu o Rakovcu je preuzeo Pokrajinski zavod za zaštitu spomenika kulture. Obnova počinje 1953. godine. Sazidana je ponovo crkva s pokrivenim kubetom. Sedamdesetih godina je delimično obnovljeno severno krilo konaka. Arheološkim istraživanjima 1986-89. otkriveni su temelji stare građevine, ekscentrični u odnosu na tlocrt današnje crkve. Sanirani su i temelji stubova kubeta, krov je prepokriven, a otkrivene su i konzervirane slike u tamburu kubeta. Freske na stubovima su takođe konzervirane, dok je pod crkve ponovo prekriven mermernim pločama. Nakon konzervacije šest ikona, počela je 1993. obnova preostale 31 ikone i zapadnog krila konaka.

    Manastirska crkva, posvećena sv. Kuzmanu i Damjanu, jednokupolna je građevina s upisanim krstom. Kupola je oslonjena na lukove, koje nose četiri stuba kvadratnog preseka. Uočena je sličnost između rakovačke crkve, krušedolske manastirske i crkve sv. Nikole u Slankamenu - sve su nastale po uzoru na moravsku arhitektonsku školu.


    Манастир Раковац Manastir Rakovac
    Prvi podaci o postojanju zidnih slika u crkvi manastira Rakovca zabeleženi su u „Opisu fruškogorskih manastira" iz 1753. godine. Crkva je u to vreme bila „molovata sva, oltar, trulo, cerkov i preprata, starom molerajom". U nekoliko navrata je do 1900. reparirana, popravljana i menjana. Te godine je okrečena; po svemu sudeći, tada je uništen životopis s likovima svetih Kuzmana i Damjana i drugih svetaca.

    Od nekadašnjeg freskoslikarstva ostali su, zbog prečestog razaranja, samo fragmenti. Sačuvane su slike u kaloti, tamburu kubeta i na severoistočnom i jugoistočnom stupcu. Nedavnim čišćenjem je u kupoli otkrivena scena nebeske liturgije ispod Hrista, a u tamburu kubeta stojeće figure proroka. Pretpostavlja se da to slikarstvo potiče iz XVI veka, mada nije istraženo potpuno. Ikonostas Vasilija Ostojića, visokobarokni i izuzetno kitnjast, uništen je u Drugom svetskom ratu i o njemu postoji tek nekoliko arhivskih fotografija.


    Манастир Раковац Manastir Rakovac
    Na ikonostasu je u pet zona bilo raspoređeno 56 ikona. Danas su sačuvane svega tri ikone: „Jeremija" iz zone proroka se nalazi u Muzeju Srema u Sremskoj Mitrovici, dok su fragmenti scene „Sretenje" i „Krštenje Hristovo" u Galeriji Matice srpske u Novom Sadu.

    Za vreme Srugog svetskog rata manastir i je teško stradao, konaci su spaljeni a zvonik ni danas nije obnovljen.


    Манастир Раковац Manastir Rakovac
    Za manastir Rakovac je vezan niz znamenitih ličnosti iz srpske istorije: episkop budimski iz XVII veka Sevastijan, episkopi Vićentije Jovanović, Pavle Nenadović, Danilo Jakšić, Sinesije Živanović, čuveni živopisac Amvrosije Janković, prvi slikar Kosovskog boja i drugih dela, Mojsije Putnik, Živan Hajdarević Bajac, Josif Šakabenta, Pantelejmon Živković i Georgije Hranislav. Svi oni su živeli u XVIII i XIX veku, a neki su u Rakovcu i sahranjeni.

    Do manastira se stiže sa puta Novi Sad - Beočin, pa kroz selo Rakovac putem za Zmajevac na Partizanskom putu, tj. na putu za Vrdnik.

    Poslednjih šest-sedam godina u toku je izgradnja konaka ispred manastirske crkve, na dve strane gde su i ranije bili.


    Манастир Раковац Manastir Rakovac

    Манастир Раковац Manastir Rakovac

    Манастир Раковац Manastir Rakovac

    Fotografije unutrašnjosti crkve su iz 2003.
    Poruku je izmenio nenad.bds, 13.05.2009 u 20:59 Razlog: Додате слике

  3. #18

    Odgovor: Manastiri Srbije

    Manastir JAZAK


    Citat 24. 03. 2008. silvia kaže: Pogledaj poruku
    Jazak


    Manastirska crkva je posvećena sv. Trojici. Manastir je osnovan 1736. ktitorstvom bogatih građana Novog Sada, Baje, Osijeka, Šida i Šašinaca. Crkva sa tradicionalnim arhitektonskim oblicima srednjovekovne srpske sakralne gradnje završena je 1741. Visoki barokni zvonik izgrađen je 1803. Trostrani manastirski konaci građeni su između 1736. i 1761. Ikonostas je slikao Dimitrije Bačević 1769. Manastirski kompleks je obnovljen između 1926. i 1930.
    U Drugom svetskom ratu stradali su samo manastirski konaci. Manastir je delimično obnovljen.

    Evo da i ja dodam opis i istoriju manastira iz izvora koji koristim i za druge fruškogorske manastire, pa da tekstovi budu ujednačeniji po količini informacija. Naravno, dodajem i moje fotografije.


    ''На јужној падини Фрушке Горе, недалеко од запустелог и урушеног манастира Стари Јазак, започета је 1736. године градња манастира Нови Јазак, чију архитектонску целину чине цркве Св. Тројице окружена са три стране конацима и високи зид који затвара порту. Храму триконхосне основе, са кубетом на десетостраном тамбуру, дозидан је почетком XIX века троспратни масивани звоник уз западно прочеље. Сликарску целину високе барокне олтарске преграде извео је 1769. Димитрије Бачевић са сарадницима. Настала у традицији украјинског барока, неуједначеним стилским особеностима указују на утицаје српског сликарства прелазног периода XVIII века. Осим представа светаца и јеванђелиста у медаљонима на пандатифима, које је извео Павле Чортановића око 1899, зидних слика нема. У манастиру се чувају три раскошно декорисана барокна трона украшена иконама: трон цара Уроша (1776), Богородичин (1779) и архијерејски трон (1784). Манастир је више пута обнављан, а последњи обимнији радови на архитектури изведени су 90-тих година. Током 2003. реконструисан је прилазни пут манастирском комплексу.'' (Споменичко наслеђе Србије; Завод за заштиту споменика културе РС)


    Манастир је споменик културе од изузетног значаја.


    ''Po narodnom predanju, Stari Jazak je osnovao srpski despot Jovan Branković, mlađi sin despotice Angeline i despota Stefana Slepog. Crkvište starog manastira, koji je bio posvećen Vavedenju presvete Bogorodice, udaljeno je oko kilometar od današnjeg manastira Jaska. (Na tom mestu je neki vojnik koji je tu bivao na dužnosti, nedavno postavio improvizovani krst - obeležje mesta gde je manastir bio.)

    Sagrađen posle propasti srpske srednjovekovne države, manastir se u letopisima prvi put pominje u XVI veku, kada je, kako ističu izvori, u njemu bila razvijena prepisivačka delatnost. Iz XVII veka nisu sačuvana svedočanstva o manastiru, pa se pretpostavlja da je zapusteo. Oživeo je u vreme Velike seobe Srba 1690, kada nastaju bolji dani za ovu fruškogorsku svetinju.


    Манастир Јазак Manastir Jazak
    Godine 1705. monah Hristifor je preneo iz Nerodimlja mošti svetog cara Uroša, što je bilo od velikog značaja za dalje duhovno napredovanje manastira. U to vreme Jazak uživa naročit ugled, a brojni hodočasnici iz Srema i drugih srpskih krajeva dolaze da se poklone moštima svetog cara. Mala crkva i skromni konaci nisu više zadovoljavali potrebe naglo poraslog značaja manastira, pa je 1736. odlučeno da započne izgradnja prostrane crkve i većeg broja konaka.
    Манастир Јазак Manastir Jazak

    Na novoj lokaciji, izgradnja crkve, zvonika, zapadnog i severnog krila konaka započeta je za vreme beogradsko -karlovačkog mitropolita Vićentija Jovanovića i manastirskog igumana Stefana Dimitrijevića.


    Манастир Јазак Manastir Jazak
    Uz zadržavanje imena Jazak, u novoizgrađenu crkvu, koju je 7. juna 1758. osveštao mitropolit Pavle Nenadović, prenet je inventar starog manastira. Nakon preseljenja monaha i moštiju cara Uroša u novu crkvu, Stari Jazak je pretvoren u ženski manastir. Uredbom o redukciji manastira, kojuje donela carica Marija Terezija 1773, monahinje su raseljene, pa je nenastanjeno zdanje ubrzo postalo ruševina.
    Манастир Јазак Manastir Jazak

    Novi Jazak je podignut zahvaljujući prilozima uglednih Srba iz Novog Sada, Baje, Osijeka, Šida, Šašinaca i ostalih mesta Srema. Manastirska crkva, posvećena silasku Svetog duha, građena je u tradicionalnom stilu, naizmeničnom upotrebom kamena i opeke. Gradnja baroknog zvonika ispred priprate završena je 1753.
    Манастир Јазак Manastir Jazak

    Манастир Јазак Manastir Jazak
    U desnom delu, u plavom kivotu, su mošti zadnjeg Nemanjića - Uroša V - Nejakog.

    Visokorazvijen barokni ikonostas, delo Dimitrija Bačevića i njegovih pomoćnika Teodora Kračuna i Dimitrija Popovića, rađen je između 1759. i 1769. godine. Za razliku od crkve Starog Jaska, za koju postoje podaci da je bila živopisana, unutrašnjost crkve novog manastira bila je samo okrečena sve do 1899. godine. Tada je iguman Sava Orloaić dao da se izvede jednostavna ornamentalna zidna dekoracija, a slikar Pavle Čortanović uradio je uljane zidne slike s pojedinim likovima iz nacionalnog i opšte hrišćanskog svetiteljskog panteona.


    Vrata ispod zvonika i ispod južnog konaka.


    Манастир Јазак Manastir Jazak

    Srpskom svetiteljskom panteonu se na baroknim ikonostasima, kao i u monumentalnom slikarstvu, postepeno dodeljuje sve više i sve značajnije mesto. Na ikonostasima u razvijenijoj formi srpski svetitelji se prvi put pojavljuju upravo na soklu ikonostasa hrama manastira Jaska. Da bi se istakao verski i politički kontinuitet Pećke patrijaršije i Karlovačke mitropolije, u takav program uključeni su i prekosavski svetitelji, sremski despoti Brankovići, Stefan Štiljanović i arhiepiskop Arsenije. Sveti Arsenije, prvi naslednik svetog Save na arhiepiskopskoj stolici, čiji lik Bačević predstavlja na soklu jazačke oltarske pregrade, rođen je u Sremu. Aradski episkop je njegovom službom istakao važnost i značaj Srema, koji je u novim uspovima postao sedište duhovnog, političkog i kulturnog života srpskog naroda u Habzburškoj monarhiji.


    Манастир Јазак Manastir Jazak
    Izvori pominju mnoge znamenite ličnosti koje se vezuju za manastir Jazak - od kralja Dragutina, sina kralja Uroša I i Jelene Anžujske, koji je jedno vreme u XIII veku vladao Sremom, do Teodora Avramovića Ticana, vođe sremskih seljaka u Ticanovoj buni 1807. Sestrinstvo manastira i dobri poznavaoci manastirskih prilika odmah će vam ispričati i o tome ko je na Bogojavljenje pre 130 godina u crkvi čitao apostol, ili ko su bili prvi prnjavorci i manastirski podanici i odakle su �u Jazak dojezdili".


    Манастир Јазак Manastir Jazak
    Novosagrađeni manastir je u XVIII veku posedovao carske privilegije. Njime je između dva svetska rata godinama upravljao arhimandrit Valerijan, potonji vikarni episkop sremski iz čuvene porodice Pribićević. Akademik Dejan Medaković je, određujući prioritete fruškogorskih manastira po značaju, važnosti i ulozi koju su imali u duhovnom i svetovnom životu Srba, Jazak svrstao na treće mesto, iza Krušedola i Vrdnika.


    Zazidana i delom zatrpana vrata na manastirskoj ogradi su na južnoj strani.
    Манастир Јазак Manastir Jazak
    Kao i mnogi drugi manastiri Fruške gore, Jazak je pretrpeo velike štete i razaranja tokom Drugog svetskog rata. Prilikom boravka ustaške vojske, 79 predmeta iz manastira preuzeo je direktor zagrebačkog Muzeja za umjetnost i obrt Vladimir Tkalčić. U leto 1942. partizani su osvojili manastir, da bi ga prilikom povlačenja, 19. avgusta iste godine, zapalili. Od tog požara stradao je samo jedan deo zgrade, pa su Nemci kasnije sa porušenog zdanja skidali crep i građu za svoje potrebe. Za rušenje i pustošenje konaka glavnu odgovornost snosi službenik NDH Anton Bauer, koji je sa ustašama i Nemcima sistematski pljačkao manastirsku imovinu i odneo iz Jaska sve vrednosti, sem onog što je zagrebački Muzej preneo u svoje depoe.
    Манастир Јазак Manastir Jazak

    Posle rata je manastirski kompleks bio obnavljan u nekoliko faza, prema metodama aktuelne konzervatorske prakse. Poslednjom fazom obnove završena je konzervacija manastirske crkve i statička sanacija konaka. Tokom poslednjih radova obnovljeno je i zapadno krilo konaka, kako bi u ovom delu bile smeštene biblioteka, svečana trpezarija i riznica.
    Манастир Јазак Manastir Jazak

    Do Jaska se stiže preko Vrdnika (od Iriga ili sa Partizanskog puta) ili iz Rume.


    Fotografije su iz 2004, 2007. i 2010. godine..
    Poruku je izmenio nenad.bds, 29.05.2013 u 10:32 Razlog: Dogovoreno spajanje postava o istom manastiru - dodate fotografije

  4. #19

    Odgovor: Manastiri Srbije

    Manastir MALA REMETA


    Манастир Мала Ремета Manastir Mala Remeta
    Ono što Malu Remetu u prostornom smislu razlikuje od većine ostalih fruškogorskih manastira jeste to što se u okviru manastirskog kompleksa nalazi, osim crkve, jedno krilo konaka. Smeštena je na južnom, središnjem delu Fruške gore. Uz sam manastir je tipično prnjavorsko naselje, danas selo Mala Remeta. Manastirska crkva posvećena je prazniku Pokrovu Presvete Bogorodice (1/14. oktobar).


    Манастир Мала Ремета Manastir Mala Remeta
    Pouzdanih podataka o vremenu osnivanja manastira nema. 0 postojanju starije crkve na mestu sadašnje kazuje se u izveštaju kanonske vizitacije sremskih manastira iz 1753. Opisani su kameni temelji starog hrama i kaže se da je manastir bio metoh manastira Rače, da je u tursko vreme opustošen i porušen i da se ovde početkom XVIII veka preselilo Račino bratstvo. Legenda pominje da je srpski kralj Dragutin izgradio manastir na razvalinama stare crkve eremitsko-pavlinskog samostana (u prilog ove pretpostavke ide i to da se, pored imena Remeta, pominju i nazivi Remetsko i Remetica). Neki istoričari tu tradiciju, zabeleženu u jednom zapisniku manastira Beočina, odbacuju, te smatraju verovatnijim da su ga na pomenutim razvalinama podigli monasi tog manastira.

    Najranije pisane podatke o Maloj Remeti nalazimo u turskim dokumentima (budžeti i temesuci) iz 1546, gde se spominje kao manastir Remetica. Međutim, turski defteri jasno ga razdvajaju od Šišatovca i Velike Remete tek od 1697, i to na osnovu dozvole srpskog patrijarha Arsenija III Čarnojevića, koji šalje prebegle monahe iz manastira na Drini da ovaj manastir obnove kao metoh beočinskog. Počev od 1739, današnju crkvu gradili su više od 20 godina majstori Teodor Kosta i Nikola Krapić, Cincari iz grčkog grada Lange. Ktitor je bio "počtenorodni gospodar" Stanko Milinković, žitelj sela Šuljma. Tačno 11. februara 1738. oni su, zajedno sa bratstvom manastira, sklopili ugovor kojim je pogođeno da graditelji sazidaju crkvu „što lepše umeju i znaju, za 145 dukata, brašna koliko im bude potrebno za vreme rada, za oko 40 oka soli, 20 akova vina i tri akova rakije, četiri braza (ovaca ipi svinja) i 140 oka pasulja ili graha". Pouzdano se ne zna da li je nova crkva podignuta na temeljima prethodne.


    Манастир Мала Ремета Manastir Mala Remeta
    Hram Male Remete spada među najlepše crkve fruškogorskih manastira, sa živopisnim fasadama od pritesanog kamena i tesanih dekorativnih plastičnih elemenata. Krstoobrazna osnova crkve ponavlja tradicionalna srpskovizantijska rešenja. Ima neuobičajeno kube, koje izrasta direktno iz krova, sužavajući se prema vrhu, sa devet polukružno završenih prozorskih otvora. Za razliku od ostalih manastira, ovaj fruškogorski hram zadržao je izgled srednjovekovnog uzora, bez prizidanog visokog zvonika. Barokni uticaj je ovu filigransku građevinu zaobišao skoro u potpunosti.


    Манастир Мала Ремета Manastir Mala Remeta
    Prvobitno su konaci, sagrađeni 1758. prilogom Jovana Jovanovića, oberlajtnanta petrovaradiiske regimente, okruživali crkvu sa dve strane - severne i južne. No, 1896. je obnovljeno samo južno krilo.
    Unutrašnjost hrama po efektnosti zaostaje za njegovom spoljašnjošću, zbog „teške i umrtvljujuće zidne pregrade" između srednjeg dela crkve i priprate, nešto nepraviliije kružne linije osnove kubeta, praznine zidova i svodova bez plastike, ali i umerene svetlosti dvodelnih prozora i prituljenih mlaeva sa četiri prozorčića na kupoli. Osamljenost izdvojene priprate pod visokim obličastim svodom ne mogu da umanje ni tri komunikaciona otvora pregradnog zida koji je povezuju sa naosom.


    Манастир Мала Ремета Manastir Mala Remeta
    Podizanje ikonostasa započeto je 1757, pod ktitorstvom Ružice, žene oberlajtnanta Jovanovića. Na prestonoj ikoni „Jovan Krstitelj" je zapis iz 1759. o ktitoru Petru Melenici, stanovniku sela Čerevića. Ikone je verovatno radilo više majstora.


    Манастир Мала Ремета Manastir Mala Remeta
    Prema natpisima na prestonim ikonama utvrđeno je da su slikane 1757-59. „rukoju Janka H(alkozovića) molera N(ovo)sadskoga", kako se potpisao na prestonoj ikoni Hrista. Ovaj "moler N(ovo)sadski" je poreklom iz Makedonije, a u Novom Sadu, gde je i umro, prvi put se spominje u dokumentima iz 1748.


    Манастир Мала Ремета Manastir Mala Remeta
    Četiri ikone predstavljaju izuzetnu vrednost u praćenju razvoja srpskog slikarstva, jer je na njima ostvaren sklad tradicionalnih srednjovekoviih formi i tada savremenih shvatanja religiozne slike. Slikari gornjih zona ikonostasa, čije je slikarstvo mnogo slabijeg kvaliteta od Halkozovićevog, za sada su nepoznati. U crkvi nema zidnog živopisa.
    Danas manastir poseduje ne tako davno otkriven komadić moštiju svetog Vorđa Kratovca, Srbina iz Kratova, po zanatu kujundžije. On je odbio da pređe u islam pa su ga Turci spalili u Sofiji. Tada je imao 18 godina (svetac se obeležava 11/24. januara).


    Манастир Мала Ремета Manastir Mala Remeta
    Izgled manastira iz XVIII veka nije do danas bitnije menjan (obnove su bile 1879. i 1909/10). Mala Remeta je jedan od retkih manastira u Fruškoj gori kojem za vreme Drugog svetskog rata nije stradala cr-kva. Ali, spaljen je manastirski konak 1942, te je posle Drugog svetskog rata obnovljen, na osnovu istraživanja, tehničke dokumentacije i pod nadzorom Pokrajinskog zavoda za zaštitu spomenika kulture u Novom Sadu.


    Манастир Мала Ремета Manastir Mala Remeta
    U potpunosti se slažem sa autorom teksta da je Mala Remeta među najlepšim crkvama Fruškogorja. Tome dodajem da i sam položaj doprinosi izuzetno prijatnom utisku. Manastir je na samom kraju sela, u dosta strmoj udolini gledano od strane prilaza, tako da se vrh crkve ne vidi ni sa manje od stotinak metara. Od manastirske kapije se spušta strmi kaldrmisani puteljak natkriljen starim velikim lipama.

    Do manastira se dolazi od strane Vrdnika ili Rume.

    Fotografije su iz poseta 2004. i 2007.
    Poruku je izmenio nenad.bds, 13.05.2009 u 21:04 Razlog: Ujednačavanja izgleda postova

  5. #20

    Odgovor: Manastiri Srbije

    Manastir VELIKA REMETA



    Манастир Велика Ремета Manastir Velika Remeta
    Svega pola kilometra od izvorišta potoka Šelovrenca, na južnim obroncima Fruške gore, severozapadno od nekadašnjeg prnjavora Remete, nalazi se manastir Velika Remeta..




    Prema legendi, osnovao ga je kralj Dragutin krajem XIII veka. Kad je u lovu pao s konja i ostao trajno hrom, na saboru u Deževi 1282. dobrovoljno je predao vlast mlađem bratu Milutinu, koji mu je obećao da će njegovi naslediici, po stričevoj smrti, preuzeti krunu. No, dugovečni i neograničenoj vlasti sklon brat ga je prevario.

    Utvrđivanju starosti Velike Remete nije pomogla ni analiza toponima. Bilo je pokušaja da se Velika Remeta svrsta u eremitski red pavlina, iako su manastiri istog imena u blizini Pakraca i Temišvara nastali tek u XVI veku. Dokazi o postojanju i delovanju pavlina na Fruškoj gori nikada nisu pronađeni, te je ovaj podatak o starosti tek zanimljivost, koja potvrđuje da naselja i manastiri na ovoj panonskoj planini još nisu dovoljno istraženi.


    Манастир Велика Ремета Manastir Velika Remeta

    U zvaničnim izvorima Velika Remeta se javlja prvi put pod tim imenom 1562. godine. Kao Remeta, manastir se pominje 20 godina ranije. Podatak o popravci unutrašnjeg portala, iz 1566, svedoči i o izgledu samog manastira. Živopisana je 1568. niša na južnoj fasadi crkve, a na slici je bio predstavljen patron hrama sv. Dimitrije. Istoričari na osnovu ovog podatka zaključuju da je iste godine oslikana čitava unutrašnjost hrama, u kojem se i danas nalaze mali, ali veoma važni fragmenti srpskog freskoslikarstva.


    Манастир Велика Ремета Manastir Velika Remeta
    Turski poreski dokumenti Veliku Remetu spominju često tokom XVII veka. Uoči napuštanja Srema 1716, Turci su spalili manastir. No, u istom veku, posle potpunog turskog povlačenja, započinje procvat Velike Remete. Carska privilegija je manastiru izdata 1722. godine, i tada počinje njegova građevinska obnova. U to ime su 1739. monasi manastira Rakovice, kod Beograda, Velikoj Remeti poklonili četiri prestone ikone, koje su slikali ruski ikonopisci: Spiridon Grigorjev, Jovan Maksimov, Leontije Stefanov i Tihon Ivanov. Godine 1721. u manastiru boravi jerotej Pačanin, pisac �Puta u Jerusalim", prvog putopisa u našoj novijoj književnosti.
    Darom arhiepiskopa Vićentija Popovića sagrađen je deo konaka severno od crkve. U naredne dve godine je završeno celo južno krilo, dok su konaci okončani tek 1765. Izgradnja najvišeg zvonika na Fruškoj gori je završena 1735. godine. Ktitor je bio Andreja Andrejević iz Petrovaradina sa svojim bratom Jakovom iz Beške. Ovaj podatak je uklesan na kamenoj ploči koja je stajala na zvoniku sve do 1980, kada je skinuta da bi se slrečilo njeno dalje propadanje. U zvoniku je izgrađena kapela posvećena sv. Jovanu Preteči, a glavni majstor je bio Nemac Johanes Vilhelm. U tim masovnim građevinskim radovima crkva je barokizovana kako bi se uklopila u okolinu zvonika.

    Crkva u Velikoj Remeti ima krstoobraznu osnovu, dobijenu pravougaonim pevničkim transeptom. Na istočnoj strani je centralna apsida, spolja trostrana, dok je iznutra polukružna. Nad pevnicama se diže kupola.


    Манастир Велика Ремета Manastir Velika Remeta

    Манастир Велика Ремета Manastir Velika Remeta
    Na crkvi postoji pet prozora i jedan ulaz. Spratne zgrade konaka, veoma masivne, daju manastiru izgled utvrđenja. Konaci su građeni u kombinaciji kamena i opeke, u duhu savremenih baroknih monaških zdanja. Usled mnogobrojnih lrepravki, raspored prozora na zgradama je različit. U trpezariji manastira6 je sačuvana freska koja prikazuje Bogorodicu na prestolu s malim Hristom na krilu, okruženu anđelima. Po stilu, pretpostavlja se da potiče iz XVII veka.

    Od nekadašnjeg freskoslikarstva iz XVI veka sačuvani su samo fragmenti. U niši đakonikona se nalazi �Bogorodica Oranta", a u proskomidiji je predstava �Hristos milosrđa" sa simbolima jevanđelista u uglovima. U nišama na južnoj i severnoj fasadi su ostaci fresaka s predstavom sv. Dimitrija i Bogorodice.

    Prvi poznati ikonostas je opisan prilikom kanonske vizitacije 1753. godine. Na niskoj oltarskoj pregradi nalazile su se ikone različitih stilova.


    Манастир Велика Ремета Manastir Velika Remeta
    Pominje se krst od drveta koji je sav pozlaćen. Za stare ikone se kaže da su zamenjene novim, donetim iz manastira Rakovice 1739. godine. Bile su to ikone ruskih ikonopisaca, za koje se, po zapisima na njima, zna da potiču iz 1687.

    Kada se pomenuti opis uporedi s arhivskim fotografijama unutrašnjosti velikoremetske crkve, nastalim krajem XIX i početkom XX veka, uočljiva je promena u kompoziciji ikonostasa, nastala najverovatnije 1850. godine. Na fotografijama se prepoznaju ikone ruskih majstora, ali ne na ikonostasu, već u priprati (Bogorodica i sv. Tri jerarha). Ikone svetog Nikole i svetog Jovana Preteče čitljive su na ikonostasu u zoni prestonih ikona. Krst koji se nalazi na pomenutim fotografijama u lotpunosti odgovara opisu iz 1753. godine.


    Манастир Велика Ремета Manastir Velika Remeta

    Манастир Велика Ремета Manastir Velika Remeta
    U odnosu na rečeni opis, razlikuju se i prostori na carskim dverima i iznad njih. Uklonjena je ikona �Nedremano oko" i postavljene su nove dveri, u klasicističkom stilu. Umesto Deizisa, postavljena je ikona Svete trojice u frizu apostola, koja obuhvata i zonu Velikih praznika. Levo i desno od krsta nalaze se medaljoni s likovima proroka, koji se ne pominju u opisu. Novost su i ikone na soklu ispod ikona Bogorodice i Hrista, koje su nečitljive na navedenim fotografijama.

    Crkva je ponovo obnovljena 1850, kada su ktitorstvom Maksima Nikolića oslikani ikonostas i zidovi u njoj. U još jednoj obnovi u Velikoj Remeti, između 1898. i 1901, menjano je kube na crkvi.






    Na početku Drugog svetskog rata, za komesara manastira je postavljen Anton Pekarić, ustaša iz Sremskih Karlovaca. Istovremeno su u svetinju došle ustaške jedinice, koje tu ostaju sve do proleća 1943. godine. Manastirski je imetak za to vreme nemilosrdno pljačkan i uništavan. Do dolaska komisije zagrebačkog Muzeja za umjetnost i obrt, 10. septembra 1941, dobar deo manastirskih dragocenosti bio je pokraden ili devastiran. Dr Vladimir Tkalčić je preuzeo od komesara manastira samo 60 predmeta iz crkve, riznice i biblioteke, a iz salona, tek dva portreta. Od knjiga je preuzeo nekoliko srbulja i rukopisnih knjiga, ali bez potpisa i broja. Ostala manastirska istorijska dobra su propala, posebno arhiva, koju komisija zagrebačkog Muzeja nije spasla.


    U proleće 1943, kada je manastir spaljen, na položaju ustaškog komesara nalazio se Tobija Horvat. Najveća šteta naneta je manastirskoj crkvi. Porušeni su kube i stubovi držači kubeta, oštećeni svodovi, izgoreo je krov. U crkvi je spaljen ikonostas bogate duborezbarije sa preko 40 ikona iz XVII i XVIII veka. Veliko oštećenje pretrpeli su konaci. Potpuno su uništeni ili pokradeni pokućstvo, stilski nameštaj iz salona, trpezarije i nameštaj monaških kelija.


    Slike koje su u vreme Drugog svetskog rata opljačkane, odmah nakon rata su vraćene i sada se nalaze u Muzeju SPC u Beogradu, u Galeriji Matice srpske i muzeju manastira Krušedola. Najnužniji konzervatorsko-restauratorski radovi na konacima usledili su 1951. godine, dok je crkva privremeno pokrivena 1959. Rekonstrukcija kubeta, krova na crkvi i konzervacija i restauracija fragmenta živopisa završeni su 1982. U obnovljenoj crkvi je postavljen nov ikonostas, a nove freske su uradili Dragan Marunić i Nikola Lubardić, slikari iz Beograda.


    Česte i obimne prepravke, kao posledica propadanja ili uništavanja, potpuno su izmenile arhitektonsko rešenje prvobitne crkve. Prema idealnoj rekonstrukciji, crkva sv. Dimitrija ima mnogo sličnosti s grupom crkava podignutih u Podrinju posle obnove Pećke patrijaršije. Ovo svrstava Veliku Remetu u svojevrsnu renesansu Raške škole.


    Манастир Велика Ремета Manastir Velika Remeta
    Gledajući Veliku Remetu imamo očiglednu ilustraciju o nadmetanju među manastirima ko će imato višlji zvonik. Najvišlji je ovaj. Objektivno, stvorena je puna disproporcija između veličine crkve i zvonika. Čovek koji se nalazi unutar manastira teško može da stekne utisak da crkva i zvonik pripadaju istoj celini.





    ''Манастир са црквом посвећеном св. Димитрију, смештен на јужним обронцима Фрушке горе, први пут се помиње средином XVI века у ферману султана Сулејмана II. Претпоставља се да је настао нешто раније, иако га предање везује за краља Драгутина. Због многобројних разарања и обнова у великој мери му је измењена првобитна архитектонска концепција. Манастирска црква је једнобродна, са споља тространом а изнутра полукружном олтарском апсидом и са правоугаоним певничким просторима. Над пресеком наоса и трансепта уздиже се полигонална купола. Испред припрате, која је од наоса одвојена стубовима, подигнут је седмоспратни звоник. Његову богату фасадну декорацију чине кордонски венци, угаони пиластри, профилисани кровни венци и прозорски отвори различитих облика и величина. Звоник се завршава зиданом лантерном на пирамидалном крову. Истраживања су показала да је црква манастира Велика Ремета била живописана у XVI веку и изнутра и споља. Осим неколико фрагмената, живопис се није сачувао, што је судбина и иконостаса из 1753, чији је аутор највероватније Василије Романович. Времену осликавања иконостаса припадају горње партије зидова и свод, као и већина конака који окружују цркву. Масивност и спратност конака, изведених комбинацијом камена и опеке у духу барока, доприносе изгледу утврђења. Велика обнова 1982. вратила је манастиру већину његових функција, угашених током I светског рата, када је претрпео знатна оштећења. Мањи конзерваторско-рестаураторски радови вршени су и 2000.'' (Споменичко наслеђе Србије; Завод за заштиту споменка културе Републике Србије)

    Манастир је споменик културе изузетног значаја.





    Манастир Велика Ремета Manastir Velika Remeta
    Ulaz u manastirski kompleks je na kraju sela Velika Remeta.

    Do manastira se dolazi sa Partizanskog puta, nedaleko od raskrsnice sa putem Beograd - Novi Sad, odnosno desetak kilometara od Iriškog Venca i puta Novi Sad - Ruma.

    Nepotpisani, kao i potpisani su moji snimci iz poseta 2004. i 2006. i 2010. godine
    Poruku je izmenio nenad.bds, 29.05.2013 u 10:33 Razlog: Ujednačavanja izgleda postova; dodate slike

  6. #21

    Odgovor: Manastiri Srbije

    Manastir KUVEŽDIN


    Crkva manastira Kuveždina posvećenaje sv. Savi (14/27. januar). Kuveždin je sagrađen na jugozapadnom delu Fruške gore, severno od sela Divoša.


    Manastir Kuveždin Манастир Кувеждин
    Na slici je izged s kraja leta 2006. Slikano je od manastirske kapele Voznesenja koja je na obronku oko 300 m. od manastirske crkve.

    Predanje, zabeleženo već krajem XVII veka u rukopisnoj knjizi �Slovo sv. Jeronima Sirina iz manastira Šišatovca", kaže da je Kuveždin, kao i Šišatovac, osnovao srpski vojvoda i poslednji srpski despot, �veliki Teodor župan" Stefan Štiljanović 1520, a da su ga sazidali Jovan i Gašpar, majstori koji su bili �ot primorskih strana" (Štiljanović je poreklom iz Bečića, kod Budve).
    Prvi put ga turski katastarski defter spominje 1566-67. kao �manastir Sveti Sava"; drugo ime bilo mu je �Kuveždin blizu Vanđinca". Da je postojao u XVI veku potvrđuju i dva dokumenta, u kojima se navodi da su pisana baš u manastiru Kuveždinu: rukopisni minej iz 1569, koji se čuva u manastiru Svete trojice u Ovčarsko-kablarskoj klisuri, te zapis iz 1593. o žitiju Jovana Zlatoustog.


    Manastir Kuveždin Манастир Кувеждин
    Manstir je razoren u Drugom svetskom ratu.
    Koliko ja znam, sa značajnom obnovom manastira Kuveždin se najkasnije krenulo. Ovo je stanje koje smo zatekli u prvoj poseti u proleće 2004. Tada je bio delimično obnovljen konak a videlo se da su u toku pripreme za dalje radove.



    Manastir Kuveždin Манастир Кувеждин

    Manastir Kuveždin Манастир Кувеждин
    Gornja slika unutrašnjosti je iz 2004. a donja iz 2oo6. godine


    A ovako je izgledala unutrašnjost 1885. (Snimak Reichner)

    Prema jeromonahu Mojsiju, sudbinu Kuveždina, kao i Petkovice, izmenio je beogradsko-sremski mitropolit Pajsije, čijom je zaslugom manastir 1650. sačuvan od rušenja. Sinan-beg, tadašnji zapovednik Sremske Mitrovice, odustao je od rušenja manastira za godišnju naknadu od 100 groša. U Kuveždinu su u XVII veku našli utočište najpre monasi manastira Vinče, a potom i manastira Slanci (oba su u blizini Beograda). Protiv ovih drugih, a iz straha da ne naslede njihov manastir, borilo se kuveždinsko bratstvo; umirilo se tek nakon intervencije patrijarha Arsenija Čarnojevića. A kaluđeri i Vinče i Slanaca doneli su različite dragocenosti i rukopise, od čega je mnogo toga ostalo u Kuveždinu do Drugog svetskog rata.

    U knjizi ktitora i priložnika manastirskih, osnovanoj u Kuveždinu 1743, beleže se darodavci: �gospodar Jakov Elašić, oberknez" iz sela Divoša, i mitropolit Pavle Nenadović, koji je ktitorisao pokrivanje, malterisanje i krečenje crkve, uređenje trpezarije i pokrivanje jednog dela konaka 1754. Na osnovu opisa crkvene vizitacije iz 1753. i gravire Zaharija Orfelina iz 1722, urađen je crtež moguće rekonstrukcije stare crkve, koja je bila izgrađena od kamena i cela pokrivena šindrom. Oltar je bio �sav ispisan no porušen", a ikonostas od čamovih dasaka, na kojima je bilo oko 30 ikona, kao krst �molerstva prostog".
    Po svemu sudeći, stara crkaa postojala je do 1815, kada je novu, barokno-klasicističku, jednobrodnu građevinu s polukružnom oltarskom apsidom na istočnoj strani i plitkim pravougaonim pevnicama senerno i južno, te velelepnim ulazom, izgradio Novosađanii Matijas Šimidinger (dovršena 1816), a �trudom igumana Genadija Kirilovića i celoga bratstva". Sagrađena je od opeke i prizidana uz ranije podignut zvonik bez kapele (1803) za svega dve godine. Prva obnova manastirskog konaka i limene kape tornja zabeležena je 1900. U neposrednoj blizini manastira sagrađena je 1799. mala grobljanska kapela.

    Ikone na novom ikonostasu u staroj crkvi slikao je 1722. Janko Halkozović. Ovaj ikonostas prodat je 1853, kada je postavljen nov, za koji je 48 ikona na višespratnoj, klasicističkim ornamentima ukrašenoj oltarskoj pregradi, radio Pavle Simić, a duborez Georgije Davič, za vreme obrazovanog i darovitog igumana Nikanora Grujića. No, o izgledu celine moguće je danas suditi samo na osnovu arhivskih fotografija. U isto vreme Simić je slikao i unutrašnje zidove crkve.

    U manastirskoj riznici nalazio se veliki ruski bakrorez koji je izradio Zaharija Orfelin 1772, kada je manastir Kuveždin bio obnovljen. Pored drugih dragocenosti i rukopisa, tu je bio i putir koji je 1559. darovao ruski car Ivan Grozni manastiru Mileševi. Neke od ikona čuvanih u kapeli izlagane su u Galeriji Matice srpske.

    Manastir je opljačkan 1914. Arhijerejski sinod Srpske patrijaršije proglasio ga je 1923. za ženski manastir. Miniran je u proleće 1944, kadaje srušeno kube na crkvi, oboreni su svodovi, spaljeni krov i ikonostas iz gornje zone, te uništene zidne slike. Dvadeset ikona sa Simićevog ikonostasa spaseno je zahvaljujući kuveždinskoj kaluđerici Paraskevi i deponovano u grobljansku kapelu. Na osnovu tih ikona, iz zone prazničnih i prestonih sa carskih i bočnih dveri, donet je sud o umetničkoj vrednosti Simićevih slikarskih rešenja, najmarkantnijih u njegovom slikarskom opusu.


    Manastir Kuveždin Манастир Кувеждин
    Na slici je stariji, istočni deo konaka 2006.

    Konaci su bili potpuno razrušeni. O izgledu konaka takođe se može suditi samo na osnovu arhivskih fotografija i, delimično, ruina koje ponegde još nose arhitektonski ukras.


    Manastir Kuveždin Манастир Кувеждин
    Na slikama iz 2006. se vidi da je južno krilo konaka na kome su bila manastirska vrata (u nekom opisu okarakterisana kao 'velelepni ulaz') u znatnoj meri obnovljen.

    Delimično je crkva obnovljena 1973-75. Prilikom istraživanja devedesetih godina prošlog veka pronađeni su ostaci još starije crkve.

    Kako se godine 2005. krenulo se sa daljom obnovom, u nekoj narednoj prilici napraviću slike aktuelnog stanja.


    Manastir Kuveždin Манастир Кувеждин
    U blizini manastira je kapela Vaznesenja Gospodnjeg. Na luku iznad vrata je uklesana 1779. godina. Oko kapele je groblje po kome se vidi da odavno u manastiru nije bilo brojnog monaštva.


    Manastir Kuveždin Манастир Кувеждин

    Citat 29.04.2008. nenad.bds kaže: Pogledaj poruku
    Iskoristili smo lep dan i danas stigli i do Kuveždina.


    Manastir Kuveždin Манастир Кувеждин
    Od prethodne posete 2006. crkva je spolja uglavnom dovršena i dograđeno je još jedno krilo konaka.


    Manastir Kuveždin Манастир Кувеждин
    Na zvoniku je reljlefnim ciframa upisana '1803' godina - godina izgradnje prvobitnog zvonika.


    Manastir Kuveždin Манастир Кувеждин
    U unutrašnjosti crkve nema promena od 2006.


    Manastir Kuveždin Манастир Кувеждин
    Trenutno nema majstora. Kako su nam rekli, ponestalo je para za dalje radove.
    Poruku je izmenio nenad.bds, 29.05.2013 u 10:36 Razlog: Dogovoreno spajanje postova o istom manastiru

  7. #22

    Odgovor: Manastiri Srbije

    Manastir DIVŠA (ĐIPŠA)



    Manastir Divša Đipša Манастир Дивша Ђипша
    Slika s proleća 2008.



    Citat 15.05.2007. DanijElla kaže: Pogledaj poruku
    Manastir Divša (Đipša)


    Manastir se nalazi na zapadnom ogranku južnog obronka Fruške Gore u blizini sela Vizić. Manastirska crkva je posvećena sv.Nikoli.Prema predanju manastir je osnovao despot Jovan Branković krajem 15.veka. Prvi pouzdani podaci se međutim nalaze u turskim dokumentima iz druge polovine 16.veka.Početkom 18.veka Divša je zabeležena kao metoh manastira Kuveždina.Stara manastirska crkva je obnovljena 1744.a najobimnije građevinske promene na crkvi su izvedene 1764.Tada je dozidana priprata i zvonik sa zapadne strane crkve.Ikonostas je slikao Teodor Gologlavac 1754.U Drugom sv.ratu manastir je teško oštećen a ikonostas demontiran .manastir je delimično obnovljen a čine ga crkva i spratni konak severno od nje


    Dodajem i nešto svojih fotografija iz posete 2004. godine.

    Manastir se nalazi u blizini sela Vizića. Posvećen je sv. Nikoli (6/19. decembar).


    Manastir Divša Đipša Манастир Дивша Ђипша
    Čine ga crkva i spratni konak zapadno od nje.

    Podjednako se spominje pod dva imena - Divša i Đipša. Prema legendi, osnovao ga je despot Jovan Branković krajem XV ili na samom početku XVI veka. Pod imenom „Sv. Nikola", manastir u selu Lipovici zabeležen je prvi put u turskom katastarskom defteru 1566-67. godine. O njemu u XVII veku nema podataka. Prvi zapis o građevinama u Divši u XVIII veku daje opat Bonini. u izveštaju načinjenom prilikom premeravanja fruškogorskih manastira 1702, u kojem se kaže: "u njemu ima nekoliko kaluđera, koji ponovo grade manastir i crkvu". U privilegiji koju je izdao austrijski car Josif I, Divša je od 1706. beležena kao metoh manastira Kuveždina, sve do 1923, kada je proglašena samostalnim manastirom. U Zapisnoj knjizi samog manastira iz 1738. nalazi se podatak da je te godine snabdeven najpotrebnijim bogoslužbenim knjigama, po čemu se zaključuje da je naseljen i da se u njemu redovno odvija život. Ktitorstvom Novosađanina Petra Jovanovića popravljeni su 1743. manastirska crkva i zgrada konaka južno od nje, o čemu svedoči Jovanovićevo pismo patrijarhu Arseniju IV Jovanoviću Šakabenti, upućeno 1744.


    Manastir Divša Đipša Манастир Дивша Ђипша
    Ikonostas za obnovljenu crkvu rezao je zasad nepoznati "piltaor" iz Novog Sada 1751. Oslikavanje ikonostasa završio je 1754. Teodor Stefanov Gologlavac, danas ocenjen kao stvaralac osrednjih umetničkih kvaliteta (u celini, on je „naivan slikar nevešta i nesigurna crteža, figura loših proporcija, fizionomija bezizraznih i skoro deformisanih"), ali koji je svoje slikarstvo oslobodio tradicionalnog prizvuka, prihvativši moderna shvatanja barokne koncepcije religiozne slike. Na ikonama je zlatnu pozadinu zamenio bojenom. Na scenama u enterijeru slikao je barokne oblike nameštaja i pokušao da plastično prikaže odeću. Rodom iz okoline Valjeva, Gologlavac je u istom duhu radio i ikone u Srbiji, čak i Bosni, što je od velikog značaja za istoriju novije srpske umetnosti.

    Obimna obnova divšanske crkve i izgradnja manastirskog konaka i zvonika sa kapelom zabeležene su između 1762. i 1766. Ktitor je bio divšanski monah poznat kao pustinjak Matej. O manastiru u to doba svedoči gravira Zaharija Orfelina iz 1722. Crkvi je ponovo menjan izgled 1822, a nema podataka o drugim prepravkama u XIX veku. Izvorna crkva je jednobrodna, jednokupolna, sastavljena iz tri osnovna dela - priprate na zapadu, naosa u središnjem delu, nad kojim se dižu kupola i oltarske apside na istočnom delu. Nad južnim portalom, u usečenoj plitkoj niši, nalazi se freska sa predstavom sv. Nikole. Današnji izgled divšanske crkve posledica je čestih prepravki. Građevina se sastoji iz dva dela - prvobitne crkve i kasnije dozidane pretpriprate i zvonika. Sagrađena je u duhu tradicionalne srpske arhitekture. To nije reprezentativno zdanje ni po dimenzijama ni po upotrebljenom materijalu.

    Prvi podaci u 20. veku govore o kaluđerima i igumanima, dok se manastirske građevine ne pominju. Zna se jediio da je manastir između 1913. i 1922. bio napušten. Dolaskom igumana Pantelejmona Lazića krajem 1922. započeta je prepravka crkve, konaka i ekonomskih zgrada. Već 1924. u Divši je bila škola za decu iz manastirskog prnjavora. Učitelj je bio sam Lazić. Divša je 1933. ponovo izgubila status samostalnog manastira, da bi ga ponovo dobila posle Drugog svetskog rata.


    Manastir Divša Đipša Манастир Дивша Ђипша
    Manastir je 1944. miniran, pa je zvonik napukao sa tri strane u celoj visini. Svod crkve je delimično srušen, ikonostas demontiran, a njegovi delovi odneti u manastir Kuveždin. Godine 1950. deo ikonostasa je preseljen u Muzej Srema u Sremskoj Mitrovici (u Kuveždinu se nalazi 12 ikona s nekadašnjeg divšanskog ikonostasa, na kojima su likovi apostola).

    Napukli zvonik, da ne bi pao, morao je biti srušen (1952).


    Manastir Divša Đipša Манастир Дивша Ђипша
    Monahinja nam je rekla da će se i zvonik (kome ovo zvono pripada) obnoviti uskoro.

    Obnovu krova na crkvi izveo je 1968. Pokrajinski zavod za zaštitu spomenika kulture u Novom Sadu. U nastavku obnove ustanovljeno je daje današnja crkva izvorna građevina, dograđena nakon obnove Pećke patrijaršije (1557).

    Potom je 1991 -92 rekonstruisano kube na crkvi. Godine 1994. su završeni sanacija svoda priprate i malterisanja unutrašnjosti i spoljašnjosti crkve. Ugrađeni su novi prozori sa zaštitnim rešetkama. Izrađen je i deo kamenih doprozornika. U radionici Pokrajinskog zavoda sačinjeno je dvoje novih drvenih vrata za crkvu, sa okovom.


    Manastir Divša Đipša Манастир Дивша Ђипша
    Na osnovu detaljnog plana kompletne rekonstrukcije manastirske crkve, 1995. počela je izrada crkvenog poda sa hidro i termo izolacijom. Predstavljeni su arheološki nalazi starog poda, a nov je izrađen od kamenih ploča u priprati i naosu. U okviru unutrašnjih radova, postavljene su nadgrobne kamene ploče u priprati i izrađena je kamena časna trpeza. Ugrađeni su kameni doprozornici i dovratnici, obojeni prozori, konzervirane novootkrivene ikone sv. Nikole iznad južnog ulaza u crkvu. Postavljene su zatege, maskirane drvenim gredama, a crkva je okrečena spolja i iznutra. Izgrađen je trotoar od opeke oko crkve i ponovo je postavljen oluk. Počelo je i uređenje podruma konaka.

    __________________________________

    U postu 30.04.2008. nenad.bds:

    U protekle četiri godine završena je obnova.

    Manastir sada izgleda znatno drugačije.

    U nedelju pred Uskrs 2008. na Cvete, Vladika Vasilije osveštao je manastir.

    Manastir Divša Đipša Манастир Дивша Ђипша

    Manastir Divša Đipša Манастир Дивша Ђипша

    Manastir Divša Đipša Манастир Дивша Ђипша

    Manastir Divša Đipša Манастир Дивша Ђипша

    Manastir Divša Đipša Манастир Дивша Ђипша
    Nastavljeno je oslikavanje živopisa.


    Manastir Divša Đipša Манастир Дивша Ђипша
    Snimci su od 29. aprila 2008.



    Do Divše - Đipše se od Novog Sada stiže putem kroz Beočin i Neštin ili Partizanskim putem idući do njegovog kraja na zapad. Od Donjeg Srema se stiže nekim od puteva kojim se stiže na Partizanski put (koji vodi grebenom Fruške Gore).
    Poruku je izmenio nenad.bds, 13.05.2009 u 21:53 Razlog: Spajanje postova o istom manastiru

  8. #23

    Odgovor: Manastiri Srbije

    Да јужно од Дунава и Саве кренем представљањем једне мало познате али цркве која плени својим складом и непретнциозношћу.

    Mанастир
    ТРШКА ЦРКВА



    Manastir Trška crkva Манастир Тршка црква
    Манастир, у чији склоп је ушла Тршка црква, основао је Епископ браничевски 1985. године. Међутим, и надаље се име цркве чешће помиње од манастирског имена.

    Tршка црква се данас сматра најстаријим објектом те врсте не само у Хомољу већ и у широј околини. Свеобухватна истраживања која је спровела Милка Чанак Медић током осамдесетих година XX века показала су да је то грађевина која заслужује дојстојно место у српској историји. Ова тврдња добија на значају уколико се зна да њена градња отвара питање управе над овим крајевима. По традицији, на коју се никако не смемо ослонити, црква је саграђена 1274. године, дакле пре него што је Хомоље ушло у састав српске државе. Ово се тешко може потврдити, али се на основу стилских одлика за њу може рећи да припада периоду краја XIII или почетку XIV века.


    Manastir Trška crkva Манастир Тршка црква
    Конаци скромних размера се назиру у зеленилу воћки.

    Мајстор под чијим руководством је грађена Тршка црква одличан је познавалац стила који већ читав век постоји на тлу Србије. На основу тога сматрамо да је ктитор припадао српској властели, иако о њему немамо никаквих података. На месту где се обично сахрањују ктитори нађен је скелет жене која у руци држи новорођенче. Овај као и осамдесетак других скелета сведоче да је црква у прошлости служила као гробница свештенства, али и маузолеј заслужних становника Хомоља.

    Тршка црква је некада била посвећена Светом Николи, мирликијском чудотворцу. После детаљне обнове 1429/30. године, која је изведена након рушења под нама непознатим околностима, посвећена је Рођењу Богородице. Тршка црква представља једнобродан храм изграђен у стилу рашке школе. Зидана је сигом на чврсто постављеним темељима од пешчара.

    Укупна дужина је 24, а просечна ширина око 7 метара. Имајући у виду уобичајен начин покривања цркава, сматрамо да је првобитан кров био од олова. Од истог материјала је направљен кров и након последње обнове.


    Manastir Trška crkva Манастир Тршка црква
    Западна фасада.

    Западна фасада храма претставља његов највреднији део са вредним и лепим скулптурама исклесаним у камену.


    Manastir Trška crkva Манастир Тршка црква
    Велику пажњу на западној фасади привлаче крилати грифони уграђени у горњу раван каменог оковратника.


    Скулптуре грифона се данас још могу видети у Студеници, Бањи и Дечанима, најлепшим споменицима рашке школе. Ова чињеница потврђује претпоставку, да је Хомоље раније имало много већи значај и да је Трг представљао раскрсницу путева, те да је привреда ових крајева била доста развијена. Грифони, од којих северни држи у предњим канџама главу овна, а у задњим главу човека, док јужни држи главу анђела, представљају јеванђелисте Луку и Матеја.


    Manastir Trška crkva Манастир Тршка црква
    У доњем делу портала нађене су две скулптуре лава, од којих један, боље очуван, држи у канџама главу жене, док су од другог нађени само поједини делови.


    Manastir Trška crkva Манастир Тршка црква
    Изнад архиволте у средишњем делу фасаде уграђен је камени блок с представом двоглавог орла који води порекло са неке од прозорских бифора и припада старијем делу цркве.


    Manastir Trška crkva Манастир Тршка црква
    Описујући изглед и вредности Тршке цркве не можемо, а да не споменемо бројне уклесане цртеже и слова на соклу цркве. Цртежи сличног садржаја се могу уочити на каменим плочама у Сувом Долу. То је примитивна уметност где се са неколико потеза дају контуре животиња и људи. Детаљна истраживања садржаја још увек нису обављена. Можемо на основу онога што се лако препознаје да потврдимо да је у питању заоставштина из разних временских периода.


    Manastir Trška crkva Манастир Тршка црква
    Представе животиња говоре о јасно израженом остатку тотемизма код локалног становништва. Уочавају се цртежи секира који нас асоцирају на лов и рат. Такође, бројни натписи упућују на гробну намену цркве.

    Поставља се питање ктитора и времена градње храма са унутрашњом припратом. На основу сачуваних материјалних остатака (грифона, капитела, прозора на апсиди и керамичких судова уграђених у западну фасаду храма) може се рећи да је храм саграђен крајем XIII или почетком XIV века. Познато је, да је Хомоље коначно 1291, а свакако и још 1285. године ушло у састав Драгутинове државе и тако дошло под власт Немањића. Раније поменути летопис из 1734. године, изричито каже да је црква стара 460 година. Како се верује, ови крајеви нису те 1274. године били под влашћу Немањића. Наравно, то не значи да је појава изразитих стилских обележја рашке школе случајна. Нама преостаје помисао, да је летописац изнео нетачан податак, што је сасвим вероватно или да је српска власт раније успостављена над Хомољем, за шта немамо поузданих доказа.

    Драгутин се у једном мировном уговору помиње међу Стефановим (мађарски краљ) вазалима. Лако је претпоставити, да је као зет и вазал угарског краља добио део земље на управу. Поменута земља би могла да буде Срем у његовим средњевековним границама. Из каснијих времена Драгутин је познат као �Сремски краљ� без обзира што је његова област била знатно већа.

    Градња Тршке цркве у чистом стилу рашке школе упућује нас на неимара из Србије. Он је могао да буде ангажован од стране Драгутина или неког локалног властелина. Предуслов за ово ангажовање била би власт Драгутина, односно неког из династије Немањића над овим крајевима, за коју смо рекли да је могла да буде остварена после његове женидбе са угарском принцезом. Дакле, Драгутинова управа представља период у коме је могло доћи до продора рашке школе у градитељство Хомоља и до подизања храма Светог Николе.

    На основу анализе појединих делова уграђених у западну фасаду (ту пре свега мислимо на змијолике животиње са псећим главама и крилима) сличне представе се могу наћи и на другим споменицима овог стила (Лазарица, Раваница, Каленић). На основу сачуваног натписаприпрата је изграђена 1382/3. године. То је, дакле, време кнеза Лазара Хребељановића, под чијим је ктиторством нешто раније саграђен манастир Горњак. Градња манастира је жеља да се ови крајеви чвршће вежу за државу кнеза Лазара. Хомоље је дошло под његову власт 1379/80. године, после сукоба са Радичем Бранковићем.

    Спољна припрата цркве Светог Николе није била дугог века, није трајала ни педесет година. Не зна се како је и када порушена, али се то десило пре 1429/30. године, када је храм обновљен. Тада су делови обе припрате уграђени у западну фасаду храма. Данас се са сигурношћу не може потврдити зашто је дошло до рушења цркве, али два свакако најчешћа разлога су Турци и поплаве.

    У одређеном историјском тренутку, какав је владавина деспота Ђурађа Бранковића, није могло да дође до темељне обнове цркве. Владар или локална властела одлучили су да обнове порушену грађевину, али у складу са материјалним приликама. Оне су, судећи по времену у коме је обнова изведена, биле сасвим скромне. У време када су Турци често упадали у ове крајеве, није било лако наћи доброг неимара. Градитељ је затечене делове оба портала, поштујући њихову лепоту и вредност, уградио у западну фасаду храма.

    Тршка црква је и у новом веку наставила да игра видну улогу у верском животу хомољског становништва. Њен углед је растао са протеклим временом, јер данас представља највероватније најстарију цркву у Браничевској епархији. На положај цркве не утиче опадање значаја насеља Трг у XIX веку. И поред нестанка овог насеља, дућани и механе се задржавају у близини цркве и после овог периода. Свештенство, а касније и монаштво се издржава од помоћи многобројних добротвора.

    У време турско-аустријских ратова крајем 17. в. Тршка црква је била сва урасла у густ и висок луг.

    Став турских власти да се хришћанима у београдском пашалуку дозволи грађење и обнављање цркава, довео је 1796. године до детаљније обнове Тршке цркве. Устаничка српска власт је и сама већу пажњу посветила овој цркви.

    Осамдесетих година XX века је изведена последња обнова цркве, а црква је до тада задржала добијени изглед из времена Ламбре Ђорђевића. Слабо осветљена спољна припрата је дуго скривала од очију пролазника лепоту појединих делова западне фасаде.


    Manastir Trška crkva Манастир Тршка црква
    Сликано је са улаза у припрату јер је у наосу била у току вечерња молитва монахиња.

    Последњом рестаурацијом уклоњена је спољна припрата, а цркви је враћен изглед грађевине рашке школе са откривеном западном фасадом храма. Цркву је 1992. године освештао владика Сава. Током ове обнове, манастир је добио нов звоник на који су окачена стара, али и једно ново звоно.


    Manastir Trška crkva Манастир Тршка црква
    Тршка црква је и сама пратила судбину Хомоља. Њена парохија се смањивала увођењем нових цркава у Жагубици, Рибару, Лазници и Осаници. Први светски рат је донео невоље становништву Хомоља, али и свештенству ове парохије. Бугари су 1915. године одвели у ропство два свештеника Тршке цркве. После Другог светског рата црквена имовина је разграбљена. Ипак је заслугом верника манастир добио два конака са помоћним зградама. Старији је подигнут 1953. а освећен 1964. године. У новом конаку, који је подигнут 1973. године, постоји капела Светог Николе у којој се у време зимских мразева служи служба.


    Manastir Trška crkva Манастир Тршка црква
    Данас је Тршка црква манастир са сестринством на чијем се челу налази игуманија Ана.

    Цео текст и овај податак су из из 2007.

    Фотографије су из 2006. године.

    Тршка цркве је 4 км. од Жагубице према Петровцу на Млави.
    Poruku je izmenio nenad.bds, 29.05.2013 u 10:37 Razlog: Ujednačavanje izgleda postova

  9. #24

    Odgovor: Manastiri Srbije


    Манастир Беочин Manastir Beočin
    Manastir BEOČIN


    Манастир Беочин Manastir Beočin

    Citat 15.05.2007 DanijElla kaže: Pogledaj poruku

    Manastir Beočin


    Manastir se nalazi na severnoj padini Fruške Gore u neposrednoj blizini naselja Beočin. Manastirska crkva je posvećena prazniku vaznesenja Hristovog.Nema pouzdanih podataka o vremenu osnivanja manastira. Prvi put se spominje u turskim dokumentima iz 1566-1567.i imao je sasvim malu crkvu. U austrijsko-turskim ratovima manastir je napušten. Krajem 17.veka izbegli monasi iz manastira Rača na Drini. Naseljavaju i obnavljaju manastir te 1708. izgrađuju privremenu drvenu crkvu. Današnja crkva zidana je između 1732-1734, a zvonikje sagrađen 1762. Manastirski konaci izgrađeni su između 1728-1771.


    Манастир Беочин Manastir Beočin

    Манастир Беочин Manastir Beočin
    U šestoj i sedmoj deceniji 18.veka izrađen je jedan od najlepših Fruškogorskih ikonostasa. Kompleks manastira je potpuno obnovljen 1893. a manje izmene su izvedene 1921.1905. na mestu stare kapele sazidana je nova.


    Манастир Беочин Manastir Beočin
    U drugom svetskom ratu manastir je pustošen,ali su građevine ostale neoštećene.Danas manastirski kompleks čine crkva,kapela užni i zapadni konaci i zidovi sa severa i zapada.

    Манастир Беочин Manastir Beočin
    Manastir se nalazi oko kilometar od kraja Beočin - Sela.

    Ne zna se ko je i kada osnovao manastir Beočin. Nalazi se na severnoj padini Fruške gore, na uskom prostoru između šume, potoka i puta koji vodi ka naselju Beočinu. Posvećen je prazniku Vaznesenja Hristovog (40. dan posle Uskrsa). Prvi podatak o manastiru zabeležen je 1566-67. u turskim katastarskim defterima. U XVII veku imao je sasvim malu crkvu. Žaleći se kako mu je zdanje razoreno, iguman Longin išao je 1622-23. u Moskvu radi sakupljanja milostinje za obnovu manastira i nabavke bogoslužbenih knjiga i utvari. Očigledno je u to vreme manastir bio pogođen besparicom.


    Манастир Беочин Manastir Beočin
    Ispred ulaza u crkvu, ispod zvonika, uredjeno je mesto za paljenje sveća.

    Tokom austrijsko-turskih ratova (1683-95) manastir je najverovatnije stradao. Obnovili su ga 1697-99. monasi koji su, na osnovu odobrenja patrijarha Arsenija III Čarnojevića iz 1697, prebegli iz manastira Rače na Drini. Nakon njihovog dolaska, 1708. je izgrađena drvena crkva.


    Манастир Беочин Manastir Beočin
    Sadašnja bogomolja građena je od 1732. do 1740. godine, u tradicionalnom vizantijsko-srpskom stilu s elementima gotike. Izvođači su verovatno bili stranci koji nisu u potpunosti shvatali koncepciju, te su u rešenja unosili strane primese prema svome znanju i navikama.


    Манастир Беочин Manastir Beočin
    Ktitor je bio Milivoje Milaković iz Starog Futoga sa svojim sinom Petrom, državnim poštarom iz Gložana. Dali su 9.000 forinti, ali kako to nije bilo dovoljno, monasi i narod su ličnim prilozima završili izgradnju tek 1740. Da bi za to vreme kaluđeri imali bogomolju, podignuta je kapela, za koju je carske dveri načinio Dimitrije Janaći. Manastirske konake, delom sa zapadne i južne strane, podigli su igumani Beočina hadži Stefan (1728.) i Hristifor (1741). Oba zdanja spojena su 1765. i dobila oblik slova G. Zapadna kapija i zabat zapadnog krila konaka menjani su prilikom obnove u prvoj četvrtini XX veka. Polukružno završen, volutama ukrašen zabat konaka i krunište kapije zamenjeni su tada stepenastom neogotičkom formom.

    Godine 1815. prenete su ovde iz manastira Feneka mošti sv. Stefana Prvovenčanog. Godine 1875. u manastiru je umro poznati pesnik Jovan Grčić Milenko, koji je i sahranjen u neposrednoj blizini crkve.


    Манастир Беочин Manastir Beočin
    Manastirski kompleks potpuno je obnovljen 1893, a pomalo izmenjen 1921. i 1987. Danas ga čine: crkva, južno i zapadno krilo konaka i ogradni zidovi sa severa i zapada.

    Manastirska crkva je izdužena jednobrodna građevina, postavljena u pravcu zapadistok. Građevina je s osnovom od kamena, presvedena opekom i omalterisana spolja i iznutra. Stremljenje u visinu, prelomljeni lukovi i osmougaoni stupci protumačeni su kao gotski uticaj, dok se oblik osnove i način gradnje mogu smatrati dalekim odjekom raškog tipa. Docnije (1762), sa zapadne strane dozidani su otvoreni barokni trem s arkadama, stupcima i krstastim svodovima. Portal je postavljen 1787, ktitorstvom Ilije Popovića iz Futoga. Visok, trospratni zvonik je dugo građen (1740-99) i nije menjan pri obnovama manastira, o čemu svedoči nekoliko arhivskih fotografija.

    Ikonostas manastirske crkve oslikavali su od 1756. do 1766. godine Janko Halkozović, Dimitrije Bačević i Teodor Kračun. Ktitori su bili Matija Petrović i Obrad Radonjić iz Novog Sada. Tronove za crkvu, završene 1791, rezao je čuveni novosadski duborezac Aksentije Marković, kao lični prilog i uz ktitorstvo Andrije Marcikića, žitelja čerevićkog. Na zapadnom krilu, iznad ulaza u crkvu sa unutrašnje strane, nalazi se jedina zidna slika - �Vaznesenje Hristovo", rad Janka Halkozovića iz 1777. Ilustrujući scene Velikih praznika, majstori beočinskog ikonostasa služili su se predlošcima u ilustrovanim Biblijama ruske ili habzburške štampe. Kompoziciona rešenja su uzimana od manje ili više poznatih slikara renesanse i baroka. �Skamije" (pevnice i pevničke stolove) slikao je 1768. Georgije �Zograf". U severnoj pevnici sačuvan je ceo natpis koji govori o ktitoru i slikaru. Iz njega se čita da su rukom �smirenoga i grešnoga" Georgija naslikane �skamije" za Nedeljka Markovića, sremskokarlovačkog ktitora. Signiranjem svoga rada, slikar Georgije omogućio je da i na soklu ikonostasa slankamenačke crkve identifikujemo njega kao autora.

    Stara kapela nad potokom, jugozapadno od manastira, izgrađena je istovremeno sa crkvom, a porušena verovatno posle podizanja nove kapele. U parku u neposrednoj blizini porte, jugoistočno od crkve, prema projektu Vladimira Nikolića, izgrađena je 1905. nova kapela - mala građevina skladnih proporcija i kvadratne osnove, nad kojom se diže kube.


    Манастир Беочин Manastir Beočin
    U park u kome je kapelica nismo mogli ući u obilasku 2006. (moguće zato što se dalo videti da nije u najuređenijem stanju).

    Manastir Beočin je jedan od retkih u Fruškoj gori koji nije razaran u Drugom svetskom ratu. Međutim, mnogo ikona sa ikonostasa manastirske crkve, kao i predmeti iz tada bogate rizni-ce, opljačkani su i odneti u Zagreb (ikone, slike, kujundžijski radovi, biblioteka sa 780 starih knjiga, od kojih 63 rukopisa i štampanih srbulja, rezbarije, gravire, odežde, sasudi, kao i vezena katapetazma monahinje Ane, nastala krajvm XIV ili počvtkom XV veka). Deo ovih predmeta je posle rata vraćen Srpskoj pravoslavnoj crkvi.
    Beočinski manastir, posebno crkva, proizvod je specifične kombinacije više stilskih formi, koje svedoče o poreklu uticaja i uspostavljenim kulturnim vezama.


    Манастир Беочин Manastir Beočin

    Манастир Беочин Manastir Beočin
    Nedavno je na ulsaku na manastirsko imanje izgradjena kapija.

    Do manastira se dolazi putem od Novog Sada sa koga se skreće za Beočin-Selo.
    Poruku je izmenio nenad.bds, 29.05.2013 u 10:37 Razlog: Spajanje postova o istom manastiru

  10. #25

    Odgovor: Manastiri Srbije

    Manastir NAUPARA



    Manastir Naupara Манастир Наупара
    Manastir se nalazi u selu Gornji Stepoš, desetak kilometara od Kruševca na putu prema Brusu - Prištini.


    Manastir Naupara Манастир Наупара
    Crkva je posvećena rođenju Presvete Bogorodice. Gradnja manastirske crkve je završena 1381. potpuno u stilu moravske škole. Ktitor i osnivač manastira je hilandarski monah Dorotej, uz pomoć dvora kneza Lazara. Po jednom narodnom predanju kao ktitor se pominje i despot Stefan Lazarević u momačkim godinama.


    Manastir Naupara Манастир Наупара
    Manastir je znatno porušen 1454. g. od Turaka. Potpunu obnovu Naupara doživljava 1835. g. zalaganjem braće Simić, o čemu govori natpis na ploči kod ulaza u crkvu.

    Ova crkva ostaje u sećanju po predivnim rozetama na kuli i zvoniku. Svojim umetničkim stremljenjima, najveća rozeta neprevaziđena je u moravskoj skulpturi.


    Manastir Naupara Манастир Наупара
    ''Rozeta - simbol celine i jedinstvenosti svemira sastavljenog od raznih, a bliskih, elemenata - nalazi se na manastirskoj crkvi Naupara.''

    Osnova crkve je sažeti krst trikonohosnog oblika sa kubetom na pilastrima visoko izdignutom pomoću kockastog postolja. Priprata sa snažnom kulom građena je zajedno sa hramom, ali je punim zidom odvojena od naosa. Crkva je zidana grubo obrađenim kamenom i ima dva kordonska venca. Pretpostavlja se da je cela građevina preziđivana. Za razliku od jednostavne obrade fasade, Naupara ima izuzetno bogato ukrašene velike kamene rozete, najlepše u celoj ovoj grupi spomenika. Dve se nalaze na zapadnom delu priprate. Crkva je bez živopisa koji je verovatno uništen u vreme preziđivanja.


    Manastir Naupara Манастир Наупара
    Postojeći ikonostas potiče iz vremena Miloša Obrenovića i nema veće umetničke vrednosti. Od bogate riznice nije takoreći ništa sačuvano, ali se pouzdano zna da su obnovitelji manastira, braća Simić, 1835 g. poklonili hramu sasude, zvona i knjige prenesene iz Lazarice. Lazarici su poklonili nove koje su doneli iz Rusije. Ovde se na manastirištu 1805. g. pričestio vožd Karađorđe sa svojom vojskom.


    Manastir Naupara Манастир Наупара
    Nedavno otkriveni fragmenti dokazuju da je hram bio živopisan vrlo brzo po izgradnji. Danas se na zidovima uočava i nekoliko manjih scena koje potiču iz 19. veka.


    Manastir Naupara Манастир Наупара

    Manastir Naupara Манастир Наупара

    Manastir Naupara Манастир Наупара

    Manastir Naupara Манастир Наупара
    Naupara je ženski manastir.

    Vrlo je lepo uređen.

    Snimci su iz posete 2006.

    Citat 24.09.2008. duga12 kaže: Pogledaj poruku

    Despotu Stefanu na um pade...

    Zidao knez Lazar crkvu Lazaricu u Kruševcu, a pomagao mu sin Stefan. Ponestade kamena i ostalih zidarskih potrepština, pa Lazar posla sina pod Jastrebac da donese sve što je potrebno za nastavak gradnje. Stefan ne samo da dovuče kamen, nego pronađe lepo mesto na kome će sagraditi sebi crkvu. I tako, dok je knez Lazar zidao Lazaricu, despot Stefan je na desnoj obali reke Rasine, na trinaestom kilometru od Kruševca, u živopisnom predelu podno Jastrepca sazidao Naupare. Kada je knez Lazar saznao gde je njegov sin sazidao crkvu, poseti to mesto i oduševljen reče:,,Kako ti sine, na um pade da baš tu zidaš crkvu!’’ I po tome crkva dobi ime Nau(m)pare.
    Druga priča je jednostavnija. Izvesno vreme u manastiru je bila kovnica novca, pa je narod govorio da ide u manastir gde se prave ,,nove pare’’. Koja je priča tačna, ne zna se, ali se po tome može zaključiti da je manastirska crkva, posvećena Rođenju Presvete Bogorodice sagrađena u drugoj polovini četrnaestog veka. Njegovo ime prvi put se pominje 2. marta 1382. godine u povelji Patrijarha žičkog Spiridona upućenoj monahu Doroteju i sinu Danilu u kojoj se kaže: ,,Među imanjima koja ovi ktitori poklanjaju manastiru Drenči - Dvor u Naupare s pridvoricom.’’
    Uz veliku pomoć despota Stefana i cara Lazara manastir je veoma brzo napredovao. Ali, kada su Turci osvojili Kruševac i okolinu, 1454. godine, manastir je porušen i tako ostao do vremena Karađorđevog ustanka. U to vreme sveštenik Bogdan Miletić dobio je dozvolu da uredi crkvu i pričešćuje narod i vojsku. I kasnije manastir je obnavljan ,,vo vremja blagorodnago gospodara i knjaza Serbskog Miloša Teodorovića Obrenovića’’... kako je zapisano na ploči iznad ulaza u manastirsku crkvu.
    Posle obnove prvi starešina bio je jeromonah Simeon Teodorović iz Sarajeva. Pod njegovim rukovodstvom dovršeno je uređenje manastira, sagrađen današji stari konak i zgrade za domaćinstvo, postavljena ograda, zasađeni voćnjak i vinograd. Podigao je i manastirsku školu u kojoj je bio prvi predavač. Ta škola i danas radi.
    U vreme Prvog svetskog rata manastir je opljačkan, a starešina odveden u zarobljeništvo. Nova obnova manastira počela je 1929. godine. Iguman Porfirije Iljički, poreklom Rus obnovio je stare zgrade i počeo zidanje novih, uredio manastirsku šumu, osnovao pčelinjak i rasadnik. Za vreme Drugog svetskog rata manastir je ponovo opljačkan, a veliki deo zgrada i imanja zapaljeno. Posle rata oduzeto mu je preko hiljadu hektara manastirske imovine.
    Godine 1950. manastir Naupare pretvoren je u ženski manastir, kada je u njega prešao jedan deo sestrinstva iz manastira Divljane.
    Manastirska crkva zidana je od grubo tesanog kamena i ukrašena veoma lepim rozetama, od kojih dve na zapadnoj strani imaju neprocenjivu vrednost. Crkva je oslikana u četrnaestom veku, ali su freske uništene još u vreme stradanja manastira pod Turcima. Sada u njoj postoje samo delovi fresaka otkrivenih restauracijom 1994. godine.
    Danas manastir Naupare živi punim životom, sa preduzimljivim sestrinstvom. Veliki broj vernika ovoga kraja i posetilaca iz zemlje i inostranstva zahvalni su despotu Stefanu ,,što mu je na um palo da baš ovde sazida crkvu’’.

    net
    Poruku je izmenio nenad.bds, 13.05.2009 u 23:46 Razlog: Dogovoreno spajanje postova o istom manastiru

  11. #26

    Odgovor: Manastiri Srbije

    Ovo je nesto zaista fantastično. Odmor za dusu i srce. Zaista sam odusevljena. Svaka vam cast gospodine i hvala vam za ove prelepe momente uzitka uz Vase fotografije.

  12. #27

    Odgovor: Manastiri Srbije

    Manastir VITOVNICA




    Manastir Vitovnica Манастир Витовница
    Kao i svi srpski manastiri nalazi se skrajnut sa glavnih puteva, u prelepoj okolini koja omogućuje duhovni mir.


    Manastir Vitovnica Манастир Витовница
    Prema predanju, manastir je izgradio srpski kralj Milutin posle pobede nad bugarskim odmetnicima Drmanom i Kudelinom, između 1289 i 1291 g.


    Manastir Vitovnica Манастир Витовница
    Prvi pisani pomen o Vitovnici potiče iz 1537. godine iz vremena turske vlasti. Delio je sudbinu ovog naroda i ovih prostora a to znači da je više puta rušen, spaljivan i ponovo iz pepela podizan.


    Manastir Vitovnica Манастир Витовница
    Na brdu iza manastira je kapelica (po predanju znatno starija od manastira) i pećina u koju se monasi usamljuju i podvizavaju.

    Paljen je od Turaka.

    U velikim Seobama izbegli monasi su dragocenosti preneli u fruškogorski manastir Bešenovo, a neki od njih stigli do Sent Andreje u Mađarskoj


    Manastir Vitovnica Манастир Витовница
    Najznačajnije restauracije su se desile u 19. veku. Obnovljena je 1856. godine trudom igumana Hadži Stefana Bojovića.


    Manastir Vitovnica Манастир Витовница
    Tom prilikom, braća Ivan i Milija Marković izvela su živopis i slikanu dekoraciju ikonostasne pregrade. Pod je popločan kamenom, dozidana spoljna priprata i zvonik.


    Manastir Vitovnica Манастир Витовница
    Uspenjska crkva, građena u stilu moravske arhitekture, malih je i skladnih proporcija, sažete trikonhalne osnove, sa konhama spolja poligonalnim, a iznutra polukružnim i kupolom koju nose pilastri.


    Manastir Vitovnica Манастир Витовница
    Naknadno su dozidane spoljna priprata i kula-zvonik. Duž severne, istočne i južne fasade, ispod profilisanog krovnog venca, teče friz slepih arkada. Iznad severnih vrata nalazi se kamena ploča iz 1218. godine sa natpisom na starojermenskom i staroslovenskom jeziku, preneta iz crkve u Oreškovici, poznate kao Jermenska.

    U središnjem delu hrama nalazi se grob nepoznatog monaha sinaita, jednog od mnogih koji su u doba Kneza Lazara i Despota Stefana Lazarevića, njegovog sina, došli u Srbiju pred najezdom Turaka.


    Manastir Vitovnica Манастир Витовница
    Pored manastira je i izvor Svetoga Jovana za koji se smatra da ima lekovitu moć i da pomaže u ozdravljenju od bolesti.



    Manastir Vitovnica Манастир Витовница
    Reka Vitovnica ovde (kod izvora Svetog Jovana) na kraju kanjona izlazi ih Homoljskih planina.


    Fotografije su snimljene prilikom posete 2006.

    Manastir Vitovnica, muški manastir, spomenik kulture od velikog značaja, sa crkvom posvećenom Uspenju Bogorodice smešten je na desnoj obali istoimene reke, u blizini Kučeva, istočno od Petrovca na Mlavi.
    Poruku je izmenio nenad.bds, 13.05.2009 u 23:48 Razlog: Ujednačavanja izgleda postova

  13. #28

    Odgovor: Manastiri Srbije

    Manastir VITOVNICA


    Prema predanju, manastir je izgradio srpski kralj Milutin
    Kralj MILUTIN

    Stefan Uroš Drugi Nemanjić


    Svi vladari iz dinastije Nemanjića nosili su ime Stefan ali se uobičajeno koristi kršeteno ime, u ovom slučaju Uroš.



    Na prestolu mu je prethodio brat Dragutin (kasnije poznat kao Sremski kralj). Dragutin ja presto je prepustio bratu pošto je u nesreći u lovu teško povređen.

    Vladao je od 1282. do 1321.

    Ženio se četiri puta: ime prve žene nije zabeleženo, druga je bila Jelisaveta, sestra ugarskog kralja Ladislava, treća Ana, kći bugarskog kralja i Simonida, vizantijska princeza.



    Simonida, prema fresci iz Gračanice.

    Imao je dva sina - Konstantina i Stefana Uroša Trećeg (Dečanskog).

    Istorijske prilike:

    Milutin je nekoliko puta je ratovao sa Carigradom i dobio vizantijsku princezu Simonidu za ženu 1299. kao i u miraz sve one teritorije koje je ranije osvajao.

    Kada je primio državnu vlast, granice srpske države bile su kod Lipljana. U trenutku njegove smrti (1321.) granice su bile pomaknute daleko i na sever i na jug. Bili su to pravi osnovi za uspon srednjovekovne Srbije u 14. veku.

    Najvrednija baština iz dugogodišnje vlasti kralja Milutina svakako su mnoge zadužbine i crkve koje je sagradio. Nijedna krunisana glava porodice Nemanjićaa nije toliko uradila da za sobom ostavi graditeljski i umetnički trag kao Milutin.

    Unutrašnje stanje u državi nikako nije bilo sređeno u onoj meri u kojoj je to bilo potrebno da bi se stabilizovala i održala. Stariji sin Milutinov, Stefan, nezadovoljan dodeljenim zemljama na upravu ali i Milutinovim pomirljivim stavom prema Vizantiji, pod uticajem kraljice Simonide, pružio je oružani otpor ocu. Stefan napadne oca, bude poražen, oslepljen i proteran u Carigrad. (Kasnije se vratio a ispostavilo se i da nije slep.)

    Milutinove zadužbine

    Kad je državu obezbedio spolja i iznutra, otpočeo je sa izgradnjom manastira i crkava.

    Kažu da je obećao da će za svaku godinu vladavine (a vladao je 42 godine) izgraditi po jednu zadužbinu.

    Između ostalih i pored Gračanice kao glavne zadužbine, ukrašavanja Hilandara, podigao je crkvu i bolnicu u Carigradu, crkvu u Jerusalimu, dve crkve u Solunu, Kraljevu crkvu u Studenici, u Sredcu crkvu božije mudrosti 'Sofiju' i u koju su prenete njegove mošti - a po crkvi je Sredac - sada glavni grad Bugarske dobio ime Sofija.

    Podatke sam ja prikupio i obradio za ovako kratak prikaz. To će isto važiti i za naredne tekstove o vladiarma - kritorima.
    Poruku je izmenio nenad.bds, 26.04.2008 u 20:09

  14. #29

    Odgovor: Manastiri Srbije

    Manastir KOPORIN



    Manastir Koporin Манастир Копорин
    Manastirska crkva, posvećena je sv. Stefanu, podignuta je za vreme vladavine despota Stefana (1389-1427) uz čiji portret je sačuvan natpis sa titulom despota koju je Stefan Lazarević stekao posle bitke kod Angore (sada Ankare) 1402. godine, na osnovu čega se datuje slikarstvo. O ktitoru kao ni vremenu podizanja hrama nema podataka. Bila je u ruševnom stanju do 1880. godine kada je počela prva obnova. Kasnih pedesetih i tokom šezdesetih godina 20. veka rađena je konzervacija arhitekture i živopisa.


    Manastir Koporin Манастир Копорин
    Crkva je podignuta 1415 godine. Građena je u starom srpskom stilu. Freske su delimično očuvane i to: Veliki praznici,Stradanje Hristovo,Sveti ratnici i druge. Ikonostas je novijeg datuma.


    Manastir Koporin Манастир Копорин
    Ispod ktitorskog portreta Despota Stefana koji je očuvan, 1976/77 pronađen je grob sa moštima Despota Stefana Lazarevića za koje se smatra da su tu bile sakrivene. Mošti se i dalje nalaze u hramu. Ćivot u kome se nalaze otvara se dva puta godišnje: 1 avgusta na dan smrti Despota i 15 avgusta na slavu hrama.




    Manastir je više puta rušen a zadnji put je obnovljen 1880 godine.


    Manastir Koporin Манастир Копорин
    Veliki zvonik je podignut 1976. Crkva je pokrivena ćeramidom koja je pravljena od originalnih uzoraka koji su otkriveni prilikom arheoloških istraživanja.


    Manastir Koporin Манастир Копорин
    U sklopu manastira je i kapela u velikom manastirskom konaku posvećena Rodežestvu Presvete Bogorodice.


    Manastir Koporin Манастир Копорин
    Od prvobitnih manastirskih objekata nije ništa sačuvano.
    Glavni konak izgrađen je 1962. a tzv. novi 1997.
    I ostali objekti su po izgledu slični i očigleno iz istih preioda.


    Manastir Koporin Манастир Копорин

    Manastir Koporin Манастир Копорин
    Nedaleko od manastiriska nalazi se izvor lekovite vode, koji je takođe podigao Despot Stefan, na mestu gde mu je od lova ranjeni konj pao ali se povratio nakon što je napojen izvorskom vodom.


    Manastir je ženski je, aktivan je i o njemu brinu monahinje.


    Manastir Koporin Манастир Копорин
    Fotografije spoljašnosti su iz posete 2006. a unutrašnje su peuzete sa interneta pošto nam nije dopušteno da slikamo.

    --------------

    Situacija koju opisujem u daljem delu teksta zanimljiva je jer ilustruje koliko su podaci vezani za manastire nepouzdani, a u nekim slučajevima se i (verovatno) svesno nastoji predstaviti nešto za šta nema čvrstih dokaza.

    Fotografijama sa obilazaka manastira i drugih mesta vrednih čuvanja, sam dodavao (to činim i sada) kratke istorijske opise i druge podatke za koje smatram da su od interesa. To sam radio i u slučaju manastira Koporin


    Unošenje teksta uz slike Koporina prekinuo sam 20. decembra 2006. kad sam stigao do dela iz brošure o manastiru u kome se kaže da je grobnica u Manasiji prazna, a kako je ona više puta pljačkana i rušena, logično je pretpostaviti da su mošti Stefana Lazarevića sklonjene na drugo mesto.

    U brošuri dalje stoji da je ekipa stručnjaka anropologa i paleontologa, uz blagoslov Patrijarha, 1983. izvršila ispitivanje kostiju u Koporinu. U saradnji sa Londonskim stručnjacima zaključeno je da se radi o moštima Stefana Lazarevića.

    Sveti Arhijerejski Sinod je šest godina kasnije odlučio da se tada izrađeni ćivot sa moštima svečanao prense iz manastirske kapele u Crkvu, što je učinjeno 15. oktobra 1989.

    Time je Crkva blagoslovila verovanje da su mošti Stefana Lazarevića u Koporinu.

    Međutim ...

    U vestima na TV sam 21. decembra 2006. čuo, a kasnije iskopiro članak iz lista DANAS.

    U Manastiru Manasija otkriveni zemni ostaci despota Stefana Lazarevića

    DNK potvrđuje očinstvo kneza Lazara

    Zemni ostaci despota Stefana Lazarevića (1378-1427), sina kneza Lazara i knjeginje Milice, otkriveni su u jugozapadnom uglu naosa crkve u manastiru Manasija. To je rezultat prvog arheološkog istraživanja hrama Svete Trojice u despotovoj zadužbini. Anazilizom uzoraka DNK sa moštiju kneza Lazara i sa skeleta otkrivenog u naosu crkve u Manasiji sa 99.378 odsto tačnosti utvrđeno je da reč o najbližnem biološkom srodstvu prvog reda, a podaci dobijeni ovim ispitivanjem i na sudu bi bili verodostojni za dokaz očinstva, saopšteno je juče u sedištu Rebupličkog zavoda za zaštitu spomenika kulture u Beogradu.

    Istraživački radovi u Manastiru Manasija započeli su 2005.

    Arheološkim iskopavanjem u naosu Manasije potvđeni su svi istorijski podaci koji potiču od despotovog savremenika i biografa Konstantina Filozofa o mestu gde je Stefan sahranjen.

    Istraživanja su izvedena u periodu od oktobra do decembra 2006. godine, a rezultati DNK analize stiglu nekoliko dana pre objavljivanja.

    Otkrićem moštiju despota Stefana Lazarevića u Manasiji stavljena je tačka na dosadanje verovanje, a i pojedine naučne arheološke tvrdnje da on počiva u manastiru Koporinu.

    U Koporinu se, ustvrdilo je juče više arheologa, nalazi ktitorska grobnica jednog od velikaša Stefana Lazarevića, a ne samog despota, koji ni po državnom, ni po crkvenom srednjevekovnom pravu nije mogao tamo da bude sahranjen.


    Posle izlaganja moštiju (kako se verovalo) Sv. Stefana Lazarevića manastir Koporin je naglo dobio na značaju kao cilj mnogih vernika, pošto je kult Stefana Lazarevoća očigledno jak među vernicima i narodom.

    Inače, tekst sa podacima o manastiru koji sam vde uneo preuzet je iz Vikipedije i u njemu je još uvek navod da su mošti Stefana Lazarevića u Koporinu.

    Manastir sa crkvom Svetog Stefana je spomenik kulture od velikog značaja. Nalazi se u istoimenom selu udaljenom 6 km od Velike Plane na mestu skrivenom od pogleda. Do Velike plane se stiže autoputem Beograd Niš (90 km od BGD) ili putem iz Mladenovca - Smederevske Palanke, odnosno od Kragujevca i Topole ili od Gornjeg Milanovca.
    Poruku je izmenio nenad.bds, 13.05.2009 u 23:51 Razlog: Ujednačavanja izgleda postova

  15. #30

    Odgovor: Manastiri Srbije

    МАНАСТИР ТРОНОША


    Ovaj manastir sam prvobotno ovde prikazao pre više od pet godina fotografijama načinjenim 2003. u vreme kada sam koristio neuporedivo skromnije mogućnosti digitalne fotografije nego sada. Obnavljam prikaz ovog manastira uz više kvalitenijih fotografija napravljenih krajem 2013. godine.


    ''Манастир Троноша утемељен је у Горњој мали села Корените, 17 km југозападно од Лознице. Црква Ваведења Богородице изграђена је 1559. заслугом игумана Пајсија са братством и монаха Арсенија и Генадија из Папраће. Конципована по узору на храмове рашког градитељског типа, то је једнобродна грађевина са трансептом, петостраном олтарском апсидом на истоку и припратом на западној страни. Засведена је полуобличастим сводовима. На пресеку наоса и трансепта издиже се купола са осам вертикалних поља одељених плитким пиластрима који су у врху повезани фризом слепих аркадица. У средини поља су уски издужени прозори. Портали и прозорски отвори пажљиво су обликовани двостепеним засецањем лучних и вертикалних облика у зидну масу. У XIX веку дограђен је са западне стране камени звоник са високим барокним торњем. Храм је два пута осликаван. Из XVI века сачували су се само фрагменти на западном зиду припрате. У обнови из времена кнеза Милоша цркву су 1834. поново осликали молери Михаило Константиновић из Битоља и Никола Јанковић из Охрида, који су се у Кнежевини Србији доказали радећи за најугледније ктиторе. Исте године Никола Јанковић израдио је резбарију и већину икона за иконостас. У манастиру је презентован део некадашње ризнице. Конзервација архитектуре и сликарства завршена је 1987.'' ('Споменичко наслеђе Србије'- Завод за заштиту споменика културе РС)

    Манастир је споменик културе великог значаја.


    ''У Троношком летопису из 1791. као ктитор манастира спомиње се краљица Каталина Немањић, жена краља Драгутина. Сматра се да је манастир настао између 1276. и 1282. године. Страдао је од Турака крајем 15. века када је црква срушена до темеља. Манастир је обновљен је у 16. веку, црква посвећена Ваведењу Богородице подигнута је 1559. године...'' (Википедија)


    ''Не зна се тачно када је манастир порушен. Из записа о његовој обнови 1559. године, сазнајемо даје у манастирском винограду на Дабровцу била ћелија у којој је живео игуман Пајсеј, са братијом. Не зна се ни где је игуман Пајсеј служио службе. Постоји предање да је служио на месту званом „Иконе" у близини манастира.
    За време робовања под Турцима, цркве су паљене, рушене, запустеле ако се становништво одсели, пропадале због дотрајалости и невремена, а нису се смеле, ни могле, обнављати. Тада су се хришћани сакупљали на молитву у шумама, под дрвећем које је имало велику и лиснату крошњу (обично храстовим). На стабла би окачили иконе и добили импровизовану цркву у којој су свештенослужитељи служили службе. У Народном музеју у Шапцу налазе се покретне двери цркве бадовиначке, које су служиле у ту сврху. Причвршћивана су за дрвеће и тако се добијала „црква". Ово дрвеће је обележавано крстом, урезаним у кору дрвета. Поштовано је од стране верника (али не и обожавано), као саставни део цркве и нико се није усудио да га посече.
    Такво једно место постојало је и код манастира Троноше. Потиче, по свој прилици, из времена пре обнове Пећке патријаршије 1557. године и пре обнове манастира Троноше 1559. године...'' (Сајт епархије Шабачке)




    ''Манастирска црква у Троноши је подигнута као једнобродна грађевина рашког градитељског стила. 1987. изграђен је спомен-конак. Иконостас цркве дело је Николе Јанковића из 1834. године. Овај живописац из 19. века је на иконостасу насликао све иконе осим две које су урађене 1866. године. Манастир је по завршетку живописа и иконостаса освећен 1834. године. Тог дана је уведен обичај да се сваке године на Велики четвртак прилажу две свеће дуге 2m и пречника 20cm, њих прилажу мештани околних села и називају се ратарске свеће...'' (Википедија)


    ''Игуман Јован опремио је у манастиру преписивачку радионицу где су 1571. и 1581. године преписиване богослужбене књиге за Троношу и суседне манастире. Троношки игуман Михаило боравио је 1625. године у Русији, у периоду од 16. до 18. века руски Синод је помагао овом манастиру. Оловни покривач са манастирске цркве насилно је скинут крајем 17. века...'' (Википедија)














    Ратарске свеће

    ''Parohijani manastira Tronoša svake godine skupljaju priloge u čistom pčelinjem vosku i parama, kako bi napravili sveće. Nazivaju ih oračke jer ih izlivaju oni koji se bave zemljoradnjom. Sveće simbolizuju žrtvovanje parohijana i njihov suživot sa manastirom.

    I ove godine, parohijani su izlili dve oračke sveće koje su potpuno iste, jer se koristi isti kalup. Jednu sveću izlili su meštani Zajače, Paskovca i jednog dela Tršića, a drugu žitelji Korenite i drugog dela Tršića. Zajačku oračku sveću meštani su na Veliki četvrtak nosili na ramenima šest kilometara, sve do porte manastira...'' (Iz Glasa Javnosti 23. 04. 2006.)






    ''За време Кочине крајине, игуман манастира архимандрит Стефан Јовановић био је на челу борбе. Вук Стефановић Караџић је учио школу у овом манастиру 1797. године. За време Првог и Другог српског устанка Троноша је место договора устаничких вођа, због чега доживљава нова разарања. У Првом светском рату у манастиру је била импровизована болница за негу рањеника. Последње разарање Троноше било је на почетку Другог светског рата. Уз велико оштећење објеката, тада су уништени вредни рукописи и предмети манастирске ризнице. После Другог светског рата црква је обнављана 1964. и 1987. године током прослава 100 година од смрти и 200 година од рођења Вука Караџића...'' (Википедија)


    ''Поред манастира налази се чесма са капелом посвећеном св. великомученику Пантелејмону. Прва чесма урађена је 1388. године. Архимандрит Методије је 1721. године обновио чесму, а 1894. године Младен Исаковић, трговац из Лознице поново ју је обновио „за спомен својих мртвих". Године 1968. урађена је садашња чесма, са капелом, по пројекту др Драгомира Тадића из Београда. Радове је изводио Милојко Ђукановић из Воћњака. Фреску изнад чесме „Полазак у бој на Косово" и св. великомученика Пантелејмона, изнад улазних врата, у мозаику је урадио чувени италијански мозаичар, проф. Антонио Орсони из Венеције. Живопис је радио сликар Живко Стоисављевић из Београда.'' (Сајт епархије Шабачке)


    Виде се делови каменом учвршћене обале речице Троноше.

    ''По предању, Троноша је добила име по три речице које носе воду, па се код манастира састају у једну Постоји предање да је манастир задужбина браће Југовића. По Троношком летопису, манастир је саградила Катарина, жена краља Драгутина Драгутину, његовој жени Катарини и синовима Владиславу и Урошићу приписује се више задужбина: Троноша, Тавна, Папраћа, Рача.'' (Сајт епархије Шабачке)


    ''Манастир Tроноша је био православни мушки манастир, сада је православни женски манастир који се налази код Тршића у селу Коренита, област Јадар, град Лозница, епархија шабачка Српске православне цркве.''

    Poruku je izmenio nenad.bds, 04.03.2014 u 20:33 Razlog: Ujednačavanje izgleda postova

Strana 2 od 11 PrvaPrva 1234 ... PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. Stari srpski manastiri van Srbije
    Autor Crazy Angel u forumu Kulturna baština
    Odgovora: 19
    Poslednja poruka: 26.10.2013, 10:12
  2. Fudbalski kup Srbije
    Autor DarkRed u forumu Spomenar
    Odgovora: 54
    Poslednja poruka: 03.12.2010, 00:30
  3. Decentralizacija Srbije?
    Autor Shumadinac u forumu Politika
    Odgovora: 44
    Poslednja poruka: 13.10.2010, 21:05
  4. Odgovora: 70
    Poslednja poruka: 12.06.2009, 16:27
  5. Požari širom Srbije
    Autor Lady S u forumu Spomenar
    Odgovora: 11
    Poslednja poruka: 30.07.2007, 00:51

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •