Sv. vladika Nikolaj Velimirović - Strana 3
Strana 3 od 10 PrvaPrva 12345 ... PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 31 do 45 od ukupno 139
  1. #31

    Odgovor: Sv. vladika Nikolaj Velimirović

    Vladaj Bože

    Vladaj, Bože, ti kroz mene
    I upravi stope moje:
    Bez promene i bez smene
    Nek se čuju reči Tvoje.

    Nek se čuju reči Tvoje
    Kroz nemoćna usta moja;
    Nek uz reči dela stoje,
    Nek se vide dela Tvoja.

    Nek se vide Tvoja dela
    U delima ruku moji'
    Da bi znala zemlja cela
    Tebi slavu da zapoji.

    Da zapoji, da zatrubi:
    Gle, Sin Oca kako ljubi!
    Da zatrubi, da objavi:
    Kroz Sina se Otac slavi!

    Na tekst sv. vladike Nikolaja,ovu divnu pesmu sviraju i pevaju Neverne bebe.Prelepa je,nađoh je na you tube,u pozadini nije originalan spot.
    Inače stihove sv. vladike Nikolaja,mnoge naše poznate grupe,su pretočile u muziku.





    Anđeli pevaju
    Poruku je izmenio duga12, 01.06.2008 u 10:49

  2. #32

    Odgovor: Sv. vladika Nikolaj Velimirović

    Znaš li ko te ljubi silno?

    Znaš li ko te ljubi silno
    Ko te čuva dan i noć,
    Ko ti daje izobilno
    Da odoliš vragu moć?

    Znaš li ko ti život dao,
    Oca, majku, brata tvog,
    I ko te je obasjao
    Svetlim zrakom Duha svog?

    Znaš li ko je umro za nas,
    Na Golgoti, znaš li to,
    I radosti obećane,
    Ko ti sprema znaš li to?

    Moraš znati ko to čini,
    Ko to tako ljubi nas,
    To je Gospod sa visine,
    To je Hristos, svima Spas!

    Zato i ti, oh, seti se,
    Pa mu svoje srce daj,
    Kad mu skriviš, zaplači se,
    I zamoli oproštaj!

    U toj suzi pokajanja
    Zablistaće Hristov sjaj,
    Imaj u Njeg pouzdanja,
    Otvoriće tebi Raj!

    sveti vladika Nikolaj

  3. #33

    Odgovor: Sv. vladika Nikolaj Velimirović

    Tropar sv. Nikolaju Srpskom

    Glas 8.

    Zlatousti propovedniče Vaskrslog Hrista
    Putovođo roda srpskoga krstonosnoga u vekove
    Raspevana liro Duha Svetoga
    Ponose i ljubavi monaha
    Radovanje i pohvalo sveštenika
    Učitelju pokajanja svenarodni vladiko
    Čelovođo bogomoljne vojske Hristove
    Sveti Nikolaje srpski i svepravoslavni
    Sa svima svetima Nebeske Srbije
    Moli Jedinog Čovekoljupca
    Da podari mir i slogu rodu našemu.

    Život svetog vladike Nikolaja

    Povodom prenosa moštiju 12. maja 1991. g. G. - Lelić kod Valjeva. Iz knjige Novi Zlatoust.

    Po štampanom izdanju: Crkvena opština Lelić i manastir Ćelije, 1991. g. G. Urednik i recenzent: arhim. Atanasije.

    Napomena priređivača: autor žitija, njegovo preosveštenstvo, vl. Artemije (Radosavljević), episkop Raško-prizrenski, u vrijeme pisanja ovoga žitija bio je protosinđel.

    Nikolaj je ugledao ovaj Božji svet u zoru 23. decembra (po starom kalendaru) 1880. godine, na Tucindan i na praznik Svetog Nauma Ohridskog. Rodio se u malenom ali "Božjem selu Leliću", kako ga je sam nazivao, nedaleko od Valjeva, na padinama planine Povlena. Njegovi roditelji, Dragomir i Katarina, behu prosti zemljoradnici, ali dobri i pošteni ljudi i pobožni hrišćani, naročito majka. Uskoro po rođenju oni svoje prvo po redu ali slabašno čedo prosvećuju svetim krštenjem davši mu ime Nikola. Krštenje je obavio poznati pop Andrija u manastiru Ćelijama, tadašnjem parohijskom hramu sela Lelića.

    U domu svojih roditelja, u društvu sa ostalom decom (bilo ih je devetoro, ali su ostala deca umrla i izginula u ratu, pa je na kraju ostao samo Nikola), mali Nikola jačao je telom i duhom, primajući od svoje pobožne i svete majke prve pojmove o Bogu i veri pravoslavnoj. Često ga je ona vodila za ručicu u manastir Ćelije, udaljen od njihove kuće 4-5 km na molitvu 11 pričešće. Ti prvi utisci o Bogu, Božijem hramu p molitvi, koje je on žudno upijao sa usana svoje majke, urezali su se neizbrisivo u mladu detinju dušu.[1]

    Svoje obrazovanje mali Nikola otpočeo je u manastiru Ćelijama, gde ga je otac odveo da se opismeni makar toliko "da zna čitati pozive od vlasti i na njih odgovarati", pa da ga onda zadrži na selu kao hranitelja i "školovanog" čoveka. No Božije Proviđenje je imalo drugi i, nesumnjivo, bolji plan o malom Nikoli. To kao da je i Nikola projavljivao, pokazujući još od prvih dana svoju izuzetnu darovitost n revnost u učenju. Ostalo je predanje da je Nikola za vreme školskog odmora, dok su se druga deca igrala i predavala nestašlucima, povlačio se u skriveni kutak manastirske zvonare i tamo "odmor" provodio u prilježnom čitanju i molitvi.

    Njegovu izuzetnu revnost i darovitost zapazio je i njegov učitelj Mihajlo Stuparević i preporučio mu nastavak školovanja u valjevskoj gimnaziji, gde se Nikola pokazao ubedljivo najbolji đak, iako je, da bi se školovao, služio u varoškim kućama, kao i većina đaka u to vreme.

    Po završetku šestog razreda gimnazije, Nikola je konkurisao u Vojnu akademiju, ali ga je lekarska komisija odbila, jer je bio "sitan" i nije imao dovoljan obim grudi. Svakako da je i to bilo delo Promisla Božjeg, koji je Nikolu upućivao drugim putem – da bude vojnik Nebeskoga Cara, a ne zemaljskoga. Jer odmah po odbijanju ove komisije, Nikola podnosi dokumenta za beogradsku Bogosloviju, gde bude i primljen, iako opet ne bez teškoća, navodno zbog slabog sluha za pevanje.

    Kao učenik Bogoslovije bio je nenadmašan kroz sve svoje školovanje. Njegovo isticanje u naukama bilo je rezultat kako od Boga dane mu prirodne inteligencije, tako i njegovog istrajnog i sistematskog truda i rada. Znao je koliki je greh zakopati Božiji talenat u zemlju, te se neumorno trudio da dati mu talenat umnoži što je moguće više. U svome školskom učenju nije se držao samo skripti i udžbenika, nego je čitao i mnoga druga dela od opšte-obrazovnog i svetskog kulturnog značaja. Do svoje 24. godine već je bio pročitao dela Njegoša, Šekspira, Getea, Voltera, Viktora Igoa, Ničea, Marksa, Puškina, Tolstoja, Dostojevskog i drugih. Posebno je u bogosloviji bio zapažen svojim originalnim mislima o Njegošu, koga je kao pesnika i mislioca voleo i još u valjevskoj gimnaziji dobro prostudirao. Svojim govorničkim darom mladi Nikola zadivio je i svoje kolege učenike i svoje profesore u beogradskoj Bogosloviji. Naročito svojim govorom na maturskom oproštajnom ručku u manastiru Rakovici 1902. godine.

    Za vreme školovanja u Beogradu Nikola je teško živeo i, zbog stanovanja u memljivom stanu i slabe ishrane, dobio je škrofule, od kojih je godinama patio. Po svršetku bogoslovije, učiteljevao je kraće vreme u selima Dračiću i Leskovicama, više Valjeva, gde je izbliza upoznao život i duševno raspoloženje našeg srpskog seljaka i gde se sprijateljio sa sveštenikom Savom Popovićem, izbeglim iz Crne Gore, sa kojim je išao po narodu i pomagao mu u parohijskim poslovima. Letnje raspuste Nikola je, po savetu lekara, provodio na moru, tako da je tada upoznao i sa ljubavlju opisao život Bokelja, Crnogoraca i Dalmatinaca. Već u bogosloviji pomagao je poznatom proti Aleksi Iliću u uređivanju lista "Hrišćanski vesnik", u kome je i nekoliko godina objavljivao svoje prve dopise i radove.

    Posle toga, Nikola bude izabran od strane Crkve da sa drugim pitomcima, državnim stipendistima, pođe na dalje školovanje u Rusiju ili Evropu. On izabere tada rađe studiranje u Evropi, na starokatoličkom fakultetu u Bernu, a zatim je prošao studirajući i Nemačku, Englesku i Švajcarsku, a nešto kasnije i Rusiju. Svuda je žedno sabirao znanje i tako stekao najšire i najbolje obrazovanje svoga vremena. Duhom svojim on se nadnosio i nad tajanstvenom mudrošću dalekog Istoka, uranjao u sveštene i filosofske knjige drevne Indije. Sve sabrano znanje iz mnogih izvora sažeo je i preradio u sebi, u svojoj dubokoj i misaonoj duši i onda, sa svojstvenom mu originalnošću, iznosio na javnost i predavao drugima. Otuda, i najmanji njegov spis, svaka njegova usmena i pisana reč, otkriva neobično retku erudiciju i misaonost. Takvu bogatu riznicu znanja i mudrosti mogao je da sabere i originalno izrazi samo jedan zaista genijalni um i pamćenje.

    Svoje studije u Bernu Nikolaj je, u svojoj 28. godini, krunisao doktoratom iz teologije, odbranivši disertaciju pod naslovom "Vera u Vaskrsenje Hristovo kao osnovna dogma Apostolske Crkve".[2] Može se reći da je i sav njegov potonji život prolazio u znaku Krsta i Vaskrsenja Hristovog. Sledeću 1909. g. Nikola je proveo u Oksfordu, gde je pripremio doktorat iz filosofije i zatim ga u Ženevi, na francuskom, i odbranio ("filosofija Berklija").

    Vrativši se iz Evrope Nikolaj se, u jesen 1909, teško razboli od dizenterije. U bolnici je ležao oko 6 nedelja, ali je tada govorio: "Ako je moja služba Gospodu potrebna, On će me spasti". Tada je sebi dao reč da, ako ozdravi, zamonašiće se i tako služiti Bogu i svome narodu u Crkvi. Kao već poznati doktor teologije i filosofije, on se zaista uskoro i monaši u manastiru Rakovici i postaje jeromonah Nikolaj (20. XII 1909), stavljajući sve-celog sebe, svo svoje znanje i sposobnosti u službu Bogu i svome Srpskom narodu.

    Po povratku sa studija trebao je, po tadašnjem zakonu, nostrificirati svoje diplome, ali kako nije imao punu svršenu gimnaziju, morao je polagati sedmi i osmi razred n veliku maturu, da bi tek onda mogao predavati u Bogosloviji. Komisija pred kojom je polagao, po rečima jednog njenog člana, "slušajući njegovo izlaganje o Hristu, ostala je zapanjena, i niko ga ni jedne reči više nije upitao". Ipak, pre no što je postao suplent u Bogosloviji, upućen je od mitropolita Srbije Dimitrija u Rusiju, gde je proveo godinu dana, najviše putujući po širokoj Rusiji i upoznajući njen crkveni život, dušu ruskog čoveka i njegove svetinje. Za to vreme napisao je i svoje prvo veće delo – studiju "Religija Njegoševa".

    Kao suplent Bogoslovije Sv. Save u Beogradu Nikolaj je predavao filosofiju, logiku, psihologiju, istoriju i strane jezike. No on nije mogao sav stati i ostati u okvirima Bogoslovije. Zidovi učionice bili su tesni za njega. On zato počinje da piše, govori i objavljuje. Mladi i učeni jeromonah počinje sa sjajnim besedama po beogradskim i drugim crkvama širom Srbije, pa onda drži i predavanja na Kolarčevom univerzitetu n drugim mestima. Govorio je uglavnom na teme iz života, ali na način neviđen do tada i zato potresajući za inteligenciju ondašnje Srbije. Istovremeno, Nikolaj objavljuje u crkvenim i književnim časopisima svoje članke, besede i studije: o Njegošu, o Ničeu i Dostojevskom i na druge filosofsko-teološke teme.[3]

    Svojim snažnim religiozno-crkvenim i nacionalnim istupima u javnom životu ondašnje demokratske i slobodarske Srbije, Nikolaj je izazvao divljenje i poštovanje kod mnogih, ali nije već tada bio ni bez neprijatelja i zavidnika. Ne samo cela Srbija i Beograd, nego i ostali jugoslovenski krajevi govorili su tada o mladom jeromonahu i učenom besedniku Nikolaju. Tako je godine 1912. pozvan u Sarajevo na proslavu lista "Prosveta", gde je oduševio bosansko-hercegovačku omladinu i upoznao se sa najviđenijim predstavnicima tamošnjih porobljenih Srba: Ćorovićem, Dučićem, Šantićem, Grđićem, Ljubibratićem i drugima. Poznate su tadašnje njegove reči da su "svojom velikom ljubavlju i velikim srcem Srbi Bosanci anektirali Srbiju Bosni", što je u eri austrijske aneksije bilo izazovno, pa je pri povratku u Beograd skinut sa voza u Zemunu i zadržan nekoliko dana. Iste austrijske vlasti nisu mu dozvolile da sledeće godine otputuje u Zagreb i govori na tamošnjoj proslavi Njegoša, no njegova je beseda ipak u Zagreb dospela i bila pročitana. Kako tvrdi Dedijer (u delu "Sarajevski atentat"), na Nikolajevim "Besedama pod Gorom" mladobosanci su se zaklinjali kao nad Jevanđeljem.

    Narodni rad Nikolajev nastavlja se još više kad uskoro malena Srbija stupi na golgotski put ratova za oslobođenje i ujedinjenje Srpskog i ostalih Jugoslovenskih naroda. U sudbonosnim danima ratova, od 1912. do 1918. godine, Nikolaj živo i aktivno učestvuje. On ne samo da budnim okom i dušom prati razvoj događaja, na bojištu i u pozadini, drži odgovarajuće besede i krepi i teši narod u nadčovečanskim borbama i ratnim stradanjima, nego i sam lično u svemu tome učestvuje kao dobrovoljac i pomoćnik postradalima u ratu, u bolestima i siromaštini (svoju je platu ustupio državi sve dok rat traje). Njegovi tadašnji govori (Besede "Iznad greha i smrti") mogu se porediti sa Periklovim govorima u drevnoj Heladi, govorenim u slavu palih za otadžbinu.

    Nikolaj je živo i aktivno učestvovao i u tadašnjem crkvenom životu, mada je imao ne malo kritičkih primedbi na rad i ponašanje izvesnih crkvenih ljudi. Njegova je, međutim, kritika bila pozitivna (on se ubrzo razišao sa protom Aleksom iz "Hrišćanskog vesnika" zbog negativnih pogleda ovoga na stanje u Srpskoj Crkvi) i takva je ostala do kraja života. Proročki duh ovog apostola i pastira nadilazio je visoko svoje protivnike i zavidljivce, bez kojih, istina, nije bio do kraja života, pa ni danas. Međutim, Nikolaj je uvek rado i lako praštao.

    Aprila meseca 1915. godine Srpska vlada je uputila Nikolaja iz Niša u Ameriku i Englesku (gde je ostao do aprila 1919) u cilju rada na nacionalnoj stvari srpskoj i jugoslovenskoj. Sa svojstvenom mu mudrošću i rečitošću, koristeći i svoje znanje jezika i popularnost, Nikolaj je zapadni^ saveznicima prikazao Golgotu Srbije, govoreći i o manama Srpskog naroda, koje je austrougarska propaganda preuveličavala, ali i o vrlinama srpske duše, koje su neprijatelji prikrivali. On je po Americi, i zatim Engleskoj, držao brojna predavanja: u crkvama, univerzitetima, hotelima i po drugim ustanovama, boreći se na taj način za spas i ujedinjenje Srba i Južnoslovenskih naroda. Već avgusta 1915. g. on je na velikom zboru u Čikagu objedinio i pridobio za jugoslovensku stvar (program Jugoslovenskog odbora) veliki broj naroda i sveštenstva, i to ne samo pravoslavnog, nego i rimokatoličkog, unijatskog i protestantskog, koji su tada javno izrazili želju za oslobođenjem i ujedinjenjem sa Srbijom. Veliki broj dobrovoljaca iz Amerike otišao je tada na Solunski front, tako da zaista nije neosnovano ono izneto mišljenje (od engleskog Načelnika armije) da je "otac Nikolaj bio treća armija" za srpsku i jugoslovensku stvar, jer je njegov doprinos tada zaista bio veliki. Nikolaj je u ovo vreme iznosio i ideju o ujedinjenju svih Hrišćanskih crkava. i od tada se on posebno sprijateljio sa Anglikanskom i Episkopalnom crkvom. Takođe je u to vreme pomagao i grupu naših studenata u Oksfordu, gde je jedno vreme i predavao.

    Po završetku rata, dok je još bio u Engleskoj, izabran je (12/25. marta 1919) za episkopa Žičkog, odakle je ubrzo, krajem 1920, premešten na Ohridsku episkopiju. Tih godina slan je u mnoge crkvene i narodne misije: u Atinu i Carigrad, u Svetu Goru, u Englesku i Ameriku, gde je svuda imao veoma plodnu delatnost, o čemu postoje i bezbrojni dokumenti i svedoci. Nikolaj je učestvovao i na konferencijama za mir, na ekumenskim crkvenim susretima i skupovima, na konferencijama Hrišćanske zajednice mladih u svetu, na Svepravoslavnim konsultacijama.

    No naročito treba istaći Nikolajev pastirski i duhovni rad u Ohridu i Bitolju, a zatim i u Žiči gde će biti vraćen 1934. godine, po želji Arhijerejskog Sabora i naroda. Tek kao episkop Ohridski i Žički, Nikolaj razvija svoju punu i pravu delatnost u svim pravcima crkvenog i narodnog života, ne zanemarujući pri tom ni svoj bogoslovsko-književni rad. On je takođe mnogo doprineo i ujedinjenju naših pomesnih crkvenih jedinica na teritoriji novostvorene države (od koje često nije imao ni razumevanja ni naročite podrške).

    Posebno je na Vladiku Nikolaja delovao drevni Ohrid, kolevka slovenske pismenosti i kulture na Balkanu – "ovaj svešteni grad, sa svojom velikom plodotvornom prošlošću i dosta skučenom sadašnjošću", kako je sam Vladika govorio. Na Nikolaja je već bila izvršila dobar uticaj pravoslavna Rusija sa svojim svetinjama i svetim podvižnicima. Sada je taj uticaj nastavio i upotpunio pobožni Ohrid i susedna mu Sveta Gora, koju je Deda-Vladika svakog leta redovno posećivao. Sveta Gora i dela Svetih Otaca, koja je u ovo vreme Nikolaj naročito mnogo čitao i proučavao, izvršili su na njega poslednji i trajni pravoslavni uticaj. Može se s pravom reći da se upravo ovde i sada u Nikolaju desila duboka i korenita unutrašnja promena, koja se od tada izražavala i vidljivo i bila je neposredno zapažena od prostih i pobožnih ljudi. Ovaj se duhovni prelom ogledao i spolja u svemu: u Nikolajevom govoru, ponašanju, čak i odevanju. Raniji mladi jeromonah dr Nikolaj Velimirović nastojao je da oko sebe sve impresionira, privuče i očara. Obučen u blistavu mantiju, negovane kose i ponašanja, rečit i raskošan u govorništvu, to je bio Nikolaj iz "preohridskog" perioda. Takvoga ga vidimo u "Rečima o Svečoveku", jednoj od retko umnih i dubokih knjiga novijeg Srpstva, ali mahom samo misaonoj i filosofskoj, no još uvek ne dovoljno duhovnoj i pravoslavnoj, kakva su njegova dela od Ohrida i Žiče pa nadalje (Omilije, Ohridski prolog, Misionarska pisma). Takav je i sav njegov dalji pastirski p duhovni rad sa pravoslavnim narodom, bogomoljcima i monaštvom.

    U ovom drugom periodu svoga života, Nikolaj otura od sebe i svog naroda razne oblike tuđinštine i površnog zapadnjaštva. Njega u celini obuzimaju i prožimaju tople struje Pravoslavlja, oduševljava ga i pleni prekrsni i spasonosni lik Hristov i crkveno-narodna delatnost Svetoga Save. Svetska slava mu postaje ništavna, Ljudske pohvale otužne, preterano negovan književni izraz liči mu na praznoslovlje, a svetsko mudrovanje na duhovno uboštvo n prosjaštvo. Ovo ne znači da se Vladika "uprostačio", nego da se produhovio i pojednostavio. Za njega Hristove reči: "Ja sam Put, Istina i Život" postaju sve i sva. On se od svega okreće sebi i svome bogožednom narodu. U njemu se zbiva istinski unutrašnji preporođaj, novo rođenje i začetak svetog žitija. Hristos je onaj koji njega i duše oko njega iznova preporađa. Od Nikolaja genija započinje Nikolaj svetitelj. I upravo je to bilo ono što je ljude njemu privlačilo i oko njega okupljalo i držalo. Na žalost, ni tada Nikolaj nije bio bez čestih neprijatelja, klevetnika i podmetača. No on je i tada, kao i kasnije, sve to prevazilazio svojim otvorenim i jasnim življenjem i delanjem pred licem Božijem i licem svoga naroda.

    Možda bi, bez ovog ohridskog i žičkog preloma Nikolaj ostao samo veliki i usamljeni genije u našem narodu, kao bor u planini, bez premca i takmaca. Ni nikada ne bi postao narodni "Deda Vladika", "Sveti Deka" – Novi Srpski Zlatoust. Zlatoust ne samo po reči i besedništvu, nego i po delanju n pastirstvovanju, po apostolskom i martirskom svedočenju Hrista radi. Nikolaj je, kao nekada Sveti Sava, polako postajao svetla i svega savest čitavog Srpskog naroda, p za svoje i za buduća pokoljenja. Jer, Srpski verujući narod je nesumnjivo primio i usvojio Vladiku Nikolaja kao svoga duhovnog vođu, kao Božjeg proroka i svetitelja, i niko ga iz verujuće narodne duše i srca neće istisnuti ni izbrisati. A što se tiče izvesnih starijih i novijih napada na njega, sam Vladika je jednom pokazao kako na to treba gledati, Naime, posle napada i teških uvreda nanetih mu od strane jednog episkopa, Nikolaja je u Žiči posetio jedan novinar "Politike" i zamolio ga da nešto kaže tim povodom. "Episkop Nikolaj me je dugo gledao, ne govoreći ništa. Taj pogled i go ćutanje bili su mi jasniji odgovor nego bilo koja rečenica". ("Politika" br. 11344; 29. XII 1939).

    Iz ovog perioda potiču mnoga kapitalna dela Vladike Nikolaja, o kojima ćemo progovoriti kasnije. Ovde treba makar spomenuti i ona druga ne manje značajna pastirska, dobrotvorna i opštenarodna dela Vladike Ohridskog i Žičkog, kao što su: njegov rad sa pobožnim našim narodom i posebno sa bogomoljcima,[4] njegovo obnavljanje mnogih porušenih, zapuštenih ili polupraznih manastira u Ohridsko-Bitoljskoj i Žičkoj eparhiji, njegovo obnavljanje i podizanje grobalja, spomenika, česama i drugih dobrotvornih narodnih ustanova i zadužbina. Naročito treba istaći njegov rad sa siromašnom decom i đacima. Ostalo je i do danas poznato njime osnovano i do rata podržavano sklonište i hranilište za siromašnu i sirotu decu, bez razlike nacija i vera, u Bitolju – poznati Dekin "Bogdaj", koji je uspešno vodila socijalna radnica Nada Adžić, potonja igumanija u manastiru Vraćevšnici mati Ana. (Poznata je Vladičina dečja pesma iz "Bogdaja": "Mi smo mali Bitoljčani /mališani sirotani/ kuća nam je baš na kraju /u Bogdaju ka' u Raju/, u Bogdaju"). Nikolaj je slična dečja hranilišta otvorio i u Kraljevu, Čačku, Gornjem Milanovcu i Kragujevcu, u kojima je bilo smešteno pred rat oko 600 sirote dece.

    Nikolaj je iz Ohrida i Žiče razvio i mnogostranu svepravoslavnu i međucrkvenu delatnost. Tako je učestvovao 1930. godine na Predsabornoj konferenciji Pravoslavnih Crkava u manastiru Vatopedu. Zatim je radio na obnovi opštežiteljnog načina života u manastiru Hilandaru. Bivao je često na međunarodnim susretima mladih hrišćana u svetu i na više ekumenskih susreta i konferencija u svetu. Takođe je nastojao da održava dobre odnose sa pravoslavnom braćom Bugarima i Grcima, kao i dobre međuhrišćanske i međuverske odnose u predratnoj Jugoslaviji. Na žalost, zbog antipravoslavne i antisrpske politike Stojadinovićeve vlade u staroj Jugoslaviji, Nikolaj je morao biti umešan i u poznatu "Konkordatsku borbu", nametnutu Srpskom verujućem narodu i Crkvi od vlade i policije Stojadinović i Korošeca.[5] Pobeda u toj borbi i rušenje Konkordata uglavnom je bilo delo Vladike Nikolaja a to je imalo širokog odjeka u masama našeg verujućeg naroda. Nikolaj je, uz Patrijarha Gavrila, imao svoj udeo i u obaranju antinarodnog pakta vlade Cvetković-Maček, zbog čega je od naroda bio pozdravljen, a od okupatora Nemaca posebno omražen.[6]

    Nikolajevu delatnost, njegovu usmenu i pismenu reč Srpski narod pratio je pažljivo i sa ljubavlju; njegova su dela čitana i umnožavana, prepričavana i dugo pamćena. I danas, možete čuti u narodu mnoštvo izreka Nikolajevih, mnoštvo poučnih reči i anegdota o njemu. Kako reče otac Rafailo iz Ovčara: "Svaka mu je za Psaltir bila". Bogatstvo u Bogu to je ono što je osvajalo dušu srpskog čoveka kod Vladike. Zato je on i mogao da izvrši onako grandiozni uticaj na naš narod, jevanđelski uticaj, koji je organizmu Srpske Crkve pomogao da izdrži teška vremena stradanja koja su zatim došla. Nikolajev značaj se osetio naročito posle Drugog svetskog rata, pa sve do danas, a verovatno će ga biti što dalje sve više.

    Višestruki plodni rad i uticaj Vladike Nikolaja na dobrobit Srpskog naroda i njegove Svetosavske Crkve prekinuo je požar II svetskog rata, koji je među prvima zahvatio i našu Otadžbinu, i čiji smo svedoci mnogi od nas, pa i mi kao deca. Kapitulacija stare Jugoslavije zatekla je Nikolaja u manastiru Žiči. Od prvih dana okupacije Vladika je, kao i njegova Sveta Žiča, delio tešku sudbinu svoga naroda, raskomadanog n nemilosrdno uništavanog.

    Nikolaj je od Nemaca uhapšen već na Petrovdan 1941. godine i odmah konfiniran u manastir Ljubostinju, a zatim je prebačen u strožiji zatvor u manastir Vojlovicu kod Pančeva i zatočen tamo zajedno sa Patrijarhom Srpskim Gavrilom Dožićem, strogo kontrolisani oružanom nemačkom stražom. U uslovima zatočeništva Vladika Nikolaj je stradao više dušom nego li telom, provodeći dane i noći u suznim i vapajnim molitvama Bogu za spas svoga naroda i čitavog roda ljudskog. (Sačuvan je iz tih dana, u jednoj svesci, Nikolajev "Molbeni kanon i Molitva" Presvetoj Bogorodici Vojlovačkoj, kao i kasnije napisane, u Beču januara 1945. već poznate "Tri molitve u senci nemačkih bajoneta", zabeležene na koricama Jevanđelja u Srpskoj crkvi u Beču).

    14. septembra 1944. godine Nemci su Vladiku Nikolaja i Patrijarha Gavrila sproveli iz Vojlovice u zloglasni koncentracioni logor Dahau, gde su oni ostali do pred sam kraj rata. U Dahau su doživeli sve strahote ovoga pakla na zemlji, a o njihovom tamošnjem stradanju i patnjama, o trajnom narušenju njihovog zdravlja svedoče i mnogi očevici, a i oni sami u svojim potonjim kazivanjima, usmenim i pismenim. Obojica su konačno oslobođeni tek 8. maja 1945. godine od strane savezničke 36. Američke divizije. Neko vreme posle toga potucali su se po zapadnim zemljama, a zatim se Patrijarh vratio u zemlju, na kormilo Srpske Crkve, dok je Nikolaj krenuo teškom i trnovitom stazom emigracije, potucajući se od nemila do nedraga po belom svetu. U srcu i duši nosio je toplu ljubav prema svome narodu i otadžbini, raspinjan dubokom nostalgijom i željom da u svojoj zemlji bude sahranjen.

    Skoro skrhan duševnim i telesnim bolom, Nikolaj je došao u Ameriku tokom 1946. godine, gde je od tada češće poboljevao i vrlo se često žalio na bolove u nogama i po leđima, što su bile posledice logorskih patnji i mučenja (o čemu nam je lično svedočio i jedan ruski jeromonah, koji je prisluživao obolelog Vladiku).

    Ipak, i u Americi je Nikolaj snašao snage za svoj misionarski i crkveni rad, pa je i putovao po prostranstvima Amerike i Kanade, hrabreći malaksale, mireći zavađene i poučavajući jevanđelskoj veri i životu mnoge bogoiskateljne duše. I pravoslavni i drugi hrišćani u Americi veoma su visoko ocenili njegov misionarski rad, tako da je s pravom uvršćen u apostole i misionare Novog Kontinenta. Nikolaj je i u Americi nastavio svoju spisateljsku i bogoslovsku delatnost, kako na srpskom tako i na engleskom jeziku. Iz ovoga vremena potiču njegova dela "Kasijana", "Zemlja Nedođija", "Žetve Gospodnje", "Divan" i njegovo poslednje, nedovršeno delo "Jedini Čovekoljubac". Iz Amerike je stizao da koliko može pomogne i našim manastirima i pojedincima u Starom kraju, šaljući skromne pakete i priloge, naročito u crkvenim stvarima i potrebama.

    Vladika Nikolaj je u Americi i povremeno predavao: u privremenoj srpskoj bogosloviji u manastiru Sv. Save u Libertvilu, u njujorškoj Akademiji Sv. Vladimira i u ruskim bogoslovijama Svete Trojice u Džordanvilu i Sv. Tihona u Saut Kananu, u Pensilvaniji. U ovoj poslednjoj ga je i smrt zatekla. Upokojio se mirno u Gospodu, rano u nedelju, na poklade 18/5. marta 1956. godine. Bio je ustao sa postelje i spremao se molitvom za služenje Svete Liturgije i tako na molitvi je i preminuo, prešavši iz zemaljske u Nebesku Crkvu da tamo Bogu služi večnu Nebesku Liturgiju. Iz manastira Sv. Tihona prenet je zatim u manastir Svetog Save u Libertvil i sahranjen kraj oltara crkve, na južnoj strani 27. marta, uz prisustvo velikog broja pravoslavnih Srba i drugih vernika širom Amerike. U našoj pak zemlji, na vest o "Dekinoj" smrti, zvonila su zvona po mnogim crkvama i manastirima i služeni su četrdesetodnevni parastosi i pomeni. Pominjem ovde, na kraju, i javno izraženu želju Vladike Nikolaja da bude prenet u svoju voljenu "Domaju" i sahranjen "tamo gde je i prvo bukvar učio", to jest u manastiru Ćelijama u svome voljenom Leliću.
    Napomene

    1 Jednog takvog trenutka, iz prvih detinjih dana, Nikolaj se kasnije seća u svojoj autobiografskoj "Molitvi roba u tamnici" (Monah Tadija, Pesme molitvene, Minhen 1952, str. 70).

    2 Rad je objavljen na nemačkom jeziku 1910. g. u Bernu; srpski prevod izlazi sada u Vladičinim Sabranim delima, knj. II, Himelstir 1986.

    3 Nikolajeva studija "Religija Njegoševa" pojavila se najpre u časopisu "Delo", a zatim i posebno 1911. g. i ocenjena je kao najumnija studija o velikom Njegošu. Doživela je zatim nekoliko izdanja (1921. i 1971.). Nikolaj se i kasnije bavio Njegošem, a naročito je zapažen njegov Govor o Njegošu, na Lovćenu 1925. g. pri prenosu Njegoševih kostiju u obnovljenu kapelu Sv. Petra Cetinjskog, koja je nažalost danas skinuta sa Lovćena.

    4 Navodimo ovde samo jedan Nikolajev odlomak o bogomoljcima (iz njegove Saborske besede 1940. g.: "Ognjište vere u mraku današnjice"): "U to vreme pojavili su se u narodu ljudi i grupe ljudi, koje su drugi prozvali bogomoljcima. To su bili ljudi koji se ni na šta drugo nisu hteli obzirati osim na Boga i na svoju dušu; koji su istakli za načelo: Počni od sebe! Oni su čitali Sveto Pismo, pevali duhovne pesme, sastajali se na molitve, hodili po manastirima, s pokajanjem ispovedali svoje grehe, postili i pričešćivali se, razgovarali o čudesima Božjim javljenim u životu njihovom. Time su oni razgorevali one žiške u sebi. Prezirali su ih, ismevali, gonili, hapsili, mučili (u predratnoj Jugoslaviji – A. R.) ali oni za to nisu hajali. Nazivali su ih ludacima. Nazvali su tako i mene. Govorili su: zar taj Nikolaj koji je toliko živeo u prosvećenoj Engleskoj, da se sad druži sa tim ludacima! Oni nisu znali da je Engleska pojačala u meni bogomoljstvo. A kad su me nazvali ludakom, ja sam se radovao. Daj mi, Bože, da to narodno "ludilo" nikad ne oslabi u meni do kraja života moga". (Sabrana dela, knj. XI, 556, Himelstir 1983).

    5 Ostao je između ostaloga poznat Nikolajev telegram i Otvoreno pismo "Gospodinu dr Antonu Korošecu, Ministru unutrašnjih poslova " (avgust 1937) u kojem se žali na "pandurski kurjački napad 19. jula na mirnu pravoslavnu litiju pred Sabornom crkvom u Beogradu" i na gonjenje i hapšenje mnogih nedužnih pravoslavnih sveštenika i vernika širom Jugoslavije.

    6 Povodom 27. marta građani Kraljeva, uputili su telegram čestitanja Ep. Nikolaju u Beograd, na što im je on odgovorio telegramom: "Bogu blagodarni, narodu zahvalni, gledamo svetlo u budućnost bez pečata srama" ("Pastirski glas", br. 3, 1941).

    http://www.rastko.org.yu/bogoslovlje...l_nikolaj.html

  4. #34

    Odgovor: Sv. vladika Nikolaj Velimirović

    Molitva S. Vladike Nikolaja
    Molitva za umnoženje ljubavi
    Gospode Bože, Stvoritelju i Svedržitelju, koji si sazdao svet nevidljivi i vidljivi iz preobilja ljubavi, koji sve držiš jakom desnicom Tvojom, Tebi se molimo u ovaj dan usliši nas, pomiluj i spasi. Ne molimo Ti se za sada, blagi Bože, samo za sebe i svoj narod, nego za sve narode i plemena što ih drzi crna zemlja, a najviše za narode krštene, kod kojih se, od mnogih bezakonja, utulio oganj ljubavi, a razbuktao plamen mržnje. Molimo Ti se, Svemoguci Svemilostivi Tvorče i oče nas: pogasi požar mržnje i zažeži oganj ljubavi u srcima svih naroda Tvojih. Umnoži, Gospode, ljubav na zemlji. Neka dodje carstvo ljubavi na zemlji kao sto je na nebu. Ozebli smo od mrznje-da se ogrejemo na suncu ljubavi. Molimo Ti se Gospode, usliši nas i daruj nam ljubav Svetiteljsku! Da ne mislimo zlo i da ne želimo osvetu. Bože, Oca našeg Svetog Save, koji se trudio za sreću svih naroda sa kojima se sretao iz prevelike ljubavi prema Tebi i prema svim narodima Tvojim. Daj i nama takvu ljubav, da bi se smeli usuditi slaviti Te s'andjelima i pevati: Svjat, svjat, svjat Gospod Savaot. Amin

  5. #35

    Odgovor: Sv. vladika Nikolaj Velimirović

    Usliši nas, Bože naš

    Usliši nas, Bože naš,
    Kad ti vapijemo;
    Pomiluj nas, Oče naš,
    Kada uzdišemo!

    Ti si svetlost istine,
    Osvetli nas istinom;
    Pošalji milost s visine,
    Ispuni nas milinom!

    Da bi smelo hodili
    Putem Hrista, Sina tvog
    S anđelima slavili
    tebe večnog Oca svog.


  6. #36

    Odgovor: Sv. vladika Nikolaj Velimirović

    ВЛАДИКА НИКОЛАЈ

    БЕСЕДЕ ПОД ГОРОМ





    Христос је беседио на гори (Матеј 5-7), ја се усуђујем беседити само под гором. Невидљиви Христос и данас стоји на гори, тј. на висини, и беседи људима кроз своје јеванђеље и кроз дух свој, а ја стојим под гором, ослушкујем Христа и говорим браћи својој, која се налазе заједно са мном у низини.

    Христос је говорио с ауторитетом, ја говорим без ауторитета. Сав мој ауторитет је у мени, не ван мене; не у моме пореклу или звању или мисији, но у мојој вери, којом живим, и у мојој љубави, с којом предлажем своју веру браћи својој. Ја само предлажем своју веру, ја је ником не намећем. Да ли ће ко усвојити моју веру? Ако је нико од људи не усвоји, ја ћу остати сам под гором, - сам са својом вером. Но такве самоће ја се не плашим. Ја се не плашим самоће без људи, ја се плашим једне празније самоће, - плашим се самоће без вере.

    Ја бих желео, да моју веру усвоје сви они, који су осетили самоћу без вере, или, празнину живота без вере. Не бих ја то желео због тога, што би моја вера била славнија због множине својих следбеника, но због тога, што би кроз ту веру следбеници њени постали славнији у животу своме и у смрти својој. Није мени до части вере но до части људи. Није вера циљ но мотив живота. Не постоји вера вере ради ,нити Бога ради, но људи ради. Својом вером људи могу учинити већим и славнијим само себе, не Бога. Пред величином Божјом подједнако су ништавни и људска вера и људско безверје. Бог хоће да људи верују не ради Његове величине но ради њихове.

    Бог не верује ништа, Бог зна све. Човек, који не верује ништа, мора или знати све или уображавати да зна све. Човек, који би знао све - такав не постоји ниједан - био би раван Богу, човек, који уображава да зна све - таквих има много - стоји испод онога, који не зна ништа. Ко знањем подржава своју веру и вером допуњује своје знање, тај је практично решио проблем вере и знања. Свако друго решење, диктирано обично сујетом или незнањем, чини гору тајни и загонетки, под којом се човек у животу налази, још огромнијом и тежом.

    Под гором тајни и загонетки светских налазимо се ми из двадесетог века после Христа као и они из двадесетог века пре Христа. И у наше време, као и у сва минула мисаона времена, чују се уздаси сумње и немоћи:

    О разрешите ми загонетку живота,

    Ту премучну, прастару загонетку!...

    Реците ми, шта означава човек?

    Одкуда је дошао? куда иде?

    Ко станује тамо горе на златним звездама!

    (H. Heine, Die Fragen.)

    Нека је човечанство за 4000 година учинило и 4000 корака унапред, највише, -- шта је то према високој гори тајни, која се простире даље од Сиријуса, и даље од свих наших бројева? Ништа, само по себи. Но то је доста, да веру учини неопходнијом, да је удуби, и узвиси, и окрилати. Истина, крила вере су често Икарова крила; као што су се Икарова крила растопила од сунца, тако се и крила вере често топе од сумње. Но шта све сумња није растопила, и није разјела? Она је не мање и знање разјела. Енглески позитивисти (Џ.С. Миљ), који су више но ико ценили позитивно знање, више су но ико и посумњали у исто.

    - Вера која је само теорија, вера појмова и силогизма, увек има Икарова крила, увек је изложена сумњи. Вера пак, која је постала нераздвојни део душевног живота, која управља свим мотивима и свим делима једнога човека, вера, којом се живи, - таква вера има боља крила од Икарових, такве се вере сумња не дотиче. С таквом вером човек може узлетети високо, - високо на гору, где је Христос, и с таквом вером човек може и пред гором тајни и загонетки живота бити херој, пун храбрости и срећног мира душевног. Такву веру, држим, предлажем ја браћи својој под гором.

    Да ли ће ко усвојити моју веру? Или ћу ја остати сам, - сам са својом вером? Уосталом такве самоће ја се не плашим, - ја се не плашим самоће без људи, ја се плашим самоће без вере, јер то је најпразнија и најмучнија самоћа, каква може снаћи малене становнике под гором.

    Н. В.

  7. #37

    Odgovor: Sv. vladika Nikolaj Velimirović

    Smatraj svaki dan kao jedan ceo, otpočet i završen život. Odživi ga kao celinu a ne kao deo. Nek se svaki tvoj dan odroni od tebe kao ceo jedan čovek s kojim ćeš želeti da se opet sastaneš kao s prijateljem i da ga bez stida pokažeš vasioni.


    Školovan je onaj čovek koji je uspeo da očisti jezik od gadnih reči i svoje srce od smradnih želja i svoj um od bezbožnih misli. Ko nije ovo uspeo tome školovanje pomaže samo da jednom naučenom veštinom zarađuje sebi za hleb kao što školovan (na svoj način) medved zarađuje svojom veštinom igranja.


    Najveće istine lakše ćeš dokazati ljudima životom no rečima. Zato i ne počinji govoriti o njima prvo jezikom jer ćeš ih dovesti u sumnju.

    Sv. vladika Nikolaj Velimirović

  8. #38

    Odgovor: Sv. vladika Nikolaj Velimirović

    BOGOMOLJCU KOME SE SVI UKUĆANI RUGAJU


    Dok se nisi počeo Bogu moliti ti si bio svima mio. A sad najedanput u svojoj si kući kao usred neprijateljskog logora. Ranije si se opijao, i pušio, i po malo krao, i psovao, i izležavao u radne dane, i činio sve ostalo što je odvratno pred Bogom i poštenim svetom. Ipak si tada bio svima u kući mio. A sad kad si se uputio putem pravde, poštenja i molitve, sad su svi na tebe skočili kao ose.
    Raduj se, brate, po sto puta raduj se. Zar ne vidiš da se Jevanđelje odigrava u vašoj kući. U istoj kući gde se do sada ćaskalo o porezu i kuluku i lopovima i jatacima i kmetovima, u toj istoj kući počela su se ispunjavati proročanstva jevanđelska. Vaša kuća uzdigla se do nebesa, postala js binom hrišćanske drame, uhvatila je vezu sa apostolskim i mučeničkim vremenima. Istorija crkve hrišćanske zbiva se u malom obimu u vašoj kući. Evo proročanstva Hristovih, koja su se zbila bezbroj puta na ovoj plansti zemaljskoj i koja se sad počinju zbivati u vašoj kući:
    Svi će vas mrzeti imena moga radi; ali koji pretrpi do kraja taj će se spasti (Mt. 10,22). I neprijatelji čovjeku postaće domaći njegovi (Mt. 10,36). Blago vama koji plačete sada jer ćete se nasmijati. Blago vama kad na vas ljudi omrznu i kad vas odbace i osramote, i razglase ime vaše kao zlo radi Sina Čovječijega (Lk. 6,21-22). Zaista, zaista vam kažem da ćete vi zaplakati i zaridati, a svijet će se radovati; i vi ćete žalosni biti, ali će se vaša žalost okrenuti na radost (Jn. 16, 20).
    Šta ima jasnije od ovih proroštava? Gle, ona se ispunjavaju i danas, ukraj tvoga ognjišta, na tebi. Zato primaj sve pogrde ne kao pogrde nego kao ordene. Znaj, da će se gonitelji tvoji pokajati; rugači tvoji će umuknuti, i ti ćeš se radovati. Danas si poslednji u domu oca tvojega, ali ćeš uskoro biti prvi. A oni koji te gone, služiće ti. To je prorečeno, i to se obistinilo na hiljade puta i na hiljade mesta.
    Mir ti i blagoslov od Gospoda.

    Misionarska pisma sv. vladika Nikolaj

  9. #39

    Odgovor: Sv. vladika Nikolaj Velimirović

    Citat Isahara kaže: Pogledaj poruku
    Nadam se da mi postavljačica teme i oni koji postuju, neće zameriti na malo drugačijem vidjenju Nikolaja Velimirovića..

    Vladika Nikolaj Velimirovič - Svetac a fašista

    Odavno se ukazuje na znake opšte klerikalizacije javnog života kod nas, a odnedavno govori i da je Srbija na putu da postane "pravoslavna džamahirija". U prilog takvoj tezi ide i nedavno pompezno proglašavanje novog sveca od strane Srpske pravoslavne crkve. U javnosti je ovaj događaj primljen nekritički, gotovo bez ikakvih reakcija. Još jedan "svetac na pravoslavnom nebu" izazvao je reakciju tek nekoliko zabrinutih intelektualaca koji, naravno, nisu dobili priliku da u medijima objasne svoje stavove. Priča verovatno ne bi bila zanimljiva da novoproglašeni svetac nije Nikolaj Velimirović, osvedočeni fan Adolfa Hitlera,lični prijatelj Dimitrija Ljotića i "duhovni učitelj" najmračnijim i najkonzervativnijim episkopima SPC.

    Zanimljivost u vezi sa Nikolajem je da je još 1967. godine, postojao jak pritisak jednog krila Crkve da se on proglasi za sveca. Tada se sama Crkva ogradila i odbila to, što je manje poznato, navodeći kao razlog da on, ipak, ne poseduje vrline potrebne da bude svetac.

    Danas se očigledno situacija promenila. Nikolajeve mane, antisemitizam, antimodernizam, zalaganje za versku državu, postale su njegove prednosti i upravo je njegov izraženi klerofašizam istican kao najbolja vrlina, od strane episkopa SPC.

    Potreba za homogenizacijom naroda i vođom u nacionalističkoj i reakcionarnoj desnici i klerofašističkim delovima SPC vratila je na scenu zaboravljenog vladiku koji je glorifikovan, ali nikada nije kritički analiziran. Umesto toga negiraju se njegova bliskost s Ljotićem i ideloško opravdavanje holokausta kroz tzv. "teološku misao" i afirmativno izjašnjavanje o nacistima.

    Povratak Nikolaja najavila je grupa sveštenika šabačko-valjevske eparhije koja je još 1985. godine objavila "crkveno-nacionalni program", sa svim bitnim tačkama iz Velimirovićevog opusa. Te ideje su ubrzo postale snažan katalizator šovinističke kontra-revolucije.

    Taj crkveno-nacionalni program je tada dobio veliki publicitet. Tu je izložen program koji je preuzeo sve bitne stavove od Nikolaja - iz bogoslovije, teologije, političkih gledišta, i to je kasnije dalo pečat čitavom razdoblju crkvenog klerofašizma, koji se suprotstavlja čitavom svetu, ne prezajući ni od ratova. Klerofašizam čiji je jedan od amblema vladika Nikolaj Velimirović je danas u punom zamahu. U tome prednjače "četiri jahača apokalipse" iz SPC, vladike Amfilohije Radović, Atanasije Jeftić, Artemije Radosavljević i Irinej Bulović.

    Oni su svojim ideološko-propagandnim radom najviše doprineli reafirmaciji lika i dela Nikolaja Velimirovića sprovodeći njegov program u praksi. Oni su sa najuticajnijih mesta u sinodu SPC izdejstvovali pobedu klerofašista I imenovanje njihovog duhovnog učitelja za sveca.

    Posle, kako optimisti i licemeri vole da ih nazovu, demokratskih promena, Nikolaj je postao autoritet i za nosioce vlasti i za intelektualce.

    U javnosti su česti primeri veličanja vladike Nikolaja, dok i najmanje osporavanja ili racionalna ukazivanja na njegove pogubne ideje izazivaju burnu reakciju svih desničara podjednako.

    Uz pomoć crkvene propagande uzdiže se opskurni lik Nikolaja nazivajući ga "najvećim srpski sinom i najvećim srpskim umom" posle, gle čuda! - Svetog Save. Te glorifikacije postaju smešne pri i najmanjem pokušaju da se njegovo delo ozbiljnije kritički prouči.

    U filozofskom pogledu Nikolaj ne donosi ništa novo. Reč je o tipičnom predstavniku organske (ili organicističke) misli, po kome se svet posmatra kao organizam u kome nijedan njegov deo nema samostalnu, individualnu funkciju. Otuda je u njegovom učenju o društvu uspostavljena jednostavna formula – bog na nebu, kralj na zemlji, domaćin u kući. Tu formulu preuzela je i afirmisala tzv. "srpska kulturna desnica" , a u njoj se veoma lako prepoznaju i neonacističke grupacije.

    Za Nikolaja se sigurno može reći da nije imao snage da uobliči svoj pogled i misao već je krao pomalo sa svih strana formirajući svoju nakaradnu i imbecilnu životnu filozofiju o "svetosavskom čoveku"."Svetosavski čovek" trebalo bi da bude suprotnost racionalističkom čoveku moderne epohe koji je mate-rijalistički usmeren. "Svetosavska kultura" i "vraćanje korenima" u stvari bi predstavljali povratak u srednjovekovnu srpskovizantijsku kulturu.
    U knjižarama se može naći mnoštvo knjiga Nikolaja Velimirovića.
    Kako je opskurni teolog, klerofašista i antisemita, proglašen od strane Srpske pravoslavne crkve za sveca. Kakva je sličnost između Hitlera i svetog Save i kakva je veza između svetog vladike današnjih episkopa i Dimitrija Ljotića
    Zanimljivo je, međutim, da su iz tih izdanja izbačeni delovi koji ukazuju na njegovu bliskost sa Dimitrijem Ljotićem, veličanje Adolfa Hitlera, ili delovi sa antisemitskim idejama.Dokazano je da je Nikolaj bio pod velikim uticajem ideja Dimitrija Ljotića. Čak mu je bio bliski prijatelj i govorio afirmativno o idejama ovog fašističkog ideologa na njego-voj sahrani. Činjenica je da su ključna antisemitska mesta kod Nikolaja Velimirovića pozajmljena od Šarla Morasa, preko Ljotića koji je 1914. godine boravio u Parizu, i tu se upoznao sa delom oca organicističke i antisemitske misli.

    Zbog toga celokupna "srpska nova desnica" koja se temelji na učenju vladike Nikolaja zapravo stoji na ljotićevskim temeljima, a činjenicada se Srpska pravoslavna crkva do danas nije odredila prema antisemitizmu, usko je povezana sa ideološkom propagandom koju su sproveli, i još uvek to čine, četiri pomenuta episkopa, i zbog toga ne čudi da su gotovo svi antisemitski ispadi u poslednjoj deceniji indukovani crkvenom propagandom.

    Najbolji primer antisemitizma je delo koje je Nikolaj pisao u Dahauu, jer je upravo u tom delu napisao ono što je najtvrđi primer kleronacizma, kojim se on uopšte ne razlikuje od onih koji su stvorili ideolo-giju "krvi i tla". "A ti, Srbine, šta misliš, dve zaraze spopale su tvoju krv - izrailjska i evropska".

    To su njegove misli koje danas u populističkom naboju, u vreme neonacizma, ponovo postaju delom "pravoslavnog" uma, a lansiraju ih ljudi pokriveni autoritetom akademskih titula.Ako ste neonacista i želite svoje mišljenje da potkrepite citirajuci neki autoritet koji afirmativno govori o Adolfu Hitleru, zavirite kod vladike Nikolaja i naći ćete ono što vam je potrebno.

    Nikolaj je 1935. godine na Kolarčevom univerzitetu držao predava-nje o Svetom Savi u kome je utvrdio tri činjenice; Sveti Sava je bio veliki um koji je imao neku azijsku sposobnost. Druga teza je da je Sveti Sava tvorac jevanđeoskog nacionalizma. Treća, najčudnija, teza je da je veliku ideju jevanđeoskog nacionalizma Svetog Save - dakle svetosavsku ideju, jedini uspeo da shvati vođa nemačkog naroda Adolf Hitler, kome u istom predavanju na dva mesta odaje najviše poštovanje.

    I to je ponavljao više puta.

    Teolozi tvrde da za delo vladike Nikolaja Velimirovića objektivno i naučno vrednovanje nije bitno, jer sud Crkve i sudovi nauke nisu istovetni. Dakle, zagovara se donošenje zaključaka koji nisu utemeljeni na činjenicama.Nikolaj u svojim "delima" tvrdi da nacionalizam bez vere nije ništa.

    Njegov nacionalizam je vrlo jednostavan, isključiv. On ne trpi Vojvođane, zove ih "kalajisani Srbi", zato što su bili u dodiru sa evropskom kulturom vekovima. U osnovi, njegov je problem strah od drugog, strah od promene, strah od novog i modernog. Ne trpi druge i drugačije i ima izrazito negativan odnos prema kulturi uopšte, a i prema dostignućima moderne nauke, kao što je sapun. U njegovoj biografiji stoji da je bio "duhovno" čist, a da sapun nije koristio, otud i nadimak "Smrdljivi". On je smatrao da je kultura veliko zlo, plašio se kulture. Prihvatio je staru slovenofilsku tezu da je nerazvijenost i zao-stalost neka vrsta prednosti.

    Analiza dela vladike Nikolaja vrlo je problematična jer Crkva apsolutno stoji iza svih njegovih stavova i spremna je da ga brani po svaku cenu. Crnogorski mitrolopolit Amfilohije Radović je čak jednom prilikom rekao, ne samo da se o njemu ne može raspravljati, "jer smo nedo-stojni toga", nego da se samo "može biti s njim, ili protiv njega". Inače teza da se može biti samo za nekog ili protiv nekoga - to su Isusove reči o njemu samom, i Staljinove reči o marksizmu.

    Nikolaj je, kao što se vidi, bio zastupnik najmračnije ideologije dvadesetog veka, čovek koji je opravdavao zločine nad drugim ljudima, a prema samim zločincima gajio neizmernu ljubav i poštovanje. Činjenica da se čitava crkva stavlja na stranu ovog fašiste, proglašavajući ga čak za sveca, i da se najuticajniji delovi te crkve nadahnjuju njegovim učenjem, govori o pogubnom uticaju Crkve kao institucije, dok nekritičko prihvatanje fašističkog učenja, čak poistovećivanje sa njim, govori o pogubnom uticaju vere na slobodan i racionalan ljudski um.


    Rasista Rasista

    “U žalosnoj zabludi žive oni naši ljudi, koji misle da je odvajanje nacionalizma od vere i države od crkve rezultat nekog ‘progresa’... Ipak se mora odati poštovanje sadašnjem nemačkom Vođi, koji je kao prost zanatlija i čovek iz naroda uvideo da je nacionalizam bez vere jedna anomalija, jedan hladan i nesiguran mehanizam. I evo u dvadesetom veku on je došao na ideju Svetoga Save, i kao laik poduzeo je u svome narodu onaj najvažniji posao, koji priliči jedino svetitelju, geniju i heroju. A nama je taj posao svršio Sveti Sava, prvi među svetiteljima, prvi među genijima i prvi među herojima u našoj istoriji.” Nacionalizam Svetog Save, 1935.



    “Sva moderna gesla evropska sastavili su Židi, koji su Hrista raspeli: i demokratiju, i štrajkove, i socijalizam, i ateizam, i toleranciju svih vera, I pacifizam, i sveopštu revoluciju, i kapitalizam, i komunizam. Sve su to izumi Židova, odnosno oca njihova – đavola.”
    Govori srpskoj naciji
    kroz tamnički prozor, 1944.

    “Mi smo deca Božija. I ljudi arijevske rase kojoj je sudba dodelila počasnu ulogu da bude glavni nosilac Hrišćanstva u svetu.”
    Dva vidovdanska govora, 1939.
    ( Preuzeto iz Građanskog časopisa za nauku i kulturu Zapad, broj 1, avgust 2007. )
    Mislim da je ova osoba totalno promasila temu!!!!!! Ovde se govori o Isusu,Pravoslavlju, o verovanju u BOGA a ne o hitleru!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

  10. #40

    Odgovor: Sv. vladika Nikolaj Velimirović

    Citat MissWiena kaže: Pogledaj poruku
    Mislim da je ova osoba totalno promasila temu!!!!!! Ovde se govori o Isusu,Pravoslavlju, o verovanju u BOGA a ne o hitleru!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!
    Ne bi se ja preterano bavila time,da li je promašila ili ne..niti joj zameram,mada kada sam otvorila temu,mislila sam da ovde prenesem samo mali deo pisane reči sv.vladike Nikolaja,čak sam u nekom od ranijih postova napisala,da ću na takve postove,odgovarati vladičinim citatima i odlomcima iz njegovih dela.
    Mislim da je to za one koji razumeju mnogo vrednije i korisnije...
    A napada na pravednike,bilo je i biće,od kako je sveta i veka....


    Blagoslovi neprijatelje moje, Gospode

    I ja ih blagosiljam i ne kunem.

    Neprijatelji su me više gurnuli Tebi u naručje nego prijatelji. Prijatelji su me vezivali za zemlju, neprijatelji su me drešili od zemlje, i rušili sva moja nadanja u zemlju.

    Ovi su me učinili strancem u zemaljskim carstvima, i nepotrebnim stanovnikom zemlje. Kao što gonjena zver nađe sigurnije sklonište nego li negonjena, tako sam i ja, gonjen neprijateljima, našao najsigurnije sklonište, sakrivši se pod Tvoj šator, gde ni prijatelji ni neprijatelji ne mogu pogubiti dušu moju. Blagoslovi neprijatelje moje, Gospode. I ja ih blagosiljam, i ne kunem.

    Oni su mesto mene ispovedili grehe moje pred svetom.

    Oni su me šibali, kad sam se ja ustezao šibati sama sebe.

    Oni su me mučili onda, kad sam ja bežao od muka. Oni su me ružili onda, kada sam ja sam sebi laskao.

    Oni su me pljuvali onda, kada sam se ja gordio sobom.

    Blagoslovi neprijatelje moje, Gospode. I ja ih blagosiljam, i ne kunem.

    Kad sam se ja pravio mudrim, oni su me nazivali ludim.

    Kad sam se pravio moćnim, oni su mi se smejali kao kepecu.

    Kad sam hteo voditi ljude, oni su me gurali u pozadinu.

    Kad sam žurio da se obogatim, oni su me stukali gvozdenom rukom.

    Kad sam mislio mirno spavati, oni su me budili iza sna.

    Kad sam zidao dom za dug i spokojan život, oni su ga rušili i izgonili me van.

    Zaista, neprijatelji su me odrešili od sveta i produžili ruke moje do Tvoga skuta.

    Blagoslovi neprijatelje moje, Gospode. I ja ih blagosiljam, i ne kunem.

    Blagoslovi ih i umnoži ih; umnoži ih i još više ih ogorči protiv mene -

    da bi moje begstvo k Tebi bilo bespovratno;

    da bi se nada u ljude iskidala sva kao paučina;

    da bi se smirenje potpuno zacarilo u duši mojoj;

    da bi srce moje postalo grobom moja dva zla blizanca: gordosti i gneva;

    da bi sve svoje blago sabrao na nebu;

    ah, da bi se jednom oslobodio samoobmane, koja me je i zaplela u strašnu mrežu varljiva života. Neprijatelji su me naučili da znam, -što malo ko zna - da čovek nema neprijatelja u svetu izvan sebe.

    Samo onaj mrzi neprijatelje, ko ne zna, da neprijatelji nisu neprijatelji no surovi prijatelji.

    Zaista teško mi je reći, ko mi je učinio više dobra i ko više zla u ovome svetu: prijatelji ili neprijatelji.

    Za to blagoslovi, Gospode, i prijatelje i neprijatelje moje.

    Rob kune neprijatelje, jer ne zna. A sin ih blagosilja, jer zna.

    Jer zna sin, da mu se neprijatelji ne mogu dotaći života. Zato slobodno korača između njih i moli se Bogu za njih;

    Blagoslovi neprijatelje moje, Gospode. I ja ih blagosiljam, i ne kunem.

    Molitve na jezeru sv. vladika Nikolaj

  11. #41

    Odgovor: Sv. vladika Nikolaj Velimirović

    GOSPODE,USPAVAJ ME NA SRCU TVOME


    Učiše me stariji, dok bejah otrok, da se držim neba i zemlje, da ne posrnem. Dugo ostadoh dete, i dugo se naslanjah na poštapač što mi ga dadoše.

    No kad večnost prostruja kroza me i osetih se strancem u svetu, nebo i zemlja se prelomiše u rukama mojim kao slaba trska.

    Gospode, snago moja, kako su nemoćni nebo i zemlja! Izgledaju kao dvorovi od olova, a isparavaju kao voda na dlanu u Tvome prisustvu. Samo svojim rogušenjem kriju nemoć svoju, i plaše neuku decu.

    Uklonite mi se s očiju sunca i zvezde. Odbite se od zemlje. Ne mamite me, žene i prijatelji. Šta mi možete pomoći vi, što bespomoćno starite i ponirete u grob?

    Svi su vaši darovi jabuka sa crvom u srcu. Svi su vaši napitci prošli mnogo puta kroz nečiju utrobu. Odežde vaše su paučina, kojoj se ruga nagota moja. Osmejci vaši - naveštaj žalosti, u kojoj ćete vikati mene u pomoć, nemoćni nemoćnoga.

    Gospode, snago moja, kako su nemoćni nebo i zemlja! I sve zlo, što ljudi čine pod nebom, ispovest su nemoći i - nemoći.

    Samo moćan usuđuje se činiti dobro. Samo onaj, što se Tobom hrani i poji, snago moja, puni se snagom za dobro.

    Samo spavač na srcu Tvome oseća odmor. Samo onaj, što ore pred nogama Tvojim, sladiće se plodom truda svoga.

    Minulo je detinjstvo moje, hranjeno strahom i neznanjem, i iščezla je nada moja u nebo i zemlju. Sada samo u Tebe gledam i Tvog se pogleda držim, kolevko moja i vaskrsenje moje.

    Molitve na jezeru sv.vladika Nikolaj

  12. #42

    Odgovor: Sv. vladika Nikolaj Velimirović

    citam sta je pisao isihara i ne mogu da verujem da postoji toliko mrznje prema onima koji drugacije misle....ipak isihara,sadasnja evropa je totalno fasisticka...svuda pobedjuju stranke desnice,pocevsi od jerga hajdera do nikole sarkozija...a zastio svi kao reziser veljko bulajic mesaju fasizam sa nacizmom(nacional socijaliozmom-cistom levicom) kada je u evropskoj italiji fasizam relevantni politicki cinilac i new smetano radi....koliko nasih ljudi je hvalilo staljina ,pa sta se kasnije ispostavilo...koliko papa je ogrezlo u krvlju...pa je svaka rec protiva katolicke crkve ovde govor mrznje....zasto je nacionalizam svuda u svetu tretiran kao dobra stvar,patriorizam...ako je neko nacionalista,ne znaci da je sovinista...svi mladi evrope bore se i ginu protiv americke globalizacije,a mi srljamo u nju....shvatite vec jednom...posebni smo (kao i svi ostali),drugaciji smo......a isihara napisi nam nesto o blazenom alojsziju stepincu...da znamo i to.... moram cak i da citiram nenada canka:-nemoj se kaciti sa budalom,prvo te spusti na svoj nivo,zatim te pobedi na iskustvo,jer on je celog zivota takav-....i jos nesto nisam primetio da je hitler jos nekog svog prijatelja smestio u dahau....pricaj sa dokazima,a ne provokacijama koje ni neznas....daj dokaz da je svti vladika bio fasista...citiraj ga i daj izvor...tako istoricari rade...ne lupetaju...

  13. #43

    Odgovor: Sv. vladika Nikolaj Velimirović

    ...verujte u Boga,obavezno,kad umrete ako ispadne da ne postoji-nista niste izgubili,a ako slucajno postoji-e onda ste u gadnom problemu...

  14. #44

    Odgovor: Sv. vladika Nikolaj Velimirović

    da li su hriscani krivi kad su jevreji govorili....krv njegova na nas i nasu decu-?zasto tako nesto ne napises o jevrejskom zakonu-oko za oko,zub aza zub-zasto ne napises nesto tako o proroku muhamedu,ovde se svi sprdaju sa pravoslavljem i nikome nista,sprdaj se malo sa islamom,pa da vidimo....ja kao vernik nemam nista protiv tebe,i postujem tvoj ateizam,ali te molim, isihara,da ako ne postujes moju veru....bar imaj obzira prema pravdi i ljudskim osecanjima....nas pravoslavnih...nisu jevreji i drugi,sve na svetu,postoje i pravoslavci koji se sa pravom osecaju ugrozenima...jer kadsa neko kritikuje pravoslavlje to se ovde smatra za normalno...a danske kariukaturiste muslimani osudjuju na smrt...i nikomj nista...hajde malo to da komenatrisemo...hajde da komentarisemo papu jovana viii koji se porodio na stepenicama crkve svetog petra...hajde malo druge....da su tvoji preci tako razmisljali mozda bi se sada zvao sabahudin..ne vredjam nikoga sve postujem cak i sekte...ali imaj malo postovanja prema onima zbog kojih postojis(precima)...i ne ljuti se

  15. #45

    Odgovor: Sv. vladika Nikolaj Velimirović

    mi koji smo vojvodjani u zadnjih 500 godina,secamo se nasih predaka koji su se borili za ujedinjenje sa srbijom...a oni koji su dosli...zele posebnu drzavu...da nije bilo nasih predaka ni ovi dosljaci ne bi bili ovde...vec negde u bosni,lici,cnoj gori,kordunu.....da li bi se i u americi izjasnjavali kao amerikanci i ako zive u dallasu,da li bi trazili nezavisnost teksasa...kako bi se proveli...assada nas dosljaci uce vojvodjanskoj kulturi i srpskom bicu...sramota...dodje mi da nikada vise ne svratim na ovaj forum....najlakse je pljuvati po svojima ,zato sto su dobri i nema posledica...pljujte po drugima,da vidimo.....covek je covek,zato i gresi...svi smo ljudi,pa tako i postupajte u vasim pisanijama...i molim moderatore da ukinu pisanje o religiji,da ne bi pojedini vredjali verska osecanja drugih...koja su zajamcena konvencijama UN

Strana 3 od 10 PrvaPrva 12345 ... PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. Vladika niški Irinej izabran za 45. patrijarha
    Autor Turkmenbashi u forumu Religija
    Odgovora: 9
    Poslednja poruka: 02.02.2010, 16:48
  2. Nikolaj Rimski-Korsakov
    Autor ELA u forumu Muzičke zvezde
    Odgovora: 1
    Poslednja poruka: 08.12.2009, 14:34
  3. Nikolaj Vasiljevič Gogolj
    Autor Goga u forumu Književnici
    Odgovora: 0
    Poslednja poruka: 24.05.2009, 20:26

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •