Velike stranice naše književnosti napisali su pisci panonske ravnice. Ljudima iz neravnih krajeva možda izgleda čudno što jedna ravnica, mirna i opružena, može da bude toliko uzbudljiva inspiracija za mnoge umetnike. Iskustvo potvrđuje da može. U izdanju Plavog jahača, izašla je, nedavno, nova knjiga Marije Šimoković - Scenografija za vetar. Ovo su njena deseta panonska pripovedanja, u kojima vetar i pesak čine prirodnu koaliciju.
- Cela ravnica je kao scenografija za pesak, gde vetar od peska gradi i ruši, kao deca svoje zamkove od peska. Tako ja zamišljam Palić, čije je srce u mojoj knjizi. Sve što mi vidimo danju, noću se, ponovo, pretvara u pesak i od naših snova, preko noći, ponovo nastaje od peska. To je i Kišov pesak, oko Subotice. Vetar ga uvek nanosi u naše krajeve i tako će zauvek biti. Subotica i Palić jesu moja mitopoetička prostranstva, sa kojima putujem kroz vreme i prostor. Svih mojih deset knjiga nastajalo je u vreme rata, da bi ojačale bedeme grada i moga sveta, od peska. Tako je nastala ova knjiga, koja moje vreme detinjstva i vreme večnosti Palića suprotstavlja aktuelnom vremenu u kvaru.
izvor:NIN P.I.
___________
Jedna knjiga koju je nedavno objavio "Plavi jahac", zatalasala je knjizevnu javnost. Rec je o prvoj proznoj knjizi pesnikinje Marije Simokovic "Scenografija za vetar". Ljubitelji poezije, Mariju Simokovic poznaju kao pesnika retkog senzibiliteta i sublimnih stihova. Zbirke "Sam covek", Iscekujuci Jonu", "Ne boj se, tu sam", "Majstor zudnje", "Nebeski bicikl", "Poljubac Gustava Klimta", "Medjurecje", istakle su poetski senzibilitet Marije Simokovic. No, "Scenografija za vetar" otkriva nam Simokovicevu u potpuno novom i drugacijem svetlu.
Brodski je rekao da "kad pesnik pocne pise prozu, to je uvek dobitak za prozu". Smatrate li da je Vas iskorak ili ulazak u prozu bio plod svesne namere, udela "cuda i truda" ili, prosto, vrsta eskapizma, s obzirom da je knjiga pisana tokom bombardovanja 1999?
- Dok sam pisala "Scenografiju za vetar", nisam mislila o formi. Zelela sam da dobijem borbu sa dobrom recenicom, smislom, da dobijem borbu sa onim sto se desavalo. U tom smislu i nemam definitivan odnos prema knjizi, ni sama ne znam da li bih je svrstala u poetsku prozu ili nekako drugojacije. Ono sto znam je da ova knjiga u sebi sadrzi cednost prvog puta i da to i jeste ono sto umetnost po sebi mora da sadrzi. Tog puta, cednost je bila prisiljena da to postane. Savladavala sam stravicnost dozivljaja poniranjem u kolektivno nesvesno, u umetnost dakle. Tokom bombardovanja, trazila sam od Boga da ukine stvarnost. "Scenografija za vetar" jeste pre plod eskapizma nego eksperimenta u formi.
Da li pisac moze ikada da pretpostavi recepciju svog dela? Moj utisak je da postoje knjige na koje se pre reaguje implozicno, a tek onda eksplozijom. Slazete li se da "Scenografija za vetar" diktira, pre svega, implozican dozivljaj, intimisticko slavlje?
- Reakcija na moju knjigu jeste, pre svega, implozicna. Na knjizevnim vecerima publika dise u jednom dahu, posle veceri ljudi se ne razilaze, imaju potrebu da kazu jos nesto, da podele jos jedan zajednicki dah. Na dozivljaj mog opusa utice i ono sto su njegove glavne teme, a to su pesak i san. Subotica, koja je pored Beograda moj grad, sva je na pesku. Moja definicija Subotice je da je to grad sacinjen od sna peska i palicke vode. Pesak i san ono su od cega je sacinjen moj unutarnji svet, moje unutarnje sazvucje i od toga je, naravno, sacinjena i moja literatura.
"Scenografija za vetar" sacinjena je ne samo od poetskih i proznih delova, vec i od molskih, koloraturnih slika. Tom prilikom ste umesto boja koristili reci. Jedna Vasa zbirka poezije ima u naslovu Munkovo ime, a u sadrzini njegovu poetiku. Molila bih vas za nekoliko recenica o odnosu literarnog i likovnog u Vasem opusu?
- Egon Sile, Munk i Klimt, umetnici su koji su uspeli da najpriguseniji, najjeziviji bol ucine lepim. Jedna narandza na krevetu, u zatvoru, njen strasni purpur koji Egon Sile inkarnira, za mene je cista lepota. Munk je neprestani grc covecanstva uspeo da oblikuje u zlatu, kada Munk slika o tome da je zivot bol, on kao da kaze: "Zivot jeste bol, ali postoji umetnost, nemojte se bojati, postoji umetnost koja zivot cini snosljivijim". Ta alhemicarska transformacija bola u lepotu, ono je sto meni cini ova tri umetnika tako bliskima, tako neophodnima i tako znacajnima. A moj literarni opus svakojako se naslanja i na njihovo delo, jer je, kako bi to rekao Crnjanski, "sve u vezi".
Istok i istocnjacka kultura prisutni su u "Scenografiji za vetar". Vi, bas kao na istocnjackom crtezu, postujete odnos izmedju praznine i punoce, u knjigu uspevate da utkate i prostor za dah, tako da je Vasa knjiga i mesto za san i za meditaciju i za disanje. Da li ste svesno postovali istocnjacke umetnicke zakonitosti ili ste jednostavno zaronili i izronili takvu knjigu?
- Moje omiljene knjige jesu "Ji Djing", "Sljivin cvet u vazi od zlata", "Zlatni cvet", a moji omiljeni umetnici Misima i Kurosava. Takodje, godinama proucavam persijsku umetnost, pogotovo njihovu arhitekturu i cini mi se da moja knjiga samo najavljuje talas umetnickih dela u kojima ce doci do umetnickog sublimata izmedju lepota Zapada i Istoka. To se sada, sve manje stidljivo, cini na primer, u medicini. I svi smo svesni blagodeti toga. Hegel je negde tacno rekao da je "istina celina". Ako je cepamo na plodove istocnjacke i zapadne kulture, videcemo samo polovinu ogledala. Zapravo, necemo videti mnogo.
Vasa privilegija je Vase multinacionalno poreklo. Na kom jeziku sanjate, a na kom jeziku pisete?
- "Jezik je kuca bica", rekao je Hajdeger. I ja se sa tim slazem. U snu, ja govorim japanski i francuski. Setite se Froma i njegovih studija o jeziku. San, dakle, ima univerzalni jezik. Jezici moje jave su srpski i madjarski, pisem, dakle, i na jednom i na drugom. Pa ipak, mozda bas zbog bilingvalnog detinjstva provedenog u Subotici, zbog mogucnosti komunikacije na vise jezika, ja veoma volim i duboko uvazavam i sve one komunikacije koje nisu verbalne.
Pomenuli ste u razgovoru da Vasu knjizevnu porodicu cine i Sekspir i Dostojevski i Kafka i Kis i Kostolanji i Virdzinija Vulf, ali i Jursenarova. Znate li za njenu recenicu "Svaki covek koga sretnete je svetac. I vi ste svetac". Jeste li Vi svetac?
- Veliki mi je problem sto jesam. Veliki su problem ljudi koji niti sebe niti druge ne prepoznaju kao istinska duhovna, religiozna bica, kao svece. Postoji samo jedna podela ljudi: na one koji veruju u Boga i na one koji ne veruju. Zakoni zivota nam kazuju da nevernik ili poludi ili izgubi sebe. A to je, u sustini, ista pojava.
izvor:Danas, S. Domazet
______________
maj 2007. Subotica
Ove nedelje, u prostorijama Narodne knjige u Beogradu, održana je promocija moje knjige Kinovar Palićka alhemija ili Razgovori sa Tikalom, koja bi do kraja maja trebalo da bude promovisana i u Subotici. Knjigu su predstavili Jovica Aćin, koji je pisao pogovor, i Vasa Pavković, urednik knjige. Kinovar je knjiga poezije, posvećena Paliću, opskrbljena slikama Mihajla Đokovića Tikala saznajemo od književnice Marije Šimoković.
_________
Moj Bog( religiozna pesma ljubavi)
moj bog je visok ima oči kao dva dugmeta
sa po četiri rupice za moje zlatne konce
kojima obrubljujem njegov neuhvatljiv obris
dečaka koji nikada nije tu i nikada
nije sa mnom
ima grudni koš pun mojih priča
moje muzike mojih stihova moje devojčice
ima svetlosmedji ton u mladežu iznad dojke
i dve pruge od suncobrana umesto širita
moj bog miriše na smirnu i izrael
na krv i dragulje na benzin i naftu
miriše na izvestan metal za koji tvrdi da nema
mirisa miriše na moju kožu bez obzira što je
bog i što me retko dodiruje
moj bog je uglavnom daleko od mene
kao svi pravi bogovi i misli na mene koliko
stigne kad stigne ima tamne kolutove ispod
očiju i onda ga najviše volim koža mu je oko
struka najmekša valjda zato što je tamo nije
doticao niko sa toliko čežnje kao ja
moj bog možda ima bradu a možda je i brije
uglavnom miriše na luk nikotin i rakiju
na belo vino na čistu posteljinu na pokrivač
koji mi prebacuje jednom rukom preko ledja
da ne nazebem i ja nikada ne zaboravljam taj pokret
na grad koji volim kišu koju ćutim
mislim da se nekada zvao enkidu pa gilgameš pa
utnapištim i sada je travku plavu travku koju
je trašio epski sumerski razborito pronašao
negde na mojoj glavi negde u mojoj veni
vrag će ga znati uglavnom znamo se odavno
iz doline nila i eufrata od vavilonskih vrata
ujela nas ista zmija pa smo vaskrsli
i sad je on moj bog
a ja njemu šta sam
to samo bog zna