Svetom putujem...
Prikaz rezultata 1 do 8 od ukupno 8
  1. #1

    Svetom putujem...

    ... bez putovanja

    Pre nego sam zaista prošla Aleksandrijom, dobila sam od drugarice Aleksandrijski kvartet i skoro pa zapovest da moram da ga pročitam pre puta.Nisam stigla da dovršim tada, ali mu se u nekim posebnim danima kroz stranice posebne za mene, rado vraćam.

    Sada i ovde kroz fotografije upoznajem neke daleke gradove koje želim da obiđem.
    yige,swba,papak...zdušno pomažu u otkrivanju lepote.MrDa i drugari iz seoceta su me "vodili" i na sever i na jug.

    Volela bih da sklopimo reč i sliku u oku i da spremni za svoja istraživanja uđemo u neke nove kutke.

    Kroz koju knjigu kojim gradom da prodjemo pre nego što možda jednog dana uspemo i tamo da odemo?

  2. #2

    Odgovor: Svetom putujem...

    Davno sam citala Osmicu od Ketrin Nevil i u jednom delu knjige ona svoje junake vodi ulicicama Alzira, ostalo mi je to u secanju, i postalo jos jedna markirana tacka ma karti sveta kao destinacija na koju bih volela da odem....Eto ta knjiga mi je pala na pamet, adhok, kroz nju mozete putovati i srednjovekovnom Francuskom....i jos po negde....




    Inace kroz sve knjige putujem svetom, nasim i drugim svetovima, stvarnim i ne, i kroz vreme....to je valjda neizbezno
    Poruku je izmenio Kalina, 10.05.2008 u 12:47 Razlog: pravopis.....
    Covek je sinteza beskonacnosti i konacnosti,prolaznog i vecnog, slobode i nuznosti, kratko: sinteza.

  3. #3

    Odgovor: Svetom putujem...

    Crnjanski u Putopisima vodi kroz Pariz, Beč, Minhen, čitavu Dalmaciju, Španiju... ali i kroz Vršac i Mesić Vešto, najveštije. Preporuka.
    Neću prepričavati ni komentarisati priču mog grada, samo bih pokvarila divotu.

    "Putopisi", Miloš Crnjanski


    Beograd u snegu



    Beograd je lep lepotom uspravnog stava, pojavom na brdu, zakoračajem nad vodama.

    U promenjivoj lepoti jedne varoši može se naći u životu, bar toliko istog doživljaja, žalosti i uživanja i možda još više razloga za tužne ili svetle misli, koliko i u lepoti živog i voljenog bića. I ta lepota "mrtvih" stvari, uzvišica, mostova, zgrada, ulica ima svoju dvojaku lepotu, spoljnu i unutrašnju, koja je isto tako i telesna i duševna. Spoljna lepota je, kao i telesna, predodređena. Nje nema gde varoš nema profila - reku koja kroz nju protiče, more na čijoj je obali sazidana - mostovi, visoke terase itd. Spoljnu lepotu Njujorka osetiće i najbedniji stvor, videvši je, ma samo na filmu. Spoljnu lepotu Pariza, kao i Londona, čine mostovi, avenije, veliki objekti, ali kome nije poznata i unutrašnja lepota Pariza, prolećna i jesenja, ranog proleća i rane jeseni, onaj plavi odblesak kaldrme, šarenilo stvari voća i cveća, udobnost života i u najzabačenijem kutu varoši? Lepota Rima, koja je poznata, sva je u grandioznim profilima, ali zar taj večni grad nema još dublju, a svakako bližu lepotu, unutrašnju: svojih vrtova i fontana? Berlin, s jednom grubom lepotom velikih, spoljnih efekata, ima jednu mnogo značajniju lepotu unutrašnjosti, sadržaja svojih delova ogromne, moderne živosti, čelika, kretanja, stakla, vrtloge.


    Spoljna lepota Beograda, vrlo velika, nije isticana dovoljno, ali je poznata već stolećima. Varoš sa visokim profilom, Beograd je lep lepotom uspravnog stava, pojavom na brdu, zakoračajem nad vodama. prilazeći mu, ma s koje strane, ugleda se profil moćan i oštar, koji će kroz dve-tri desetine godina biti, svakako, nezaboravan. Fabrički deo na Dunavu, ako izraste nad pančevačkim mostom, uticaće na putnika, neposredno, dižući se, iz dugih i širokih pejsaža.


    Poznata je i upadljiva izrazitost visoko postavljenog profila beogradskog, gledanog s južne strane. Varoš je tu sasvim nova, u njenom sadržaju nema ničega starinskog; iako je novi, siromašni taj kraj jasan je prelaz sela u varoške oblike. Beograd je tu tako mlad i svež, kao da je iznenada izdignut iz zemlje.


    S brda, nad Košutnjakom, on je još lepši. Amerikanskog profila, s velikim objektima koji se ocrtavaju na dubokim i beskrajnim nebesima, on je otišao, udaljio se, žureći, hitajući, izmičući pred ostalom zemljom. Kad mu se prilazi sa severa, pred zemunskim mostom utisak koji njegova spoljna lepota ostavlja, pun je. Sva njegova silovitost, žurba i snaga tu vidna je. A ono što toj slici daje naročitu draž, to je orijentalni mir pejsaža, u kom se ta silovitost odigrava. Još nekoliko godina radova na aerodromima bežanijskim, na pristaništima Čukarice, pred železničkom stanicom i ulazak taj, sa slikom varoši u visini biće vanredan.Posmatran sa voda pak Dunava, još da je Saborna Crkva vizantijskog, raškog, oblika (najbolnija tačka arhitektonskog profila Beograda) - varoš bi bila, po spoljnoj lepoti, izvesno, jedna od najlepših u Evropi.


    Tražeći, međutim, unutrašnju lepotu Beograda dobija se utisak zbrke, ponegde vrlo neprijatne za oko. U žurbi posleratnoj, u štednji, unutrašnja, arhitektonska lepota varoši, još je neizrazita.


    Stari Beograd, koji je imao svoju prijatnu formu ulica (predratna Krunska), pa svoju slikovitost sokaka (u Skadarliji i Paliluli), svoje mirne oblike što su pristajali uz plavetnilo istočnjačkog neba, topla i duga leta i jeseni, kao čto je imao i svoju naročitu atmosferu i svoje varoške tipove, nestao je. Nestao je u novoj posleratnoj varoši ogromnog poleta.


    Beograd Kneževine, Beograd turskih ratova, imao je svoj lik; u današnjem Beogradu, mi prisustvujemo tek pomaljanju novog lica varoši iz magle.
    Pod snegom, Skadarlija sad, nema više čar zavejane, stare turske varoši ali svakog će iznenaditi lepota koja je sve izrazitija, što vreme više odmiče, npr. Miloševog konaka, kraj Patrijaršije, u jednom zavejanom večeru. I u Topčideru, dvorac ima te pametne i razborite, arhitektonske oblike, jedne stalne udobnosti odeljenosti iod ulice i povučenog gospodarstva.


    Neočekivan je, isto tako dubok utisak, koji, u ovim božićnim, zimskim večerima ostaje i od drugih, predratnih krajeva Beograda, izgubljenog u velikoj modernoj varoši što se sad zida. Kakva tišina i lepota skromna, npr. Vaznesenjske Crkve! Njena mirna, pravoslavna kubeta, njena zavejane jele, ceo njen oblik manastirske skrivenosti, a svetinje.


    Nestao je predratni Manjež, nema predratnih večeri oko Pozorišta i u Pozorištu, druge su senke na snegu trkališta Kola jahača, železničke stanice, Slavije, Univerziteta itd. Sasvim druge, nego što behu pre dvadeset godina, u ovakve zimske večeri. Iz automobila, kroz zamagljene prozore, uz zvekat lanaca na točku, vidi se sad kako promiču velike slike novih zgrada, širokih, ogromnih kontura.

    Večni su samo vidici Kalemegdana.

    Kad se po njemu pođe, vraćaju se dva utiska svake zime. Da sneg budi sećanja, kod svakog, na detinjstvo, a da sada raskopani jarkovi u parku sećaju na rovove iz rata, zavejane zaklone i prihvatnice. Za trenutak, život Knez-Mihailove ulice zaboravlja se. Zima je stišala varoš. lađe pod njom, pristanište pod snegom, stoje u nekom stišanom životu, skoro mrtvilu, u kome su pokreti retki.


    Olupane lađeizvučene su u pesak. Bačene, kao i prošlost. Bežanijske Kose su osunčane. Prema Avali snežno nebo, ali kroz koje se pomaljaju plavetnila i osećaju planine. Iste boje, kao i snežna nebesa, iznad varoši, lebdi dim. Sve je u boji sivoj, pepela, večernjeg sutona; i sneg. Vrane lebde po vetru, tihim letom. Vetar ih baca, među zvuke sirena, mašina, nad sivim, naboranim vodama, boje prljavog snega, u nebo nad šumama, iza Čukarice velika ravan, pod Kalemegdanom, pusta, snežna, čini da se nebesa čine još ogromnija. U njima se događaju igre velikih svetlosti.


    Tek kad se sa terasa nadnese nad opkopima i bedemima, vidi se sva širina stare tvrđave nad kojom je dignut, visoko, Pobednik. Dole, na vodi, mali parobrod bori se s talasima i vetrom. Njegovi prozori i klupe načičkani ljudima (ljudi: siromaštva, patnje, prevare, jadikovanja,neizvesnosti, taštine, zasede, odlasci kući, samoubistava, bolesti, stomaci) tako su maleni sa daleka. kroz nove, kamene ograde šetališta i terasa, s fenjerima i stepenicama, po ugledu na dubrovački posat, duše ledena košava. Vrbaci smrznuti imaju boju krzna medveda. Sve te ravni, dole, obukle su zimske boje šuma i zveri. U daljini samo sve se završava plavim dnom.


    Veče je, i dan u boji leda, u boji očiju severnih naroda. sneg na Nebojši kuli, na bedemima stvara tišinu iznad razlivenih voda što se pod Beogradom čine kao more.To je veličanstvena, precizna, spoljašnja lepota Beograda, pod zimskim sutonom.

    Unutrašnja, međutim, sadržajnija, javlja se posle, kad automobil opet nastavlja svoje lutanje. Nije više u tihim ulicama, u porodičnim formama, u zgradama zadužbina. Kroz zamagljeno staklo, ukazuju se senke velikih zgrada, u centru zatim duga prava ulica pod snegom, velike konture, ogromni fakultet tehnike, posle nekoliko minuta čitavo brdo bolnica, instituta, pa onda vavilonske senke zgrada novih ministarstava, đeneralštaba itd.

    Nova lepota Beograda pomalja se, dakle, tu. U profilu, tvrdom i teškom, od velikih, kamenih blokova u visini, spratovi zidina isto kao brda ćute pod snegom ali gledaju, u zimsko veče, plamnim očima svojih osvetljenih prozora, što se vide, kroz tamu i onda kad se pred nama pojavljuje, daleko, velika i večna sen Avale i zimske noći, u snegu.

    1930.


    Photos by
    Zexland


  4. #4

    Odgovor: Svetom putujem...

    Izabela Aljende rođena je 2. avgusta 1942. godine u Peruu. Detinjstvo i mladost provela je u Čileu. Između 1953. i 1958. živela je u Boliviji i Bejrutu sa majkom i očuhom koji je bio diplomata kao i njen otac. Godine 1958. vraća se u Čile, gde je od 1967. počela da gradi sjajnu karijeru kao novinar u poznatim časopisima i na televiziji. Tih godina objavljuje i svoju prvu knjigu.

    Političke neprilike joj i ovaj put određuju život. Kao nećaka svrgnutog predsednika Salvadora Aljendea morala je u mladosti da napusti Čile, a sad ga posle Pinočeovog prevrata 1973. ponovo napušta i seli u Venecuelu. Od 1988. godine živi u Kaliforniji...

    Vikipedija

    Pored nekih drugih hispanoameričkih pisaca, kao što su Markes, Ljosa, Neruda, Borhes, Gabrijela Mistral, koji su me naveli da o Latinskoj Americi razmišljam, i na neki neobičan način je zavolim, izdvajam i dela Izabele Aljende.
    Mnogo je pisala o Čileu, njegovim običajima, istoriji, načinu života, posebno o ishrani. U romanima su opisi te neobične zemlje dati vrlo studiozno, ali nadasve književno, pa ih preporučujem od srca.
    Napisala je roman "Kći sreće", njegove nastavke "Portret u sepiji" i "Kuća duhova", romane "Eva Luna", "O ljubavi i seni", "Beskonačan plan", "Zoro - početak legende"...
    Najviše detalja o Čileu može se naći u knjizi "Moja izmišljena zemlja", a "Afrodita" je knjiga o afrodizijacima, kako ona kaže o "ljubavnim receptima", a u pitanju su neke strasne i slasne kombinacije namirnica na čileanski način.

    Nisam bila. Za sada samo čitam i sanjam.
    Vrag odneo šnalu...

  5. #5

    Odgovor: Svetom putujem...

    Стеван Пешић
    Катманду

  6. #6

    Odgovor: Svetom putujem...

    Andrej Beli-Petrograd

    iliti St. Petersburg ..

    Odlicno oslikana Rusija,uzivala sam citajuci.
    Simbol Petrograda kao ruske prestonice,opisuje jedan svet na umoru..Roman dovrsen 1914,dakle u godini izbijanja velikog rata.

  7. #7

    Odgovor: Svetom putujem...

    "Zaplovili smo u sivo,hladno,tromo i teško neko more,i jako smo se zagledali u čudno lice te zle vode.To nisu bili tečni talasi koji se gibaju,liju i pene;to su bile krute vodene ploče,koje se udaraju,survavaju i lome....."

    "Ravnica ima i odviše,ali su mahom pašnjaci,jer na sivkastoj,trošnoj,hladnim severozapadnim vetrovima plivanoj zemlji buja doduše trava koja ne treba da cveta i da rodi, ali ne buja ono što u zrnu svome hlebac i dukate nosi."

    Retko u poslednje vreme čitam,ali zato se stalno vraćam na knjigu Isidore Sekulić,naime njenu prozu,pa da budem precizna ovo su citati iz "Pisma iz Norveške".Prelepa knjiga.U trenutku dok čitam kao da se nalazim u Norveškoj.Zimoća,Sunce kao da je najtoplije.....
    Poruku je izmenio tetkaD, 23.09.2012 u 22:02 Razlog: dodato slovo

    Uskoro ni o meni ni o tebi niko neće pričati niti znati,neki drugi ljudi živet će ovde...mi nećemo nikome nedostajati

  8. #8

    Odgovor: Svetom putujem...

    ,,,Al ma kako to čudno zvučalo,nisam priželjkivao njihovu smrt,već sam očajički žudeo za njihovim životima.Želeo sam da ih sretnem,krepke ili oronule starce,da im se lica polako ispune borama i mladežima,da se pokažu njihovi zubi ili čuje škljocanje veštačkih vilica,da sednem s njima na klupu pred seoskom kućom ili u trpezariji staračkog doma,da osluškujem kako im vazduh šišti u plućima,kako im udara srce i krče creva,da gledam kako se oslanjaju na štapove,kako trepću pod jarkom neonskom svetlošću,,,,,

    Gec i Majer
    David Albahari
    Zašto mi je ova knjiga ponovo došla u ruke,kada se u zemlji u kojoj živim dešavaju ponovo strahote,u zemlji gde se ljudi svakodnevno ubijaju,bezrazložno.Konačno shvatih da nema razlike između strakote u Albaharijevoj knjizi i današnjeg bitisanja ovde kraj mene,kraj vas.Sve je isto,nečija patnja,umiranje bezrazložno,glad beda.

    Uskoro ni o meni ni o tebi niko neće pričati niti znati,neki drugi ljudi živet će ovde...mi nećemo nikome nedostajati

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •