Ponekad pomislim da postoji neshto silno nemuzzevno u bilo kakvom pisanju, no poezija je najgora od svega. Kad su me hvatali napadi kokainske paranoje, spaljivao bih dnevnike poezije i promatrao kako se zapaljene stranice gule jedna od druge u slojevima, a vatra pljuje sive oblachke u zrak. Dok je pepeo mojih rechi vijugao prema nebu, bilo mi je drago znati da je moje unutrashnje ja ponovno sigurno: cela ekipa FBI-jevih najboljih forenzichara ne bi mogla ponovno sastaviti moje emocije. Char chuvanja najiskrenijih emocija skrivenih u mojim delima jeste u tome da ih mogu spaliti u tren oka.

Odvuci zzenu rechima u krevet bilo je sigurno jer bi moje rechi isparile s izgovorenim dahom; napisati zzeni pesmu znachilo je stvoriti oruzzje koje ce kasnije moci upotrebiti da me napadne. Dati nekome ono shto ste napisali znachilo je da ce to biti tamo negde u svetu zauvek, spremno obiti mi se o glavu u bilo kojem trenutku....


Andrew Davidson