Poučne priče - Melem za dušu - Strana 26
Strana 26 od 27 PrvaPrva ... 1624252627 PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 376 do 390 od ukupno 399
  1. #376

    Odgovor: Poučne priče - Melem za dušu

    Pismo poglavice Sijetla, koje je on uputio američkom predsedniku 1854. godine, posle ponude da beli čovek otkupi njihovu zemlju i ostavi im rezervate.

    "Kako možeš kupiti ili prodati nebo, toplotu zemlje? Ta ideja je nama nepoznata. Ako mi ne posedujemo svežinu vazduha ili odsjaj vode, kako ih možeš kupiti?
    Svaki deo ove zemlje je svetinja mome narodu. Svaka borova iglica, pešcana obala, izmaglica u sumi, svaki insekt je svetinja u pamcenju i postojanju moga naroda. Sokovi života koji kruže kroz drvece sadrže uspomene crvenog čoveka. Umrli beli ljudi zaboravljaju zemlju svog rodjenja kad krenu put zvezda. Naši mrtvi nikad ne zaboravljaju ovu prekrasnu zemlju, za njih ona je majka. Mi smo deo zemlje i ona je deo nas. Mirisno cvece je nasa sestra; jelen, konj, veliki orao, su naša braća. Kameni vrhovi, rosne livade, toplota ponija i čovek - sve je jedna porodica.
    Dakle, kad Veliki Beli Poglavica iz Wašingtona posalje pismo da želi kupiti našu zemlju, on trazi mnogo od nas. Veliki Poglavica šalje obećanje da će obezbediti mesto na kome ćemo mi moći nastaviti normalno živeti. On će biti naš otac a mi njegova deca. Mi ćemo razmotriti vašu ponudu da kupite našu zemlju. Ali to neće biti lako. Ova zemlja je sveta. Ova svetlucava voda u potocima i rekama nije samo voda nego i krv naših predaka. Ako vam mi prodamo našu zemlju, vi morate zapamtiti da je sveta, vi morate učiti vašu decu da je sveta i da svaki odsjaj u bistroj vodi jezera govori o dogadjajima i secanjima u životu moga naroda. žubor vode je glas oca moga oca.
    Reke su naša braća, one gase našu žedj. Reke nose naše kanue i hrane našu decu. Ako vam prodamo zemlju, morate zapamtiti i uciti vašu decu, da su reke nasa i vasa braća i da im morate pokloniti poštovanje kao braći.
    Mi znamo da beli covek ne razume naš put. Jedan deo zemlje je njemu isti kao i drugi, kome je on stranac koji dodje iz mraka i uzme od zemlje sve što mu treba. Zemlja nije njegov brat, nego neprijatelj i kad je orobi on ide dalje. On ostavlja očeve grobove iza sebe i nije ga briga. On krade zemlju od svoje dece, i nije ga briga. Očev grob kao i sinovo mesto rodjenja su zaboravljeni. On se odnosi prema svojoj majci, zemlji, i svome bratu, nebu, kao prema nečemu sto se kupuje ili prodaje kao ovce. Njegova nezajažljivost će opustošiti zemlju i ostaviti iza sebe samo pustinju.
    Ne znam. Naš put je drukciji od vašeg. Svetla vaših gradova vredjaju oči crvenog čoveka. To mora da je zbog toga što je crveni čovek divljak i ne razume. Nema mirnog mesta u gradovima belog čoveka. Nema mesta gde se moze čuti razvijanje lisca u prolece ili čuti šum krila insekata. Ali to je verovatno zato sto sam ja samo divljak i ne razumem. Buka samo vredja moje uši. I šta vredi život ako čovek ne moze čuti usamljeni zov noćne ptice ili svadju žaba na obali bare. Ja sam samo crveni covek i ne razumem.
    Crveni covek vise voli nežni zvuk vetra koji miluje lice jezerceta i miris samog vetra pročišćenog podnevnom kisom, ili namirisanog borovinom.
    Vazduh je od neprocenjive vrednosti za crvenog coveka, svi udišu isti vazduh - životinje, drvece, ljudi, svi oni dišu. Beli čovek izgleda ne primećuje vazduh koji diše. Ali ako vam mi prodamo zemlju, vi morate da zapamtite da je vazduh nama vazan jer deli svoj duh sa životom koji podržava. Vetar koji je našem ocu dao prvi udisaj, takodje je uzeo i njegov zadnji. I ako vam prodamo svoju zemlju, morate je čuvati kao mesto gde čak i beli čovek može ići da oseti vetar zasićen mirisima poljskog cveća.
    Dakle mi cemo razmotriti vasu ponudu da kupite našu zemlju. Ako odlučimo da prihvatimo, biće pod jednim uslovom: beli covek mora tretirati životinje ove zemlje kao braću.
    Ja sam divljak i ja ne razumem drugačije.
    Video sam hiljade leševa bizona po preriji, ostavljenih da se raspadaju nakon što ih je beli čovek pobio iz voza koji je prolazio.
    Ja sam divljak i ne razumem kako gvozdeni konj moze biti važniji od bizona koga mi ubijemo samo da bi preživeli. Šta je covek bez životinja. Ako bi sve životinje nestale, čovek bi umro zbog usamljenosti duha. Sta god da se desi životinjama, uskoro će se desiti i čoveku.
    Sve stvari su povezane.
    Vi morate uciti vasu decu da zemlja ispod njihovih nogu je zapravo pepeo vaših dedova. Tako ce ona poštovati zemlju, recite svojoj deci da je zemlja bogata životom naše vrste. Učite decu kao sto smo mi našu, da je zemlja naša majka. Šta god da se dogodi zemlji dogodice se i njenim sinovima. Ako čovek pljune za zemlju, pljunuo je na sebe.
    Zemlja ne pripada čoveku; čovek pripada zemlji. To mi znamo.
    Sve stvari su povezane kao krv koja sjedinjuje porodicu. Sve je povezano. Sta god da se desi zemlji, desice se i njenim sinovima. Čovek ne plete mrezu života, on jedva da stoji u njoj. Sta god da uradi toj mreži, uradio je sebi. Čak i beli covek čiji bog hoda i prica s njim kao prijatelj sa prijateljem, ne moze biti izuzetak od ove sudbine. Mi smo braća pre svega. Videćemo.
    Mi znamo jednu stvar koju će beli čovek jednog dana spoznati, naš bog je isti. Vi mozda mislite da ga posedujete onako kako zelite da posedujete našu zemlju, ali ne. On je bog svakog coveka i njegova ljubav je jednaka prema svim ljudima, crvenim i belim. Njemu je zemlja dragocena i oskrnaviti je znaci prkositi njenom Stvoritelju.
    Belci se moraju dozvati, mozda pre nego ostala plemena. Zagadi krevet u kome spavas i jedne noći ćeš se ugušiti u vlastitom izmetu. Ali u svojoj uobraženosti vi ćete zablistati, zapaljeni snagom Boga koji vas je doneo na ovu zemlju i koji vam je iz nekog samo njemu znanog razloga, dao da dominirate zemljom i crvenim čovekom.
    Ovakva sudbina je nama misterija jer mi ne razumemo zasto su bizoni pobijeni, divlji konji svi ukroceni, skriveni uglovi sume zagadjeni smradom izmeta mnogih ljudi i pogled na brda unakazena žicama koje govore.
    Gdje je šiprag? Nestao.
    Gdje je orao? Nestao.
    Kraj života i početak preživljavanja."
    ... Ko nije drvo razumeo prvo, pa tek onda sadio, taj nije ništa uradio... I, shvatiće, kad-tad, da ne zna šta je hlad....

  2. #377

    Odgovor: Poučne priče - Melem za dušu

    Kutija poljubaca


    Početak priče ide daleko u prošlost kada je otac kaznio svoju petogodišnju kćerkicu jer je izgubila neku vrlo dragocjenu stvar. Novca je u tom vremenu bilo vrlo malo. Bilo je božićno
    vrijeme. Sljedećeg jutra je djevojčica donijela mali poklon i rekla: Tata, to je za tebe.



    Tati je bilo vrlo neugodno, ali kada je otvorio kutiju i vidio, da unutra nema ničega, jako se naljutio.

    Kćerkicu je prekorio: Zar ne znaš ako nešto pokloniš, očekuje se da se u kutiji nešto i nađe? Djevojčica ga je žalosno pogledala i suznim očima rekla: Tata, ali nije prazna. Do vrha sam je napunila poljupcima samo za tebe. Tata je bio ganut.
    Kleknuo je pred kćerkicu, jako je zagrlio i zamolio za oprost. Do kraja života čuvao je tu kutiju pored kreveta i uvijek, kada se osjećao izgubljeno i očajno, otvorio ju je i iz nje uzeo jedan nevidjivi poljubac i sjetio se ljubavi koju je kćerka spremila unutra. Svatko od nas ima kutiju
    punu poljubaca i ljubavi, koju nam poklanjaju prijatelji, djeca, Bog Ne postoje važnije stvari koje bi mogli dobiti

    ovde

    Uskoro ni o meni ni o tebi niko neće pričati niti znati,neki drugi ljudi živet će ovde...mi nećemo nikome nedostajati

  3. #378

    Odgovor: Poučne priče - Melem za dušu

    "Pridji, druzice zivota moga, pridji mi i ne daj da nam tela razdvoji dah snegova. Sedi uz mene ispred ove peci, jer vatra je prijatni dar zime. Pricaj mi o delima starih pokolenja, jer sam vec umoran slusajuci uzdahe vetrova i ridanje prirodnih elemenata. Zatvori vrata i prozore, jer mi dusu rastuzuje da gledam gnevno lice vremena, i srce mi ranjava pogled na grad sto pod snegom sedi kao zena koja dete izgubi... Sipaj ulja u svetiljku, druzice zivota moga, jer hoce da se ugasi, i stavi je pored sebe ne bih li razaznao sto ti noci na licu beze... Dodji s krcagom vina da pijemo i da uspomene budimo.

    Pridji, pridji mi, miljenice duse moje, jer vatra je zgasla i skoro da je pepeo prekriva... Prigrli me - svetiljka se ugasila i tama ju je savladala... Evo nam opojno vino vremena oci sklapa... Pogledaj me okom koje san ukrasava... Zagrli me pre nego sto me san prigrli. Poljubi me, jer sneg je jaci od svega osim od tvoga poljupca".



    Halil Dzubran

    Uskoro ni o meni ni o tebi niko neće pričati niti znati,neki drugi ljudi živet će ovde...mi nećemo nikome nedostajati

  4. #379

    Odgovor: Poučne priče - Melem za dušu

    Dva siva galeba


    Stvar je bila u tome da Neve nije imala svoj život. Malo je ona i inače imala stvari koje je mogla nazvat svojima, osim šta je mirne duše mogla svagdi izjavit da ima svoju dicu.

    Njena dica su međutim imala, osim nje, i svoje sobe, svoje kompjutere, svoje slobodno vrime, svoje slušalice na ušima, i svog tatu koji više nije bija muž njihove mame.

    Nakon šta su dica narasla dovoljno da ih može ostavit same kad padne mrak, a to doba je kod Neve, kao roditeljice, službeno nastupilo tek nakon šta su dotična dica napunila i pripunila osamnajst godina, Neve, koja je dotad imala samo svoju krpu, svoju metlu, svoje radno misto u firmi za dvi ijade kuna, svoje neprospavane noći i svoju alimentaciju koja je bila njena samo dok je čeka, a kad, i ako je dočeka više nije bila njena nego ju je predavala Elektrodalmaciji, Vodovodu i Telecomu, zaključi da sad napokon i ona može imat nešto svoje a šta ne bi imalo veze sa kućom i kućanstvon.

    Prije nego šta joj je potomstvo postalo punoljetno, na samu pomisal da bi se upustila u noćni život, od svojih prijateljica i, naravno, svoje matere, čula bi zgrožene uzvike tipa Šta? Osam sati navečer je, a ti misliš otić na piće s nekim? A šta će ti dica? Nećeš ih valjda ostavit same?!

    Dica su tada već bila debelo pribacila sedamnajstu, ali Neve je bila dite ovoga kraja, a u ovin krajevima se dicu, pogotovo mušku, ne ostavja bez majčinskog nadzora sve dok majka prirodnin zakonima ne napusti ovaj svit, na opću žalost muških potomaka i bezgranično veselje njihovih životnih družica, lokalno popularno zvanih neviste.

    Neve bi se na kritike onoga poštenog ženskog roda osjećala ka zadnja kurbetina, šta je inače titula koju žena u ovin krajevima stekne i za benignije propuste od napuštanja osamnaestogodišnje nejači u ranim večernjin satima e da bi udovoljila vlastitin guštima i prirodnin potribama.

    I tako je našla svoga ljubavnika.

    Dici je spremila večeru, a da opere savjest, oprala je cilu kuću, zavrtila dvi mašine robe, od kojih je za drugu mašinu morala pridodat i malo one čiste, napravila kolače, ofregala podove, nazvala svoju mater, pridala izvješće o rečenom freganju i kuvanju, i tada, djelomično umirene savjesti, krenila u uređivanje i freganje i same sebe.

    Suočena sa bijednin i zapuštenin stanjem svoje kozmetičke torbice, koju je prenamijenila u kozmetičku torbicu tako šta je krpenu vrećicu za školske papuče jednog od potomaka sačuvala i u nju ugurala malo kozmetike zaostale još iz divojačkih dana, shvatila je da se više ne sića pravila za ulipšavanje i nanošenje mejkapa, iako su joj nekad prijateljice znale govorit da se niko ne zna našminkat ka ona i čak joj na tom talentu otvoreno zavidile.

    Slegla je ramenima napućenih usana isprid ogledala, nanoseći šminku koja se mrvila ka parmezan kojim je godinama posipala paštašutu kuvanu i spremanu u bračnom zanosu dok se i taj zanos nije razmrvija, rastopija i nesta, misleći Jebiga, šta sad, improvizacija je majka kurbanja, te nakon otprilike pola sata sređena išetala iz kuće, prethodno prpošno cmoknuvši dičicu u glavuše, nastojeći izgledati kako na primjer izgleda kad samo ide do pazara po spizu ili do suside na kavu.

    Muški primjerak kojeg je izabrala za aktera u planiranoj borbi za svoje gušte nije bija u puno boljoj situaciji od nje.

    Razveden i razmamljen, jer mu je mama, pokoj joj duši, nesmotreno i samoživo napustila ovaj svit još prije desetak godina, stisnut u stanu sa sinom doživotnim studentom, gladan ljubavi, pažnje, paštašute i seksa, moga joj je, ka misto odvijanja radnje, ponudit jedino svoj auto i lokalnu gradsku plažu.

    Doduše, kad ju je vidija onako sredovječno raspupanu, od života umornu, ali punu onog neiživljenog žara rasne žene i bivše lipotice, poželija ju je odma tu, na asfaltu, isprid auta na kojeg ju je, nehajno oslonjen, čeka.

    Godine čoviku nose puno nezgodnih stvari, usiču mu bore na lice, nalipe višak fizičke mase na vidljiva mista, uvuku se u kosti u formi raznoraznih artritisa, reuma, spondiloza i ostalih staračkih simptoma sa kojima se nauči živit, ali te iste godine donose i neke prednosti, koje do izažaja najviše dođu upravo pri takvim nekim susretima na praznim gradskim plažama u nekim, relativno ranim, večernjim satima, između dvoje bića u određenim godinama.

    Naime, nema puno priče niti bespotrebnih odugovlačenja. Judi se bace jedno na drugo apetitom o kakvom mladost može samo sanjati čežnjom usamljenosti i straha od nadolazećeg razdoblja kad se više na nikoga nećemo moći bacati čak i ako budemo htjeli, jer bi nas svako bacanje bacilo u krevet na duže razdoblje, polomljenih kukova i ukočenih križa.

    Seks je oduvik bija najbolji u godinama kad čovik zna da mu ostaje još malo tih godina.
    Cila predigra se stisne u onom kratkom momentu nelagode kojeg se odradi skoro više forme radi, tek toliko da jedno drugom damo do znanja da smo sačuvali dostojanstvo usprkos godinama, a onda se bacamo na strateška mista partnera direktnošću gladnog diteta, nestrpljivošću apstinenta, strašću ne-svojom-voljom čednih bića.

    Neve je bila odma spremna, odbacila je sa sebe, zajedno sa odjećom i cipelama, sve godine uzornog ponašanja jedne dalmatinske raspuštenice, uzorne majke i kćerke, izmrcvarene, sputane bivše neviste i žene.
    Ovdašnje raspuštenice, za razliku od svjetskih raspuštenica, nakon rastave najčešće žive u nekoj vrsti nametnutog celibata, jer, ako su se već usudile prhnuti iz kaveza i narugati tradiciji trpljenja, onda bar, po prešutnom, a nekad i glasnom shvaćanju okoline, moraju tu slobodu plaćati odricanjem od takve vrste ovozemaljskih užitaka.

    Auto je bilo relativno komotno, ali tijesno za širinu njihove želje.

    Ljubljenje je bilo isto ka i nekad, filmsko, uzbuđujuće, podsjećajuće, ali kosti bogami nisu uspijevale, ka nekad, nać položaj za finale iz kojega bi se izašlo bez težih fizičkih ozljeda i dugoročnih posljedica po umrtvljene zglobove.

    Pa je Neve, u jednom momentu, postala svjesna da kroz prozor auta viri njeno golo stopalo.
    Pomislila je kako smišno može nekom slučajnom prolazniku izgledati taj njen zaglavljeni taban sa prstima raširenim u šoku neprimjerene poze dok su pokušavali uskladiti ritam u klupku na zadnjem sjedalu, i ona se, sasvim divojački blesavo, uvati hihotat.

    On je sta, prikinija nastojanja, a ona mu, slobodom i drskošću žene u godinama, glavom pokaže, i dalje smijući se, na svoje golo stopalo koje je virilo izbačeno kroz prozor, noktiju prigodno nalakiranih opscenom crvenom, kurbanjskom bojom, a on, neopterećen mladalačkom potrebom za dokazivanjem, prasne u smij zajedno s njom, smijući se paralelno njenom stopalu i svome klonulom, obeshrabrenom junačini.

    Tresući se zajedno u zagrljaju smija, jedno drugome su u očima otkrili iskre staroga neba. Ona je dlanom mazuckala njegov stomak pedesetogodišnjaka, osjećajući naglu, neobjašnjivu raznježenost nad tim najočitijim prokazateljem njegovih godina, a on je, blagošću prijatelja u nevolji, usnama tješio njene bore umora oko očiju natrackanih razmrvljenom, prerijetko korištenom šminkom.

    Taj zagrljaj u kojem su ostali još nepreviđeno dugo nakon napada ludoga smija bija je zagrljaj dva stara galeba na pustoj plaži nakon dugog leta.
    Kratak odmor ispod krila nekoga tko zna što je let...

    -Idemo? upitala je Neve nakon duge, umirujuće šutnje, navlačeći na sebe, zajedno sa odjećom, i plašt zabrinutosti poštene žene i odgovorne nečije mame, gledajući na sat sa, nakratko pobijeđenim, prezrenim, ali uvijek prisutnim, žilavim osjećajem krivnje.

    U stan je ušla na prstima.
    Na stolu su njeni punoljetni macho potomci ostavili sve znakove pojedene, njenim unaprijed pokajničkim zanosom, pripremljene večere.

    Malo poslije, u kupatilu, nakon šta je pospremila nered u kužini, otkrila je da nema nikakvu kremu, ni tonik, ni šta već svaka žena koja drži do sebe triba imat za skidanje šminke sa lica.

    Našla je neku kremu za ruke kojoj je odavno proša rok, i pred ogledalom, stružući crvenilo sa napućenih usta, pomislila:

    Jebiga, šta sad, improvizacija je majka svakog kurbanja.

    izvor
    Život nije, i nikada nije bio, pobeda sa 2:0 kod kuce protiv lidera lige, posle rucka u restoranu brze hrane.

  5. #380

    Odgovor: Poučne priče - Melem za dušu


    Nedelja

    Krajnje je vreme da vratimo nedelju. Ako to uskoro ne učinimo, nikada je više nećemo videti


    Šta se desilo s nedeljom? Juče sam je celog dana tražio i nigde nisam mogao da je nađem. Nekad je, sećam se, svaka nedelja bila praznik, oblačila se bela košulja i prale se uši i vrat. Nedeljom se išlo na porodične ručkove posle kojih su svi dremali, razbacani po stanu kao nasukani kitovi, i tek bi nas miris crne kafe budio iz te omamljenosti. Ustajali smo polako, pažljivo, ništa nije smelo da bude brzo i naglo. Nedelja je bila dan sporosti, dan lenjosti, dan koji se provodio tako kao da mu ništa nije prethodilo ili kao da se ništa neće desiti posle njega.

    "Nedelja - dan bez budućnosti", napisao je u jednoj svojoj pesmi Raša Livada. Ne znam na šta je on mislio kada je napisao taj stih, ali to je za mene najlepši opis nedelje. One druge nedelje, kakva je nekada bila, a ne kakva je sada i kakva je bila kada sam juče izašao iz kuće.
    Nekada nedeljom nisu radile radnje. U stvari, do deset se u nekim prodavnicama mogao kupiti hleb, mleko i pogačice, a bili su, takođe do deset, otvoreni i kiosci za prodaju štampe. Sve ostalo je bilo zatvoreno i uživalo u nedeljnom miru.

    Na pijacu se išlo subotom. To je bio pravi dan za kupovinu paprika, lubenica i kajmaka. Nedeljom se odlazilo na pijacu samo u slučaju da vas je nešto sprečilo u subotu. Uostalom, nedeljna ponuda na pijaci je pružala bledu sliku u poređenju sa subotnjim obiljem.
    Nedelja je bila dan za izlet. Penjali smo se na Avalu kao da osvajamo Mont Everest, a onda smo trčali nizbrdo sve dok se ne bismo umorili. Tada bismo izvadili kifle namazane buterom, tvrdo kuvana jaja, kriške "Zdenka" sira i crvene jabuke.

    Nedeljom je podnevni mir u dvorištu duže trajao. Nismo igrali fudbal, nismo udarali loptom u zid. Ćutali smo čak i dok smo igrali klikere. Tek kasnije popodne, kada se suton već prikradao preko neba, počinjali smo da govorimo glasnije i slobodnije, mada ni tada nisu naši glasovi odjekivali kao tokom drugih dana.
    Nedelja je bila spor dan. Dan obnove. Dan kada su u celom gradu u podne složno zveckale kašike za supu, kada su ulice bile puste, a vozila gradskog saobraćaja prazna.
    "Nedelja - dan bez budućnosti." Dan u kojem se zaboravljala prošlost i nije se mislilo na budućnost. Prošlost je bila užurbana subota, koju je trebalo što pre smetnuti sa uma; budućnost je dolazila sa ponedeljkom, strašnim danom, koji je predstavljao početak nove jednolične radne nedelje.
    Nedelja je bila kao rajska bašta, dan između stvarnosti i snova. Dan u kojem je sve moglo da počne, a ništa nije moralo da se završi. Čardak ni na nebu ni na zemlji.
    Međutim, kada sam juče izašao napolje, pomislio sam da je četvrtak, ili petak, ili bilo koji dan. Samo ne nedelja. Naime, sve radnje su bile otvorene: piljarnica, bakalnica, čak i apoteka.

    Jedino banka nije radila. Međutim, to i ne očekujem od banke, jer banke svugde rade manje od svih drugih. Ako i banke počnu da rade nedeljom, biće to znak da uskoro dolazi propast sveta. (Nek propadne, nije šteta...)
    Onda sam počeo da tražim nedelju. Zavirivao sam u razne zgrade, prošetao sam pored reke, pitao sam ljude koji su čekali na autobuskoj stanici, zatim mladiće i devojke sa slušalicama na ušima, ali niko nije znao da mi odgovori. Slegali su ramenima i gledali me pogledima koji su pokazivali da ne razumeju šta ih pitam, kao da je nedelja zaboravljen i mrtav jezik, razumljiv samo nekim lingvistima i arheolozima.

    Lepa je nekad bila nedelja. Ujutru se duže spavalo, kasnije se doručkovalo i svako je smeo da odugovlači koliko god želi.
    Nedeljom se išlo na fudbalske utakmice, zatim u šetnje pored reke, a onda, pred kraj dana, naručivale su se palačinke sa čokoladom i orasima. Veče se šunjalo preko neba, ali niko na to nije obraćao pažnju jer smo znali da je nedelja dan drugačiji od svih dana i da se, u stvari, nikada ne završava.
    Ali onda se nešto desilo i nedelja je nestala. Ma šta mi radili, ma koliko pokušavali, ne uspevamo da je nađemo. Sakrila se negde, uvređena i zastrašena od mogućnosti da je neko natera da promeni ime. Naime, ako naziv nedelja potiče od reči "ne delati", a svi se tog dana ponašaju kao da je u pitanju bilo koji dan i ne prestaju sa svojim delatnostima, onda nedelja nije nedelja i s pravom je pobegla. Otišla je negde gde se još uvek poštuje jednostavan nauk: šest dana radi, a sedmog se odmaraj, čitaj knjige, piši pesme, otiđi u prirodu, budi nešto drugo, nešto različito od onoga što si ostalih šest dana. Budi drugačiji tog dana da bi ostalih dana bio uvek isti. Uspori ritam. Nađi neku sporu pesmu i slušaj je celog dana. Uživaj u sporosti. Kaži: "Spor sam, priznajem, ali kada bih bio brži, ne bih znao da postojim."
    Da, krajnje je vreme da vratimo nedelju. Ako to uskoro ne učinimo, nikada je više nećemo videti. A život bez nedelje, odnosno, život bez dana odmora nije više život, već sumorni ringišpil koji se zaustavlja samo jednom - onda kada je kasno za sve.

    David Albahari

  6. #381

    Odgovor: Poučne priče - Melem za dušu

    Nikada nisam bila nacisto pred samom sobom da li zelim ili ne zelim da saznam da su neki veliki cijim sam se delima divila ustvari samo, takoreci - ljudi.

    Shtono rek'o memento:

    Citat memento kaže: Pogledaj poruku
    Naravno da postoje priče i pričice o ljudima iz prošlosti koje inkliniraju od njihovih zvaničnih biografija. Sigurno je i to da u tim pričama ima često i bar zrnce istine.
    .

    Lepa je pricica:

    Prije dosta godina, profesor Sučić, poznatiji kao Sejo Sexon iz Zabranjenog pušenja, ispričao mi jednu zanimljivu anegdotu iz svog djetinjstva u Sarajevu. U njegovoj zgradi je, naime, živio jedan poznati pisac za djecu. Rekao mi ime, ali neka mi štovani gospodin pisac oprosti, zaboravih ga. Rekao mi je da je taj gospodin pisao prelijepe priče za najmlađe, maštovite, uzbudljive i uvijek s poučnom poantom o tome da treba biti dobar i marljiv, poštovati roditelje, da je najvažnije prijateljstvo i ljubav te da na kraju uvijek dobro pobjeđuje.

    Međutim, svaki put kada bi mali Sejo sa svojim jaranima zaigr'o pred zgradom na dva mala, morao je dobro pripaziti da lopta slučajno ne završi na balkonu dotičnog umjetnika. Poznati pisac lijepih i poučnih priča za djecu je, naime, običavao malim crnim kuhinjskim nožem, polako, natenane, pred suznim očima uspuhane klinčadije - bušiti lopte. Jer, pogađate, poznati pisac toplih dječjih priča nije samo mrzio fudbal na dva mala i vrisku pod prozorom. Mrzio je i djecu općenito.

    Sjetim se te priče svaki put kad uhvatim sebe da promatram umjetnika kroz njegova djela i zaboravim da sama riječ umjetnost potječe iz pridjeva umjetno. (Kao što, uostalom, i engleski art vuče korijen iz artificial, a njemački Kunst od kuenstlich.) Stvarni život je često, ne uvijek, drugi par čarapa. Ali premda je etimologija prilično jasna, nitko nije imun na ideju da mora postojati neka tajna veza. Pa ni ja. Želim vjerovati da je sve napisano ili, hajde, makar inspirirano, istinitim događajem. Da su bivši ratnici pisali o ratu, a oni koji su kopali po kantama pisali potresne knjige o životu na dnu.

    Sjećam se svoje iskrene nevjerice i razočaranja kad sam kao klinac negdje pročitao da Karl May, pisac koji je obilježio moje dječačke pustolovne fantazije i napisao bezbroj romana o Indijancu Winnetou, Old Shatterhandu, nepreglednim prerijama i krvavim revolveraškim obračunima, nikad nije ni primirisao Divljem zapadu. Sve do pred smrt, kad je tamo otputovao u nekom bezveznom turističkom aranžmanu, koji je vjerojatno uključivao hotel s pet zvjezdica i doručak u krevetu. Pazite, čovjek se dotad nije mak'o iz rodne mu Njemačke, a napisao je preko 60.000 stranica o Dalekom istoku i Divljem zapadu. Da stvar bude bolja - gospodin May je na vrhuncu slave (čovjek je prodao preko 100 milijuna knjiga) čak držao predavanja o dalekim krajevima pred hipnotiziranom gospodom, a da nikad nije bio tamo. Kad su ga na kraju prokužili i stisli uz zid, Karl May im je hladno i bez grama srama odgovorio: 'Pa što ako nikad nisam bio tamo? Pa i Dante je pisao u prvom licu, premda nema šanse da je ikad bio u čistilištu i paklu.'

    Kakav velemajstor. To je umjetnik. Lako je biti putopisac kad se pola života vucaraš po bijelom svijetu, ali sjediti upicanjen u odijelu i cilindru u kavani u Dresdenu i tamo uz čaj i kolače pisati o širokoj preriji i ponosnim Indijancima u ratnim bojama, što kreću u odlučujuću bitku, premda znaju da nemaju šanse protiv moćnog oružja bljedolikih, to je umijeće koje postaje i umjetnost pod uvjetom da ne djeluje umjetno. Zato vjerujem da je najbeskorisniji savjet koji možete dati nekom tko želi napisati svoju prvu pjesmu ili knjigu: budi iskren. Publika će to osjetiti i znati cijeniti. Puno korisnije bi mladom poetu bilo reći: laži, muljaj, izmišljaj, ali pazi da budeš dobar. Da te ne bi uhvatili.

    P.S. Ipak vas molim, ako posjedujete provjerene informacije o tome da je Clint Eastwood u privatnom životu besprizorni šonjo, Al Pacino visok metar i kusur, Waits zatucani malograđanin, Arnold Schwarzenegger ustvari žena, a Springsteen uskogrudna pizda, da te podatke zadržite za sebe. Ja to ne želim znati! Ne zanima me.
    Život nije, i nikada nije bio, pobeda sa 2:0 kod kuce protiv lidera lige, posle rucka u restoranu brze hrane.

  7. #382

    Odgovor: Poučne priče - Melem za dušu

    Stvari nisu uvek takve kakvim se čine


    Dva putujuća andjela su se zaustavila kod bogate porodice, da prenoće.
    Porodica je bila bezobrazna i nije udovoljila njihovoj želji, da prespavaju u sobi za goste.
    Umesto u sobu za goste su ih smestili u malu sobu u hladnom podrumu.
    Kada su raspremili krevete, stariji anđeo je video rupu u zidu i popravio je
    Tada ga je mladi anđeo pitao, zašto je popravio rupu.
    Stariji anđeo je odgovorio: 'Stvari nisu uvek takve kakvim se čine'.
    Sledeće noći su anđeli došli u vrlo siromašnu kuću.
    Ljubazan domaćin i njegova žena su sa njima podelili svoju večeru i dozvolili im da prespavaju u njihovom krevetu i da se dobro naspavaju i odmore.
    Kada se Sunce probudilo sledećeg jutra, anđeli su zatekli domaćina i njegovu ženu u suzama.
    Njihova jedina krava, čije mleko je bilo njihov jedini izvor prihoda, je ležala mrtva na njivi.
    Mladi anđeo je bio istinski besan i pitao je starijeg kako je mogao to da dozvoli. 'Prvi domaćin je imao sve, a ti si mu ipak pomogao.
    Drugi domaćin ima vrlo malo i uprkos tome nas je ljubazno primio, nahranio čak dozvolio da prespavamo u njegovom krevetu, a ti si dozvolio da njegova jedina krava umre.'
    Drugi anđeo je opet odgovorio: 'Stvari nisu uvek takve, kakvim se čine.
    Kada smo bili u hladnom podrumu, primetio sam da je u onoj rupi u zidu bilo zlato.
    Pošto je domaćin bio vrlo pohlepan i nije bio voljan da deli svoje bogastvo, ja sam popravio rupu zato da ne može više da nađe to zlato.
    Prošle noći, kada smo spavali u domaćinovom krevetu, anđeo smrti je došao po njegovu ženu.
    Dao sam mu kravu umesto nje.'

    Stvari nisu uvek takve, kakvim se čine.
    Ponekad se desi tačno to, kada se stvari ne odvijaju tako, kao što bi morale.

    Jedino je potrebno verovati u to, da je svaki takav događjaj tvoja prednost.
    Vremenom ćeš saznati...

    Neki ljudi brzo dođu u naš život i brzo odu iz njega...

    Neki ljudi nam postanu prijatelji i dugo ostanu u našem životu...

    Ostave lepe tragove u našim srcima... I nikada više nismo tačno takvi kao sto smo bili....
    Juče je istorija.
    Sutra je zagonetka!
    Danas je poklon.

    Život je nešto posebno... Živi i uživaj u svakom trenutku!!!

  8. #383

    Odgovor: Poučne priče - Melem za dušu

    POUKA!!



    Profesor filozofije je pred studentima, a ispred sebe ima nekoliko

    predmeta.Kad je čas počeo, bez reči uzima u ruke veliku praznu teglu od

    krastavaca i počinje je puniti kamenjem prečnika od 5 cm. Kada je

    napunio, upitao je studente da li je tegla puna. Složili su se da jeste.

    Profesor onda uzima kutiju sa šljunkom i njega sipa u teglu. Teglu je

    malo potresao i naravno, šljunak je, kotrljajući se popunio prostor

    između kamenja. Onda je ponovo upitao studente da li je tegla puna. Uz

    smeh su se složili da jeste. Profesor uzima kutiju sa peskom i sipa ga u

    teglu. Naravno, pesak je popunio sve ostale šupljine. A sada - kaže

    profesor, hoću da zamislite da je ovo vaš život. Kamenje predstavlja

    vašu porodicu, partnera, vaše zdravlje, decu, prijatelje - sve ono što

    bi vas život činilo punim i onda kada bi sve drugo nestalo. Šljunak su

    sve druge stvari koje su važne kao što je posao, kuća, auto. Pesak je

    sve ostalo - sitnice. Ako u teglu prvo stavite pesak, za kamenje i

    šljunak neće ostati mesta. Isto važi i u životu. Ako sve vreme trošite

    na nevažne stvari, nećete imate prostora za ono što je važno. Obratite

    pažnju na ono što je ključno za vašu sreću. Igrajte se sa decom. Nađite

    vremena da odete kod lekara na kontrolne preglede. Izvedite svog

    partnera na neko lepo mesto. Družite se sa prijateljima. Uvek će biti

    vremena za posao, spremanje kuće, popravak auta... pobrinite se prvo za

    kamenje, za ono što je zaista važno. Postavite svoje prioritete. Sve

    ostalo je samo pesak.A onda jedan student uze teglu, za koju su se i

    profesor i svi studenti složili da je puna i natoči konzervu piva u nju.

    Naravno, pivo je popunilo sve preostale šupline u tegli. Sada je zaista

    bila puna.

    Naravoučenije: koliko god da vam je zivot ispunjen, uvek ima prostora za

    pivo!!!
    "...polja su cvetna, šume su zelene, ali su najlepše bele pelene..."

  9. #384

    Odgovor: Poučne priče - Melem za dušu

    Za sve tinejdžere i njihove roditelje,babe, dede, nastavnike, sinove, kćeri....!!!

    (Voleli ga ili mrzili, s ovim je pogodio u srž.)

    Bill Gates nedavno je održao govor u Srednjoj školi o 11 stvari koje nisu i neće naučiti u školi.

    Govorio je o tome kako politički korektni učitelji stvaraju generacije dece bez koncepta realnosti i kako ih taj koncept vodi u neuspeh u pravom svetu.

    Pravilo 1: Život nije fer, navikni se na to.

    Pravilo 2: Svet nije briga za tvoje samopoštovanje. Svet prihvata ako postigneš nešto pre nego se počneš osećati dobro u svojoj koži.

    Pravilo 3: Nećeš zarađivati $60,000 godišnje čim izađeš iz srednje škole. Nećeš biti potpredsednik sa službenim telefonom, sve dok to ne zaradiš.

    Pravilo 4: Ako misliš da ti je učitelj strog, čekaj dok ne dobiješ šefa.

    Pravilo 5: Pečenje hamburgera nije ti ispod časti.. Tvoji preci imali su drugu riječ za pečenje hamburgera: zvali su to prilikom.

    Pravilo 6: Ako pogrešiš, nisu tvoji roditelji krivi, ne kukaj nad svojim greškama, uči iz njih.

    Pravilo 7: Pre tvog rodjenja, tvoji roditelji nisu bili dosadni kao sada. Postali su takvi zbog plaćanja tvojih računa, čišćenja tvoje odeće i slušanja tebe kako pričaš kako si cool. Stoga pre nego spasiš šume od parazita, pokušaj složiti ormar u svojoj vlastitoj sobi.

    Pravilo 8: Tvoja škola ima način za rešavanje i pobednika i gubitnika, život nema. U nekim školama ukinuli su negativne ociene i daju ti bezbroj prilika da daš pravi odgovor. Ovo nema nikakve sličnosti sa stvarnim životom.

    Pravilo 9: Život nije podeljen u semestre. Nema slobodnog leta i vrlo malo zaposlenih je zainteresovano da ti pomogne da nađeš sebe. To čini u svoje slobodno vrieme.

    Pravilo10: Televizija nije pravi život. U pravom životu ljudi moraju napustiti kafić i otići na posao.

    Pravilo11: Budi ljubazan prema štreberima. Velike su šanse da ćeš raditi za jednog.

    Ako ovo možeš pročitati, zahvali svom učitelju.

  10. #385

    Odgovor: Poučne priče - Melem za dušu

    Mjesto gdje stanuje ljubav

    Jedan je djecacic upitao svoju majku: "Zasto places?"
    "Zato sto sam zena" - odgovorila mu je.
    "Ne razumijem" - rekao je djecak.
    Mama ga je samo zagrlila i rekla: "Nikada i neces.
    Kasnije je upitao oca: "Zasto mi se cini da mama place bez ikakvog
    razloga?"
    "Sve zene placu bez ikakvog razloga" - bilo je jedino sto je tata znao
    reci. Djecacic je odrastao i postao muskarac, i jos uvijek se pitao zasto
    zene placu. Naposljetku je nazvao Boga. Kad ga je dobio, upitao ga je:
    "Boze, zasto se zene tako lako rasplacu?"
    Bog odgovori:
    "Kad sam stvarao zenu morala je biti posebna.
    Dao sam joj ramena dovoljno jaka da nose svu tezinu ovoga svijeta,
    a opet dovoljno njezna da mogu pruzati utjehu.
    Dao sam joj unutrasnju snagu da podnese porod i odbijanje
    koje joj toliko puta stize od njezine djece.
    Dao sam joj cvrstinu koja joj omogucuje da ide dalje kad svi drugi
    odustanu,
    i da se brine za svoju obitelj u doba bolesti i nevolje bez prigovora.
    Dao sam joj osjecajnost da voli svoju djecu bez obzira na sve,
    cak i ako ju je njezino dijete veoma povrijedilo.
    Dao sam joj snagu da nosi svoga muza kroz njegove pogreske i nacinio je
    od njegovog rebra da bi stitila njegovo srce.
    Dao sam joj mudrosti da zna da dobar muz nikada ne bi povrijedio
    svoju zenu, ali povremeno testira njezinu snagu i odlucnost da postojano
    bude uz njega.
    I napokon, dao joj je suzu da je isplace. To je samo njezino
    na koristenje kad god joj zatreba.
    Vidis, sine moj, ljepota zene nije u odjeci koju nosi, u njezinoj figuri,
    ili u nacinu na koji se ceslja. Ljepota zene mora se vidjeti u njezinim
    ocima,
    jer to je ulaz u njezino srce - mjesto gdje stanuje ljubav."

    Uskoro ni o meni ni o tebi niko neće pričati niti znati,neki drugi ljudi živet će ovde...mi nećemo nikome nedostajati

  11. #386

    Odgovor: Poučne priče - Melem za dušu

    Otvoreno pismo

    Vracam se juce sa pijace..ne, ne vucem pune cegere, ja sam penzioner..a I vracam se po treci put, jer sam zaboravan..i, kroz kapima kise ovlazene naocari, ugledam na plocniku nesto sto odavno nisam videopismo. Bela koverta, malo izgazena I umrljana, da je zgaze jos dve blatnjave patike, gotova je.
    Sagnem se ( radoznalost je , cesto, jaca od lumbaga) I pogledam; nema adrese posiljaoca, okrenem, adresa primaoca razmazana pa se ne vidi, jedino sto se vidi je , rukom (!!!) napisano: Licno na ruke, pa ispod toga, krupnim slovima HITNO, pa to jos podvuceno triput.
    Uh, bre, ovo nesto mnogo vazno, mozda nekom zivot zavisi od ovoga, ja znam da fini svet ne cita tudju postu ali, I tako sam se premisljao oba minuta do kuce..a ono, da li sam, pre otvaranja pisma ono kupljeno stavio gde mu je mesto, ili sam zaledjenu ribu ostavio da se cedi na sred kujne..to mozete da pitate moju zenu, kad je vidite, ja je nisam video od juce

    I tako, otvorim pismonije bilo tesko, slab lepak, ovlazila se koverta, vlaga uhvatila I presvijeni list papira koji je bio unutra, slova pisana masinom, razlivena, moze da se cita ali jedva..od onog uobicajenog Drag ..nedostaje poslednje slovo pa se ne zna da li je musko ili zensko, od imena samo B pa nekoliko slova, ostatak cu da vam prepisem iako znam da to nije red, mozda mozete da mi pomognete da saznam kome je pismo upuceno, mozda , ako ne procita, srlja u neki bezdan

    Drag B
    Izvini sto Ti pisem ovako na brzinu, mnogo sam zauzet, grdne me brige spopale, izvuci cu se vec nekako..p okusavao sam I ranije da Ti se javim nekoliko puta , ne znam da li su Ti tekli..nije sad ni vaznoznam da si sad u nekim problemima pa da probam da Ti pomognem, ne boj se, ne trazim nista, ja to, onako, prijateljski, znas da su Tvoji I moji bili prijatelji jos pre onoog rata.
    Citam u novinama da Ti se sprema reizbor u Firmi I da niko nece da Ti bude protivkandidat, znam I zasto, najbolji si, nece ljudi da se brukaju..ali znam da ce neki zlotvori da Ti nabijaju na nos kako si udesio da budes jedini kandidat iako je to u suprotnosti sa imenom I ciljevima Firme; I jos ce da pricaju da ne smes da se suocis sa eventualnim protivkandidatom jer se bojis da Ti neko ne zabije noz u ledja, ima raznog sveta, mogu da pocnu da pricaju kako si Ti postao to sto jesi..ma, Ti bar znas kakvi su ljudi..nezahvalni I zavidni.

    Evo Ti resenje!
    JA cu da Ti budem protivkandidat!

    NE BACAJ OVO PISMO SAD, procitaj do kraja kad Te molim, genijalan plan Ti nudim!

    Plan:
    Ti ces da izjavis da se neugodno osecas sto nemas protivkandidata, kao..nedemokratski, los primer I to..
    A JA cu da izadjem sa kandidaturom( znam da nisam u Tvojoj Firmi al` to se da urediti, valjda, jedan zamrljan broj u pristupnici I ja clan od 2000te) I da istaknem agendu( to se sad tako zove valjda, znas na sta mislim) u kojoj cu da istaknem sledece zahteve:
    1. 11.Borba protiv korupcije! Znam da I Ti imas isto, ali ja cu da trazim konkretno, da se ispita poreklo imovine 500 ljudi, iz stranke I okolo, u centru I na lokalu..rok, mesec dana policijskog rada.
    2. 2.Provera svih privatizacija na koje se neko bude zalio u roku od mesec dana, sa posebnim osvrtom na umrezenost onih 500 iz prve tacke.
    3. 3.Da drzava prvo plati sve svoje obaveze pa tek onda sebi plate I poslanicke dodatke.
    4. 4.Da niko iz Firme ne sme da prima platu po vise osnova
    Ima jos ovakvih tacaka, koliko hoces..!
    Je l` Ti sad milo sto nisi prestao da citas, onda kad si hteo?
    Je l` sad vidis genijalnost plana?
    Ko bi u Firmi glasao za ovako nesto?
    Zato sam Ti ja potreban kao protivkandidat.
    I Ti pobedio, I ovce u toru.
    Za one van firme, one kojima Firma prodaje svoju robu, razumes, za Tvoje konzumente, ne brini..
    Njima ces da ponudis nesto u skladu sa pravilima naprednog marketinga, ono..prvo stvorim interesovanje na trzistu, zatim osmislim ambalazu, posle cu da pravim..ma, nije ni vazno sta ces da pravis, to nek` smislja marketinski tim..
    Izvini, jos jednom, sto ovako na brzinu..Javi se, znas moj broj, bolje da Ti protivkandidat budem ja nego neko iz Tvog okruzenja, koji zna sve fore , ucio od majstora, I koji ce da ti rovari iza ledja u zelji da malo bude kapetan, I koji ce da ponudi bolje kabine na brodu koji tone..
    Iskreno, Tvoj ..(necitko)

    Evo, prekucao sam, bez intervencija u tekstu..
    Imate li pojma kome je upuceno?


    Izvor: Dr. M
    Blog B92
    Meni je strogo zabranjeno da stavljam te u pesmu...

    Bane Krstić


  12. #387

    Odgovor: Poučne priče - Melem za dušu

    Pčelica

    Jedna usamljena pčelica bila je stalno u potrazi za prijateljem. Mahala je krilima, letjela i letjela dok ne sretnu jednog nježnog dragog leptira. Čim su se pozdravili otpočeše upoznavanje i razgovor.
    - "Ja sam pčelica. Tražim prijatelja. Leptiriću nježni, hoćeš li se igrati sa mnom?"
    Leptir joj reče:
    - "Ako postanem tvoj prijatelj, možemo se posvađati dok se igramo. Da li bi me ubola?!"
    Pčelica je bila iskrena:
    - "Pa, to je bar jasno. Ubola bih te svojom oštrom žaokom!"
    Mali leptir na njene riječi zakuka:
    - "Ne, ne, ne. Ne želim biti tvoj prijatelj! Odmah idem od tebe!"

    Pčelica ostade tužna i usamljena. Polako je nastavljala svoju potragu, nadajući se prijatelju.
    Letjela je i letjela. Napokon stiže do male, dražesne bubamare.
    Pozdraviše se i otpoče upoznavanje.
    - "Ja sam veoma usamljena. Tražim iskrenog druga ili drugaricu. Hoćeš li se igrati sa mnom?", pitala je pčelica.
    Mala bubamara je pitala:
    - "Ako postanemo prijateljice i u igri se posvađamo, hoćeš li me ubosti svojom žaokom?!"
    Pčelica je bila iskrena:
    - "Pa to je sasvim jasno, draga bubamaro. Ubola bih te!"
    Bubamarica se naljuti:
    - "Ne, ne, ne" Neću se družiti s tobom. Odmah bježim od tebe!"
    Zamahnu svojim krilima i nestade u daljini.

    Mala pčela uzdahnu sva ožalošćena i usamljena. Bila je tužnija jer se osjećala malenom i odbačenom. Da ne bi zaplakala, zamahnu krilima i poletje nastavljajući svoju potragu.
    Letjela je i letjela. Stiže do jedne velike livade prekrivene mnoštvom cvijeća.
    Među cvjetićima se posebno isticao veliki, crveni cvijet. Doletje do njega i sjede na njegove latice. Tužna, spusti svoja krila i klonu bez riječi.
    Cvijet je pozdravi i upita:
    - "Draga pčelice, reci mi zašto si žalosna?"
    Pčelica odgovori:
    - "Ah, nemam nijednog prijatelja!"
    Cvijet nastavi razgovor:
    - "Hoćeš li se sa mnom igrati. Želiš li biti moja prijateljica?"
    Pčelica se tužno osmjehnu i stidljivo reče:
    - "Naravno da bih željela biti tvoja drugarica! Zašto to ne bih željela?! Ali, ti svakako trebaš da znaš, imam veoma oštru žaoku!"
    Cvijet je upita zbunjeno:
    - "Naravno da znam! Ali ne razumijem, kakve to ima veze?"
    Pčelica tužno objasni:
    - "Ako se posvađamo u igri, mogu te ubosti!"
    Cvijet se i dalje čudio:
    - "Pa dobro, ubodi! Šta ima veze!!!"
    Pčelica je bila iznenađena:
    - "Pa zar se ti nimalo ne bojiš?"
    Cvijet se raspoloženo smijao:
    - "Ne, ne bojim se! Zato što ćeš se napiti mog soka i od njega napraviti ukusan, slatki med!"
    Pčelica poletje u zrak od sreće:
    - "Ti si moj najbolji prijatelj i igrat ćemo se zajedno!"
    Potom se nastaviše radovati i igrati.
    Prestani razmišljati o svojim granicama..
    Počni otkrivati svoje mogućnosti.

  13. #388

    Odgovor: Poučne priče - Melem za dušu

    Sastanak šumskih životinja




    Šumsko društvo na čelu sa sovom razveselilo se podatku da je u 10 godina zbog nesretnih slučajeva poginulo 29 lovaca

    Svi stanovnici šume, svi medvjedi, lisice, vukovi, divlje svinje, jazavci, zečevi, jelenovi, srne, fazani, tetrijebovi i šljuke, sastanu se jednom mjesečno na jednom proplanku, a mudra sova, jedina pismena među njima, doleti na vrh hrasta, natakne naočale, značajno se nakašlje i uzme im čitati iz novina.

    “Donosimo dobre vijesti. Čak četiri nesreće u lovu dogodile su se u posljednjih nekoliko tjedana u Republici Hrvatskoj”, počne sova.

    “Bravo, momci!” vikne jedan fazan oduševljeno.

    “Daj pet!” okrene se medo srni, a divlja svinja prodorno zazviždi.

    “Pssst! Pustite je da čita”, utišava okupljene lukava lisica.

    “U mjestu Lještani kod Okučana”, nastavi sova kad se graja malo umirila, “mlađi je lovac vrebao zeca u kukuruzima, a kad je nešto šušnulo, dečko je spremno potegao oružje i - pras! Krik i kletva koji su se trenutak kasnije začuli nisu bili nalik glasanju nijedne poznate četveronožne zvijeri.”

    “Auuuu!” javi se ovdje vuk razdragano.

    “Nekoliko metara dalje na njivi, ustrijeljen u nogu, previjao se njegov prijatelj”, zaključi sova slučaj, a proplankom se prolomi zadovoljni aplauz.

    “Je li ga koknuo?” vikne divlja svinja da nadglasa pljesak.

    “Nažalost, lovac je samo lakše ranjen.”

    “Šteta.”

    “Vrlo sličan incident zbio se poslije nekoliko dana i u Bukoviću kraj Benkovca”, krene dalje sova. “Dok su čekali zeca...”

    “Opet zeko!” primijeti vuk.

    “Ze-ko! Ze-ko!” uzvikne jelen, a tetrijebovi uhvate skandirati: “Mi smo ze-ki-ni, ze-ko je naš! Mi smo ze-ki-ni, ze-ko je naš!...”

    Sivi zec ustane i, uočljivo dirnut, kratko se nakloni cijenjenom skupu.

    “Sačma tridesetsedmogodišnjaka na nesreću je samo lakše povrijedila četiri godine starijeg lovca”, završi sova, a divlja svinja nezadovoljno opsuje.

    “Više sreće drugi put!” dovikne lisica zloslutno.

    “Ozbiljnije štete nije bilo ni u šumi kod mjesta Punta Križa na Cresu”, počne sova s trećim incidentom, “gdje je talijanski umirovljenik gađajući šljuke upucao suprugu.”

    “To, majstore!” dobaci jelen.

    “Stvar je naposljetku završila kao tek nešto žučnija bračna razmirica. ‘Mio carissimo amore’, tepao je on molećivo dok su nju ukrcavali u ambulantna kola lošinjskog doma zdravlja, a gospođa mu je stiskajući zube nježno dobacivala: ‘Stupido!... Idioti!... Figlio di puttana!’”

    Trebao ju je ubit!, vikne opet divlja svinja krvožedno.

    “Trebao ju je preparirat i objesit na zid dnevne sobe”, predloži šaljivdžija medo.

    “To bi bio trofej!” složi se lisica.

    “Šljuka bena, latinski: Scolopax rusticola, bila je uzrok lovačkog nesporazuma i prošlog tjedna u drniškom kraju”, pročita sada sova, a šljuka bena se otisne s grane i u krugu ponosno preleti skup da je svi vide.

    “Ptica je iznenada prhnula iz grmlja, a tridesettrogodišnji A. M. je ispalio hitac, nakon čega su se s masline udaljene nekoliko desetaka metara pogođene srušile čak dvije osobe.”

    “Dvije?!” zaprepasti se zec. “Jednim metkom je dvoje skinuo?!”

    “Dok su brali masline, jednu ženu i jednog policajca”, kimne sova, a jelen ode do obližnje bukve i krene udarati rogovima u deblo veselo ponavljajući: “Joj, budale! Joj, budale!”

    “Je li bilo mrtvih?”

    “Nažalost, i ovaj put je sve ostalo samo na lakšem ranjavaju”, odgovori mu sova sklapajući novine.

    “Pu, jebem ti život!” pljune divlja svinja ogorčeno.

    “Ovog puta nije bilo smrtnog ishoda. Ipak, braćo i sestre, dragi prijatelji, nemamo razloga biti nezadovoljni”, zaključi sova. “Prema podacima Hrvatskoga lovačkog saveza u posljednjih deset godina, zbog nesretnih slučajeva u lovu, poginulo je ukupno dvadeset devet lovaca. Četrnaest njih, ili četrdeset osam posto, nastrijelio je kolega lovac.”

    “To su mi najdraži”, prizna fazan vuku.

    “Fatalno je završilo čak pet samoranjavanja...”

    “A meni nije loše ni kad budala sam sebe udesi”, okrene se sada vuk fazanu.

    “U ostalim nesrećama, imamo eksploziju nagazne mine, dva rasprsnuća neispravnog oružja, pad s traktora, pad s visoke čeke te pad u bunar tijekom radne akcije u lovištu. Napokon, tu je i jedan što se sapleo preko žice srušenog dalekovoda.”

    “Auuu!” zajauče zeko užasnuto stiskajući oči.

    “Ma, šta ga žališ”, obrecne se lisica. “Bolje on nego ti.”

    “A možda je bio dobar čovjek.”

    “Samo mrtav čovjek je dobar čovjek”, reče divlja svinja tvrdo.

    “Kume, ta ti je dobra”, složi se srna.

    Veliko je veselje među svim životinjama kad lovac napuni sačmom drugog lovca. Tada im popusti napetost i strah. Tek što u daljini iščezne zavijanje sirene ambulantnih kola, pod zelenim pokrovom od lišća počne neobuzdana zabava.

    “Eto im sad, gadovima!” drekne zadovoljno vuk pokazujući bosanski grb.

    “Poserem im se u one njihove zelene šeširiće!” doda lisica.

    Kao da je Nova godina. Srne tada pjevaju, divlje svinje valjaju se od smijeha, zečevi uhvate za šapice i plešu oko panja, vjeverice razdragano vriskajući skakuću s grane na granu, a medo raspikuća cijelu šumu časti. Obijesni su jazavci jednom i uprizorili lovačku nesreću. To je bilo ludo. Jedan je puknuo šampanjskim čepom, a drugi se, tobože pogođen, dramatično uhvatio za prsi, kriknuo i skljokao na tlo trzajući nožicama.

    “O, ljudi, upišat ću se!” vikao je jelen.

    Koji put životinjama nije teško otići ni na sprovod lovca kojega je ustrijelio drugi lovac. Skriveni malo dalje na rubu gaja dostojanstveno slušaju posmrtno slovo predsjednika lovačkog društva i ozbiljo se ukipe kada ovaj žalosni skup pozove da minutom šutnje odaju počast dragom prijatelju. Životinje tada napuhnutih obraza zure jedne u druge i gledaju tko će prvi prasnuti. A onda zeko više ne izdrži, kroz stisnuta usta promrsi: “Mrf! Mrf!” i onda, kao na znak, svi puknu od smijeha.


    jutarnji.hr


    Život nije, i nikada nije bio, pobeda sa 2:0 kod kuce protiv lidera lige, posle rucka u restoranu brze hrane.

  14. #389

    Odgovor: Poučne priče - Melem za dušu

    MOLJAC UGOSTITELJ


    Jedan genijalni moljac dođe jednog dana na sjajnu ideju da otvori restoran. Tako i beše. Svom restoranu je dao ime Žaket. Napravio je i reklamu: Ako vam glad smeta, svratite do žaketa!. Njegov restoran je visio na tihom, mirnom mestu u plakaru.
    Na jelovniku behu razne đakonije levi rukav sa manžentnom, duplo štepovani džepovi, cvetom ukrašen rever ( kaput je nosio dever), filcana postava na bečki način, kragna a la France i druge neodoljive poslastice o kojima svaki moljac sanja.
    Sve to beše veoma ukusno i gosti su navraćali u sve većem broju. Moljac je ponosno gledao kako mu posao cveta, ali nije zadovoljno traljao ruke, jer moljci nemaju ruke. Iz istog razloga ni gosti nisu mogli prste da poližu, iako bi to rado učinili pored tolike raznovrsne i ukusne hrane.
    Naravno, kao i u svakom restoranu koji drži do ugleda, u Žaketu je svirao veoma solidan moljački restoran. Uglavnom starogradsku muziku. A najomiljenija beše ona koje počinje stihovima:
    Sve što čovek prede,
    Šije ili kroji,
    Moljac će da jede
    Pa će da se goji...

    Bilo je tu i gostiju iz dalekih krajeva koji ovako raskošne specijalitete nisu probali nikada u životu.
    - Blago vama koji živite ovde reče jedan ugledni moljac koji je upravo stigao iz dalekog sunčanog grada na moru. Vi se ovde tako lepo gostite, a kod nas je hrana bljutava i preslana. Eto, juče sam ručao jedne kupaće gaće i smučilo mi se od tolike soli!
    - A zamislite teko ovo nadovezao se moljac koji je važio za velikog svetskog putnika stanovnici ostrva Tuvalu se oblače samo u lišće. Tamo moljci pocrkali od gladi!
    Da, malo gde se moglo tako dobro jesti kao u Žaketu. Ali, slava ovog restorana se širila velikom brzinom. Uskoro se mesto moralo rezervisati nekoliko nedelja unapred. Zato moljac, koji se u međuvremenu obogatio, odluči da otvori još jedan restoran. Nazvao ga je Bunda. I za njega je smislio privlačnu reklamu: Dođite na gurmansku rundu u čuvenu moljčevu 'Bundu'. A onda su redom počeli da se otvaraju restorani Zimska kapa, Svrati, mala, do vunenog šala, i Zalogaj kod stare čarape. Jelo se obilno po celom plakaru. Moljci kad žderu, stvarno nemaju meru. A sve što je lepo kratko traje...
    Najgori dan u istoriji moljaca osvanu je kada se u tom plakaru pojavila Zla Vila Zlosmrda. U stvar, bila je to obična biljka, tako reći cvet, veoma prijatnog mirisa, koji ljudi zovu lavanda. Ali moljci je, eto, zovu Zla Vila Zlosmrda, jer im njen miris nikako ne prija. Ne samo da im ne prija nego im od njega toliko pozli da pobegnu galvom bez obzira. Obzir im ionako ne treba, jer su to beozobirna stvorenja.
    - Vidi, vidi , kakva bunda! uzviknu Lavanda.
    U plakaru je nastala neviđena panika. Orkestar je potpuno utihnuo. Čulo se kašljanje, krkljane i zapomaganje. Neki nepošteni moljci su iskoristili pometnju da ne plate račun. Ali kome je bilo do zarade usred ovakvog stradanja? Ko dlan o dlan, sve kafane i restorani ostaše pusti. Njihov vlasnik, onaj genijalni moljac, toga dana beše odsutan, tako da je za ovu katastrofu čuo kasnije. Bio je na službenom putovanju. U jednom drugom plakaru trebalo je da otvori restoran pod reklamom Ukusno je sve se žvaće u restoranu 'Dugačke gaće'. Pazite se. Možda je upravo vaš plakar. Otvorite ga povremeno i pažljivo oslušnite. Moguće je da ćete čuti starogradsku moljačku pesmu koja počinje stihovima:
    Sve što čovek prede,
    Šije ili kroji,
    Moljac će da jede
    Pa će da se goji..:

    U tom slučaju, neće biti sumnje da je u vašem plakaru otvoren restoran


    Dejan Aleksić.

  15. #390

    Odgovor: Poučne priče - Melem za dušu

    Osećate se matorim?

    * Ljudi koji se ove godine upisuju na fakultet rođeni su 1991.
    * Za njih je Tito samo još jedan lik iz istorije.
    * Dan Republike - 29.11. ? Koje?
    * Vrlo verovatno ne znaju šta je štafeta Mladosti.
    * Nisu nikad bili Titovi pioniri.
    * Ivo Lola Ribar - neki novi pevač??
    * Ne znaju ko su Tihi i Prle ili Mirko i Slavko.
    * Za Boška Buhu da i ne pitamo.
    * Zar je moguće da je Olimpijada stvarno održana u Sarajevu, a Univerzijada u Zagrebu?
    * Zar su Iran i Irak ratovali?
    * Sećaju se samo jedne Nemačke.
    * U njihovom životu AIDS je oduvek postojao.
    * Izraz: "Zvučiš kao pokvarena ploča" njima ništa ne znači.
    * "Ratovi zvezda" izgledaju vrlo lažno, a specijalni efekti su komedija.
    * CD je pušten na tržište osam godina pre njihovog rođenja.
    * Zar su postojali i crno-beli televizori?
    * Oduvek je postojao video.
    * Većina ne može ni zamisliti kako je uopšte postojao televizor bez daljinskog upravljača. o, strahote!
    * Rođeni su kada je već oko 10 godina postojao "walkman".
    * Titanik je pronađen. Zar je i bio izgubljen?
    * Michael Jackson je oduvek bio belac.
    * Ti isti ljudi početkom ove godine svi imaju pravo glasa, pa vi vidite.

    A sada
    da odgovorimo na gornje pitanje..

Strana 26 od 27 PrvaPrva ... 1624252627 PoslednjaPoslednja

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •