Hajde, zapleši sa mnom, ljubavi.
Život je jedan veliki kokosov orah koji nikada ne uspemo da slomimo. A i kako bismo?
Mi smo samo paradoks u beskonačnom Svemiru. Mi samo remetimo ovo prostranstvo tišine znajući da će na kraju ona pobediti. Noćas kada budeš plesao sa mnom bićeš samo ostrvo u beskonačnom moru, poslednja oaza jedne nepregledne pustinje. Iz mojih tajnih bunara ti ćeš poslednju vodu piti. Posle ću biti deo karavana, umotana u sve one odore, sačekivaću neke tamo kamilare, sa beduinima o nepostojećoj slobodi govoriti. I mi ćemo poći. Vremenom će beduina biti sve manje a pustinje sve više. Na kraju ću biti sama u pustinji iz koje sam prvobitno pozvana. Ples je težak kada te sunce žari snagom stotina vrelih lavinih izvora i kada ti noge upadaju duboko u sav onaj smrvljeni pesak, ali ću ja ipak zaplesati za tebe ljubavi. Nekada ćeš noću, gledajući udaljena sazvežđa prepoznavati tragove jednog očajničkog plesa koji neće prestajati. Vremenom će svi zaboraviti, vremenom će tragove ovih srna prekriti moćne saobraćajnice od čelika i asfalta. Koliko su srne nekada spajale, toliko će putevi tada razdvajati ljude. U memljivim stanovima visokih solitera ljudi će sa bubama biti i govoriće: „Prokleta samoća, prokleta Božija samoća...“ Očekivaće taj veliki rat koji je potreban svetskim bogatašima i biti najtužnija stvorenja koja je Bog stvorio ikada. Zamisli samo, da li bi mogao da ubiješ srnu, da li bi mogao da zapališ krila orlu? I kada shvatiš kako je veličanstven odgovor na ovo pitanje znaćeš i što toliko želim da zaplešem sada, u predvorju jedne predstojeće užasne noći. Pusti mi ruku, pusti da odem, i kada odem ja ću za tebe biti stalno prisutna. Znaš, i ti možes da zaplešeš sa mnom, ako ni za šta drugo, ono podrške radi. Muzika je tužna, ali tvoj osmeh vredi. Ti nikada nećeš ubiti srnu, nikada odseći krila orlu. Da su ljudi takvi svet bi bio jedno čarobno mesto. Nije li to dovoljan razlog za ples ili tragovi te ljubavi koju ponekad naslutimo okolo?