Svi putevi iz Srema za NS, vode kroz Irig.
Poznat je i po pudarskim danima koji se odrzavaju u vreme berbe grozdja
a u slavu PUDARA....cuvara vinograda.
Volim Irig i zbog Borislava Mihajlovica Mihiza.
[IMG]URL=http://img519.imageshack.us/i/mihiz.jpg/][/URL][/IMGBorislav Mihajlović Mihiz
(1922-1997)

Književnik, kritičar, esejista, putopisac, dramaturg, pesnik, dramski pisac i polemičar, rodio se 17. oktobra 1922. godine u svešteničkoj porodici u Irigu.



Iste godine je počeo da pohađa Klasičnu gimnaziju u Sremskim Karlovcima, i bio jedan od najboljih njenih učenika u dugogodišnjoj istoriji ovog kulturnog i prosvetnog zdanja.

Neprikosnoveni, najbolji đak "srpskog Hajdelberga" bio je on - Mihiz. Često je zbunjivao i same profesore kad na pitanja ne bi odgovarao, već sam govorio o onome što nije predavano, niti se u udžbenicima nalazilo. Bio je vunderkind koji se više ponosio svojim bećarskim podvizima nego prvom nagradom Dunavske banovine za najbolji književni rad, ili time što je bio jedini srednjoškolac u toj Banovini koji je govorio za Radio Beograd, a u Politici, potom, izlazi još i članak sa pohvalom "tečnoj, odrešitoj reci karlovačkog đaka". Svoje školovanje u Karlovcima završava 1941. godine.


Po završetku rata 1945. upisuje Filozofski fakultet, grupu za srpskohrvatski jezik i književnost u Beogradu. Čudo je karlovački đak bio i na beogradskim studijama, odmah posle 1945. na ispitima, na prvim književnim okupljanjima, a još ponajviše u prepunom amfiteatru Pravnog fakulteta gde se prvi javno pobunio protiv pobedničkog realizma u pesništvu. Prestupan i prkosan, kakav je bio u gimnaziji, širio je zarazu svog slobodoumlja gde god bi se našao i u svemu zaslužio da bude izbačen sa studentske "radne akcije", jer je odista bio intelektualni i moralni provokator, možda najdragoceniji za koga se zna iz tog vremena.



Od 1951. do 1954. radi kao književni kritičar NIN-a, gde na svoja čuvena tri stupca tog lista nije bio zastupnik ideja i pravaca, već isključivo dobre literature. Uzeo je pravo, jedini on tada, da o svom sudu govori u prvom licu, a ne manju slobodu da ideološku kritiku zameni ozloglašenom "impresionističkom", koja mu je donela slavu najčitanijeg kritičara u publici, najuticajnijeg među piscima. Slavu nepotkupljivog kritičara stekao je u mladosti retko jasnim kritikama. Bile su to prelepe promocije njegovih prijatelja koji su prvi zbrisali iz socrealističke literature u odjednom (Mihizovom zaslugom), dozvoljenu i neophodnu modernu literaturu.

Kada bi Mihiz rekao za koga da je njegov prijatelj, bilo je to upozorenje sabesednicima da tu "živinu" ne čerupaju, jer će poletiti svačije perje. Mihizovi su prijatelji bili romanopisci, generali stare i nove Jugoslavije, udbaši, zatvorenici, pokeraši, glumci, dekorateri, kaskaderi, profesori i studenti, dame i prostitutke, žrtve i dželati, religiozni zanesenjaci i ubeđeni ateisti. Nije dakle, bio probirljiv u druženju, jer zanimljivijim je smatrao problematične ljude od onih sa kojima je uvek sve u redu i na svom mestu.

Potom, 1956. dolazi u Novi Sad za upravnika Biblioteke Matice srpske, značajne, krupne i složene organizacije i rukovodio je njome na svoj izuzetni način, rešavajući briljantno i energično zadatke koji nisu bili nimalo laki. Bio je, zatim, član Matičinih upravnih i uređivačkih tela: član uredništva Letopisa Matice srpske i njegov saradnik; član uređivačkog odbora izvanredne biblioteke Srpska književnost u sto knjiga, fundamentalne književne edicije koju je on u stvari i zamislio, kao što je uopšte, u skladu sa prirodom svog dara, umeo da oseti i podstakne, zamisli i oživi i mnoge druge nove stvari. Njegov rad ostavio je vidan trag u životu i liku Matice srpske, u kojoj je proveo četiri godine.

Nemirni njegov duh vraća ga nazad u Beograd gde 1960. postaje umetnički savetnik Avala filma, da bi na tom radnom mestu ostao do 1963. godine, sarađujući sa filmskim stvaraocima iz zemlje i sveta.

Godine 1967. postaje urednik Izdavačkog preduzeća "Prosveta", ali posle četiri meseca napušta ovu ustanovu zbog izdavačke politike. Setimo se koliko je pisaca otkrio i podržao, rastumačio i odbranio njihova dela, ali ni u jednoj izdavačkoj kući, pa ni u "Presveti" za njega nije bilo uredničkog mesta.

Mnogi pisci iz njegovog kruga postali su akademici. U šali se govorilo da bi Mihiz i iz suve drenovine iscedio akademika. Sam to, međutim, nikad nije postao, zbog kritiko-vanja postojećeg režima.

Sa Mirom Trailović stvara sada već kultno pozorište Atelje 212, i biva njegov umetnički savetnik od 1971. do 1983. godine. U pozorišnom bifeu održao je na hiljade blistavih predavanja o književnosti, pozorištu, slikarstvu, moralu, načelima humanizma, prijateljstvu, istoriji religije, filmu i ko zna čemu sve ne. Bio je bridak polemičar, znao je da odbrani svoje gledište, a opet razuman, trpeljiv i ekumenski nastrojen pregovarač.

U to vreme bio je najoštriji kritičar režima, dela i rada Josipa Broza, uzimajući u zaštitu i braneći svojim blistavim umom kao sečivom žileta, disidentske krugove u zemlji.

Iz njegovog pera izašle su sledeće knjige: Pesme 1947, Ogledi 1951, Od istog čitaoca 1956, Srpski pesnici između dva rata 1956, Književni razgovori 1971, Izdajice 1986, Portreti 1988, Autobiografija - o drugima prva knjiga 1990. Autobiografija - o drugima druga knjiga 1993, Kazivanja i ukazivanja 1994. godine.

Beogradska pozorišta, kao i više scena širom zemlje, izvela su Mihizove drame Banović Strahinja, Komandant Sajler, Kraljević Marko, Optuženi Petar Todorović.

Važnije dramatizacije su mu: Poetska panorama Vojvodine, Stradija, Autobiografija, Lopov, Derviš i smrt, Lulu, Ranjeni orao, Meda Vuka Manitoga, Korešpodencija, Gorski vijenac, Kolubarska bitka, Valjevska bolnica.

Sarađivao je u listovima: NIN, Politika, Književne novine, Književna reč, Dnevnik, zagrebački Vjesnik, ljubljansko Delo, bečki Die Presse, itd; u časopisima Letopis Matice srpske, Književnost, Savremenik, Delo i mnogim drugim u kojima je objavljivao članke, eseje, kritike, putopise, feljtone, intervjue.

Napisao je nekoliko filmskih scenarija i sarađivao na njima, među kojima su: Orlovi rano lete (režija Soja Jovano-vić) Ponoćna zvona (režija Orson Vels), Vojnik i pas (režija Andžej Vajda), Čovek i ptica (režija Dušan Markavejev), Zaseda (režija Žika Pavlović) itd.




Nosilac je mnogih književnih nagrada: Sterijina nagrada za dramu Banović Strahinja; Sterijina nagrada za dramatizaciju Nušićeve Autobiografije, Sterijina nagrada za adaptaciju Pekićeve Korešpodencije, Nagrada Marin Držić udruženja dramskih umetnika Jugoslavije za dramu Banović Strahinja; nagradu Biblioteke "Đorđe Jovanović" za knjigu kritike Portreti, nagradu "Miloš Crnjanski" za prvu knjigu Autobiografija - o drugima; nagrada "Čalabrčak" za esej U znaku kukuruza.

Borislav Mihajlović najmanje je pisao a najviše živeo svoje književno delo. Svojim životom je demantovao Krilova i druge basnopisce. Mihiz je bio cvrčak koji je mrave učio da rade. Bio je kapiten i trener svakog antikomunističkog umetničkog tima, savetovao je svakoga Šta i kako da igra. Pravio se da ne primećuje kako disidenti igraju sebično, za svoju slavu, svog kritičara i svoje članstvo u SANU.

Nepormirljivi antikomunista, neprikosnoveni književni autoritet i neizabrani vrhovni sudija u svim stvarima književne estetike, hrabri i pravi Sremac, bez dlake na jeziku, resio je da proćerda sebe.

Zatvorio se u svoj beogradski stan, legao u krevet, okrenuo se zidu i resio da prekine svaki kontakt sa svetom u kojem još dugo razum neće pobediti režim. Razočaran, zgađen i očajan otišao je sa ovog sveta 15. decembra 1997. godine, a sahranjen je na očev rođendan u svome rodnom Irigu uz prisustvo mnogobrojnih poštovalaca, nezamenljivi Mihiz, za mnoge od nas najblistaviji um, najširi duh, koji je svojom smrću prestao da dežura sa fenjerom u pomrčini našeg vremena.


]