Avram ili tuga vishih razloga
Leshek Kolakovski
Istoriju Avrama i Isaka fizichki su interpretirali Seren Kjerkegor i njegovi nastavljachi kao problem straha:
Avram treba da zzrtvuje sina po Bozzijoj zapovesti, ali otkuda sigurnost da to nije naredjenje Boga, a ne satansko kushanje iluzija ili ludilo? Otkuda sigurnost da on ispravno tumachi sebi naredjenje? Drugim rechima: polazna postavka egzistencijalne interpretacije Isakovog probleme jeste pogleda da krajnja odluka lezzi u Avramovim rukama, da on ne mozze ovladati nepokolebljivom sigurnoshchu u pogledu izvora naredjenja ni njegove sadrzzine, da je razdiran strahom jer, mozzda, zzrtvuje sina uzalud. Avram istupa kao olichenje ljudskog nemira naspram situacije u kojoj postoji prisila izbora izmedju velikih vrednosti i nedostatak spoljashnjih razloga za njegovo izvrshenje.
Priznajem da imam volju da Isakov problem na znatno prostiji nachin, povezaniji sa prethodnim Avramovim zzivotnim kolebljivostima. Pretpostavljam da Avram nije mogao da ima sumnji u pogledu bozzanskog porekla naredjenja, jer je imao nepogreshive nachine sporazumevanja sa Tvorcem, danashnjim ljudima nepoznate, opshtio je sa njim chesto i chak je do do izvesne mere, postao familijaran sa svojim pretpostavljenim. Takodje uzimam u obzir glavno obechanje koje je od njega ranije dobio da che uchiniti od njega veliki narod, okruzzen narochitim blagoslovom i obdaren specijalnom pozicijom u svetu.
Uslov je bio samo jedan: apsolutna poslushnost prema vlasti.
Kad Avram ne bi bipo uveren da se bog odista njemu obracha, namera Boga bila bi bez ikakvog smisla: jer on je zzeleo da isproba vernost svoga podanika i morao je da pronadje sredstva da bi doveo do njegovog razuma nepokolebljivo ubedjenje da je upravo takvo naredjenje dobio od pretpostavljenog; u suprotnom sluchaju cilj poduhvata bi bio promashen - umesto da se pita da li da izvrshi naredjenje, Avram bi morao razmisljati da li je naredjenje uopshte primio.
Drugim rechima: Na Avramu lezzi odgovornost za drzzavne interese. Buducha sudbina naroda i velichina drzzave zavise od skrupulatnog izvrshavanja bozzjih naredjenja, ali Bog zahteva da on zzrtvuje sopstveno dete. Avram je ima kaplarsku prirodu i navikao je da se chvrsto drzzi instrukcija odozgo - ali ipak nije bio bezosechajan prema sudbini svoje porodice. Kad mu je naredio da prinese sina na zzrtvu, Bog nije smatrao prikladnim da obrazlozzi svoje naredbe. Jer nije u obichaju autokrata - da se podredjenima pravdaju zbog svojih naredjenja. Sushtina bozzijeg naredjenja, naime, pochiva na tome da ono mora biti izvrsheno zato shto je naredjenje, a ne pak zato shto je razumno, delotvorno, promishljeno; nema potrebe da izvrshilac razume smisao naredjenja - jer svaki drugi sistem neizbezzno vodi u anarhiju i nered. Izvrshilac koji pita za razloge dobijenih naredjenja jeste sejach nereda i demaskira se kao jalov rezoner, nadmen mudrijash, a u sushtini neprijatelj vlasti, drushtvenog poretka i sistema.
Ali kad naredjenje glasi: ubij svoga sina?
Avramov konflikt je obichan vojnichki konflikt. Avram je svestan da se nashao u neprirodnoj situaciji; dokaz za to je okolnost da je, kada se priblizzio mestu zzrtvovanja, naredio slugama da ostanu, slagao je da ide sa sinom da ochita molitve, i pozzurio je da, u samochi, izvrshi okrutni obrachun. Nije ni pred sinom otkrio svrhuy putovanja. Nije hteo da njegov jedini sin postane svestan da pada kao zzrtva od ruke svog roditelja.
Kad su stigli na mesto, Avram je dugo i sa oklevanjem pravio zzrtvenik od donetih smolastih cepanica. Zzrtvenik mu nikako nije polazio za rukom, drva su se raspala po travi i nekoliko puta je valjalo pochinjati iznova. Isak nije uzimao uchescha u tom poslu, posmatrao je oca uplashen, povremeno je neshto bojazzljivop pitao, ali je dobijao mrgodne i bezvoljne odgovore.
Najzad se nije moglo dalje odlagati. Acram nije hteo dao kraja da obavcesti sina u pogledu njegove sudbine; to nije bilo predvidjeno naredjenjem, te je dete mogao da poshtedi uzzasa. Hteo je da ga usmrti munjevitim udaro s ledja, isprobanim udarcem, pri kome niko nema vremena da saobrazi da gine.
Ali upravo mu to nije poshlo za rukom. Isak se popeo na zzrtvenik jer mu je otac naredio dqa popravi neku beznachajnu pojedinost. U tom trenutku Avram je digao teshki bronzani mach kojim je navikao da ubija volove jednim udarcem. I u tom trenutku se razlegao odluchni krik andjela : " STOJ !" Odmah posle njega drugi krik uzzasa i zgrazzanja: to se Isak okrenuo i ugledao oca ukochenog sa dignutim oruzzjem, i sa bleskom brutalne determinacije u ochima, sa stisnutim usnama i izrazom tupe odluchnosti na licu. Isak je otegnuto kriknuo i pao onesveshen.
Bog se dobrochudno osmehnuo i potapshao Avrama po ledjima.
"Dobar si - reche mu sa odobravanjem - Sad znam da kad ja naredim nechesh poshtedeti ni rodjenog sina." Posle toga ponovi ranije obechanje o mnozzenju naroda njegova i o ukazivanju pomochi u savladavanju neprijatelja: "Kad si poslushao glas moj".
Na tome se istorija zavrshava. Ipak mogla je da ima dva razlichita zavrshetka. Da Isak nije okrenuo glavu u poslednjem trenu mogao je da uopshte ne opazi da se neshto desilo. Mogao je neshto kasnije sichi sa zzrtvenika i ugledati oca vech sa machem zarivenim u zemlju, kako vadi utrobu jagnjetu. Tada bi se ceo dogadjaj odigrao van Isakove svesti i zavrshio bi se bez daljih posledica kao rasprava izmedju Avrama i Boga. Bio bi ilustracija izvesnog tipa vaspitanja. Isak je ipak video.
Avram je bio zadovoljan jer je priushtio priznanje Boga, sigurnost velike drzzave u buduchnosti, i najzad sachuvao sina. Sve se dobro zavrshilo i u porodici je bilo mnogo smejurije.
ISaku je samo preostala sitna muchnina : otada se ljuljao na nogama i teralo ga je na povrachanje kad vidi oca. Ali na kraju je ipak zziveo dugo i srechno.
Naravouchenije:
neki mekushni inteligent, histerichan plachljivko, mozzda che rechi da li je Avram ubio sina ili je samo digao mach u nameri da ga ubije, pa ga je neko zadrzzao - da je to s tachke gledishta morala svejedno. Mi ipak, zajedno sa Avramom smatramo suprotno - mi, pravi mushkarci. Mi ocenjujemo rezultate i znamo da je vrlo vazzno - hteo ubiti ili nije hteo ubiti - samo kad na kraju nije ubio. Zato se smejemo da puknemo, zbog sjajne shale Gospoda Boga. Najzad i samo vidite da je on bogovski momak.