Kod Dva desperadosa
Igor je predložio ove nazive: Luka spasa. Poslednja šansa, Duos Desperados, Kod Orfeja, Kod Slomljene Laute, Kod dva pištolja i još neke koje smo odmah odbacili kao vulgarne: Obala, Kod tri palme, San letnje noći, Zaliv delfina.
Zao mi je, rekoh, što u svemu tome nemam udela. Ipak, priznaćeš, Igore, sve sam to mogao isto tako i ja da izmislim. Ti si jednostavno počeo prvi da nabrajaš. Reci da je tako.
Možeš slobodno da uzmeš kao da si sve to ti rekao prvi, reče Igor. Uostalom...
Znam. Hoćeš da kažeš da je sve ostalo moje. Vidiš, to ti ne priznajem. Jedino možda pištolji. To je moja ideja. Ali isto tako može se reći da si i nju ti anticipirao.
Taj se razgovor vodio potkraj leta na obali mora, pri sunčevom zalasku. Gledali smo kako talasi izbacuju pokislu morsku travu praveći riđu bradu ćosavom žalu od belutaka. Sedeli srao pred kafanicom koju tek što smo bili kaparisali. Trebalo je da počnemo sa adaptacijom krajem jeseni, čim se stari vlasnik iseli. Bio je to jedan nagluvi starac koji je prodavao samo pivo i apsint, a osim lučkih radnika, isluženih rošavih mornara i starih morskih vukova u tu kafanu niko drugi nije navraćao. Starac nam se žalio da je morao da otpusti jednu šesnaestogodišnju devojku koju je bio najmio, jer su je mornari toliko šljapkali šakom po zadnjici da su joj guzovi uskoro postali šareni kao mornarska majica.
Da li biste pristali da ostanete kod nas kao maitre d'hotel? upitah starca. Imali biste zaradu bolju nego do sada. Kasnije...
Nisam, nisam, reče starac s gorkim smeškom. Imao je vodnjikave, krmeljive oči, i prskao bi pljuvačku dok razgovara.
Obrisah lice maramicom i ponovo ga upitah da li bi ostao kod nas kao konobar ili nadkonobar, ako mu se tako više sviđa. S obzirom da zna talijanski i dijalekte mogao bi da nam služi kao tumač.
Ne, reče on tužno. Svi su je tapkali, a ja nisam. A bilo je tu i starijih. Zato sam je otpustio. Nisam mogao više da gledatn kako je svi miluju.
Onda mu se Jarac unese u lice: Ostajete li kod nas? Ostati ovde! S nama!
Niko me nije sprečavao. Ali nisam mogao. Jednostavno nisam mogao, reče starac. A svi su je šljapkali. .Leontina, bevandu', pa šljap po guzovima da sve puca.
Dobro kad ste čuli! reee Igor razdraženo. Da niste od toga ogluveli?
Nego šta! reče starac mrko. Nisam mogao više da gledam. Zato rekoh jedne večeri, pre tričetiri dana: ,Leontina, ako'. ..
Pusti ga, rekoh Igoru. Izgleda da do sada nije o tome pričao nikome pa će pred nama strancima da propeva kao matora žaba. .. Ipak, moraćemo da potražimo tu Leontinu.
Ideja s kafanicom bila je zaista odlična. Pošto smo se bili razočarali u sve, nesposobni za ljubav i za život, već kakvi smo bili, odlučismo da se odmetnemo od sveta. No, pošto nismo mogli da pođemo na neko pusto ostrvo, kako smo bili u prvi mah naumili, to odlučismo da otvorimo kafanu u nekom malom primorskom mestu. I Igoru i meni se sviđala jesenja tišina tih malih zabačenih gradića uskih ulica. Rešili smo bili stoga da ovde sve prodamo i da uštedimo novac od kondicija koje smo davali gradskim devojčicama i kamenjarkama, pa da iznajmimo jednu kafanicu i da se odamo studijama.
Jedino se tako može studirati život, reče Jarac-Mudrijaš. Knjige su izmišljotina. Priče za malu decu. A mi ćemo okupiti oko sebe sve desperadose (ta nam se reč u to vreme naročito sviđala) i slušati autentične priče, autentična iskustva. To će tek da bude prava škola života, pričao je Jarac uzbuđeno.
Ja sa oduševljenjem prihvatih igru:
Nećemo morati da idemo mi u svet, svet će dolaziti k nama. Sa svim onim što je najbolje u njemu. Lađe će nam donositi mornare u čijim ćemo očima otkrivati svetove i klime, pejsaže i daljine ... Sve, Igore, sve! Priinaćemo samo one koji su od života videli koliko živ čovek videti može. Samo one sa ožiljcima...
One sa žuljevima ...
One sa drumovima ...
One sa svetovima ..,.
One sa spuštenim stegovima ... One bez budućnosti...
One s bogatom prošlošću ...
One bez ljubavi...
One što su sve već iskusili...
Sve videli ...
I više ništa ne žele ...
Ništa ne...
Ne misliš li, rekoh, da bi valjalo da primamo i žene. Lučke prljave mačke. One što nose u očima duboku neku tugu, cvetove. Naravno, po cenu da su ostale čedne. Bez otrcanih priča o neverstvu, o prevari, o bedi, o silovanju. . .
One što su tražile ljubav...
I nisu našle ...
One što su volele dušom...
I telom ...
I telom ...
I lutale po svetu belom
i grlile po svetu celom ...
Prihvati Igor ili ja sam:
I sad idu za svojim opelom
za svojim belim telom ....
Za svojim belim telom.
Specijalitet Kod dva desperadosa, specijalitet na kome mi je Jarac-Mudrijaš bio naročito zavidan, zvao se veoma prozaično (uostalom, kako se uzme) Pištolj desperados. Nalazio se u našem jelovniku odmah posle bečke šnicle, i imao je istu cenu.
Možda mi je Igor zbog toga zavideo to je bila zbilja vraška ideja!
Već prve večeri našeg poslovanja imali smo jednu narudžbinu.
Čovek je imao crveno podbulo lice, s kesicama ispod očiju. Dugo je piljio u jelovnik svojim sitnim vodnjikavim očima. Jelovnik je bio ukoričen zlatnozelenom zmijskom kožom, s inicijalima od smaragda:
Carte de vins kafane
Kod dva desperadosa
Importna vina
Malaga a la Orfeus
Euridikine oči
San Desperadosa
Maraskino magnolijsko
Glutteus aeburnea a la Leontina
Satirska ambrozija
Gelosia vecchia al Umberto
Tugava a la Mansarde
Arpeggio a la Mansarde
Žilavka Lautanka
Hosszu lepes mudrijaški
TheaLipovanka a la MarijaMagdalena
Večernjača, gorka
Zornjača, ljubičasta
TamTamova pesma
Delfinska mesečina
Palmova lepeza vugava
Primavera marina
Mezzogiorno adriatico
Marinski duel ciklamen
Le temps retrouve
Dollente, lis blanc
Allegro, ma non troppo
Allegretto (108 ), crno
Allegro vivace (152), belo
Ritardanto brillante, maestoso
Doloroso espressivo
Dolce ma con fuoco a l'Euridica
Soliloqui Desperadosa
Bouledeneige
II Sueno della Vida
Balata, opal gorM
Tourmaline bicolore
Tourmaline rose (rubellite)
Saphir cagochon
Calitera menandar (Asie)
Precis heleida (Madagascar)
Precis eurodoce
Anea Orphilochus (Sumatra)
Arhonias Bellona (pierides)
Byblia ilithya
Agerona mexicana
Ch.risidia madagascariensis
Eucalitia clemante
Ametist bleu (saphir)
Domaća vina:
Fruškogorski biser jutarnji
Dubrovački madrigal
Ohridska legenda
Gračanička zora
Slovenska legenda gorka
Hercegovačka Danica, gorka
Markovi drumovi (mutno)
Zlato Skadra (žilavka)
Kosa Majke Jevrosime
Pehar Banović Strahinje
Lazareva mišica
San Vuka Mandušića, belo
Majčina kletva
Slovo ljubve
Oči Simonide
Kaluđerski rukopis
Od morskih riba
imali smo u jelovniku ove:
Vilin konjic u majonezu
Poison d'avril
Barbus de Sumatra u palmovom ulju
Danio Rerio sa limunom
Kolumbovo jaje
Girardinus Guppi (ArcEnCiel)
Kineski Ratnik s metvicom
Barbillon galapagos
Aquamarino adriatico
Lautanus šareni sa senfom
Leteći koral sa pomfritom
Morska trava sa špagetima
Maestral sa pomorandžom
Maestral na maslinovom ulju
Maestral na žaru
Maestral u konzervi Južnoafrički dijamant
Celebeski gavijal
Tahićanski pictor
Tahićanski Beli Cvet sa pirinčom
RougeGorge jadranski
RougeBleu jadranski (sa pavlakom)
Rajčica sa grčkim maslinama
Morska Lasta sa jajima
Bouquet de mariee sa senfom
Nastojnica u limunovom soku
Morski Vuk a la Sumatra Ageronio
Atlantis Catenofele salicia (Nimphalisis)
Hvarska gitara bez sordine
Hvarska gitara sa sordinom
Bračka havarija u belom vinu
Ruža vetrova
Na kratkom kažiprstu, dok je prebirao po jelovniku, blistao se dijamantski prsten izbrušen u vidu mrtvačke glave. Posmatrao sam kako mu prsti zbunjeno klize po zmijskoj koži.
No čovek konačno reče, pošto je ispio jedan apsint:
Molim jedan specijalitet Duos Desperados.
Glas mu pritom nije zadrhtao.
Molim? zaškilji barbaUmberto, prateći očima kako odmiču Leontinini guzovi pod crnom keceljom.
Čovek sa podbulim očima takođe baci jedan brz pogled prema Leontini, koja je prala čaše za šankom. Onda ponovi:
Specijalitet Duos Desperados. Pištolj Desperados ... Tako se zove, zar ne?
BarbaUmberto preblede.
Oni su mi obećali da će je čuvati. Rekao sam: ,Momci, ako je neko pljesne ma samo jednom po'...
Onda priskoči Igor:
Gospodin želi?
Pištolj! Pištolj Desperados. Dokle ću da ponavljam!
Izvinite, reče Igor i očisti belim salvetom mrvice sa bračkog merrnera pred čovekom. Tumač nam je malo nagluv...
Sa dva. Ne zaboravite: sa dva.
Molim, pokloni se Jarac poslovno i krenu prema šanku, kada čovek doviknu za njim:
Noch ein Bier!
Igor se pokloni.
Čovek je držao svoje kratke palčeve zadenute za rajthozne i gledao kroz prozor na tamno zimsko more. Jedna je crnobela lađa pokušavala da se kroz talase približi gatu. S vremena na vreme, čulo se njeno zavijanje kroz vetar, što začas probudi u meni uspomenu na jedan železnički nasip, na Eiuidiku.
Osećao sam pored sebe Igora kako užurbano poslužuje. Otkačio je pištolj sa klina (stajao je iznad šanka kao kakav muzejski trofej) zatim čuh kako repetira i kako izbacuje iz šaržera četiri preostala metka. Pošto je jedan metak ubacio u cev, uze srebrnu tacnu ispod šanka. Obrisa je, zatim položi na nju jedan mali, beli svileni salvet savijen u trougao, a na salvet pažljivo postavi pištolj. Hteo je već da krene ali se setio nečeg. Video sam da je zbunjen, mada mu ruke nisu drhtale. Onda pomeri salvet s pištoljem na jednu stranu, a na drugu stranu postavi jednu kriglu penušavog piva. Zatim zovnu očima barbaUmberta i dade mu tacnu, pošto mu pokaza glavom gosta s mrtvačkom glavom. Čovek je još uvek gledao kako lađa pluta na talasima pred samim vratima pristaništa. Umberto bez reči uze tacnu i postavi je ispred gosta. Čovek sa rajthoznama baci jedan brz pogled na pištolj, pažljivo ga onjuši svojim kratkim kažiprstom, zatim ispi pivo. Sedeo je posle toga još nekih petnaest minuta, zagledan u lađu. Onda pozva prstom Umberta da naplati.
Ovo je suviše tvrdo, reče na nemačkom. Odlična imitacija. Eine schone Imitation. Samo jako tvrdo. Neću da polomim zube. Aufwiedersehen!
Umberto vrati tacnu sa praznom kriglom i s pištoljem. Mumlao je nešto nezadovoljno i ja razbrah samo: Porea miseria, porca miseria.
Stranac nije dao ni dinar bakšiša. Porca miseria!
Ne. Nije bilo tako.
Prvo je ispio kriglu. Zatim je obrisao usta nadlanicom i pripalio cigaretu. Kad mu je cigareta dogorela do noktiju, čovek je prignječi u pepeljaru. Bilo je u tom gestu očajanja i rešenosti. Liznu cev pištolja i ja videh kako se barbaUmberto blesavo smesii. Onda odjeknu pucanj i za mene samog tako neočekivano da sam se trgnuo.
Nije pao nauznak, kako sam očekivao. Skljokao se licem na mermerni sto, kao da drema.
Umberto prekri rascvetalu lobanju belim ubrusom. Jarac je histerično vikao u telefonsku školjku:
Alo, alo, alo!
Moralo je da bude tako, rekoh pomirljivo i kao za sebe. Zatim ponovo okačih pištolj
0 klin iznad šanka. Naravno, prethodno sam napunio šaržer. **
BarbaUmberto držao se na saslušanju neočekivano dobro. Jarac je bio pomalo nervozan. Kažnjeni smo neznatnom novčanom kaznom.
Ipak me ideja o Ostrvu nije napuštala ni na tren. JarcuMpdrijašu nisam ovoga puta rekao ni reči o svemu. Hteo sam da se oslobodim sebičnosti. Zafo mu nisam rekao ništa. Sve do onog dana kada sam krenuo, iznenada. Bože,
I za mene samog tako iznenada.
Ipak, iskreno da kažem, ideja s kafanom bila je odlična. Ne samo što nismo morali da se potticamo po prljavim lučkim kafanama (kad neće Muhamed bregu), nego je i svet dolazio k nama (breg će Muhamedu). Sve što smo ikad zamišljali, sve je postalo stvarnost. Nije se bilo šaliti s nama.
Hteli smo da kupimo, to jest kupili smo, za kafanu sve moguće instrumente od fisharmonike do tahićanske gitare. Inače nismo držali nikakav orkestar. Gosti su preko jelovnika bili obavešteni da instrumenti stoje na raspolaganju svakome ko zna da svira i, naravno, kome je volja da svira u njih. Tako smo jedne kasne zimske večeri imali priliku da čujemo kako jedna mlada žena (nikada je više nisam video) svira na harfi Debisijevu Mesečinu. Njene otmene crte odavale su pripadnost nostalgičnom i anahroničnom rafinmanu evropskog devetnaestog veka. Imala je bolesne tamnozelene oči i svetle, lomne ruke. Dok je svirala, kosa joj je padala niz pozlaćeni barokni stub harfe i skrivala joj lice. Nikada se nije karintski stub završavao otmenijom krunom. Njeni dugi prsti s noktima boje starog srebra klizili su po žicama, i sve se htelo završiti lepo da se barbaUmbertu nije prohtelo da je pomiluje po kosi. Prsti joj tada zastadoše na žicama kao omađijani. Zatim naglo odloži harfu i skinu sa vešalice svoj plavi kišni mantil. Izlazeći, nije se ni osvrnula. Iskoristila je trenutak zaprepašćenosti i zauvek nestala.
Vi ste, barbaUmberto, jedan običan idiot, rekoh kad dođosmo k sebi. Idiot!
I vi tako mislite? reče on blesavo.
Idiot, ponovih. Izlapeli idiot.
Bogami, nisam" čud" ni ja nikada da neko lepše svira, reče on bezazleno.
Igor mu se onda unese u lice i reče razdraženo:
On vam kaže da ste idiot! Idiot i ništa više! Capito!?
Imaš pravo, sinko, reče barbaUmberto. Takvu kosu bogami nisam video ni u Carigradu...
Sta misliš, reče Igor obraćajući se meni, >sda li se on pravi lud više nego što jeste... Sećaš li se...
Nego šta, prekide ga Umberto. činilo mi se da joj kroz prste kaplje mesečina. . .
Kunem vam se da je taj izlapeli Umberto rekao baš tako: Imao sam utisak da joj kroz prste kaplje mesečina.
Zamislite, taj idiot Umberto!
Hteli smo da postanemo bogati, moćni. Da kupimo jahtu (već je dobila svoje ime: Euridika, nego kako) i da oplovimo sva mora, obiđemo sve kontinente. Naravno, prvi bi nam posao bio da obiđemo Zaliv Delfina. Da ga proverimo.
Ko kaže da on ne postoji negde!
Eto, zato se moramo poslužiti otrovom i kamom, reče Igor. Ili ja rekoh. Otrovom i kampm.
Slane srdele nisu otrov.
Ipak, rekosmo, one stvaraju paklenu žeđ. Zato mora bačva sa srdelama da stoji svima na raspolaganju. Besplatan otrov.
Kupismo tako bačvu slanih srdela, stavismo je nasred kafane, svima na raspolaganje. Umbertu i Leontini naložismo da pred svakog gosta stavljaju u tanjiriću od keramike nekoliko srdela, tako da će posle toga morati svako da popije barem litar domaćeg vina. Računali smo na ljudsku lakomost.
Tako je sve to počelo. U početku je bogami išlo dobro. Slušali smo u kasne zimske večeri mornarske tuge na harmonici, postali smo lučka ispovedaonica, postali smo zvučna školjka koja kada se prinese uvu peva glasom sirena. Tu i tamo gorela je tek po koja sveča, i. kod Desperadosa se uvek pevalo pobožno kao na misi...
No uskoro i to je sve pošlo do đavola, kao što san zna da bankrotira. Postali smo svratište besprizornih, lopovsko gnezdo, javna kuća, menza u kojoj se besplatno i štedro dele slane srdele. Postali smo kockarnica, kovačnica zvonkih prostačkih psovki, špilja krvavih obračuna, leglo opakih poroka i boleština.
A kunem vam se, sve je to moglo biti, sve je to bilo tako lepo zamišljeno!
Igore druže, ne preostaje nam ništa drugo do pusto Ostrvo. Nismo li se zarekli već davno da se nećemo ubiti nikada. Za Ijnbav kasnijeg trenutka!
Sećaš li se onog našeg razgovora. Na mansardi, nego gde:
Ti: Zašto se ne ubiješ, Lautane? Znam da si bez Euridike tek senka.
Ja: Mefistofele! Đavole!
Ti: Ubij se. Svrši sa svojom senkom. Ti nisi rođen za kompromise.
Ja: I nisam.
Ti: Nije li i Euridika tek senka? Reci, Lautane: šta je ona?
Ja: Ideal, sotono. Ideal! Životni princip, ako hoćeš. Zato se neću ubiti.
Ti: Striptiz ideal! Nisi li ti tvrdio da ideal ,ne sme imati pege'? Nisi li govorio, Lautane, da ti bog nije mogao postati ideal jer pravi kompromis sa zlom. Nisi li se busao u grudi da ne možeš da se pokloniš ni suncu samo zato što ima mrlje. Nisi li, Lautanče, prestao da obožavaš neku svoju davnašnju Euridiku( kako li se ono zvala?) čim si joj se jednom toliko približio da si joj mogao videti pege na, nosu? Nisi li tvrdio da ideal, da Euridika, nije ideal ako nije savršen!
Umukni, Jarče! Ubiću te, Sotono!
Ubij sebe! Makar iz doslednosti... Ili napravi kompromis. Pomiri se s tim da sunce ima pege. I pokloni mu se!
IgoreĐavole, zašto me mučiš? Zašto me kušaš?
Uterujem ti pamet u glavu. Ako ne možeš da se pomiriš sa činjenicom da idealEuridika.. .
Onda se ubij!. . . To hoćeš da kažeš?
Da. Sta će biti s nama ako nismo u stanju da ideal shvatimo metaforično?
Kako to misliš: metaforično?
Jednastavno: sa rezervom. Sunce . ..
Da računamo s pegama. Sunčane mrlje. To hoćeš da kažeš.
Bravo, Lautane. Baš to. Čista kao sunce; kada joj se približiš, kada je zaseniš: pege. To je Eurdika, ideal. Možeš li se pomiriti s tim, Lautane idealni?
Ne znam, Igore, ne znam. Nisam li ti rekao da i sunce ...
A ti? A ti? ... Da li si ti bez pega? Nisi li . . .
Budalo! Nije reč o meni. Ja sam poslednji čovek na svetu. Možda jedino vredno u meni jeste baš to. Da tražim ideal, Euridiku. Kao svoju suprotnost. Razumeš? Kao svoju suprotnost... Zato mi je teško, Igore. Ali se ubiti neću. A mogu se ubiti kad hoću. To ti nećeš da razumeš.
Pa šta ćeš da radiš? Tako se živeti ne može.
Poći ću na Ostrvo... Sećaš li se onog ostrva o kome sam ti uvek govorio u časovima pomračenja, u časovima krize.
Pa?
Pa, pa, pa? ... Tamo ću razmisliti o svemu. Ubiti se ili...
... napraviti kompromis sa idealom, sa Euridikom.
... ili se ne ubiti... Da. To je isto što i kompromis.