Nije baš...
Tog spomeničara nije bilo među živima kad sam se ja rodila, a sad nisu živi ni oni koji bi o tome nešto više mogli da mi ispričaju.
Ali, kad smo kod rata i ratovanja, setila bih se svog druga iz osnovne škole. Zvao se Marko, imao je krupne plave oči. Prvi dečak sa velikim digitalnim satom na ruci. Zvuči možda čudno, ali pre njega sam viđala samo odrasle muškarce sa takvim satovima. Što zbog tog sata, što zbog plavih očiju, bio je moja prva simpatija.
Jednu deceniju kasnije, čujem da je ostao zarobljen u kasarni gde je služio vojsku. Moja generacija baš nije imala sreće. Nije to bio običan vojni rok, njih je rat zatekao razbacane svuda po Jugoslaviji. Marko je jedan od onih koji se nije vratio živ, a trebalo je da se skine za koji mesec i nastavi fakultet. Njegovu smrt sam doživela kao svoju najintimniju ratnu ranu.
I bilo je veče u kafani. I svirci nisu svirali za pare, nego su aplauz i suze bili skuplji. I moja dva druga su dobila poziv za vojsku. I bila je pesma...
YouTube - žвим су шором пролазили свати / Ovim su šorom prolazili svati