Како је настала Југославија... - Strana 2
Strana 2 od 3 PrvaPrva 123 PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 16 do 30 od ukupno 39
  1. #16

    Odgovor: Како је настала Југославија...

    kako nastala tako i nestala

    THE PAST IS HISTORY, THE FUTURE IS MISTERY,TODAY IS A GIFT... THATs WHY ITs CALLED " PRESENT "


  2. #17

    Odgovor: Како је настала Југославија...

    Зашто је комунизам био антисрпски...

    ---
    Коминтерна и Краљевина Срба, Хрвата и Словенаца

    Извршни комитет Коминтерне, којим су доминирали Лењин и бољшевичко вођство, у стварању Краљевине Срба, Хрвата и Словенаца 1918. године, види тек још једно територијално проширење после империјалистичког рата: једна од земаља победница (Србија) припаја неке од територија поражене земље (Аустроугарске). Мада је Лењин на почетку Првог светског рата писао да Србија води праведан рат пошто се брани од аустроугарске војне агресије, Коминтерна је политичке и војне елите Србије сматрала за освајачке и хегемонистичке.

    Предратна Краљевина Србија, чији су политичари, генерали и државни чиновници управљали новом државом, била је савезница царске Русије. Председник српске владе Никола Пашић је био човек коме је цар веровао, а он и његова влада су своју спољну политику пре и за време Првог светског рата заснивали на тесним односима с Русијом, у којој су видели своју заштитницу пред аустроугарским и немачким војним експанзионизмом. После бољшевичке револуције 1917. и грађанског рата у Русији, многи бели контрареволуционари су емигрирали у Краљевину Срба, Хрвата и Словенаца. Непријатељском ставу Коминтерне према новој држави доприносили су и њени пријатељски односи са империјалистичким државама Великом Британијом и Француском. Те две земље су по мишљењу Москве доминирале неправедном, Версајском конференцијом 1919. и имале кључну улогу у стварању Краљевине Срба, Хрвата и Словенаца. Коминтерна је сматрала да српска нација има мали револуционарни потенцијал, пошто је и на унутрашњем и на спољном плану била задовољна поратним европским границама, тј. заинтересована за очување статуса кво.

    Коминтерна је нову државу сматрала наследницом Аустроугарске, новом тамницом народа, која је била творевина британских и француских империјалиста, а и сама нека врста српске мини-империје. За Коминтерну је, према томе, било природно да потражи савезнике у несрпским нацијама које се осећају национално угњетеним, и да подржи њихово тражење националних права, укључујући и право на отцепљење и стварање самосталних држава. Ако би захтев за потпун распад земље допринео јачању утицаја Коминтерне, њен би Извршни комитет без оклевања био за то да комунисти Краљевине Срба, Хрвата и Словенаца такав захтев истакну. Хрватски национализам је, због своје масовне базе и сепаратистичко-револуционарног потенцијала, био веома важан савезник.

    (одломак је преузет из књиге Оспоравана земља)

    Алекса Ђилас
    [објављено: 30/11/2008]
    За землю родную не на жизнь а на смерть
    Воевал с врагами Володимир князь
    Многая лета
    Многая лета
    Многая лета
    Русской земле

  3. #18

    Odgovor: Како је настала Југославија...

    http://www.politika.rs/rubrike/Tema-...-tesne.sr.html

    Интервју: Мира Радојевић, историчар
    Време када су нам границе биле тесне
    Као што су после Великог рата спољне околности омогућиле настанак југословенске државе, тако су после пада Берлинског зида и рушења комунистичког поретка биле такве да су дозволиле и чак поспешиле њен распад

    Мало ко је почетком 20. века могао да претпостави да ће будућност заједничке државе Јужних Словена бити оволико бурна. Још мање да ће се троимена браћа, у наредним деценијама још више поделити и, уместо уједињени 21 век дочекати удаљенији и разједињенији него икада. И док једни у томе виде доказ да је Југославија била трагична грешка и гробница народа, други у сада актуелним интеграцијама и чињеници да све државе настале распадом бивше СФРЈ теже уласку у Европску унију проналазе аргумент за тврдњу да је реч о модерној и напредној идеји чије ће се предности тек потврдити. Има, коначно, и мишљења да ће се Југославија обновити, али тек кад се промене међународне околности.

    О свему томе, али и начину на који је створена Југославија, личностима које су обележиле њену историју, добрим и лошим странама југословенске идеје, узроцима који су довели до распада државе, савременим токовима и перспективи овог нашег простора, разговарамо са др Миром Радојевић, историчарем и доцентом на катедри за Историју Југославије Филозофског факултета у Београду. Реч је о стручњаку који је на ову тему написао већи број публикација и научних радова и који властита сазнања, настала анализом историјских извора дели са колегама из земље и иностранства, али и преноси на своје студенте.

    Од стварања прве Југославије, прошло је, ево, већ девет деценија. Како из садашње перспективе гледате на тај чин?

    Југославија, и прва и друга, настала је после великих ратова када се, на рушевинама старог, градио нови свет. Било је то, како је Милан Грол приметио, време бунтовних расположења и бунтовних људи којима су све границе биле тесне. Један други интелектуалац, Божа Марковић рекао је почетком 1918. да је за три године рата урађено више него што би се у миру урадило за тридесет. У контексту тих превирања, утисака које је на савременике оставио завршени рат и револуционарних расположења, треба посматрати идеју југословенства и њену реализацију. Она је, што су касније признавали и многи њени поборници, имала у себи нечег романтичарског, јер је превиђала проблеме са којима ће се тако створена земља сусрести. Али, југословенство је, без обзира на то, било модерна идеја којој су умни људи тог времена приступили са много практичног реализма и националне потребе. У њеној су реализацији видели цивилизацијски чин досегнут и за будуће генерације.

    Значи ли то да Ви не делите, данас раширено, мишљење да је Југославија била трагична, историјска грешка?

    Мира Радојевић Фото Б. Педовић
    Мислим да је на стварање Југославије у научном смислу погрешно гледати као на трагичну грешку. Цео процес морамо проучавати на основу историјских чињеница, а не накнадне, по мом мишљењу често опасне памети. Такав приступ превиђа позитивна искуства и резултате једног седам деценија дугог историјског периода. Осим тога, Југославија је била једина држава у којој је било могуће реализовати идеју о животу већине Срба унутар истих граница, чему су тежили и други народи. Заборавља се да би, чак и да је била могућа, тзв. Велика Србија са свих страна била окружена ненаклоњеним суседима. Важно је истаћи и да је прва Југославија створена на темељима две напредне идеје националне, која је подразумевала уједињење јужнословенских народа, и демократске, која је тежила модерној држави парламентарне демократије.

    Историју Југославије обележиле су и харизматичне личности, као што су краљ Александар и Јосип Броз Тито. Каква је, по вашем мишљењу била њихова улога?

    Нису без разлога савремени истраживачи прошлости казали да је сваки вођа индивидуални одговор на колективну потражњу. Југославију су чинили патријархални народи који нису имали ни довољно политичке културе ни дугу традицију парламентаризма. На улогу ових личности утицале су и околности у којим су живели. Кад је реч о краљу Александру он је, без сумње, био велика историјска личност, храбар војник и енергичан државник, талентован за спољну политику и међународне односе, због чега се може рећи да је био стуб прве Југославије. Али, у унутрашњој политици начинио је много грешака, а једна од највећих је увођење личне владавине, иако је то учињено услед реалне угрожености државе. О њему се не може говорити из црно-беле перспективе како се, нажалост, данас често дешава, јер га многи, укључујући и историчаре неоправдано нападају или некритички бране.

    Да ли се нешто слично може рећи и за Јосипа Броза и његово време?

    Јосип Броз и читав послератни период тек долазе на дневни ред великих обавеза историјске науке. И он је, такође, велика историјска личност, а проучавати њега значи разумети југословенску државу после 1945. године њене домете, развој, успоне, кризе и падове. Историчари ће морати да дођу до одговора да ли је заиста имао подозрење према српском народу и како се то одражавало на односе у југословенској заједници. У њеној унутрашњој политици грађен је модел државног уређења, неретко називан партизанском федерацијом, чији је главни циљ био да се оствари равнотежа снага, односно да се спречи оно што се у комунистичкој идеологији неосновано називало великосрпским хегемонизмом. Из тих разлога од шест република једино је Србија уређена као асиметрична федерална јединица, што се одразило и на догађаје с краја 20 века.

    Због чега је онда југословенска идеја доживела неуспех и зашто се та амбициозно замишљена држава распала?

    Стварана је у вери да ће почивати на демократским принципима и да ће, као једна модерна држава, решити националне проблеме, обезбедити економски и културолошки напредак и миран живот својих грађана. Нажалост, у њеном историјском искуству дискредитоване су и идеја југословенства и идеја демократије. За седам деценија њеног постојања истински демократског поретка готово да није било, а национална и верска убеђења, као и ускопартијски интереси, превладали су над грађанским. Није дошло до културне, социјалне и економске интеграције, па су од настанка до распада ту државу одликовале велике цивилизацијске разлике. Парцијални интереси надвисили су опште, због чега је заједничка држава, уместо да приближи, још више удаљила народе који су је чинили. Осим ових, распад Југославије не може се посматрати без разумевања међународног контекста. Као што су после Великог рата спољне околности омогућиле настанак југословенске државе, тако су после пада Берлинског зида и рушења комунистичког поретка биле такве да су дозволиле и чак поспешиле њен распад.

    Све државе настале распадом бивше СФРЈ теже уласку у Европску унију. Да ли то значи да је идеја интеграција ипак надвладала над идејом затварања у уске националне границе која је, по многима, и довела до распада земље?

    Свакако да то може да се посматра и на тај начин. Не знам хоћемо ли, када и како ући у Европску унију, али ако до тога дође, то би могло довести до ревитализације читавог нашег простора. Уосталом, још је Јован Цвијић истицао да ће српски народ успети да оствари свој национални програм само ако буде могао да га повеже са општеевропским циљевима. Такво размишљање важи за сва времена, па и ово наше. Јер, мали народи не могу дозволити себи да уђу у велики раскорак са европским тенденцијама, нити се могу развијати мимо или против њих. Тиме би се, верујем, потврдиле и неке од основних идеја на којима је створена Југославија.

    Како, у том контексту видите будућност овог простора?

    Тешко је и незахвално предвиђати како ће изгледати простор Балкана за 10, 20 или 50 година. Али, евидентно је да он трпи велике промене и да још тражи своје место у Европи и свету. Надам се да можемо очекивати да ће, у већој или мањој мери, ипак доћи до корисних интеграција, пре свега у економији, будући да капитал не познаје границе, као и на културном плану, што се, видимо већ дешава. Али, када је реч о националној нивелацији и интеграцијама, то ће ићи знатно теже. Тим више што су српско-хрватски односи, који су чинили и кључ односа у бившој држави, такви да се о томе не може говорити. Посебно када се имају у виду још свежа сећања на рат, али и национални занос хрватског народа, задовољног што је добио своју националну државу. Надајмо се, ипак, да ће нам будућност донети више мира, те да ће Србија и српски народ пронаћи снаге да, и поред болних пораза из блиске прошлости, извршимо духовну и политичку обнову и, уз много мудрости, не конфронтирајући се са светом, укључимо се у савремене токове развоја, поштујући себе и своје вредности.

    Јован Гајић
    [објављено: 30/11/2008]
    За землю родную не на жизнь а на смерть
    Воевал с врагами Володимир князь
    Многая лета
    Многая лета
    Многая лета
    Русской земле

  4. #19

    Odgovor: Како је настала Југославија...

    DRŽAVA KOJE NEMA
    Feljton Večernjih novosti

    Autor: Predrag Pejčić

    Beč izgubio bitku

    FORMIRANjE države Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1918. obeležilo je, s mnogih aspekata tadašnjih istorijskih i političkih stremljenja, kraj jednog perioda i, tada se duboko verovalo, stvaranje drugog u kome je ideja jugoslovenstva različito tumačena, prihvaćena, ali i - zloupotrebljena.

    U ratu 1914 - 1918. Srbija i njena vojska uspešno su ratovali protiv Austrougarske, Nemačke i Bugarske. Ali, od 4,500.000 stanovnika Srbija je izgubila 1,247.434 osobe, tj. 28 odsto celokupnog, ili blizu 40 odsto muškog stanovništva. Samo u julu - oktobru 1915. srpska vojska je od 707.343 ostala bez 369.818 vojnika i oficira, što predstavlja više od 50 odsto. U nečuvenim zverstvima u Srbiji i logorima pobijeno je oko 600.000 dece, staraca i žena, a isto toliko je i interniranih i zarobljenih vojnika Srpske vojske.
    Broj Žrtava vojnika u Velikom ratu - kako je onda nazivan Prvi svetski rat - je, prema procentima i u odnosu na broj stanovnika, sledeći: Srbija - 22,4 odsto (najviše); Francuska - 10,5; Nemačka - 9,8; Austrougarska - 9,5; Italija - 6,2; Velika Britanija - 5,1; Rusija - 1,3; Belgija - 1,0 i SAD - 0,2 odsto.

    Uprkos materijalnim poteškoćama život se po oslobođenju polako vraćao u Srbiju. Neprijatelj je prilikom povlačenja pljačkao i odnosio sve što je mogao da ponese. U bezbroj železničkih kompozicija, desetak dana po napuštanju Beograda, neprijatelj je nastojao da odveze u Nemačku 113 vagona hrane, 1.125 vagona žitarica, 20 vagona raznih umetničkih predmeta, slika, ćilima, klavira, lustera, čak 40 vagona marmelade, zatim 10.000 goveda i 10.000 svinja.
    Neumitni kraj Velikog rata, kada je bilo sve jasnije da Centralne sile ubrzo moraju da dožive slom i dok su srpske trupe bile pred Beogradom, u krajevima koji su još bili pod njenom, sada ne tako više čvrstom vlašću, traži se izlaz iz tog stanja. Jedne ideje su odista bile patriotske i u punoj želji za svetlijom budućnošću, kao što je bio slučaj u Srba; druge su se bazirale na strahu od italijanske supremacije, ili obnovljene Dunavske monarhije u liku Mađarske i Austrije, što posebno karakteriše određene krugove u Sloveniji, Hrvatskoj i Dalmaciji, pa i u Bosni i Hercegovini.
    Još početkom jula 1918. u Splitu je bila osnovana Narodna organizacija Srba, Hrvata i Slovenaca u Dalmaciji, zatim, takođe u julu, Narodna organizacija SHS za Hrvatsko primorje i Istru, a sredinom avgusta 1918. i organizacija Narodnog sveta (veća) u Ljubljani. No, u to vreme političke moći Austrougarske nad teritorijom nad kojom je još
    vršila svoju vlast, ove organizacije više su bile u maglovitim idejama, nego u realnim i tada, mogućim akcijama. Sredinom oktobra car Karlo je u Beču sazvao sednicu Krunskog veća na kome je obelodanio nameru da preuredi Austriju na federalnoj osnovi pokrajina koje su i ranije bile u njenom sastavu, što mu sa izjavljenim manifestom nije uspelo.
    Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba, osnovano u Zagrebu 29. oktobra 1918, koje je nastojalo da stvori neovisnu i samostalnu državu ova tri naroda, obaveštava u svom programu osnova načela, u kome član 1. glasi: Vijeće zahtjeva ujedinjenje cjelokupnog naroda Slovenaca, Hrvata i Srba na čitavom njegovom etnografskom području - bez obzira na ma koje pokrajinske i državne granice u kojima danas žive - u jednu jedinstvenu potpuno suverenu državu uređenu na načelima političke, ekonomske demokracije!
    Krajem oktobra u Zagrebu dolazi do velikih političkih manifestacija, kojima su se pridružila i dva austrougarska puka, 25. i 53, a u Saboru Narodnog vijeća je odlučeno: Svi dosadašnji državnopravni odnošaji i veze između Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, s jedne strane, te kraljevine Ugarske i carevine Austrije, s druge strane, razriješavaju se.
    Ukida se, dakle, i ništavnom proglašava posebno Hrvatsko-ugarska nagodba (član 1. od godine 1868), a i svi kasniji njeni dodaci ili revizije, tako da od danas Dalmacija, Hrvatska i Slavonija ne ima s kraljevinom Ugarskom ni pravno, ni faktično nikakovih zajedničkih državnih poslova!

    Ipak, tadašnji hrvatski ban Mihalović, 29. oktobra 1918, šalje austrijskom caru Karlu opširan izveštaj u kome, na kraju, navodi:
    Dopuštam sebi da najpokornije javim Vašem Veličanstvu, da za vrijeme čitavog toka sjednice Sabora, kao i kod velike manifestacije nisu učinjeni nikakovi ispadi protiv Vašeg Veličanstva i Dinastije!
    Već 1. novembra austrijsko Ministarstvo rata, s obzirom na to da su srpske trupe ušle u Beograd, te da je cela Srbija oslobođena, objavilo je izjavu cara Karla, po kojoj će Austrija i jugoslovenske zemlje da formiraju nove, vlastite oružane snage. Njih će činiti i raniji pripadnici oružanih snaga Austrougarske monarhije, pošto polože vojničku zakletvu caru, koji to, pak, velikodušno dopušta.
    Ipak, austrijska vojska koja napušta ratište u Italiji nema nameru da se prijavi u novu vojsku, te prolazeći kroz Sloveniju, masovno odlazi svojim kućama - u Čehoslovačku, Hrvatsku, Liku i Bosnu.



  5. #20

    Odgovor: Како је настала Југославија...

    Apel srpskoj vojsci

    PREDSTAVNICI Narodnog veća Slovenaca, Hrvata i Srba za Bosnu i Hercegovinu preduzimaju mere za suzbijanje nereda i pljački, ali sprovode i referendum o novoj državi među vojnicima. Tada se za republiku izjasnilo 43, a za monarhiju 57 odsto vojnika.
    U Splitu je proglašena Zemaljska vlada za Dalmaciju, pošto i u austrougarskoj mornarici izbijaju sve veći neredi. Još februara 1918. u vreme pobune mornara u Boki Kotorskoj, na komandnom brodu "Sankt Georg" mornari su istakli crvenu zastavu. Bila je to stara zastava Srpske vojske iz doba Obrenovića, a dugo posle Drugog svetskog rata, od posleratnih režimskih autora predstavljana je kao crvenooktobarska zastava.
    U poslednjim oktobarskim danima 1918. te pobune izbijaju skoro u svim lukama, pa car Karlo naređuje komandi mornarice u Puli i komandama na Jadranu da se svim mornarima "dopusti povratak kući uz istovremeni trajni dopust", dok se Dunavska flotila predaje "kraljevskoj ugarskoj vladi"!
    Posle potpisivanja primirja 3. novembra 1918. u Padovi sa Austrougarskom, Italija je odmah počela da okupira veći deo Dalmacije, tako da je njena mornarica već 4. novembra uplovila u Zadar, gde je dočekana od tamošnjeg stanovništva uzvicima: Eviva l'Italija, kao i u Velu Luku. Desilo se to prema tački 3. Ugovora o primirju sa Austrijom, na osnovu kojeg joj je pripala čitava tzv. Tridentinska Venecija, odnosno Južni Tirol, kao i Gorica, Trst, Rijeka, Kvarnerska ostrva, Dalmacija na jugu do rta Planke severno od Splita, odnosno znatan deo Hrvatske i Slovenije. Do 19. novembra 1918. italijanska vojska je zaposela i sve teritorije do demarkacione linije: Merano - Bolcano - Tolbah - Brener, odnosno prelaze između Koruške i Julijske Venecije (Krajine).
    ZBOG nereda i nesigurnog stanja, Narodno veće Slovenaca, Hrvata i Srba, 4. novembra 1918. upućuje poziv Srpskoj vojsci da joj u pomoć pošalje svoje trupe:
    "U bivšoj austrougarskoj vojsci jeste disciplina i red posve uništeni: država Slovenaca, Hrvata i Srba stoji pred opasnošću da bude poharana od vraćajućih se četa sa bojišta. Vlada srpske države se umoljava da što skorije pošalje svoje čete u Srijem i zaposjedne u svrhu uvođenja reda i poretka područje istočne linije Osijek - Bos. Šamac. Brzi odgovor se umoljanja."
    U štab srpske I armije 8. novembra 1918. došli su predstavnici Narodnog veća koji su zamolili srpsku vladu da odmah pošalje svoje trupe:
    "Na Rijeku - oko 500 ljudi prema Italijanima, kako bi se osigurala hrvatska teritorija.
    U Zagreb - odred od 1.000 ljudi, da pozdravi Narodno vijeće i da mu se stavi na raspoloženje.
    U
    Bačku i Banat, što više trupa (i to, po mogućstvu zajedno sa francuskim) radi utjecaja na novu mađarsku vladu.
    U Slavoniju, da je posjednu do linije: Osijek - Šamac.
    Da Srpska vojska u istočnoj Slavoniji i Srijemu sačuva mir, omogući promet na putevima, na Savi i Dunavu i željezničkim prugama, te da spriječi pljačku dobara, obezbedi rudnike i osigura snabdevanje za prehranu stanovništva ovih oblasti i zapadne Hrvatske i napose grada Zagreba!"
    Dva dana kasnije, 10. novembra, Petar Bojović, komandant I armije pismeno obaveštava delegaciju iz Zagreba da će srpske trupe pomoći Narodnom veću, što odmah potvrđuje i vrhovni komandant Srpske vojske regent Aleksandar.
    Na osnovu primirja sa Austrijom, od 3. novembra, i sa Mađarskom, 13. novembra, Antanta je uspostavila dve demarkacione linije: na istoku - rekom Maroš, prema zapadu, vezujući Suboticu, Baju, Pečuj i Barč na Dravi, a na zapadu, liniju, u stvari granicu do koje je italijanska vojska mogla da nastupa: Trbiž - Triglav - Vrhnika - Snežnik - Rijeka.
    Odmah zatim francuske, a isto tako i engleske trupe, došle su u Bar, Vir/pazar/, Kotor i okolinu; američke - u Kotor i Zeleniku; u Dubrovniku su bile srpsko-francuske posade, dok su u Splitu bile srpske i savezničke posade. U Rijeci je bila američka flota, a Italija je sa svojim trupama zaposela veliki deo jugoslovenske teritorije, zatim Ulcinj, Bar, Vir i celu Boku Kotorsku, ostavljajući iz ekspedicionog korpusa u Albaniji snage u jačini 5.000 vojnika u Prilepu. Jedna grčka divizija, koja je išla iza Srpske vojske i saveznika, došla je samo do Pirota, a zatim je povučena.
    U periodu od 3. do 20. novembra 1918. Srpska vojska je oslobodila sledeće pokrajine i gradove:
    - u Crnoj Gori: Podgorica - 4. novembar; Cetinje - 5; Kotor - 6; Herceg Novi - 7. tako da je do 9. novembra bila oslobođena cela Boka Kotorska, odnosno cela Crna Gora, jer su austrougarske trupe bile proterane;
    - u Bosni i Hercegovini: Višegrad - 4; Sarajevo - 6; Metković - 13; Trebinje - 14; Bosanski Brod, Bihać, Cazin i Banjaluka - 20;
    - u Hrvatskoj: Zagreb - 13; Dubrovnik, Nova Gradiška i Pakrac - 14; Rijeka - 15. novembra (dan posle toga Srpska vojska se, zbog protivljenja Italijana, povukla u Kraljevicu);
    - u Sloveniji: Ljubljana - 5. i Maribor - 7. novembra; a posedanje granice prema Štajerskoj i Koruškoj - 14. novembra;
    - izvan naših teritorija: Tirana - 10. oktobar; Skadar - 30. oktobar; Segedin - 12. novembar; Baja - 13; Mohač i Oršava - 14; Pečuj, Temišvar i Arad - 15. novembra 1918.



  6. #21

    Odgovor: Како је настала Југославија...

    Oda srpskoj braći

    SRPSKI odredi su u svim mestima naših pokrajina dočekani veoma svečano, dok je pojava Srpske vojske u Sloveniji, rezultat određenih okolnosti. Naime, posle potpisivanja primirja između Austro-Ugarske i Italije, jedna velika grupa od 470 srpskih oficira i 300 vojnika s potpukovnikom Stevanom Švabićem, koji su bili u austrougarskom zarobljeništvu tokom 1914 - -1915, okupila se 5. novembra 1918. na ljubljanskoj železničkoj stanici i odmah obrazovala jedinicu Srpske vojske. Njoj su prišli i delovi austrougarskih jedinica srpskih i drugih nacionalnosti, koji su se takođe vraćali svojim kućama.
    Ljubljana je u tek minulom ratu bila glavni strategijski centar za snabdevanje austrijske vojske na italijanskom frontu, i raspolagala je ogromnom količinom ratnog materijala koji još nije bio opljačkan od strane otpuštenih ili oslobođenih vojnika. Italijanska vojska je tada, zloupotrebljavajući tačku 3. Ugovora o primirju sa Austro-Ugarskom, nastupala i ka Ljubljani.
    Inicijativa za odbranu Ljubljane, pa i tog dela Slovenije, potekla je od potpukovnika Švabića, čiji se odred sve više povećavao dolaskom bivših austrougarskih vojnika, uglavnom Srba. Švabić je formirao Komandu srpskih trupa u Sloveniji, koju su činili: dva bataljona pešadije, jedan eskadron konjice, dve baterije topova i jedno mitraljesko odeljenje.
    Srpske trupe u Sloveniji su odmah razoružale kompletne austrijske jedinice koje su iz Italije išle ka Gracu i Beču, zatim su obezbeđivale mnogobrojne magacine i skladišta hrane i naoružanja, zavele red i disciplinu i onemogućavale tzv. zelenom kadru - raspuštenim austrougarskim vojnicima - da pljačkaju privatnu i vojnu imovinu. Obezbeđen je i rad rudnika u Trbovlju, u kome je ranije za austrougarsku vojnu industriju radilo preko 500 radnika. Srpske trupe su takođe obezbeđivale i dva glavna komunikacijska pravca koji od Italije preko Slovenije vode na sever.
    Pošto se italijanska vojska žurila da što pre zauzme veći broj mesta na teritoriji Slovenije, to je potpukovnik Švabić noću 13/14. novembra uručio notu komandantu italijanske kolone koja je napredovala pravcem Soča - Ljubljana, kako bi zaposela Sloveniju. Ova nota glasi:
    "Vojska Kraljevine Srbije, u ime Antante, zaposela je oblast Ljubljane. Imam naređenje da sprečim svaki ulazak savezničkih italijanskih trupa u zaposednutu oblast. Biće mi vrlo neprijatno, ako u cilju izvršenja naređenja, budem morao upotrebiti oružje, zašta imam ovlašćenje. Ako bi moralo doći do prolivanja savezničke krvi, Srpska vojska skida sa sebe svaku odgovornost. Molim komandanta za naređenje da saveznička Talijanska
    vojska stane na vododelnici Soče i Save, dok Kraljevska Srpska Vlada ovo pitanje ne reguliše sa Kraljevskom Talijanskom Vladom"!

    Pre nego što je nota uručena, u Ljubljanu su iz Zagreba došla dva generala bivše austrougarske vojske, Ištvanović i Ulmanski, hrvatske nacionalnosti, koji su se ovome opirali. Švabić je notu uručio, a italijanski komandant se povukao sa linije: Triglav - Snežnik, odnosno ispod vododelnice Soče i Save. Glavni štab italijanske vojske, koji se tada nalazio u Trstu, čak je naredio svojim potčinjenim jedinicama, da na zahtev srpskih oficira sa kuća u mestu Logatecu skinu italijanske zastave i stave srpske trobojnice, na veliku žalost izvesnih slovenačkih građana.
    Pod komandom potpukovnika Švabića nalazila se i Čehoslovačka legija, koja je dobrovoljno pristupila Srpskoj vojsci, a koju je, ipak, uputio u Prag. U Ljubljani je Švabić zadržao IV bosansko-hercegovačku regimentu sa oko 800 vojnika, dok je iz nje u Beč otpratio sve komandujuće oficire austrijske nacionalnosti.
    U listu "Slovenski narod" od 7. novembra, pod naslovom "Čast Srbima", povodom note italijanskim jedinicama, objavljeno je i sledeće saopštenje:
    "Sutra će Narodni odbor Slovenaca, Hrvata i Srba u Ljubljani pozdraviti pristigle srpske oficire i vojnike u domobranskoj kasarni na Polajskoj cesti. Obaveštavamo o tome građanstvo, koje gaji iskrene simpatije prema našoj braći koja su najviše trpela u ratu, a izvojevali su i sebi - i nama - slobodu... Od danas pa unapred, Ljubljana je pod zaštitom Antante. Srpski potpukovnik Švabić imenovan je za najvišeg zapovednika srpskih jedinica u Ljubljani, kao zastupnik Antantine vojske!"
    Ljubljanske "Pučke novine" br. 3. od 19. novembra 1918. pisale su:
    "Još pre nego što smo se mogli nadati, stigla je nama Slovencima i Hrvatima velika pomoć od braće Srba protiv Talijana!"
    U koncerntoj sali "Uniona" organizovana je i velika svečanost povodom zahvalnosti Srpskoj vojsci, pošto su se italijanske jedinice pod ultimatumom povukle iz Logateca. Tada je čuveni ljubljanski univerzitetski profesor Fran Ilešič, između ostalog, uputio srpskim vojnicima ove reči:
    "Srbine... šta misliš, brate jugoslovenski, tokom ovog govora? Šta osećaš ti, sestro jugoslovenska? Misliš li na Kraljevića Marka, ili osećaš trpljenje kosovke devojke... Ili trpiš ogroman bol majke Jugovića...?
    Pevajmo, braćo, danas pesme stare i nove srpske slave!
    Evo očiglednog znaka našeg spasa. Ne samo 'Onam', 'namo, za brda ona'..., ne, i tu je, tu, tu u beloj Ljubljani, Srpska vojska, da nas brani i pomogne"!



  7. #22

    Odgovor: Како је настала Југославија...

    Kralj naš i vaš

    U Rijeci je srpskim vojnicima iz 2. bataljona 5. pešadijskog puka Drinske divizije priređen veličanstveni doček, kao i u Splitu, 20. novembra, kada je u grad ušao 2. bataljon 13. pešadijskog puka Timočke divizije. Na pristaništu je oko 20.000 meštana dočekivalo vojnike s povicima: "Živjela Srpska vojska! Živjela Jugoslavija!"
    Vođa hrvatske Pučke stranke dr Josip Smodlaka ovim rečima ih je pozdravio:
    "Braćo srcu našem najmilija, neumrli vitezovi srpski! Dobro nam došli nepobjedivi sokolovi naši! Dobro nam došli osloboditelji naši, ponosni naš cvijete, najljepši i najmiliji.
    Blagosloven bio čas kada vas vidjesmo. Blagoslovena vam svaka stopa bila! Blagoslovene majke koje vas rodiše! Blagoslovena kolijevka koja vas je odnjihala!
    Blagosloveni opustjeli domovi vaši, koji se u crno zaviše da nama uzmogne sinuti ovo zlatno sunce slobode, što nas sada obasjava. Koliko smo čeznuli za ovim časom...!
    Zajedno sa vama kličemo onome koji vas je pripremio za pobjede, vrhovnome vođi vašemu, unuku Velikog Vožda Karađorđa, Kralju vašemu i našemu. Da živi Kralj Petar! Da živi Srpska vojska"!

    I u Zagrebu je vladalo oduševljenje prema Srpskoj vojsci, a u broju 3."Pučkih novina" je pisalo:
    "Braća Srbi dokazala su ovim činom da im je više stalo do slobode i spasa Hrvatskog i Slovenačkog Naroda nego do njihovih vlastitih života. Oni zato ostaju među nama kao naša obrana i zaštita. Svojim životima hoće da nas očuvaju od talijanskog osvajanja. Blago si ga onome ko ima u nevolji druga - veli naša poslovica.
    Taj drug u nevolji našoj jeste brat Srbin, koji je još i nakon pet godina junačkog ratovanja spreman da gine za opću, Jugoslovensku stvar. Neka se na njega ugledaju oni naši vojnici, koji sramotno pobjegoše svojim kućama, a usput pljačkaju..."

    U Sarajevu vojvodi Stepi Stepanoviću, komandantu srpske II armije priređeno neviđeno slavlje: dočekan je kao vitez Srpske vojske i narodni junak iz epskih starih predanja i mitova. Vojvoda Stepa se prvi put susreo sa članovima Glavnog odbora Narodnog vijeća u Vardištu, 5. novembra.
    Vladi Narodnog vijeća u Zagrebu je 13. novembra pozdrave regenta Aleksandra preneo potpukovnik Dušan Simović, koji je na dužnost delegata srpske Vlade i Vrhovne komande postavljen zbog uspešnog komandovanja 7. pešadijskim pukom "Kralj Petar I". Dva dana ranije, 11. novembra, vojvoda Mišić mu je saopštio da će Srpska vojska pružiti pomoć Narodnom vijeću
    u zaštiti reda i bezbednosti i tom prilikom mu rekao i sledeće:
    "U ime glavnog komandanta Savezničke vojske, generala Franša d'Eperea, ja treba da potpišem Ugovor o primirju sa Mađarskom s opunomoćenicima mađarske Vlade, koji su već stigli u Beograd. Granice naše okupacione zone ići će i to: na istoku linijom: Oršava - Mehadija - Karansebeš - Lugoš - Arad; na severu linijom: reka Moriš do Segedina - iznad (severno) Subotice - Baja - Pečuj - Barč; na zapadu: rekom Dravom do Oseka - žel. prugom Osek - Šamac - cela Bosna i Hercegovina i Dalmacija do rta Planke!"
    Kako su predstavnici Narodnog vijeća izneli da bi želeli da formiraju Državu Slovenaca, Hrvata i Srba na teritoriji otcepljenoj od Austro-Ugarske, tj. do Drine, Save i Dunava, ali nezavisnu od Srbije i Crne Gore, te traže priznanje od srpske vlade, potpukovnik Simović im je oštro odgovorio:
    "Ja nemam nikakvo ovlašćenje da Vam dajem bilo kakvu izjavu u tome pogledu i nisu mi poznate intencije Vlade. Ali, kao vojnik mogu Vam reći ovo: Srbija, koja je u ovom ratu dala 1,5 miliona žrtava za oslobođenje i ujedinjenje jednokrvne braće preko Dunava, Save i Drine, ne može ni u kom slučaju dozvoliti da se na njenim granicama formira neka nova država, koja bi u svom sastavu uzela sve njene sunarodnike, i da posle četvorogodišnjih muka i potpunog poraza neprijatelja, ostane u pozadini i sve plodove dobivene pobede prepusti drugome, koji je, pak, u tom ratu učestvovao na neprijateljskoj strani..."
    U vreme kada je Srpska vojska napredovala i u nastaloj pometnji u Austro-Ugarskoj monarhiji, 5. i 6. oktobra 1918. u Zagrebu je održan sastanak radi osnivanja Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba.
    Narodno vijeće, koje su činili predstavnici Slovenaca, Hrvata i Srba (iz Slovenije, Trsta, Istre, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Dalmacije, kao i Srba u Ugarskoj), donelo je pravilnik sa svega dve tačke programa.
    U prvoj tački se govori da je ovo vijeće "političko predstavništvo svih Slovenaca, Hrvata i Srba koji žive u Hrvatskoj - Slavoniji, s Rijekom, u Dalmaciji, Bosni - Hercegovini, Istri, Trstu, Gorenjskoj, Kranjskoj, Štajerskoj, Bačkoj, Banatu, Baranji, Međumurju i po ostalim krajevima jugozapadne Ugarske"!
    Druga tačka glasi:
    "Temeljni zajednički program 'Narodnog vijeća' jeste: ujedinjenje svih Slovenaca, Hrvata i Srba u slobodnu i neodvisnu državu Slovenaca, Hrvata i Srba, uređenu na demokrackim načelima".



  8. #23

    Odgovor: Како је настала Југославија...

    "Neodvisni" hoće sve

    TOKOM novembra 1918. i kasnije, Srpska vojska imaće nove gubitke u ljudstvu, u sukobima koji su nastali u Međumurju, zbog samovolje mađarskih vlasti koje su uvele preki sud i vešale patriote Srbe, Hrvate, a i Mađare; protiv austrijskih jedinica koje 15. decembra obnavljaju napad kod Grabštajna i u dolini Labotnice, odnosno u Štajerskoj i Koruškoj. Tek 4. juna 1919. srpske trupe definitivno oslobađaju Sloveniju i Korušku, s Celovcem, kao glavnim gradom, predvođeni ranijim komandantom Drinske divizije, a sada komandantom Dravske divizijske oblasti, generalom Krstom Smiljanićem.
    Sukobi su nastali i zbog napada italijanske vojske u južnoj Kranjskoj, pa je Srpskoj vojsci naređeno da izbegava sukobe.
    Narodno vijeće donosi 19. oktobra Deklaraciju o ujedinjenju, ali se ni u jednoj od pet tačaka ne navodi da se radi o ujedinjenju sa Srbijom i Crnom Gorom. Prva tačka glasi:
    "Tražimo ujedinjenje cjelokupnoga našega naroda Slovenaca, Hrvata i Srba na čitavom njegovom etnografskom teritoriju, bez obzira na ma koje pokrajinske ili državne granice, u kojima danas žive - u jednu, jedinstvenu potpuno suverenu državu, na načelima političke i ekonomske demokracije, što u sebi sadržava dokidanje svih socijalnih i ekonomskih nepravdi ili nejednakost!"
    Na formulisanje ostalih članova deklaracije uticao je Carski manifest, donet u Beču, 18. oktobra, upravljen, u prvom redu, protiv stvaranja ovakvih i sličnih država koje su još u sastavu Austrougarske monarhije. Kako je Austrougarska deset dana kasnije, 28. oktobra, odgovorila predsedniku SAD Vilsonu da prihvata njegov Program 14 tačaka, Narodno vijeće je sutradan, 29. oktobra, proglasilo samostalnu Državu Slovenaca, Hrvata i Srba.
    Posle odbacivanja Hrvatsko-ugarske nagodbe iz 1868. godine, Vijeće je, u drugom aktu istaklo da kao "posve nezavisna država" postaje i Dalmacija, Hrvatska, Slavonija, sa Rijekom, kao glavnim gradom, te i ova država pristupa "neodvisnoj Državi Slovenaca, Hrvata i Srba". Narodno vijeće postaje vrhovna vlast, čiji je predsednik dr Anton Korošec, dok se u isto vreme osnivaju vlade u Zagrebu, Ljubljani, Splitu (dalmatinska) i u Sarajevu.
    Već idućeg dana, 31. oktobra, Narodno vijeće je uputilo "Notu Države Slovenaca, Hrvata i Srba" vladama Francuske, Engleske, Italije i SAD, u kojoj se naglašava da je država dobrovoljno konstituisana na "teritoriju Južnih Slovena, što je do sada pripadala u sustav bivše Austrougarske Monarhije", te od njih traži i pravno priznanje.
    Ali, kako ova država nije imala državno-pravni
    legimitet, te i zbog novih odnosa u međunarodnoj zajednici, Narodno vijeće spominje i spremnost da stupi, uslovno, u zajedničku državu sa Srbijom i Crnom Gorom, koje su bile legitimne države i pre rata. Narodno vijeće umoljava četiri savezničke sile (ne i Srbiju) da joj se u međunarodnoj zajednici garantiraju sva suverena prava, jer kao država ima i svoju vlastitu vojnu silu - ratnu mornaricu (koja se do tada nalazila u austrougarskoj floti), jugoslovenske dobrovoljce u Srpskoj vojsci, a sada je i "izvjesila narodnu hrvatsku zastavu".
    U ime Narodnog vijeća dr Korošec zahteva od saveznika priznanje, budući "da se ovo Vijeće smatra kao vrhovna vlada jugoslavenskih zemalja, kojima već upravlja... U ime jugoslavenskog naroda, koja naseljuje teritorije koje su sačinjavali Austrougarsku monarhiju, mi molimo Vlade Savezničke i Vladu Sjedinjenih Država da izvole priznati Narodno Vijeće u Zagrebu, kao redovnu vladu rečenog naroda, priznati u isto vrijeme ovaj narod kao naciju savezničku i priznati najzad trupama jugoslavenskih dobrovoljaca, koji se bore u srpskoj vojsci u Srbiji, Crnoj Gori, Murmanskoj, Rusiji i Sibiru, karakter ratujuće strane!"
    Radi dobijanja pomoći predstavnici ove države putuju u Ženevu i Pariz kako bi ostvarili diplomatske kontakte sa savezničkim vladama, Jugoslovenskim odborom i, najzad, sa srpskim državnicima.
    Dr Korošec se mnogo poziva na ulogu jugoslovenskih dobrovoljaca, ali prelazi preko činjenice da je među njima bilo najviše Srba, te čak spominje i dobrovoljce koji su se u Murmansku i Sibiru borili u okviru belogardejskih odreda protiv boljševičke Rusije. Najzad, prvi put upotrebljava termin "braća Srbi", naročito u susretima sa Nikolom Pašićem, sa kojima je vodio razgovore rukovodeći se načelima Krfske deklaracije iz 1917.
    PaŠiĆ je 8. novembra 1918. u Ženevi, prvi od svih saveznika, priznao Narodno vijeće "kao zakonitu vladu Srba, Hrvata i Slovenaca, koji žive na teritoriji koja je pripadala bivšoj Austrougarskoj", a čak je od saveznika tražio i "da priznaju dobrovoljačkim trupama ovih zemalja karakter ratujuće strane", te u pismu dr Korošecu, Pašić dalje piše:
    "Sa naročitim zadovoljsvom srpska kraljevska vlada prima k znanju izjavu Narodnog Veća u Zagrebu, kojom ono smatra, da mu je cilj da oslobodi od svake tuđe dominacije Srbe, Hrvate i Slovence iz bivše monarhije Austrougarske i da ih ujedini sa njihovom braćom iz kraljevine Srbije i kraljevine Crne Gore u jednu jedinstvenu i nezavisnu državu!"



  9. #24

    Odgovor: Како је настала Југославија...

    Zajedno uz otpore

    ŽENEVSKA deklaracija o priznanju Narodnog vijeća od strane Nikole Pašića, kao predsednika Ministarskog saveta i ministra srpske vlade; dr Antona Korošca, kao predsednika Narodnog vijeća i dr Ante Trumbića, predsednika Jugoslovenskog odbora, a takođe od još devet lica iz Narodnog vijeća i Jugoslovenskog odbora, potpisana je 9. novembra 1918. godine. I dr Korošcu, i svojoj vladi, Pašić je objasnio da se odlučio na taj korak, kako bi i savezničke vlade priznale Vijeće.
    Ženevska deklaracija odaje priznanje svim saveznicima koji su izvojevali pobedu i rat privode kraju, te da se bliži dan ujedinjenja svih Jugoslovena u državu Srba, Hrvata i Slovenaca. Između ostalog, u njoj piše:
    "Vlada Kraljevine Srbije i Narodno vijeće u Zagrebu produžit će otpravljati poslove svaki u svom unutrašnjem pravnom i teritorijalnom djelokrugu na redovan način kakav gdje postoji, dok Velika skupština ujedinjenih Srba, Hrvata i Slovenaca (Konstituanta), izabrana općim jednakim i tajnim glasanjem svih građana, ustavom ne propiše definitvno ustrojstvo države. Taj ustav biti će osnova cijelom državnom životu, izvor i utoka svih vlasti i prava, i po njemu će se, u demokratskom duhu, uređivati cio državni život...
    Granice država prema susjednim državama povući će se po načelu prava narodnosti i prava samoopredjeljenja svakog naroda...
    Srbi, Hrvati i Slovenci!
    Naš vjekovni san je java. Slavimo ove velike dane naše najviše narodne sreće i radosti i održavajmo red... Poklonimo se svi sa poštovanjem pred istorijskim podvizima naše (Srpske, p.a.) vojske i prenosimo na buduće naraštaje naše srećne zahvalnosti, koje imamo za plemenite narode, s kojima smo izvojevali pobjedu u svijetu!"

    Tek 24. novembra Narodno vijeće usvaja odluku o ujedinjenju sa Srbijom i Crnom Gorom, čiji zaključak glasi:
    "Narodno vijeće SHS u skladu sa svojim dosadanjim zaključcima i prema izjavi Vlade Kraljevine Srbije, proglašuje ujedinjenje države Slovenaca, Hrvata i Srba, obrazovane na cijelom neprekinutom području bivše Austro-ugarske monarhije, s Kraljevinom Srbijom i Crnom Gorom u jedinstvenu državu Srba, Hrvata i Slovenaca!"
    Zbog sve većeg straha od italijanske okupacije, vlade u Ljubljani, Sarajevu, a posebno u Splitu, traže od Narodnog vijeća da se ujedinjenje sa Srbijom ostvari što pre:
    "Životni interesi naroda zahtijevaju, osobito zbog obrane od Italijana i zbog obezbjeđanje poretka u zemlji, da se bezodvlačno provede ujedinjenje Srbije, Crne Gore i cijeloga ostalog etnografskog teritorija SHS u jednu državu koja će se sada zvati "Država Srba, Hrvata
    i Slovenaca!"

    Dalmatinska vlada uslovljava da budući konstituanti moraju da odrede:
    "(a) oblik državne forme (monarhija ili republika) i osnovne zakone države; (b) ime države; (c) državni zastavu, i (d) glavni grad države!"
    S obzirom na nemogućnost brzog priznanja u međunarodnim pravnim okvirima, Dalmatinska vlada isto tako uslovljava do "konačnog riješenja" i do odluke Konstituante, da vlast može vršiti prestolonaslednik srpskog prestola, "koji će se zvati Regent države SHS". Iz sličnih razloga Dalmatinska vlada "dozvoljava da se kao zastava upotrebljava provizorna zastava (hrvatska, p. a.) vojna i pomorska, a do priznanja te zastave vijati će se iz razloga shodnosti i zbog sigurnije zaštite ona - Kraljevine Srbije"!
    Predstavnici iz Splita odredili su da budući glavni grad bude Sarajevo u kome će regent sazvati zasedanje Državnog veća i obrazovati prvu državnu vladu, itd. Na osnovu svega videlo se da se u značajnoj i bitnoj meri osporava Kraljevina Srbija, kao državnopriznata i uloga Srpske vojske u oslobađanju i onih krajeva koji su bili pod austrougarskom vlašću. Separatističke težnje, iako su, navodno, bile samo prikrivene, izbile su prvenstveno u celokupnoj izjavi dalmatinske vlade u prvi plan, čiji su nosioci bili dr Ivo Krstelj i dr Josip Smodlaka, poznat po duboko potresnom (a kasnije se saznalo, iznuđenom) patriotskom govoru prilikom dolaska odreda Srpske vojske u Split.
    Narodno vijeće je, ipak, 24. novembra usvojilo ujedinjenje sa Srbijom i Crnom Gorom u "jedinstvenu državu Srba, Hrvata i Slovenaca", sa dinastijom Karađorđevića, a idućeg dana određena je delegacija koja treba da otputuje u Beograd.
    Predlozima Dalmatinske vlade blizak je i Stjepan Radić. (Bio je ministar prosvete u vladi Nikole Pašića, a 1928. ranjen u Skupštini u Beogradu. Po kasnijim hrvatskim objašnjenjima, ubistvo su organizovali tzv. velikosrpski krugovi blisku dvoru). On je bio protiv odlaska u Beograd radi ujedinjenja. Izneo je svoj program ujedinjenja u pet tačaka i malo je nedostajalo da bude usvojen.
    Radić predlaže da vrhovnu vlast u državi Srba, Hrvata i Slovenaca vrše tri regenta: naslednik srpskog prestola, hrvatski ban i predsednik slovenačkog Narodnog saveta. Uz to bi se osnovalo savezno ministarstvo koje je odgovorno Narodnom vijeću u Zagrebu. Predviđao je i formiranje, pored zajedničke savezne vlade, i državne autonomne vlade za Hrvatsku, Sloveniju, Srbiju i Crnu Goru, odnosno, i pokrajinske vlade za Dalmaciju, Vojvodinu i Bosnu i Hercegovinu. One bi bile odgovorne svojim vladama, odnosno saborima.

    (Nastaviće se)



  10. #25

    Odgovor: Како је настала Југославија...

    Prvo srpska košulja

    TEŽNJE Srba u Vojvodini za ujedinjenjem sa Srbijom, uz snažno patriotsko ushićenje, počele su da se iskazuju 14. oktobra 1918. kada su već uveliko sazreli uslovi za otcepljenje od Austro-Ugarske. Istaknute patriote, u prvom redu Jaša Tomić, odlučili su da ubrzaju rad na otcepljenju Banata, Bačke i Baranje, pa su tog dana, na konferenciji u Subotici, tada još pod vlašću austrougarske vlasti, okupljeni predstavnici iz mnogih mesta diskutovali o putu do prisajedinjenja Kraljevini Srbiji.
    U to vreme došlo je do snažnog unutrašnjeg raspada Monarhije - 28. oktobra u Pragu je izvedena revolucija u kojoj je Narodni sabor proglasio Češku Republiku, a budimpeštanski, niti bečki krugovi više nisu imali snage da preduzmu bilo šta da to spreče. Kad je 30. oktobra revolucija izbila i u Budimpešti, malo šta je mogao da postigne proglas nove mađarske vlade o razoružanju vojske.
    Upravo tog dana, još ne znajući za primirje, niti da će srpska Vrhovna komanda doneti odluku o ulasku Srpske vojske u Vojvodinu, članovi Srpskog narodnog odbora su u svečanoj sali Matice srpske u Novom Sadu održali svoju prvu sednicu. Za predsednika je izabran Jaša Tomić. U proglasu je pisalo:
    Ratna bura slomila je prokletstvo čovečanstva, slomila je ono nečovečno shvatanje, da jači može vladati slabijim, ona mnoga prolivena krv čovekova uzdigla je na svojim talasima lozinku: Da svaki narod ima pravo da sam određuje svoju sudbinu... Jedan od najglavnijih zadataka ovog Odbora biće da dođe što pre do slobodno izabrane srpske narodne skupštine, koja će moći odlučivati među nama, Srbima u Ugarskoj, o pravoj želji srpskog naroda.
    Nažalost, Srpski narod u Ugarskoj bio je dosad u najstrašnijem položaju mimo svih naroda. On nema danas u ugarskom saboru nijednog jedinog poslanika koji je izabran voljom srpskog naroda...

    Proglas je, u stvari, bio poziv srpskom narodu da shvati svoju ulogu u kritičnim trenucima sloma Austro-Ugarske Monarhije i potrebu ujedinjenja sa Srbijom.
    Srpski narodni odbor odmah je formirao devet sekcija za: prihvat Srpske vojske, uređenje bolnice, izdavanje Srpskog lista, prevoženje srpskih vojnika i građanstva koje se vraća iz zarobljeništva i logora, finansijske poslove, sabiranje priloga i sekciju za ishranu vojnika. Formirana je i Srpska narodna straža, koja je brinula o redu, a 5. novembra ova straža je u porti Nikolajevske crkve položila zakletvu Srpskom narodnom odboru. Dan ranije upućen je poziv za saziv Narodne skupštine Srba, Hrvata, Bunjevaca, Slovaka, Rusina i ostalih naroda iz Banata, Bačke i Baranje.
    Velika Narodna skupština održana je 12. novembra 1918. u Novom Sadu u prisustvu 757 delegata iz 211 opština: Srba - 578, Bunjevaca
    - 84, Slovaka - 62, Rusina - 21, Nemaca - 6, Šokaca - 3, Hrvata - 2 i Mađara - 1. Skupština je prihvatila izveštaj verifikacionog odbora, a Jaša Tomić je govor započeo rečima:
    Kosovski mučenici! Srećno vam oslobođenje! Nikada u životu nisam bio toliko uzdrhtav kao u ovom trenutku. A vidim vam, na licu, da ste i vi tako uzdrhtani. Mi nismo sami. Zar može biti, a da ne vidite, kako se u ovoj dvorani nalazi i srpska petstotagodišnjica naše istorije, do sada tužna, a sada ozarena i nasmejana...

    U novinama Srpski list, Jaša Tomić je 17. novembra objavio i članak Na koju ćemo stranu, u kome je naglasio:
    Mi ne bežimo od zajednice sa drugima, najmanje bežimo od zajednice sa našom braćom Hrvatima i Slovencima. Ali hoćemo da živimo, u prvom redu, s onima koji se zovu Srbi, kao i mi. Hoćemo tamo odakle smo došli. Došli smo iz Srbije; hoćemo u Srbiju zajedno sa našim imanjem i zemljom. Hoćemo prvo da obučemo srpsku košulju, jer nam je ona najbliža, a posle toga zaogrnućemo se sa ogrtačem Jugoslavije, a da niko sa nas ne skida srpsku košulju, niti da nas deli od druge naše braće Srba...
    Od srca ćemo u Jugoslaviju, ali naš put tamo vodi samo preko Beograda. Ako ne nađemo u Jugoslaviji Srbiju i Crnu Goru, nemamo u Jugoslaviji drugo tražiti!

    Na skupštini je usvojena odluka o priključenju Kraljevini Srbiji, kao jedinstvenoj državi. Odluku je pročitao Jaša Tomić:
    1. - Molimo Vladu bratske Srbije da na kongresu mira zastupa naše interese.
    2. - Priključujemo se Kraljevini Srbiji koja svojim dosadašnjim radom i razvitkom ujemčava slobodu, ravnopravnost i napredak u svakom pravcu, ne samo nama, nego i svim, pa i neslovenskim narodima koji s nama žive!

    ProČitana je i rezolucija, koja je prihvaćena aklamacijom. U njoj su donete klauzule da se nesrpskim i nejugoslovenskim narodima koji ostaju u granicama, garantuju sva prava na očuvanju svog nacionalnog bića, kao i da se Srbima, koji žive u Budimskoj eparhiji u Mađarskoj, takođe garantuju kulturni i ekonomski prosperitet.
    U drugoj rezoluciji, donetoj istog dana, 25. novembra, na Velikoj narodnoj skupštini u Novom Sadu, u prvom pasusu piše:
    Banat, Bačka i Baranja u granicama koje povuče Antantina balkanska vojska proglašuje se danas, 12. novembra 1918. na Velikoj narodnoj skupštini na osnovu uzvišenog načela narodnog samoopredeljenja otcepljenim, kako u državnopravnom, tako i u političkom i privrednom pogledu od Ugarske!
    Dva dana kasnije, u Somboru je održana i sednica Srpsko-bunjevačkog narodnog veća, koje je uspostavilo administrativnu vlast na području koje je zaposela Srpska vojska pet dana ranije.

    (Nastaviće se)



  11. #26

    Odgovor: Како је настала Југославија...

    Po zavetu predaka

    VELIKA narodna skupština srpskog naroda u Crnoj Gori, izabrana slobodnom voljom narodnom i okupljena u Podgorici 11. novembra 1918, takođe je bila za ujedinjenje sa Srbijom, te 26. novembra izjavljuje:
    1. Srpski narod u Crnoj Gori jedne je krvi, jednoga jezika i jednih težnji, jedne vjere i običaja s narodom koji živi u Srbiji i drugim srpskim krajevima. Zajednička im je slavna prošlost, kojom se oduševljavaju, zajednički ideali, zajednički narodni junaci, zajednička patnja, zajedničko sve što jedan narod čini narodom...
    U dužoj preambuli ističu se vekovne veze crnogorskog i srpskog naroda, još od dinastije Nemanjića, pa kroz ceo srednji vek i noviju istoriju, naglašavajući da je srpska Velika Narodna Skupština u Crnoj Gori, vjeran tumač želje i volje cjelokupnog srpskog naroda u njoj, vjerna istorijskim predanjima i zavjetima svojih predaka, koji su se za njih vjekovima hrabro borili.
    2. Ekonomski interesi Crne Gore, nerazdvojno su vezani za Srbiju i ostale srpske krajeve. Odvojena od njih, a pri tom po samoj prirodi zemljišta najsiromašniji kraj, možda, u cijelom svijetu, ona ne bi imala nikakvih uslova za samostalan život, ona bi bila unaprijed osuđena na smrt...
    3. Politički interesi, takođe, iziskuju ujedinjenje. Pored velike ujedinjene Jugoslavije, kakav bi bijedan politički značaj imala malena, slaba, sirotna Crna Gora, mislimo nije potrebno naročito isticati.
    Dakle, svi navedeni razlozi rječito govore da je jedini spas našeg naroda u ujedinjenju. Ujedinjenje ili smrt danas je i opšti poklič koji odjekuje širom naše zemlje: ujedinjenje traži cjelokupni srpski narod u Crnoj Gori. Ujedinjenje ne želi i neće jedino dosadašnja crnogorska dinastija...

    Pošto se u Odluci navodi da su im zajednički ekonomski i politički interesi sa Srbijom i srpskim narodom, Velika narodna skupština, posle poimeničnog glasanja svih poslanika, donosi sledeću odluku:
    1. Da se kralj Nikola I Petrović Njegoš i njegova dinastija zbaci sa crnogorskog prijestola.
    2. Da se Crna Gora s bratskom Srbijom ujedini u jednu državu pod dinastijom Karađorđevića, te tako ujedinjena stupa u zajedničku Otadžbinu našeg troimenog naroda Srba, Hrvata i Slovenaca.
    3. Da se izabere Izvršni Narodni Odbor od 5 lica, koji će rukovoditi poslovima, dok se ujedinjenje Srbije i Crne Gore ne privede kraju, i
    4. Da se o ovoj skupštinskoj odluci izvijeste: bivši kralj Crne Gore Nikola Petrović, Vlada Kraljevine Srbije, prijateljske Sporazumne Sile i sve neutralne države!

    Odluku su potpisali predsednik skupštine Savo Cerović, dva potpredsednika - Lazar Damjanović i Savo Fatić, šest
    sekretara i 163, od ukupno 168, poslanika Crne Gore, zemlje koja je u to vreme bila među najmanjim državama u Evropi. Ova odluka je, u stvari, predstavljala akt prisajedinjenja Crne Gore Srbiji u jednu državu. Ali, kako su u to vreme Srbija i Crna Gora, ustavno bile nezavisne i suverene države, još važeći član 36. Ustava Knjaževine Crne Gore ukazuje:
    Državna oblast Knjaževine Crne Gore ne može se ni razdvajati ni otuđiti. Njene granice ne mogu se ni smanjiti, niti razmijeniti bez sporazuma Knjaza Gospodara sa Narodnom Skupštinom!
    Rezoluciji se usprotivio kralj Nikola Petrović, iako je u Programu Crnogorskog odbora za ujedinjenje, u Parizu 11. avgusta 1917. bila prihvaćena Krfska deklaracija, posebno stav koji ukazuje na jedan njen deo:
    Naš narod postavlja kao jednu nerazdvojnu celinu problem svog oslobođenja od Austro-Ugarske i njegovog ujedinjenja sa Srbijom i Crnom Gorom u jednu državu!
    Zvanična izjava Kraljevine Srbije o ovoj inicijativi Crne Gore nikad nije data, jer je shvaćena samo kao težnja i, svakako, ponuda. Neposredno zatim, delegacija od 18 članova, posle Podgoričke skupštine, otputovala je u Beograd, da pozdravi vladu Kraljevine Srbije i donose odluku o ujedinjenju.
    U osnovi odluke Podgoričke skupštine bitna su dva elementa: prvi, radi se o ujedinjenju uz konstataciju da Crna Gora i Srbija tako i ujedinjene stupe u zajedničku Otadžbinu našeg troimenog naroda Srba, Hrvata i Slovenaca, i drugi, cilj nije bio ujedinjenje dve suverene države, već je sadržaj cilja širi - opšte ujedinjenje u novu državu, koja će se od 1. decembra 1918. zvati Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca.
    Narodno vijeće za Bosnu i Hercegovinu osnovano je 20. oktobra 1918, ali pošto su tamo izbili nemiri, između ostalog, i osnivanje tzv. Čehoslovačke legije, proaustrijski nastrojeni Hrvati, posebno general Sarkotić, vrhovni zapovjednik u BiH, predlažu oštre mere. Od toga se ipak odustaje, kako se ne bi predstavljala zapreka Jugoslaviji koja se rađa.
    Srpska Vrhovna komanda je već 8. novembra opunomoćila generala Božidara Terzića, ranijeg ministra vojnog, za izvanrednog izaslanika u Bosni i Hercegovini i Dalmaciji. General Terzić je 15. novembra došao u Sarajevo, a glavni zadatak mu je bio da uredi saobraćaj, formira suvozemnu vojsku i flotu u Dalmatinskom primorju i da posreduje u političkim pitanjima, a posebno da prati želje za ujedinjenjem u novu državu.
    S obzirom na to da su sva veća, u Hrvatskoj, Sloveniji, Dalmaciji, Bosni i Hercegovini, u Crnoj Gori, kao i u Vojvodini, izrazila želju za ujedinjenjem, to je svečani skup zakazan za 1. decembar.

    (Nastaviće se)



  12. #27

    Odgovor: Како је настала Југославија...

    Kraljevstvo u sreći

    BEOGRAD je uoči 1. decembra 1919, na dan ujedinjenja, pokazivao veliku i nezapamćenu živost.
    Još pred veče 28. novembra građanstvo je pohrlilo na železničku stanicu u Zemunu, krajnjoj do koje su dolazili vozovi sa zapada i severa, jer srušeni savski most još nije bio popravljen. Predsednik zagrebačkog Vijeća, Svetozar Pribićević održao je govor pred okupljenim svetom:
    Narodno Veće pošlo je u Beograd da izvrši jedno veliko delo prema odluci o ujedinjenju... Želimo prekid ovog provizornog stanja i hoćemo da se stvori velika država od celog narodnog područja, u kojoj će biti svi Srbi, Hrvati i Slovenci, ali koja neće biti ni posebno srpska, ni posebno hrvatska, niti posebno slovenačka, nego naša srpsko-hrvatsko-slovenačka... Moramo biti jedan narod i po osećanju, i po mislima, i po težnjama...
    Masa sveta takođe je očekivala poslanike i na beogradskom pristaništu. Posle pozdrava, usklika, cveća i svega ostalog, Mihailo Marjanović, potpredsednik beogradske opštine, održao je govor, naglašavajući da je Beograd uvek naviknut da dočekuje goste, sinove sestrinskih gradova, pun svežine, mladosti i snage:
    Ja sam presrećan, što u licu vas pozdravljam bratske gradove Zagreb, Ljubljanu, Sarajevo, Mostar, Novi Sad, Pančevo, Split, Dubrovnik i sve druge gradove i sva druga sela duž Save, Drave, Kupe, Vrbasa, Neretve, Tise, Moriša, Mure, Soče i na obalama našeg sinjeg Jadrana...
    Hrvatsku himnu, Lijepa naša domovina, otpevalo je Beogradsko pevačko društvo, a zatim je dr Ante Pavelić (radi se o koincidenciji sa tvorcem Nezavisne Države Hrvatske 1941 - 1945), član delegacije, otpozdravio:
    Dolazimo da se poklonimo vašoj slobodi i da zamolimo bratsku susretljivost i iskrenost, molimo vas da razumjete nas koji smo vjekovima bili u ropstvu...
    Odbor za doček gostiju izlepio je proglas:
    Beograđani,
    Slovenci, Hrvati i Srbi proglasili su u Zagrebu ujedinjenje sa Srbijom sviju zemalja našeg troimenog naroda... Mi smo sada jedno. Vekovni ideali napaćenog naroda ostvaruju se. Nema više ugnjetene i potlačene braće. Svi smo sada jedan slobodan i veliki narod... Iziđimo svi da zagrlimo braću delegate našeg oslobođenog naroda, da im stisnemo ruku i da im zajedno rečemo:
    Dobro nam došla slobodna braćo naša!

    Adresu Narodnog vijeća, obraćajući se regentu Aleksandru, pročitao je dr Ante Pavelić u kojoj, pored ostalog, piše:
    Osjećamo se sretnima što u ime Narodnog Vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba možemo da pozdravimo Vaše Kraljevsko Visočanstvo u prestolnici oslobođene Srbije, kao Vrhovnog Komandanta, pobjedonosne narodne vojske, koja je u zajedničkoj borbi s vojskama moćnih saveznika stvorila uvjete
    za izvršenje velikog djela narodnog ujedinjenja. Slovenci, Hrvati i Srbi, koji su na teritoriju bivše austrougarske monarhije izveli prevrat i privremeno konstituisali neodvisnu narodnu državu, prožeti idejama narodnog jedinstva i oslanjajući se na veliko načelo demokracije, koje traži da svaki narod ima sam da odluči o svojoj sudbini, izjavili su već u objavi Narodnog Vijeća od 19. oktobra da žele i hoće da se ujedine sa Srbijom i C. Gorom u jedinstvenu narodnu državu Srba, Hrvata i Slovenaca koja bi obuhvatila sav etnički teritorij Južnih Slovena.
    Zaključak je Narodnog Vijeća, da vladarsku vlast na čitavom teritoriju sada jedinstvene države Srba, Hrvata i Slovenaca vrši Njegovo Veličanstvo Kralj Petar, odnosno Njegova zamjena kao Regent Vaše Kraljevsko Visočanstvo...
    U ovom historijskom času, kada stupamo pred Vaše Kraljevsko Visočanstvo, kao predstavnici naroda sa cijeloga teritorija Južnih Slovena u bivšoj austro-ugarskoj monarhiji, duboko smo ožalošćeni, što moramo konstatirati, da su veliki i dragocjeni dijelovi našega narodnog područja okupirani od četa Kraljevine Italije...

    Čitanju Adrese Narodnog vijeća, pored regenta Aleksandra Karađorđevića i izaslanstva iz Zagreba, prisustvovali su ministri Stojan Protić, Ljuba Jovanović i Momčilo Ninčić, zatim u ime Srpske vojske vojvoda Živojin Mišić, kao i druge zvanice.
    Obraćajući se izaslanicima Narodnog vijeća iz Zagreba, regent Aleksandar je pročitao Proklamaciju ujedinjenja, te je na početku istakao da se privodi u konačno delo ono što su najbolji sinovi naše krvi, sve tri vere i sva tri imena, s obe strane Dunava, Save i Drine, počeli pripremati mnogo ranije.
    ...Ja mogu uveriti Vas i Narodno Veće, čiji ste Vi punomoćnici, mogu uveriti svu Vašu, svu moju braću, slovenačku, hrvatsku i srpsku, čiju volju i misli predstavljate, da ću se i ja i moja vlada, sa svim onim što predstavlja Srbiju njen narod, uvek i svuda rukovoditi samo dubokom nepomućenom ljubavlju bratskoga srca prema svakom interesu, prema svim onim svetinjama milim dušama onih, u čije ste ime došli k meni...
    Ja ću potražiti Vašu suradnju za obrazovanje vlade koja će predstavljati celu ujedinjenu otadžbinu...
    Ja ću biti kralj samo slobodnim građanima Srba, Hrvata i Slovenaca, ostati uvek veran velikim ustavnim parlamentarnim i široko demokratskim načelima, zasnovanim na opštem pravu glasa...
    Proglašavam ujedinjenje Srbije sa zemljama nezavisne države Slovenaca, Hrvata i Srba u jedinstveno Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca!
    Živeo ceo narod Srpsko - Hrvatsko - Slovenački!
    Neka nam uvek bude srećno i slavno naše kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca!



  13. #28

    Odgovor: Како је настала Југославија...

    Pod okom saveznika

    VLADA Kraljevine Srba Hrvata i Slovenaca imenovana je ukazom regenta 20. decembra. U njoj su bili: 12 Srba, 5 Hrvata, 2 Slovenca, 1 Crnogorac i 1 musliman. Zasedanje Narodne skupštine započelo je 27. decembra, a dva dana kasnije pročitana je Izjava vlade o proglašenju Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.
    Ujedinjenje je naišlo na različit odjek u drugim državama. Francuska, kao srpski saveznik, zalagala se da Srbija, po pravu pripadnika pobedničke strane, ravnopravno učestvuje na Mirovnoj konferenciji. I Engleska i SAD, iako opterećene uticajem i snaženjem Italije u Sredozemlju, pa i prodorom u jugoslovenske oblasti, podržavaju pravo naroda na samoopredeljenje.
    Vatikan nije uspeo da održi Austro-Ugarsku monarhiju i od samog početka bio je veliki protivnik Kraljevine Srbije, a takođe i ujedinjenja Srba, Hrvata i Slovenaca u jednu državu. U želji da sačuva Austro-Ugarsku, Vatikan je, u ime navodne "zaštite vere i civilizacije", hteo da se vaspostavi neka vrsta unije u srednjoj Evropi, s habzburškom dinastijom na čelu.
    Bugari nastoje da ojačaju vojnu moć svoje pobeđene države, propagandom da su Srbi "opaki narod". Rumunija dovodi vojsku prema mađarskoj granici i srpskom Banatu. Mađarska je pobeđena, isto onako kao i Austrija. Dok Grčka nastoji da pomeri svoje severne granice, dotle Albanija podržava i podstiče kačake (naoružane družine) da upadaju na Kosovo i Metohiju i čine zulume.
    Primer Crne Gore je sasvim drugačiji. Podgorička skupština, posle novembarske, kada je doneta odluka o priključenju Srbiji, sastajala se još dva puta, a poslednji put krajem januara 1919. Tema je bila funkcionisanje organa vlasti, koja je iz suverene državne, trebalo da se transformiše u lokalnu.
    Ovaj period karakteriše se i političkim nemirima u Crnoj Gori. Tako je na Božić 1919. izbila pobuna koja je trebala da minimizira odluke Podgoričke skupštine, uz pretnju da se razvije u građanski rat. I pobuna Malisora na granici sa Albanijom takođe je usložnjavala političke probleme Crne Gore.

    U pobuni koja je izbila 9. februara 1919. u severnoj Crnoj Gori, a takođe i u Metohiji, Đakovici i Peći, ponovno uplitanje Italije bilo je vrlo vidno. Pred Mirovnu konferenciju u Parizu izvesni diplomatski krugovi postavili su dilemu: da li je Crna Gora odista želela da se ujedini sa Srbijom, što je usporilo odluku velikih sila o priznanju Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca. Jer, Beogradskim paktom od 1. decembra 1918. Crna Gora nije postala sastavni deo Kraljevine Srbije, već države SHS.
    Srbija je bila prinuđena da prva, 28. decembra 1918. prekine diplomatske
    odnose sa izbegličkom crnogorskom vladom, jer su to zahtevale i ostale države, prvenstveno Francuska, Kanada, SAD i Engleska. Prekidom diplomatskih odnosa prestala su i dotadašnje uplate dvoru i izbegličkoj crnogorskoj vladi redovnih finansijskih primanja. Na osnovu odluke Međusavezničke komisije u Versaju Crna Gora je od 4. novembra 1918. zaposednuta od strane francuskih trupa (Cetinje i Bar); italijanskih (Bar, Vir, Kotor i Ulcinj); engleskih (Vir); američkih (Cetinje, Podgorica, Kotor i Zelenika) i srpskih trupa (Cetinje, Podgorica, Kotor i dr.) koje su, međutim, u Crnu Goru ušle prve, još 23. oktobra 1918. Na čelu savezničkih trupa nalazio se francuski general, sa štabom u Kotoru.
    Na Konferenciji mira u Versaju, koja je počela 18. januara 1919. godine učestvovala je i delegacija Kraljevstva SHS. Italija je nastojala da odloži priznanje nove države, jer je okupirala i izvesne "jugoslovenske oblasti". Engleska je zadržala stav o nužnosti Habzburške monarhije, kao uslov stabilnosti srednje Evrope, a posebno kao brana uticaju boljševičke Rusije, dok se stav Francuske lomio između želje da Srbija ostvari prava posle pobede, i nezameranja prema Italiji.
    Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca, prema popisu od 31. januara 1921. imalo je blizu 12 miliona stanovnika (Srba - 61 odsto) sa blizu 247,5 hiljada kvadratnih kilometara, što je po prostranstvu činilo najvećom zemljom na jugoistoku Evrope.
    Možda je najbolju kritičku ocenu ujedinjenja dao vojvoda Živojin Mišić koji je 1920. posetio izvesne hrvatske krajeve, te je regentu Aleksandru, posle toga, izneo svoje utiske:
    "Iz svega što sam čuo i video, ja sam duboko zažalio što smo se mi, na silu Boga, obmanjivali tamo nekom idejom bratstva i zajednice... Svi oni misle jedno, to je svet za sebe, ma sa kakvim predlogom da se pojaviš, stvar je propala... Ništa se neće moći učiniti. To nisu ljudi na čiju se reč možeš osloniti!"

    Na pitanje regenta kako odrediti nove granice, Mišić je predložio da se uzmu u obzir običaji, istorija, tradicije, najzad i opredeljenje naroda. Regent je primetio da bi to gurnulo Hrvate u naručje Italijanima, posle čega je Mišić rekao:
    "Neka im je sa srećom. Neka se oni Hrvatima usreće. Ja sam duboko uveren da se mi njima nećemo usrećiti. To su ljudi svi odreda prozirni kao čaša: nezajažljivi su u tolikoj meri, lažni i dvolični da sumnjam da na kugli zemaljskoj ima većih podlaca i samoživih ljudi... Ne zaboravite, Veličanstvo, moje reči. Ako ovako ne postupite, siguran sam da ćete se i Vi, i naša pokoljenja, ljuto kajati!"

    Kraj



  14. #29

    Odgovor: Како је настала Југославија...

    Vesti online / Vesti / Tema dana / Jugoslavija na ruševinama Srbije (1): Opasna romantika

    Jugoslavija na ruševinama Srbije (1): Opasna romantika

    Istoričari još istražuju šta je navelo srpske pobednike u Prvom svetskom ratu da unište svoju državu i stvore onu koju je pre 70 godina diplomata Jovan Dučić nazvao fatamorganom.

    Fatamorgana odvela u katastrofu: Jovan Dučić
    Veliki srpski pesnik Jovan Dučić izrekao je pre tačno sedamdeset godina misao, koju su neki njegovi vidoviti savremenici ocenili kao epohalnu.

    Boraveći u izbeglištvu, u gradu Geri u Sjedinjenim Američkim Državama, duboko potresen vestima iz otadžbine koje su govorile da hrvatske ustaše vrše pokolj nad Srbima i razočaran u političku elitu Kraljevine Jugoslavije, kao i u samu jugoslovensku državu, mudri Hercegovac je rekao:

    "Jugoslovenstvo nije poniklo ni iz kakvih pozitivnih osnova, nego iz jednog apsolutnog nesporazuma; produkt je jednog naročitog poremećaja svih zdravih načela za život, jedna romantika koja je postavljena nasuprot realne politike i jedna fatamorgana koja je odvela u katastrofu državu Srbiju, jedino realnu u tom nezdravom snu o nemogućem i neprirodnom."

    Duboko žaleći što je Kraljevina Srbija, jedina realna i perspektivna država, izbrisana 1918. sa političke karte Evrope da bi ustupila mesto fatamorgičnoj i problematičnoj Jugoslaviji, Dučić je okrivio ne samo srpske i jugoslovenske političare, nego i bivšu hrvatsku braću.
    (...)
    За землю родную не на жизнь а на смерть
    Воевал с врагами Володимир князь
    Многая лета
    Многая лета
    Многая лета
    Русской земле

  15. #30

    Odgovor: Како је настала Југославија...

    Citat Turkmenbashi kaže: Pogledaj poruku
    Prvo srpska košulja

    TEŽNJE Srba u Vojvodini za ujedinjenjem sa Srbijom, uz snažno patriotsko ushićenje, počele su da se iskazuju 14. oktobra 1918. kada su već uveliko sazreli uslovi za otcepljenje od Austro-Ugarske. Istaknute patriote, u prvom redu Jaša Tomić, odlučili su da ubrzaju rad na otcepljenju Banata, Bačke i Baranje, pa su tog dana, na konferenciji u Subotici, tada još pod vlašću austrougarske vlasti, okupljeni predstavnici iz mnogih mesta diskutovali o putu do prisajedinjenja Kraljevini Srbiji.
    U to vreme došlo je do snažnog unutrašnjeg raspada Monarhije - 28. oktobra u Pragu je izvedena revolucija u kojoj je Narodni sabor proglasio Češku Republiku, a budimpeštanski, niti bečki krugovi više nisu imali snage da preduzmu bilo šta da to spreče. Kad je 30. oktobra revolucija izbila i u Budimpešti, malo šta je mogao da postigne proglas nove mađarske vlade o razoružanju vojske.
    Upravo tog dana, još ne znajući za primirje, niti da će srpska Vrhovna komanda doneti odluku o ulasku Srpske vojske u Vojvodinu, članovi Srpskog narodnog odbora su u svečanoj sali Matice srpske u Novom Sadu održali svoju prvu sednicu. Za predsednika je izabran Jaša Tomić. U proglasu je pisalo:
    �Ratna bura slomila je prokletstvo čovečanstva, slomila je ono nečovečno shvatanje, da jači može vladati slabijim, ona mnoga prolivena krv čovekova uzdigla je na svojim talasima lozinku: �Da svaki narod ima pravo da sam određuje svoju sudbinu�... Jedan od najglavnijih zadataka ovog Odbora biće da dođe što pre do slobodno izabrane srpske narodne skupštine, koja će moći odlučivati među nama, Srbima u Ugarskoj, o pravoj želji srpskog naroda.
    Nažalost, Srpski narod u Ugarskoj bio je dosad u najstrašnijem položaju mimo svih naroda. On nema danas u ugarskom saboru nijednog jedinog poslanika koji je izabran voljom srpskog naroda...�

    Proglas je, u stvari, bio poziv srpskom narodu da shvati svoju ulogu u kritičnim trenucima sloma Austro-Ugarske Monarhije i potrebu ujedinjenja sa Srbijom.
    Srpski narodni odbor odmah je formirao devet sekcija za: prihvat Srpske vojske, uređenje bolnice, izdavanje �Srpskog lista�, prevoženje srpskih vojnika i građanstva koje se vraća iz zarobljeništva i logora, finansijske poslove, sabiranje priloga i sekciju za ishranu vojnika. Formirana je i Srpska narodna straža, koja je brinula o redu, a 5. novembra ova straža je u porti Nikolajevske crkve položila zakletvu Srpskom narodnom odboru. Dan ranije upućen je poziv za saziv Narodne skupštine Srba, Hrvata, Bunjevaca, Slovaka, Rusina i ostalih naroda iz Banata, Bačke i Baranje.
    Velika Narodna skupština održana je 12. novembra 1918. u Novom Sadu u prisustvu 757 delegata iz 211 opština: Srba - 578, Bunjevaca
    - 84, Slovaka - 62, Rusina - 21, Nemaca - 6, Šokaca - 3, Hrvata - 2 i Mađara - 1. Skupština je prihvatila izveštaj verifikacionog odbora, a Jaša Tomić je govor započeo rečima:
    �Kosovski mučenici! Srećno vam oslobođenje! Nikada u životu nisam bio toliko uzdrhtav kao u ovom trenutku. A vidim vam, na licu, da ste i vi tako uzdrhtani. Mi nismo sami. Zar može biti, a da ne vidite, kako se u ovoj dvorani nalazi i srpska petstotagodišnjica naše istorije, do sada tužna, a sada ozarena i nasmejana...�

    U novinama �Srpski list�, Jaša Tomić je 17. novembra objavio i članak �Na koju ćemo stranu�, u kome je naglasio:
    �Mi ne bežimo od zajednice sa drugima, najmanje bežimo od zajednice sa našom braćom Hrvatima i Slovencima. Ali hoćemo da živimo, u prvom redu, s onima koji se zovu Srbi, kao i mi. Hoćemo tamo odakle smo došli. Došli smo iz Srbije; hoćemo u Srbiju zajedno sa našim imanjem i zemljom. Hoćemo prvo da obučemo srpsku košulju, jer nam je ona najbliža, a posle toga zaogrnućemo se sa ogrtačem Jugoslavije, a da niko sa nas ne skida srpsku košulju, niti da nas deli od druge naše braće Srba...
    Od srca ćemo u Jugoslaviju, ali naš put tamo vodi samo preko Beograda. Ako ne nađemo u Jugoslaviji Srbiju i Crnu Goru, nemamo u Jugoslaviji drugo tražiti!�

    Na skupštini je usvojena odluka o priključenju Kraljevini Srbiji, kao jedinstvenoj državi. Odluku je pročitao Jaša Tomić:
    �1. - Molimo Vladu bratske Srbije da na kongresu mira zastupa naše interese.
    2. - Priključujemo se Kraljevini Srbiji koja svojim dosadašnjim radom i razvitkom ujemčava slobodu, ravnopravnost i napredak u svakom pravcu, ne samo nama, nego i svim, pa i neslovenskim narodima koji s nama žive!�

    ProČitana je i rezolucija, koja je prihvaćena aklamacijom. U njoj su donete klauzule da se nesrpskim i nejugoslovenskim narodima koji ostaju u granicama, garantuju sva prava na očuvanju svog nacionalnog bića, kao i da se Srbima, koji žive u Budimskoj eparhiji u Mađarskoj, takođe garantuju kulturni i ekonomski prosperitet.
    U drugoj rezoluciji, donetoj istog dana, 25. novembra, na Velikoj narodnoj skupštini u Novom Sadu, u prvom pasusu piše:
    �Banat, Bačka i Baranja u granicama koje povuče Antantina balkanska vojska proglašuje se danas, 12. novembra 1918. na Velikoj narodnoj skupštini na osnovu uzvišenog načela narodnog samoopredeljenja otcepljenim, kako u državnopravnom, tako i u političkom i privrednom pogledu od Ugarske�!
    Dva dana kasnije, u Somboru je održana i sednica Srpsko-bunjevačkog narodnog veća, koje je uspostavilo administrativnu vlast na području koje je zaposela Srpska vojska pet dana ranije.

    (Nastaviće se)
    Zanima me, postoji li spisak učesnika velike novosadske skupštine, po imenu i prezimenu?

Strana 2 od 3 PrvaPrva 123 PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. Квалитет образовног система
    Autor yossarian u forumu Obrazovanje
    Odgovora: 7
    Poslednja poruka: 04.08.2011, 20:42
  2. Окаснели повратак у школу...
    Autor yossarian u forumu Obrazovanje
    Odgovora: 13
    Poslednja poruka: 18.03.2011, 20:24
  3. Odgovora: 53
    Poslednja poruka: 22.10.2010, 00:59
  4. Odgovora: 10
    Poslednja poruka: 23.07.2009, 20:19
  5. Посланица Патријарха Српског
    Autor yossarian u forumu Spomenar
    Odgovora: 0
    Poslednja poruka: 31.12.2007, 13:14

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •