Znam jednu osobu kojoj je trebalo svega 5 sekundi da sinoc sa kiše skloni jednog debelog mačora koji se izgleda siromah izgubio.![]()
Ja sam kao mala dovlačila sve moguće vrste životinja... kuce, mace, ježeve, ptičice... ma šta sve nisam, ali sam se vremenom odvikla (jer na sreću, ili žalost, ipak živim u stanu). Moji roditelji imaju već 13-14 godina psa koji je upravo na taj način dospeo kod nas - sa ulice.
Da li se sažalite na napuštene životinje ili pak razmišljate o tome ko će je paziti, da li je zaražena možda, da li imate uslova da je držite u kući?
Ja nekako uvek razmišljam da u kući ima svakako više uslova nego na ulici, ali prihvatam i kada mi ljudi kažu da preterujem.
Šta mislite o ovome i da li spadate u one ljude koji se rastuže na napuštene životinje i sklanjaju ih u tople domove?


Citat

Sada me je malo to proslo, ali

išlo je dotle da su mi jednom na selu spakovali prase, tek rođeno, jer sam ja htela da ga vodim kući ili da svisnem. Ako je neko nekad video prase staro dve nedelje zna o čemu pričam. Ličilo mi je na malog roze slona
Ćale je provalio još jednog putnika u autu negde kod Kragujevca, pa smo ga morali vratimo nazad.
Da ne pričam kako sam namolila neke rođake iz okoline Mladenovca da mi poklone kuče staro 14 godina, koje nikad ništa osim njive videlo nije, a ne automobil. Povraćalo je ceo put do Beograda, a onda sam ja uzela od malog bate bebeće ćebence, pokrila ga i legla sa njim u krevet. Kad sam se probudila, ćale je već bio u Mladenovcu i vraćao onu jadnu unezverenu životinju.
Kupim tabletice, očistim ga od glista, zavežem mu plavu plišanu mašnicu oko vrata da bude kao poklonče (poklon se ne odbija
"Kuče će da mi crkne, polazi, već su dva izašla!!!!"
Otrčimo do njega, kad ono i treće na putu
Pravi sam pejn in di es. 

nikada, FUUUUJ. 

, smrzavaju se , besnilo.


I sad,nas dvije prolazimo i ugledamo ih. I stanemo ih zvati... Al mi nisu htjeli da idu za nama dalje od 10 metara,jer ocigledno da su divlji... A meni su bas slatki i zao mi ih bilo...






