Najveće svetske bitke
Strana 1 od 2 12 PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 1 do 15 od ukupno 20
  1. #1

    Najveće svetske bitke

    Mislim da ova tema apsolutno zaslužuje svoje mesto na ovom forumu

    Svako od članova foruma (koje zanima istorija) može da podeli sa drugima svoje znanje/informacije o poznatim (ili manje poznatim) bitkama

    Evo, da počnemo sa najvećom tenkovskom bitkom u istoriji ratovanja

    Bitka kod Kurska



    Kurska bitka (5. juli - 23. august 1943.) vođena je između sovjetskih i nemačkih snaga tokom leta 1943. godine. To je najveća tenkovska bitka u istoriji ratovanja i najznačajnija saveznička pobeda tokom 1943. godine.

    Nemci su, slično kao i prethodne dve godine, za leto na istočnom frontu planirali veliku ofenzivu koja je konačno trebala slomiti Crvenu armiju. No ovaj put su imali daleko manje resursa, pa je obim ofenzive bio još ograničeniji.

    Početkom 1943. godine Istočni front se stabilizovao. Jedina tačka fronta koja je odskakala od te stabilizacije bila je izbočina kod mesta Kursk, gde su Sovjetske snage držale poluizolovani džep i namera nemačkih kopnenih snaga (Wehrmacht) bila je da izoluju i potom razbiju taj džep istovremenim udarom sa severa i juga. Tako "poravnati" front bi uštedeo dosta snaga Nemcima za dalji nastavak rata. Ako bi ofanziva dobro krenula, bilo je u planu s juga obuhvatiti Moskvu i naneti odlučujući udarac SSSR-u. Nemci su velike nade polagale u nove tipove tenkova kao što su Panzer VI "Tiger" i Panzer V "Panther".

    Ofanziva je planirana da započne tokom maja pod tajnim nazivom Zitadelle (Operation Citadel). Međutim, već je od priprema plan bio osuđen na propast. Sovjetske snage su, posredstvom špijunske mreže u Švajcarskoj (pod tajnim imenom 'Lucy') saznale za planove. Nadalje, Hitler je kontinuirano odgađao ofanzivu dok nova oružja (primarno Panther tenkovi) ne budu spremna da se pridruže u ofanzivi.

    Tako je nemačka ofanziva pokrenuta tek 5. jula, do kada su Sovjeti teško utvrdili to područje, pripremivši tri linije odbrane i gurnuvši u džep većinu svoje operativne rezerve.

    U bici je s nemačke strane angažovano 50 divizija (od kojih 14 oklopnih i 2 motorizovane) - ukupno oko 800.000 vojnika, 2.700 tenkova i samohodnih topova, 10.000 topova i minobacača, uz podršku oko 2.000 aviona, a sa sovjetske 12 armija (od kojih 2 oklopne). Rusi su imali izvesnu brojčanu nadmoćnost u ljudstvu i naoružanju - 20.000 topova i minobacača, 920 raketnih bacača (kaćuša), 3.600 tenkova, uz podršku 2.400 aviona.

    Napad je krenuo istovremenim udarom sa severa pod zapovedništvom Waltera Modela (Grupa armija Centar) i juga pod zapovjedništvom Ericha von Mansteina (Grupa armija Jug). Severni je udar napredovao vrlo slabo, ali je na jugu uspešno probijena sovjetska odbrana.

    Međutim, teški otpor, preslabe nemačke snage i česti kvarovi na novoj i neisprobanoj opremi (tenkovi Panzer V Panther) doveli su do usporavanja ofanzive u svega dve sedmice. Kod mesta Prokhorovka, sovjetske snage su lansirale siloviti tenkovski protivudar koji je doveo do golemog sudara tenkova, najvećeg u istoriji. Iako je rezultat bio taktički neodlučan, Sovjeti su sa svojim inferiornijim T-34 tenkovima Nemcima uspeli zadati gubitke koje ovi nisu bili u stanju nadoknaditi. Nemci su nakon toga zastali na dostignutim položajima, ali se vrlo brzo pokazalo kako su toliko iscrpljeni da više nisu u stanju zaustaviti sovjetsku kontraofanzivu, koja je odmah započela, prvo na severu, a mjsec dana kasnije i na jugu.

    Istovremeno, zapadni Saveznici su izvršili invaziju na Siciliju što je dovelo do povlačenja nekih jedinica i još daljnjeg usporavanja ofanzive. Nakon što su tako oslabljene, Nemačke snage nisu bile spremne za sovjetski protivudar koji je usledio. Nakon zaustavljanja nemačkog proboja, ruske snage su izvele uspešan i dugo pripreman protivnapad i do 23. avgusta Nemci su poraženi i bačeni daleko od početnih položaja.

    Do kraja 1943. godine, Sovjeti su oslobodili veliki dio Ukrajine, uključujući i Kijev početkom novembra. Pobjedom Crvene armije u ovoj bitci, inicijativa na Istočnom frontu prešla je trajno na sovjetsku stranu. Od tada pa sve do kraja rata nemačke jedinice se nalaze u konstantnoj defanzivi.

    Nemci su imali oko 60.000 poginulih i oko 150.000 ranjenih vojnika. Stvarni ruski gubici objelodanjeni su tek 1991. i iznosili su oko 80.000 poginulih, uz velik broj ranjenih i nestalih.

    Po nekim podacima u bici kod Kurska gubici su sledeći:

    SSSR: 607 737 mrtvih/ranjenih, 1500 tenkova, 1000 aviona
    Nemci: 200 000 mrtvih/ranjenih, 500 tenkova, 200 aviona

  2. #2

    Odgovor: Najveće svetske bitke

    Bitka kod El Alameina
    (23.10.- 4.11. 1942.)


    Bitka kod El Alameina je bila presudna bitka na Afričkom frontu kada je konačno razbijen mit o nepobedivosti Ervina Romela (Erwin Rommel) i njegovog Nemačkog afričkog korpusa. Inače El Alamein je mali gradić zapadno od Aleksandrije u Egiptu.
    Postoje dve bitke kod El Alameina, međutim kad se misli na bitku kod El Alameina obično se misli na drugu bitku.
    Bici kod El Alameina je prethodilo niz događaja koji su zajedno doprineli slomu Sila osovine u Africi. Te godine je Engleska mornarica stekla potpunu dominaciju na Sredozemlju i na taj način prekinula linije snabdevanja za Romelove snage. Usled ovog je Romel bio prisiljen na ofanzivu u cilju da što pre slomi otpor Engleza i dočepa se njihovih zaliha, jer svako dalje čekanje značilo je samo još manje šanse za pobedu.
    Romel je napao Engleze i slomio ih u Prvoj bici kod El Alameina, ali se nedostatak zaliha već tad osetio što je uzrokovalo slom ofanzive kod Alam Halfe, kada je englesku 8. armiju od Nila Ričija preuzeo Bernand Montgomeri (Bernard Montgomery), gde su se Savezničke snage herojski odbranile. Nakon ovoga Romel je bio prisiljen da pređe na defanzivnu taktiku i stvori liniju fronta. To je i uradio postavljajući minska polja duž linije fronta. Zatim je poslao Hitleru hitnu depešu u kojoj moli za pojačanje i zalihe i odlučio da čeka. Za to vreme Englezi su popunili svoje redove vojnicima iz Komonvelta i spremali se za kontraofanzivu.


    Po zamisli Montgomerija, Englezi su koristeći makete vojnika i tenkova naveli fašističku komandu da će glavni napad biti na jugu dok je ustvari glavni napad spreman na severu. Stoga su najače fašističke snage bile smeštene na jugu dok su slabe Italijanske snage bile na severu.
    Uoči početka bitke Saveznici su na raspolaganju imali 200000 vojnika, 1030 tenkova, 900 artiljeriskih oružja i 530 aviona, dok su fašističke snage raspolagale sa 100000 vojnika, 500 tenkova, 500 artiljeriskih oružja i 350 aviona.
    Uoči same bitke Romel je bio na lečenju u Nemačkoj zbog problema sa jetrom stoga je saveznički napad bio potpuno iznenađenje. Rano u jutro 23. oktobra počela je jaka artiljeriska vatra po položajima Sila osovine koja je unela potpunu pometnju i uništila linije komunikacije. Počela je operacija "Pešadija" ( Lightfoot) iz razloga što je pešadija jurišala sama bez tenkova, zbog antitenkovskih mina za koje je čovekova težina bila suviše mala da je aktivira. Za pešadijom je išla inženjerija koja je čistila put tenkovima. Sve je ovo uslovilo brz napredak saveznika koji su tek uz veliko zalaganje zaustavile nemačke jedinice sa juga.


    Romel se vratio u Afriku na veče 25 oktobra. Odmah je preuzeo komandu nad svim snagama. Romel je planirao kontra napad i prikupio južne snage u cilju da povrati izgubljene pozicije. Kontranapad je počeo uspešno, no kako zalihe nisu stigle nemački tenkovi su ostali bez benzina nepokretni usred pustine, i napad je propao. Saveznici ipak nisu u potpunosti iskoristili ovu situaciju.

    1. novembra počela je operacija "Superjuriš" (Supercharge) kada su Saveznici probili liniju fronta i konačno dobili bitku kod El Alameina. Čerčil je izjavio: "Ovo nije kraj! Nije čak ni početak kraja. Ali je, možda, kraj početka." Tako je i bilo. Fašisti su ostali još pola godine u Africi jer su dobili pojačanje, ali više nisu bili u stanju da naprave išta značajnije u Africi.
    U bici Saveznici su izgubili 13500 vojnika i 710 tenkova, a Fašisti 12000 vojnika i 355 tenkova no 25000 vojnika je zarobljeno.

    Nakon El Alamejna za Fašiste, Afrika je bila izgubljena.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  3. #3

    Odgovor: Najveće svetske bitke

    Варадинска битка (5. август 1716)

    У настојању да измени одлуке Карловачког мира Турска је предузела поход на Аустрију. Принц Еуген Савојски дошао је у Футог 9. јула 1716. године са 42.000 пешака (62 батаљона) и 23.000 коњаника (187 компанија). У Петроварадинској тврђави се већ налазило 8.000 војника. Током 26, 27 и 28 јула Велики везир Дамад Али-паша је прешао Саву са око 120.000 војника (око 40.000 јаничара, 30.000 коњаника и пешадија састављена од Албанаца и Влаха) .

    Између Петроварадина и Карловаца 2. августа дошло је до сукоба предходница. Гроф Јохан Палфи са 1.300 коњаника и око 500 пешака наишао је на 15.000 турких коњаника. Након вишечасовне битке Палфи се повукао ка Петроварадину. Опколивши Петроварадин турска војске је започела бомбардовање и копање ровова ка тврђави. Са друге стране током ноћи између 4 и 5 августа Еуген је пребацио своје трупе на Сремску страну и у рано јутро напао турску војску која није очекивала напад. Лево крило аустријске војске под командом грофа Александра Виртенберга снажно је ударило на турско десно крило. Заједно са левим крилом аустријски центар је напао јаничаре који се се снажно супротставили и одбили напад и потиснули га у центар. Регруписањем снага у центру Еуген је успео зауставити напад и лево крило је добило отворен пут ка месту где се налазио Дамад Али-паша који је испред свог шатора са највишег брда посматрао битку. Ударом десног крила и резервних трупа аустријске војске турска линија одбране је почела пуцати. Коњица која је требала да помогне јаничарима се окренула и напустила бојиште. Међу турским војницима је настала паника и неред која се пренела и на заповедништво.



    Битка је до 11 часова била решена. Турска војска се у паничном бегу повлачила према Београду а Велики везир је погинуо када је са најоданијим припадницима личне гарде. Постоји неколико верзија његове смрти. Једна каже да је видевши безизлазну ситуацију сео на коња и заједно са групом најоданијих бораца улетео у срце битке где је био погођен пушчаним метком док је према другој извршио самоубиство. Беживотно тело Великог везира је пренето у Београдску тврђаву где је сахрањен. Сјајна офанзивна тактика Еугена Савојског и вођење трупа његових генерала решило је битку са двоструко бројчано надмоћнијим непријатељем за четири сата. Аустријски гобици су износили 2212 погинула војника, 2358 рањеника од тога 206 официра. Губици са друге стране процењени су на око 6.000-7.000 војника. Аустијанци су запленили огромну количину ратног материјала. Подаци о заплењеном материјалу су доста различити. Турски извори наводе да је изгубљено 110 топова. Вредност целокупне заплене процењена је на ондашњих 2.500.000 гулдена. Ова велика битка је оставила трагове који се и данас виде у топонима околним брда: Везирац, Алибеговац и Татарско брдо.

    Након битке код Петроварадина Еуген је у наредној години освојио Темишвар и Београд чиме су стечени повољни услови за склапање мира Пожаревцу којим је Аустрија добила Банат, Малу Влашку и северни део Србије а отоманска војска више никада није крочила на тло Средње Европе.
    c'est en faisant n'importe quoi qu'on devient n'importe qui.

  4. #4

    Odgovor: Najveće svetske bitke

    Bitka na Somi

    ~ najkrvavija bitka Prvog svetskog rata ~

    Vreme: 1. jul 1916 - 18. novembar 1916
    Lokacija: Soma, Pikardija, Francuska
    Ishod: Pat pozicija
    Sukobljene strane: Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska, Kanada, Indija, Njufaundlend, Južna Afrika, Novi Zeland, Australija - Nemačka
    Gubici: 419.654 Britanija i kolonije + 204.253 Francuska = 623.907 ukupno (od čega 146.431 poginulih ili nestalih), 100 tenkova i 782 RFC uništenih aviona i Nemačka - 465.000 do 600.000 (od čega 164.055 poginulih ili nestalih)


    (Bitke na rekama Marni i Somi i na Verdenu, predstavljaju najmasovnije bitke u istoriji ratovanja. Intenzivna dejstva su se odvijala u kontinuitetu vise od godinu dana. Sa obe strane, na frontu je ucestvovalo vise miliona vojnika. Gubici su bili stravicni. )

    Najveca bitka Prvog svetskog rata Bitka za Somu imala je vise od milion zaracenih vojnika izbacenih iz stroja.

    Britanske i francuske snage su pokusale da se probiju kroz nemacke linije koje su se protezale duz 40 km dugackog fronta koji je isao sjeverno i juzno od reke Some u sjevernoj Francuskoj.

    Jedan od ciljeva ove bitke bio je da odvuce njemacke snage iz bitke za Verden ili popusti njihov pritisak (cilj koji je na kraju i bio ispunjen); ali, na kraju su gubici ove bitke premasili gubitke bitke za Verden.

    Secanje na bitku se najvise vezuje za njen prvi dan, 1. juli, 1916. godine, u kojem je iz stroja britanske armije izbaceno 57.470 vojnika, od kojih je bilo 19.240 ubijenih ili umrlih od posljedica ranjavanja. Do danas je ovo dan sa najvecim gubicima u istoriji britanske armije.

    Iako je u britanskom pamcenju, Bitka na Somi ostala u stravicnom secanju, ona je takodje bila strahovit udarac za nemacku vojsku; jedan oficir je opisao bitku poznatim recima kao "muljeviti grob nemacke kopnene vojske".

    Tokom bitke na Somi, britanske snage su naucile puno lekcija o modernom ratovanju, dok su nemacke snage pretrpele nenadoknadive gubitke. Ostala je zapamcena u istoriji ratovanja i po prvoj borbenoj upotrebi tenkova, 15. septembra 1916. godine, od strane Britanaca i Francuza.


    Zvanicni britanski istoricar, Sir Dzejms Edmonds, je izjavio da "nije previse tvrditi da su temelji zavrsne pobede na zapadnom frontu postavljeni tokom bitke na Somi godine 1916."

    Ove bitke ce biti upamcene i po masovnoj upotrebi bojnih otrova kao borbenog sredstva za unistavanje i onesposobljavanje neprijateljske zive sile. Bojni otrovi su, inace, toksicne ili otrovne materije koje se od tada, iako je njihova upotreba zabranjena, primjenjuju u ratu. Njihova upotreba u ratne svrhe zabranjena Haskom konvencijom iz 1899. godine, ali su je Nemci prekrsili 22. aprila 1915., na frontu u Belgiji kada su upotrebili hlor, koji je kao oblak, nosen vetrom, otrovao oko 15.000 francuskih vojnika, od kojih je 5.000 umrlo. Nesto kasnije, na reci Ipr, upotrebljen je jedan od veoma opasnih bojnih otrova plikavaca, koji je prema mestu prve upotrebe, nazvan iperit.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  5. #5

    Odgovor: Najveće svetske bitke

    Termopilska bitka



    Termopilska bitka (avgust 480. pne.) je bila bitka izmeću saveza grčkih gradova-država i Persijskog carstva.
    Daleko brojniji Persijanci su napredovali prema Atini, a Grci su odlučili da ih zadrže u planinskom prolazu Termopile (u prevodu sa grčkog "topla vrata"), da dobiju dovoljno vremena za evakuaciju Atine i da Grci pripreme jaču armiju. Spartanski kralj Leonida je komandovao odbranom. Sa 7.000 vojnika zadržavao je 200.000 Persijanaca. Koristeći povoljan teren, dobru strategiju i dobru obučene vojnike uspevaju da zaustave i izazovu teške gubitke Persijskoj armiji. Osvajanje Termopilskog klanca je dalo Persijancima mogućnost da kontrolišu široke oblasti sve do Korinta, a posebno im je dalo mogućnost napada na Atinu. Iako pobednici Persijanci su pretrpeli gubitak morala zbog teških gubitaka. Ta bitka je deo Grčko-Persijskih ratova.

    Pozadina

    Godinama se Kserks I, kralj Persije pripremao da nastavi rat protiv Grka. To je bio rat, koji je započeo njegov otac Darije Veliki.
    Dopremio je ogromnu vojsku i mornaricu u Malu Aziju 484.pne.. Napravio je most od brodova da se pređe Helespont (Dardanele).
    Da bi se suprostavili Persiji formira se savez grčkih gradova-država pod vodstvom Sparte, koja je imala najbolje trenirane i opremljene vojnike u Grčkoj. Znajući ishod bitke unapred,spartanski kralj Leonida je uglavnom odabrao vojnike, koji su već imali unuke. Spartanci su znali da je sudelovanje u toj bici sigurna smrt, jer su Persijanci bili daleko brojniji.
    Zbog defanzivnog terena, planinski klanac Termopile (u prevodu sa grčkog "topla vrata") odabran je kao najpogodnije mesto za odbranu. Taj prolaz je bio toliko uzak da se dvoja bojna kola nisu mogla mimoići. S jedne strane je bila planina, a sa druge more.
    Duž tog planinskog prolaza bila su troja vrata, a kod centralnih vrata Grci su napravili mali zid, da se brane.
    U avgustu 480. pne. 6.000 Grka (od kojih 300 Spartanaca) čekalo je persijsku armiju, koja je bila 30 puta brojnija.

    Bitka



    Kad je persijski car Kserks I čuo koliko ga malena armija čeka mislio je da će se Grci sami povući i pričekao je tri dana.
    Četvrtog dana je naredio da se prolaz osvoji. Grci su celi prolaz prekrili falanga formacijom, što znači formacijom međusobno prekrivenih štitova iz kojih vire duga koplja. Ta formacija je slična ježu. Persijanci nisu mogli proći kroz tu defanzivnu formaciju. Persijanci su uglavnom bili laganije naoružani sa slabijim oklopima.
    Disciplinovani Spartanci su orkestrirano izveli nekoliko puta malo povlačenje sa brzim povratkom u raniju poziciju zadajući tim brzim manevrima ogromne gubitke lako oklopljenim i naoružanim Perzijancima.
    Zbog terena Persijanci nisu mogli da opkole Grke, tako da njihov daleko veći broj nije dolazio do izražaja. Herodot je pisao da su persijske strele zaklanjale nebo.
    Drugog dana bitke opet su Grci pobili ogroman broj Persijanaca. Zatim je perzijski car Kserks I odlučio da pošalje legendarne "Persijske besmrtnike" (elitna kraljevska garda). Ali ni oni nisu imali dovoljno snage da razbiju grčku formaciju falanksa. I besmrtnici se povlače sa teškim gubicima.
    Posle drugog dana bitke, jedan Grk je pobegao kod Persijanaca i odao je poseban prolaz kroz Termopile, koji Persijanci mogu koristiti da bi prošli. Taj posebni prolaz branilo je 1000 Grka, ali nije se očekivalo da bi Persijanci tuda krenuli.
    Iznanađeni persijskim napadom Grci su pružili kratak otpor i povuki se u planine. Persijanci tako prođoše kroz prolaz.
    Spartanci i Tespanci
    Leonida je zaključio da daljnji otpor neće biti plodan, pa 11. avgusta 480. pne. otpušta sve grčke vojnike osim Spartanaca i Tespanaca.
    Bitka je bila izuzetno brutalna. Kad se broj branilaca prolaza smanjio povukli su se na malo brdašce u najužem delu prolaza. Tebanci su se predali Persijancima. Nakon što su im polomljene duga koplja Spartanci i Tespanci su nastavili da se bore sa kratkim mačevima (što su oni izuzetno retko radili). Iako su Grci pobili mnoštvo Persijanaca, Leonida je ubijen. Spartanci nastavljaju bitku da obrane njegovo mrtvo telo. Kada su ostali bez mačeva borili su se kao zveri rukama i zubima. Ostalo je zapisano da su se Persijanci smrtno plašili i nenaoružanih Spartanaca. Zadnje Spartance pobiše kišom strela.
    Posle bitke
    Kserks I je bio ljut jer je izgubio toliko mnogo vojnika. Zbog toga naređuje da se mrtvo Leonidino telo obezglavi i da se telo zabije na krst. Kasapljenje leša je bilo nešto što je i kod Persijanaca smatrano nedozvoljenim, pa se Kserks I kasnije kaje zbog svog postupka. Iako je to bila taktička pobeda za Persijance, to je bio težak udarac za persijsku armiju zbog ogromnih gubitaka od strane samo hiljade Grka. Bitka je značajno digla grčki moral. Pomorska bitka kod Artemizija završila je bez pobednika, iako su se Grci povukli.
    Persijanci posle bitke kontrolišu Egejsko more i celu Grčku severno od Atike. Spartanci se pripremaju za obranu Korinta i Peloponeza. Kserks I upada sveteći se u Atinu, čiji stanovnici su uglavnom pobegli na ostrvo Salaminu. U septembru 480. pne. Grci pobeđuju u pomorskoj bici kod Salamine, koja dovodi do naglog Kserksovog povlačenja. Preostala Persijska armija pod Mardonijem poražena je u bici na Plateji.
    Na mestu bitke postavljena je ploča u kojoj je urezan epitaf Simonida sa Keja koji je bio savremenik bitke, a koji pominje i Herodot u svojoj istoriji:
    Grčki
    Ὦ ξεῖν, ἀγγέλλειν Λακεδαιμονίοις ὅτι τῇδε
    κείμεθα, τοῖς κείνων ῥήμασι πειθόμενοι.
    Latinski
    Dic, hospes, Spartae nos te hic vidisse iacentes
    dum sanctis patriae legibus obsequimur
    Srpskohrvatski.
    Stranče, javi Lakedemonjanima da ovde
    ležimo njihovim se zakonima pokoravajući.

    Značaj bitke

    Termopilska bitka se koristi kao primer u vojnim akademijama kako mala grupa dobro treniranih i dobro vođenih vojnika može da se brani protiv višestruko jačeg protivnika. Važno je napomenuti i značaj terena, da se ta bitka odvijala na otvorenom terenu, Grci bi bili opkoljeni i brzo poraženi. Termopilska bitka se tako koristi kao primer i lekcija značaja povoljnog terena, dobre strategije i dobre obučenosti i discipline.


    Covek je sinteza beskonacnosti i konacnosti,prolaznog i vecnog, slobode i nuznosti, kratko: sinteza.

  6. #6

    Odgovor: Najveće svetske bitke

    Izvinjavam se unapred članovima foruma što ću morati da skratim tekst, iz prostog razloga što je enormno velik..................

    Bitka za Staljingrad



    Staljingradska bitka je bila glavna prekretnica u Drugom svetskom ratu, i smatra se najkrvavijom bitkom u ljudskoj istoriji. Bitku su obeležili brutalnost i nebriga za civilne žrtve sa obe strane. Bitka se sastojala iz nemačke opsade južnog ruskog grada Staljingrada (današnji Volgograd), bitke unutar grada, i sovjetske kontra-ofanzive u kojoj su konačno bile zarobljene i uništene nemačke i ostale snage sila Osovine oko grada. Ukupni gubici se procenjuju na između 1 i 2 miliona. Sile Osovine su izgubile oko četvrtine ukupnog ljudstva na istočnom frontu, i nikad se nisu oporavile od ovog poraza. Za Sovjete, koji su izgubili preko milion vojnika i civila za vreme bitke, pobeda kod Staljingrada je značila početak oslobođenja Sovjetskog Saveza, i put ka konačnoj pobedi nad Nacističkom Nemačkom, 1945.

    Letnja ofanziva sa kodnim imenom Operacija Plavi (nem. Fall Blau; engl. Case Blue), trebalo je da uključi nemačku 6. i 17. armiju, i 4. i 7. Pancer armiju.
    Ipak, Hitler je intervenisao u strateškom planiranju naredivši da se Armijska grupa podeli na dva dela. Armijska grupa Jug (A), pod komandom Eriha fon Manštajna i Evalda fon Klajsta, trebalo je da nastavi sa napredovanjem južno prema Kavkazu po planu. Armijska grupa Jug (B), uključujući Paulusovu 6. armiju i Hotovu 4. Pancer armiju, trebalo je da se kreće ka istoku prema Volgi, i gradu Staljingradu.

    Osvajanje Staljingrada je za Hitlera bilo važno iz više razloga. To je bio veliki industrijski grad, lociran na reci Volgi, koja je bila vitalna transportna ruta između Kaspijskog mora i severne Rusije. Njegovo zauzimanje bi obezbedilo levo krilo nemačkih armija prilikom napredovanja ka unutrašnjosti Kavkaza. Konačno, činjenica da je grad nosio ime Hitlerovog arhi-neprijatelja, Josifa Staljina, učinila je osvajanje grada dobrim ideološkim i propagandnim potezom.

    Konačno je Armijska grupa Jug, koja je prethodno osvojila Ukrajinu, odabrana da prodre kroz južne ruske stepe u Kavkaz, i zauzme ključna sovjetska naftna polja u Bakuu, Groznom i Majkopu, jer je Hitler bio uveren da bi bez njih nemačke oklopne armije izgubile svoju pokretljivost. Više nije bilo pitanje da li će se rat dobiti, već, pre svega da li uopšte da se nastavlja. Ovakvo Hitlerovo razmišljanje nije nimalo čudno ako se ima na umu činjenica da je od 30 miliona tona sirove nafte, koliko je 1938. g. bilo izvađeno u SSSR-u, skoro tri četvrtine poticalo iz regiona oko Bakua, daljih 16 % iz severnokavkaskih naftonosnih polja oko Majkopa, Groznog i Dagestana, a samo jedna desetina je bila proizvedena u drugim delovima Sovjetskog Saveza. Očigledno je da se Hitler spremao za jedan dugotrajan rat rat protiv anglo-američkih oružanih snaga iza kojih su stajali skoro neiscrpni resursi.

    Početak Operacije Plavi planiran je za kraj maja 1942. Ipak, brojne nemačke i rumunske jedinice koje je trebalo da učestvuju u akciji bile su zauzete opsedanjem Sevastopolja na Krimskom poluostrvu. Odlaganja u okončanju opsade pomerila su i datum početka Operacije Plavi nekoliko puta, jer Sevastopolj nije pao do kraja juna. U međuvremenu je preduzeta manja akcija, uklještenja izbačenih sovjetskih položaja južno od Harkova, što je rezultiralo opkoljavanjem velikih sovjetskih snaga, 22. maja.

    Operacija je konačno otpočela, kad je Armijska grupa Jug započela svoj napad u južnoj Rusiji 28. juna, 1942. Nemačka ofanziva je dobro započela. Sovjetske snage su pružale slab otpor u širokim i praznim stepama, i počele su da se povlače ka istoku i u neredu. Nekoliko pokušaja da se formiraju odbrambene linije je propalo, kad su druge nemačke jedinice počele da napreduju oko njih koje su formirale dva velika džepa i uništile ih - prvi severoistočno od Harkova, 2. juna, a drugi oko Milerova u Oblasti Rostov, nedelju kasnije.

    Početno napredovanje je bilo toliko uspešno - do 3. jula je samo 6. armija zarobila preko 40.000 sovjetskih vojnika - da je Hitler još jednom intervenisao, i doneo je zloglasnu Direktivu br. 45 kojom je naredio 4. Pancer armiji da se pridruži Armijskoj grupi Jug (A) na jugu. Po Hitlerovom viđenju Sovjeti su već bili potučeni. Naredio je da oba sukcesivno nadolazeća cilja treba istovremeno napasti, podelivši oružane snage na jugu Istočnog fronta. Zapravo, 17. armija, 3. rumunska armija, kao i 1. i 4. oklopna armija sada su bile pridružene Grupi armija "A" pod komandom general-feldmaršala Lista, i trebalo je da, preko Rostova, osvoje Kvakaz. Šifrovani naziv tih operacija nazvan je "Runolist" - Edelvajs (nem. Edelweiss). Ovakav plan uopšte nije predviđao formiranje rezervi. Nemački generalštab je bio svestan rizika, ali je ćutao - general-pukovnik fon Paulus takođe.

    Do kraja jula, Nemci su odbacili Sovjete preko reke Don, postavivši odbrambene linije uz pomoć njihovih saveznika, italijanskih, mađarskih i rumunskih armija. Šesta armija je bila na samo nekoliko desetina kilometara od Staljingrada, a 4. Pancer armija je sada bila na južno od nje, okrenuvši se ponovo ka severu da pomogne u osvajanju grada.

    Do ovog trenutka sovjetskim komandantima su već bile jasne nemačke namere i u julu su načinjeni planovi da se započne odbrana Staljingrada. Trupama koje su se još kretale ka istoku na frontu ka Nemcima naređeno je da uđu u grad, dok su dodatne jedinice dovedene na dalju stranu Volge. Novoformirana 62. armija pod komandom Vasilija Ivanoviča Čujkova imala je zadatak da brani grad po svaku cenu.

    Pomeranjem borbi u grad sve moguće strategije nemačkog Generalštaba su propale. Daleko na istoku, isturena 6. armija, bez dovoljno pokrivanih bokova, bila je uvučena u iscrpljujuće borbe za svaku kuću. Klasičan primer munjevitog rata, koji je imao za cilj prostorni obuhvat, a zatim i razbijanje neprijatelja, nije više delovao. Efektivno dejstvo jurišnih bombardera 4 vazdušne flote pod komandom general-pukovnika fon Rihthofena (nem. von Richthoven) jedva da je bilo moguće, jer se u ubitačnoj uličnoj borbi iz vazduha nisu mogle jasno razaznati linije fronta. Tenkovi su postajali laka meta za protivničku pešadiju. Od 1. septembra, 1942, Sovjeti su mogli da snabdevaju svoje snage samo preko opasnih prelaza preko Volge. Snažno nemačko vazdušno bombardovanje 23. avgusta je ubilo na hiljade civila i pretvorilo grad u ruševine. Osamdeset procenata životnog prostora u gradu je uništeno. Sovjetska 62. armija je formirala odbrambene linije između ruševina, sa uporištima u kućama i fabrikama.

    Borbe u gradu su bile žestoke i očajničke. Staljin je naredio streljanje svakog vojnika koji bi se povukao. Slogan je bio "Ni korak nazad!". Za vreme bitke, sovjetske sigurnosne snage su uhapsile i streljale ili poslale 13.000 sopstvenih vojnika u kaznene odrede zbog "kukavičluka". Čak 300.000 je vraćeno u svoje jedinice ili iskorišćeno da dopuni druge jedinice. Nemci su se u međuvremenu trudili da napreduju po svaku cenu, takođe trpeći teške gubitke. Sovjetska pojačanja koja su prebacivana preko Volge sa istočne obale, konstantno su bila pod napadom nemačke artiljerije i avijacije. Po statistici, novopridošli sovjetski vojnik koji bi stigao u grad mogao je da očekuje da će živeti još nekoliko sati. Ogorčene borbe su besnele za svaku ulicu, svaku fabriku, svaku kuću, podrum i stepenište. Nemci koji su ovo neviđeno gradsko ratovanje nazvali "pacovski rat" (nem. Rattenkrieg), gorko su se šalili kako su zauzeli kuhinju, ali se još uvek bore za dnevnu sobu.

    Veliki doprinos u odbrani Staljingrada dali su ruski snajperisti koji su vešto birali najpovoljnije položaje u gradskim ruševinama sa kojih su mogli da dejstvuju protiv neprijatelja. Najbolji od svih ruskih snajperista, koji je do 20. novembra 1942. god. ubio 224 neprijateljska vojnika, ostao je zapamćen samo po nadimku "Zikan". Najpoznatiji ruski snajperista, Vasili Zajcev o kome je u Holivudu snimljen film pod nazivom "Neprijatelj pred vratima" (engl. Enemy at the Gates), za vreme bitke za Staljingrad ubio je 149 neprijateljskih vojnika.

    Umesto da javi osvajanje grada, fon Paulus je morao da konstatuje da njegova armija od 260.000 ljudi koje treba snabdevati, raspolaže zapravo pešadijskom borbenom moći od 25.000 vojnika. Uprkos višestrukim zahtevima, značajnija pojačanja nije dobio. Bilo mu je dodeljeno samo pet jurišnih pionirskih bataljona sa po 600 ljudi, ne bi li zauzeo poslednje fabrike u idustrijskoj zoni. Posle dva dana borbi i te jedinice su prestale da postoje a fabrike su i dalje držali Sovjeti.

    U novembru, nakon tri meseca sporog i krvavog napredovanja, Nemci su konačno izbili na obalu reke presekavši teritoriju pod kontrolom Crvene Armije na dva mala džepa koja su se leđima oslanjala na obalu reke Volge. U tom trenutku Nemci su kontrolisali oko 80 % teritorije razrušenog grada. Položaj branilaca dodatno je otežala pojava leda na Volgi što je privremeno onemogućilo njihovo dalje snabdevanje. Bez obzira na okolnosti, borbe su nastavljene punom žestinom. Brdo Mamajev Kurgan je i dalje ostao glavna meta nemačkih napada i oko njega su se vodile žestoke borbe. Branioci su takođe naročito žestok otpor pružali u fabričkoj hali fabrike traktora Crveni oktobar u kojoj su radnici za sve vreme trajanja borbi proizvodili nove i popravljali oštećene tenkove.

    Krajem oktobra i početkom novembra, fon Paulus i njegov načelnik štaba, general-major Artur Šmit, sve češće su dobijali znake neposredno predstojeće sovjetske kontraofanzive, koja bi mogla da dovede 6. armiju u smrtnu opasnost. Na oba krila fronta, i kod susednih italijanskih i rumunskih armija bilo je nebrojeno mnogo znakova jakog sovjetskog borbenog grupisanja, koje bi bile u stanju da svakog trenutka probiju front i kod Stanjingrada opkole Nemce.

    Dana 19. novembra, 1942. Crvena armija je započela operaciju "Uran". Napadačke snage pod komandom generala Nikolaja Vatutina su se sastojale iz tri kompletne armije, 1. gardijske, 5. tenkovske i 21. armije, uključujući ukupno 18 pešadijskih divizija, osam tenkovskih brigada, dve motorizovane brigade, šest konjičkih divizija i jednu antitenkovsku brigadu. To u brojkama otprilike glasi ovako: 900 fabrički novih tenkova T-34, 13.500 artiljerijskih oruđa i minobacača, 1.250 raketnih bacača tipa "kaćuša" i 1.100 protivavionskih topova. Vazdušne snage su obuhvatale više od 1.000 aviona. Za blagovremeni transport rezervi Sovjeti su izgradili dodatnih 6 železničkih pruga duplog koloseka ukupne dužine od oko 1.100 kilometara, popravljeno je 1.958 kilometara železničkih pruga i 293 mosta. samo ka pravcu Staljingrada je bilo dopremljeno 142.000 vagona sa trupama i materijalom. Rumuni su čuli pripreme za napad, tražili su pojačanja, ali su bili odbijeni. Brojčano nadjačana, i slabo opremljena 3. rumunska armija, koja je držala severno krilo 6. nemačkoj armiji zdrobljena je posle skoro jednog neverovatnog dana ogorčene odbrane. Sneg je tako gusto padao da 4. vazdušna armija danima nije mogla da dejstvuje.

    Dana 20. novembra, druga sovjetska ofanziva započela je južno od Staljingrada, protiv pozicija koje je držala 4. rumunska armija. Armija, sačinjena prvenstveno od konjice razbijena je gotovo trenutno. Sovjetske snage su žurile ka zapadu u manevru uklještenja, i srele su se blizu grada Kalača dva dana kasnije, zapečativši prsten oko Staljingrada. Oko 250.000 nemačkih, rumunskih i italijanskih vojnika, kao i neke hrvatske jedinice i dobrovoljačke pomoćne trupe bile su zarobljene u nastalom džepu, zajedno sa preživelim sovjetskim civilima i nekolicinom hiljada sovjetskih vojnika koje su Nemci zarobili tokom bitke.

    Nisu svi nemački vojnici zarobljeni: 50.000 je ostalo izvan džepa.

    Fon Paulus je morao da javi nemačkoj Vrhovnoj komandi: "Jake sovjetske snage u napadu protiv zapadne susedne armije sa obe strane Kletskaje i Blinofa su ostvarile duboke prodore (...). Mora se računati sa tim da će Sovjeti nastojati da prošire svoje prodore, posebno sa oklopnim jedinicama. Neizvesno je da li su rumunske snage u stanju da pruže jači otpor." Odgovor Vrhovne komande Vermahta je odmah usledio: "U svakom slučaju, 6. armija mora držati Staljingrad i sadašnji položaj. Mere protiv neprijateljskog proboja su već preduzete. "

    Herman Gering je tvrdio da Luftvafe može da snabde 6. armiju "vazdušnim mostom". Misija snabdevanja je propala gotovo odmah. Teško zimsko vreme i jaka sovjetska protivvazdušna odbrana učinila je održavanje vazdušnog mosta gotovo nemogućim.Obruč oko Staljingrada je ostao neprobijen. U isto vreme je nastupio udar oštre ruske zime. Volga se zamrzla, olakšavajući Sovjetima snabdevanje snaga unutar grada. Zarobljeni nemački vojnici su ubrzano ostajali bez goriva za grejanje i medicinskih zaliha, i hiljade njih su počeli da umiru od promrzlina, slabe ishrane i bolesti.

    U januaru su Sovjeti započeli drugu ofanzivu, Operaciju Neptun, pokušavajući da se probiju kroz italijansku armiju na Donu, i zauzmu Rostov. Namera im je bila da zarobe ostatak Armijske grupe Jug na Kavkazu, što bi bila potpuna katastrofa za Nemce. Nemci su, ipak, postavili "mobilnu odbranu" u kojoj su male jedinice držale gradove, dok oklopne jedinice ne bi pristigle da pomognu. Iako Sovjeti nisu uspeli da priđu Rostovu, borbe su ipak primorale fon Manštajna da izvuče svoje snage sa Kavkaza i da ponovo stabilizuje liniju fronta na nekih 250 kilometara od grada, što je značilo da je 6. armija definitivno ostavljena na milost i nemilost. Ovo nije rečeno nemačkim trupama u Staljingradu, koje su i dalje verovale da su pojačanja na putu. Neki od Paulusovih oficira su tražili od njega da prekrši Hitlerova naređenja, i pokuša proboj iz Staljingrada. Paulus je bio posvećen vojnik, i pomisao na nepoštovanje naređenja mu se gadila.

    8. januara 1943.g. Crvena armija je ponudila prilično časne uslove kapitulacije nemačkim snagama opkoljenim u ruševinama Staljingrada.

    Hitler je 30. januara, 1943. unapredio Paulusa u čin Generalfeldmaršala. Kako nijedan nemački oficir ovog ranga nikada nije živ zarobljen, Hitler je pretpostavio da će Paulus nastaviti da se bori, ili oduzeti sebi život. Bilo kako bilo, kada su sovjetski vojnici prišli Paulusovom štabu, on se predao. Ostatak nemačkih snaga u Staljingradu se predao 2. februara 1943 91.000 umornih i gladnih Nemaca je zarobljeno. Na radost sovjetskih snaga, i užas Rajha, u zarobljeništvo su pala i 22 generala.
    Samo 6.000 od 91.000 nemačkih zarobljenika je preživelo zarobljeništvo i vratilo se kući. Već oslabljeni bolešću, glađu i nedostatkom medicinske nege dok su bili u opsadi, nemački zarobljenici su poslati u radne logore po celom Sovjetskom Savezu, gde je većina od njih umrla od preteranog rada i slabe ishrane. Nekolicina viših oficira je odvedena u Moskvu gde su korišćeni u propagandne svrhe. Neki, uključujući Paulusa, su potpisali anti-hitlerovske izjave u svrhu njihovog objavljivanja nemačkim vojnicima. General Valter fon Sejdlic Kurcbah je ponudio da oformi anti-hitlerovsku armiju od preživelih iz Staljingrada, ali Sovjeti nisu prihvatili ovu ponudu. Tek se 1955. nekolicina preživelih zarobljenika vratila u otadžbinu.

    Zbog heroizma sovjetskih branilaca Staljingrada, gradu je dodeljena titula Grad heroj, 1945. Posle rata, tokom šezdesetih godina, podignut je kolosalni spomenik, "Majci Rusiji" na brdu Mamajev Kurganu. Statua je deo memorijalnog kompleksa koji uključuje srušene zidove, namerno ostavljene u stanju zatečenom posle bitke. I danas mogu da se posete žitni lift i Pavlovljeva kuća, stambena zgrada čiji su branioci izdržali dva meseca dok nisu stigla pojačanja. I danas mogu da se vide kosti i zarđali metal na Mamajev Kurganu, simbolu, kako ljudske patnje tokom bitke, tako i uspešnog iako skupo plaćenog otpora nemačkoj invaziji.

  7. #7

    Odgovor: Najveće svetske bitke

    Bitka kod Midveja


    Napomena: Midvej je malo ostrvo severnom delu Tihog okeana. Pripada Havajskim ostrvima i najudaljenije je od svih Havajskih ostrva.

    Bitka kod Midveja predstavlja prekretnicu u ratu na Pacifiku. Posle ove pobede Amerikanci preuzimaju inicijativu, dok se Japanci usled velikih gubitaka bore defanzivno. Bitka se odvila 5. juna 1942. na moru zapadno od Havaja. Samo jedan mesec nakon nerešene bitke u Koralnom moru, američka mornarica je pobedila Japance kod ostrva Midvej. Zbog svojih kratkoročnih i dugoročnih posledica, ona je bila najvažnija pomorska bitka još od Nelsonove pobede kod Trafalgara 1806.


    Američki nosač aviona Yorktown u plamenu

    Japaski plan napada na Midvej, koji je takođe uključivao sekundarni napada na Aleutska ostrva od strane manje flote, je bio japanski mamac da se američka flota nosača aviona uvuče u zamku i uništi. To bi efektivno uništilo američku Pacifičku flotu i garantovala bi japansku pomorsku nadmoć na Pacifiku barem do kraja 1943. Takođe bi osiguravanje ostrva pomerilo japanske odbrambene linije dalje od matičnih japanskih ostrva. Uspeh ove operacije bi se takođe smatrao kao priprema za dalji napad na Fidži i Samou, kao i na predviđenu invaziju na Havaje. Da su Japanci ostvarili svoje ciljeve kod Midveja, severoistočni obod Pacifika bi bio bespomoćan protiv japanske mornarice. Zato midvejska operacija, kao i napad na Perl Harbur koji je uvukao Sjedinjene Države u rat, nije bila operacija da se osvoji kopno SAD, već je bila usmerena na eliminaciju SAD kao strateške sile na Pacifiku, da bi se Japancima dale odrešene ruke da osvare svoju regionalnu prevlast. U najboljem slučaju, nadalo se da će Amerika biti prinuđena za pregovarački sto da bi se okončao rat na Pacifiku. Ipak, kako se ispostavilo, bitka je bila težak poraz za Japance.

    Posle pobede kod Perl Harbora, Japan je imao inicijativu u ratu na Pacifiku. U bici kod Perl Harbora, Japanci su uništili veliki broj američkih bojnih brodova, ali su američki nosači aviona ostali netaknuti. Bici kod Midveja prethodila je još jedna bitka, Bitka u Koralnom moru u kojoj su Japanci imali 2 oštećena nosača aviona, a Amerikanci jedan.

    Japanci su imali pre bitke pomorsku nadmoć i mogli su da biraju vreme i mesto borbe. Odlučili su da to bude Midvej, jer bi zauzimanjem ovog malog ali strateški važnog ostrva bio otvoren put za invaziju Havajskih ostrva i dalje potiskivanje Američkih snaga. Interesantna činjenica je i iznenadni napad američkih bombardera - Dulitlov napad - na Japan, koji je možda i provocirao brzopletu reakciju Japanaca.

    Za osvajanje Midveja, Japanci su skupili oko 160 brodova i nameravali su da u direktnom sukobu unište američku flotu. Japanski plan imao je 3 segmenta. Diverzioni napad na Aleutska ostrva, imao je ulogu da skrene pažnju Amerikanaca. Udarna grupa japanskih nosača aviona sastojala se od 4 nosača Akagi, Kaga, Soriju, i Hirju pod komandom viceadmirala Čučija Nagume, trebalo je da iznenada napadne Amerikance iz pravca severozapada. Iza ove grupacije i pod njenom zaštitom bi trebalo da se pojavi glavnina pomorskih snaga pod komandom admirala Isorokua Jamammota, koja ja trebala da u frontalnoj borbi uništi američke brodove. Onda bi invazione snage pod komandom viceadmirala Nobutake Konda trebalo da se iz pravca jugozapada iskrcaju i zauzmu ostrvo.

    Međutim, Amerikanci su još pre bitke otkrili japanski plan, preslreli su radiokomunikaciju između Japanaca, tako da su pripremili zamku za njih.

    Amerikanci su imali 76 brodova spremnih za borbu, veliku broj aviona na nosačima i aerodromima na Midveju, međutim obaveštajna služba, koja je presrela radio komunikaciju Japanaca je bila najjače oružje Amerike.

    U okolini Midveja nalazila su se tri američka nosača aviona: USS Enterprise (CV-6), USS Hornet (CV- 8 ) i USS Yorktown (CV-5), koji je bio oštećen u bici na Koralnom moru. Takođe imali su i izvestan broj podmornica. Američkom flotom komandovao je admiral Čester Nimic.

    Bitka je počela 4. juna ujutru. Japanci su poslali veli broj aviona (oko 180) da bombarduju Midvej i unište instalacije američke vojske na ostrvu. Amerikanci su poslali svoje lovce, ali su uspeli da obore svega nekoliko japanskih aviona, a pritom su američke snage na Midveju pretrpele velike gubitke. Istovremeno su Amerikanci sa ostrva poslali svoje bombardere protiv japanskih nosača aviona ali su prvi napadi bili neuspešni.

    Japanci su ubrzo primetili amerčke nosače aviona i počeli da pripremaju svoje avione za novi napad. Američki torpedni bombarderi izveli su još par napada, svi su oni bili neuspešni, ali su uspeli da zadrže Japance i odlože njihove napade. Japanci su se ubrzano pripremali, palube njihovih brodova su bile pune aviona, bombi i lako zapaljivog kerozina. Iznenada se pojavila jedna formacija američkih bombardera koji su napali i pogodili tri od četiri japanska nosača. Nosači su brzo planuli, u jednom trenutku promenila se sudbina čitavog rata na Pacifiku.

    Jedino je nosač Hiryu ostao operativan. Sa ovog broda poleteli su avioni koji su bombardobali američki nosač Jorktaun, koji je kasnije potonuo. Takođe i sam Hiryu ja boi potopljen sledećeg dana od strane američkih torpednih aviona, tako da su sva 4 japanska nosača bila potopljena, dok su Amerikanci izgubili samo Jorktaun.

    Posle ove pomalo nesrećne katastrofe Japanci odlučuju da se povuku. Američka flota je nastavila da goni neprijatelja i uspela je da potopi japansku krstaricu Mikuma. Istovremeno su Amerikanci izgubili jadan razarač, koji je uništila japanska podmornica.

    U borbi su Amerikanci izgubili 150 aviona dok su Japanci imali 253 uništena aviona.

    Naoružanje:

    Japan ( Isoroku Jamamoto - vrhovni admiral Japanske mornarice)

    Nosači aviona: Akagi, Kaga , Soryu , i Hiryu
    Bojni brodovi: BB Yamamoto, BB Nagato, BB Mutsu, BB Haruwa, BB Kirishima, BB Cowgo, BB Hiei
    Krstarice: CL Sewdai, CL Wagara, CA Towe, CA Chicuma, CA Atago, CA Chocai, CA Nyoko, CL Yura, CA Haguro, CA Kumawo, CA Suzuya, CA Mogami, CA Mikum
    Razarači: 39
    Minolovci: 4
    Transportni brodovi: 12
    Podmornice: 10

    Amerika ( Čester Nimic )

    Nosači aviona: USS Jorkataun, USS Enterprajz, USS Hornet
    Krstarice: CA Portland, CA Astoria, CA New Orleans, CA Minneapolis
    Razarači: 17
    Podmornice: 19

    Bitka ja pokazala značaj nosača aviona i vazdušne premoći u ratu.


    Izvor: Vikipedija

  8. #8

    Odgovor: Najveće svetske bitke

    Bitka za Verdun


    Bitka za Verdun ili Verdunska bitka je bila najduža i jedna od najznačajnijih i najkrvavijih bitaka Prvog svjetskoga rata na Zapadnom frontu. Odvijala se od 21. veljače do 18. prosinca 1916. u blizini Verduna između Francuske i Njemačke. U bitci je poginulo oko 250 000 vojnika, a oko 500 000 je ranjeno.



    Simbolika Verduna


    Igrao je značajnu ulogu u obrani strateški važnog položaja na reci Mezi. Hunski vođa Atila nikako nije uspio zauzeti grad. Prilikom podjele Franačke 843. Verdunskim sporazumom, Verdun je postao dijelom Svetog Rimskog Carstva. Vestfalskim mirom iz 1648. Verdun je pripao Francuskoj. Verdun je igrao značajnu ulogu tijekom Francusko-pruskog rata 1870. Predstavljao je zaštitu od njemačkih napada duž istočne granice Francuske, pa je između Verduna i Toula izgrađena jaka utvrđena linija . Verdun je štitio sjeverni prolaz prema nizinama Champagne i na taj način sve prilaze Parizu. Tijekom 1914. Verdun je odoljevao njemačkim napadima. Utvrđenja su izdržala napade i najteže artiljerije poput "Debele Berte". Vojska se nalazila u tvrđavi izgrađenoj u 17. stoljeću. Do kraja 19. stoljeća izgrađen je podzemni kompleks, koji je služio kao radionica, arsenal, bolnica i vojarna.


    Pozadina

    Nijemci nisu uspjeli pobjediti brzo, odmah na početku rata, kako je bilo predviđeno Schlieffenovim planom. Zbog toga se rat pretvorio u rovovski rat, u kome nijedna strana nije ostvarivala nikakve značajnije prodore. Tijekom 1915. bilo je pokušaja prodora. Nijemci su pokušali kod Ypresa u Drugoj bici kod Ypresa. Britanci su pokušali kod Neuve Chapelle, a Francuzi u Champagni. Svi ti pokušaji su propali, a završili su ogromnim brojem žrtava.


    Njemački zapovjednik vrhovnog štaba Erich von Falkenhayn je vjerovao da se Francuzi mogu pobjediti ako im se nanesu strašno veliki gubici, iako nije vjerovao da je prodor moguć. Planirao je napad na položaje s kojih se Francuzi nisu mogli povući i zbog strateških razloga, ali i zbog nacionalnog ponosa. Na taj način je namjeravao da nametne iscrpljujuću bitku, bitku do uništenja. Za tu svrhu je odabran Verdun, grad heroj u Francusko-pruskom ratu, koji je bio strateški veoma važno mjesto, jer je čuvao prolaz prema Parizu. U odabiranju mjesta napada Falkenhayn je tražio mjesto koje je bilo povoljno za Nijemce. Verdun je bio izoliran sa tri strane. Veze Verduna sa osatkom francuske su bile dosta loše. Njemačka željeznica je bila udaljena samo 20 kilometara, dok su Francuzi morali dopremati pojačanje jednim putem. Falkenhayn je očekivao da će Francuzi fanatički ulaziti u smrtnu zamku. Falkenhayn je poručio caru da ne namjerava izvesti klasičnu vojnu pobjedu, nego planira Verdun kao sredstvo za uništenje francuske vojske. Ipak postoje pojedini stručnjaci koji smatraju da Falkenhayn nije zamislio Verdun kao bitku u kojoj će masivnim pokoljem iscrpiti francusku vojsku, nego da je naknadnim memoarima opravdavao svoje namjere.


    Bitka

    Verdun je bio jako loše branjen, jer je artiljerija bila uklonjena sa okolnih tvrđava, ali dobri obavještajni podaci i loše vrijeme, koje je odgodilo njemački napad omogućili su Francuzima da dopreme na brzinu dve divizije u Verdun. Bitka je počela 21. veljače 1916. bombardiranjem koje je trajalo 9 sati. Ispaljeno je milijun granata iz 1.200 topova na 40 kilometara dugom bojištu. Poslije toga je usledio napad 3 armijska korpusa (3., 7. i 18. njemački vojni korpusi). Nijemci su koristili po prvi put bacače plamena da bi se očistili francuski rovovi. Do 23. veljače Nijemci su napredovali 5 kilometara i zauzeli su Boa de Kore(Bois des Caures) te potisnuli su Francuze. Tek poslije toga su Francuzi shvatili ozbiljnost napada. Druga linija obrane i 30. francuski korpus su zamalo stradali 24. veljače, ali spasio ih je dolazak 20. korpusa. Novopristigla vojska odmah je uključena u borbu. Tu večer zapovjednik francuskog vrhovnog štaba general de Castelnau savetovao je Josepha Joffrea da pošalje francusku 2. vojsku pod Petainovim zapovjedništvom na Verdun. Nijemci su uspjeli 25. veljače osvojiti ključno francusko utvrđenje tvrđavu Duomon. Castelnau je postavio generala Philippea Pétaina za komandanta Verdunskog područja i naredio je francuskoj 2. vojsci da se uključi u bitku. Njemački napad je usporen u selu Duomon odlučnom obranom francuske 33. pješadijske pukovnije i velikim padanjem snijega. To je dalo Francuzima vremena da dopreme 23.000 tona naoružanja i da dobiju 90.000 novih vojnika na Verdunskom bojnom polju.

    Kao i u svim drugim ofanzivama na Zapadnom frontu Nijemci su tijekom napredovanja izgubili artiljerijsku zaštitu. Pošto se bojno polje neprekidnim bombardovanjem pretvorilo u gomile mulja bilo je jako teško pokretati artiljeriju. Napredak je osim toga Nijemce doveo u domet francuske artiljerije na zapadnoj obali Meze. Svako novo napredovanje njemačke vojske postajalo je skuplje, pogotovo što su jedinice njemačke 5. vojske napadale u valovima prema jugu duž istočne obale rijeke. Kada su konačno zauzeli selo Duomon 2. ožujka 1916. potpuno su uništene 4 njemačke pukovnije.

    Pošto nisu mogli napredovati frontalno, Nijemci su pokušali bočno. Napali su brdo Le Mort Homme 6. ožujka i tvrđavu Vaux 8. ožujka. Za tri mjeseca teškog ratovanja Nijemci su zauzeli naselja Cumières i Chattancourt zapadno od Verduna, a tvrđava Vaux se predala 2. lipnja 1916. Gubitci su bili izuzetno veliki na obje strane. Petain je pokušao sačuvati svoju vojsku ostajući u obrambenoj poziciji, ali on je smjenjen 1. svibnja. Zamjenio ga je general Robert Nivelle, koji je bio više orjentiran na napade. Njemački sljedeći cilj je bio tvrđava Souville. Nijemci su 22. lipnja 1916. upotrijebili bojni otrov, a sljedeći dan napali su sa 60.000 vojnika, osvajajući bateriju u Thiaumontu i selo Fleury. Međutim, Nijemci nisu uspijeli osvojiti tvrđavu Souville.

    Borbe oko njega nastavile su se do 6. rujna. Početak bitke na Sommi 1. srpnja 1916. prisilio je Nijemce da povuku dio artiljerije na Sommu da bi se suprostavili englesko-francuskoj ofanzivi na sjeveru.

    Do jeseni njemačka vojska je bila iscrpljena, a Erich von Falkenhayn je smijenjen, a zapovjednik vrhovnog štaba je postao Paul fon Hindenburg zajedno sa Erichom Ludendorffom. Francuzi su započeli protunapadom 21. listopada 1916. Tvrđava Duomon je gađana novim topovima od 400 mm, pa su je Francuzi osvojili 24. listopada. Nijemci su 2. studenog izgubili tvrđavu Vaux i povlačili su se. Konačna francuska ofanziva započela je 11. prosinca i vratila je Nijemce na polazne položaje.



    Žrtve

    Za Centralne sile je bilo ključno da neprijatelju nanesu mnogo više gubitaka, nego što neprijatelj njima nanese. U Verdunskoj bitci Francuska je imala veće gubitke, ali nije to bilo u omjeru 2:1 kako su se Nijemci nadali, iako je njemačka vojska bila brojnija od francuske u toj bitci. Francuski gubitci su bili ogromni. Francuski maršal Petain je inzistirao na rotaciji vojske, koja se bori kod Verduna. Takvom rotacijom 70% francuske vojska imalo je priliku da se upozna sa užasom Verduna.


    Značaj

    Bitka za Verden je poznata kao "Verdunski mlin za meso" ili kao "Meusin mlin", a postala je simbol francuske odlučnosti. Uspjesi sustava fiksnog utvrđivanja doveli su kasnije do usvajanja Maginotove linije kao metoda francuske obrane između dva svjetska rata.

    Izvor:Wikipedia



    Poruku je izmenio Kalina, 03.12.2007 u 23:45
    Covek je sinteza beskonacnosti i konacnosti,prolaznog i vecnog, slobode i nuznosti, kratko: sinteza.

  9. #9

    Odgovor: Najveće svetske bitke

    Опсада Београда 1456. године

    Ватрена јулска ноћ

    На Калемегдану, у близини Дефтердареве капије, стоји скромни камени споменик на коме је на српском и мађарском написан следећи текст: На овом месту 22. јула 1456. године браниоци Београда на челу са Јанком Хуњадијем извојевали су велику победу над Турцима. Ово је прича о том догађају

    У лето 1456. године покрену султан Мехмед II своју огромну војску на север, ка Дунаву. Развукла се војна колона попут огромне гује на неколико дана хода, колико дели претходницу војске од јединица у залеђу. Прати је високи облак прашине који као неки огромни, мрачни стег лебди над змијоликом колоном и већ из даљине најављује њен долазак. Напред су брзи извиђачи, коњаници звани акинџије, па одреди спахија, онда пешаци азапи и помоћне хришћанске јединице, иза њих јаничари и султанова комора са харемом, за њима клопарају камиле и воловска кола с тек изливеним топовима - цели један народ који мили у привидном хаосу, али у ствари делује у савршеном поретку у коме се зна свачије место. Јер сви они: накићени јаничари, хитре акинџије, натмурени хришћани, брадате паше, охоле спахије, до зуба наоружани бегови, полунаги црни робови и косооки евнуси покоравају се само једној вољи - султановој - која, невидљива али свима знана, по неком свом, понекад тешко предвидивом нахођењу, одлучна и непопустљива, покреће, зауставља, скреће или убрзава огромну змију што вијуга између брегова, премошћује планинске превоје, прелази реке, шири се по равници.

    Небеско знамење

    Изашавши из султанових земаља на простор српске деспотовине, до тада уредна и дисциплинована колона разли се по земљи и постаде рушилачка бујица која удара на свако утврђење, хара кроз насеља, потапа и гута колоне бегунаца. Тих дана на небу се појави звезда репатица, сјајнија од било које друге звезде (Халејева комета), која је, извијена попут турске сабље, најављивала тешке дане за хришћане. Султан је деспота Ђурђа Бранковића прогласио издајником и непријатељем, према чијој земљи и њеном становништву неће имати милости све док траје џихад и док се непријатељ не покори и пузећи не падне челом пред султановим престолом. Међутим, деспот Ђурађ, затворен иза зидина смедеревске тврђаве, добро је оценио да му овога пута неће помоћи ни изрази најдубље покорности, нити вреће новца упућене за везире на порти, па чак ни молбе бивше султаније Маре - Ђурђеве кћери и помајке султана Мехмеда II - коју је тај опасни и ћудљиви владар необично поштовао. Овога пута Мехмед Освајач, опијен недавним освајањем Цариграда (1453), као и богатог српског Новог Брда (1455), решио је да по сваку цену прошири своје земље још даље на север - до Дунава и преко њега. Неколико недеља Турци су харали по смедеревском крају, насрћући повремено на дебеле зидине Смедерева, али без видног успеха. А онда, јуна 1456. године, окрену султан своју стихију на запад и стиже под Београд спаливши већ првих дана српска подграђа око утврде, укључујући и једну тек изграђену православну цркву.
    Откад је деспот Стефан Лазаревић, негде од 1403. до 1407. године, темељно обновио и доградио београдско утврђење, Београд је сматран за једну од најјачих и најбоље изграђених тврђава у Европи тога доба. Горњи град, у коме се налазио и утврђени владарев дворац, био је опасан сложеним системом двоструких бедема, као и дубоким шанцем. У Доњем граду, осим градског и ратног пристаништа, налазила се и новоизграђена тврђава, као и веома јаке куле (од којих је опстала кула Небојша). Савременик деспота Ђурђа Бертрандон де ла Брокијер, француски путник, у својим записима оставио је опис тадашњег града. ...Дођох у варош коју зову Белградо, која припада краљу Угарске, а пређох (пре тога) многе велике шуме, брегове и долине... Ово речено место веома је лепо, а подељено је на пет утврђења. Три на узвишењу..., а два на реци испод тих горњих. И једно од два доња утврђено је према другом. У њему постоји мало пристаниште у које могу стати петнаест до двадесет галија за чување двеју кула, где има један ланац од једне до друге... Ово речено место јако је утврђено подзидним јарковима и двоструким зидом... и са кулама около према суву... И рекоше ми да су та варош и тврђава врло добро снабдевене артиљеријом...
    Београд је већ петнаестак година раније (1440) доказао свој значај и одбрамбену моћ на подунавској граници Угарске. Тада га је војска султана Мурата II читавих шест месеци безуспешно опседала. Међутим, након пада Византије чинило се да се силној војсци младог Мехмеда Освајача нико више не може одупрети. Под Београд се слегло око 100.000 отоманских војника и њихових вазала распоређених целим простором између Дунава и Саве - највећа и најмоћнија војска у Европи тог времена. У средишту, на најистакнутијем месту (вероватно негде у пределу данашњих Теразија према Ташмајдану), био је постављен султанов шатор окружен јаничарима и царским заставама: белом, црвеном, зелено-црвеном и жуто-црвеном. На левом крилу, према савској обали, биле су распоређене анадолске трупе. Здесна стајале су румелијске (европске) јединице беглербега Караџе, а уз дунавску обалу биле су спахије. Војска је довукла и 300 великих топова изливених уз помоћ италијанских плаћеника у Крушевцу, сличних оним којим су нешто раније успели да сруше дебеле цариградске зидине. Турска флота од око 200 већих и мањих бродова затворила је прилазе граду и по рекама.

    Напад почиње

    С врха деспотовог замка, на данашњем Калемегдану, посматрао је угарски војни управник Нандорфехервара (тј. Београда) Михаило Силађи бескрајне ватре у турском логору под зидинама, пребројавајући у себи све браниоце које је имао на располагању. Осим градске посаде од око 7000 војника, Силађи је могао да рачуна на нешто људи које му је упутио деспот Ђурађ. Било је ту и доста за борбу способних Срба - становника Доњег града и околине, као и нешто Дубровчана и других трговаца и морнара који нису успели на време да измакну пред Турцима. Силађи окрену поглед на супротну страну, на запад, ка хоризонту преко Дунава и Саве, одакле је требало да стигне очекивана помоћ. Главну наду заповедник града полагао је у свог рођака и великог војсковођу Јаноша (Јанка) Хуњадија који је већ месецима покушавао својим новцем по Угарској да сакупи трупе за рат с Турцима. Страх од Турака био је свуда велики. Највећи део племства у Угарској није се одазвао на Хуњадијеве позиве и папине посланице за крсташки рат. Чувши за напредовање Мехмедове војске, угарски краљ побегао је из двора у Будиму даље на запад. Сазнавши да су Турци већ на Дунаву, Хуњади је схватио да више нема времена за даље скупљање трупа, него је с малим расположивим снагама похитао на југ. Трећег јула био је на Дунаву, код Ковина, али није имао снаге да нападне турску флоту која је пролазила ка Београду.
    Помоћ Београду доводио је још један необичан човек. Звао се Ђовани (или Јован) Капистран и био је фрањевачки проповедник који је, након пада Цариграда (1453), добио папину дозволу да скупља вернике за нови крсташки рат. Већ у осмој деценији живота, тај високи, грлати, кошчати аскета и бивши инквизитор за две године прошао је готово целу Европу, подижући својим ватреним гласом читава насеља и области. Причало се да из Немачке, Угарске и Пољске води на хиљаде крсташа, углавном слабо наоружаних сељака и занатлија, одлучних да положе живот за Христа.
    Силађи се намршти, пожелевши да на капији види бар хиљаду Хуњадијевих витезова уместо стотину хиљада Капистранових одрпанаца. Утом као да загрми. Силађи се и нехотице тргну. Зачу се удар о зидине, прво једне, па онда десетина турских кугли које су почеле да ломе одбрану Доњег града. Битка за Београд је почела. Био је 29. јун 1456. године.

    Речна победа

    Сходно тактици којом су пре тога освојили Цариград, Турци су прво опколили град и пљачкали околину, настојећи да га изолују и изгладне. Истовремено су недељама затрпавали дубоки јарак око града и поткопавали и топовима тукли одбрамбене зидине. Њихови бродови су попут ланца заградили Дунав код Земуна, покушавајући да спрече дотурање помоћи. Међутим, јула Ђовани Капистран је с мањим одредом крсташа и пет бродова успео да стигне до града. Крсташи су дочекани уз музику и опште весеље. Капистран је следећег дана напустио град да би се придружио осталим крсташима и Хуњадију који је код Сланкамена припремао бродове. У следеће две недеље смењивали су се мањи турски напади, бомбардовање и паљење града и окршаји око зидина. Браниоци су више пута успели да спрече покушаје прокопавања тунела којим су Турци настојали да се завуку под зидине како би их одоздо дигли у ваздух. Али, околности су постајале све критичније. Хуњадијева флота с неколико већих бродова и мноштвом српских шајкаша 14. јула сукобила се на Дунаву код Земуна с турским ланцем, настојећи да пробије блокаду. Хришћански бродови жестоко су насрнули на султанове снаге, пробили њихову линију и заподели борбу за сваки брод. Привлачили су их чакљама и пуцали из малих топова и пушака. Водила се борба прса у прса, с храброшћу и одлучношћу који су задивили италијанског очевица Ђованија Таљакоца, који је описао догађај. У пресудном тренутку битке, из београдског пристаништа испловили су Срби на својим малим бродовима и с леђа напали Турке. Турци су се, пише Таљакоцо, Срба највише бојали. Борба на Дунаву завршена је поразом султанове флоте. Хуњади је потопио три турске галије, а заробио је четири и још двадесетак мањих бродова. Реке су ослобођене. У град је стигло појачање.

    Погибија Караџа-паше

    Али, Турци су наставили с нападима. Султан је беснео, праскао и кажњавао кога је стигао. Паше и бегови су се утркивали да се укључе у прве бојне редове, где је било безбедније него у султановој близини. Сви су памтили његову прекост и жестину приликом опсаде Цариграда, када је посекао главу свакоме ко би показао имало уздржаности, па је тако погубио и великог везира. Дан након речне битке, 15. јула, одиграо се мањи окршај испред града. Група крсташа, предвођена неким Фаркашом, покушала је да се супротстави Турцима. Били су прегажени. Мехмед II је знао да ће, као у свакој бици, победу однети она страна која до краја остане непоколебљива и чији вођа покаже већу жестину у срцу. Зато је лично предводио војску, подстицао је и храбрио. Није се обазирао на опасност. На белом коњу прилазио је готово до самих зидина које су се под упорним турским бомбардовањем полако претварале у брдо камења и праха. У тим нападима погинуо је румелијски беглербег: Стајао је у шанцу поред великих топова и посматрао је, а тобџија је ударио из великог топа у зид па је један камен, одскочивши од зида, ударио у главу Караџа-пашу, највећег господина после цара, и овај је после неколико дана умро.
    Хуњади, који је након речне битке такође стигао у Београд, предузимао је све што је могао да ојача одбрану. Сваке ноћи поправљано је оно што су Турци дању порушили, довожена је храна и нова опрема за одбрану. У Земуну, Капистран је сачекивао нове колоне крсташа и, након ватрене придике и благослова, пребацивао их преко реке у опкољени град. Ипак, чинило се да, попут све урушенијих зидина Доњег града, и одбрана полако попушта пред непрестаним налетима вишеструко бројнијег непријатеља. Браниоци више нису стизали да поправе све пукотине у зиду, а јарак испред града био је већ готово затрпан. Хуњади и Силађи нису имали починка. Хиљаде стрелица, већином отровних, непрестано су засипале град. Кугле из турских топова тежиле су и преко 200 килограма. У јулској жези, град се још једва држао усправно. Треперио је и подрхтавао под јеком топова, у крицима бораца, у измаглици од прашине и дима који га је већ целог прекрио.
    Хуњади и Силађи су знали да ће ускоро да наступи општи турски напад у ком султан неће штедети живот ниједног свог војника. Тада ће цела турска војска, укључујући и султанову личну гарду, у једном маху свом жестином и снагом бити бачена на зидине. Коначни напад није могао да остане тајна, јер су припреме по турском логору могле да се примете са зидина и голим оком. Осим тога, хришћани у турској војсци слали су дојаве браниоцима. Хуњади је 20. јула био обавештен о општем нападу. Не верујући да пред толиком турском силом град може да се одбрани, предложио је повлачење на другу обалу. Остале вође одбиле су предлог, па је 21. јула Хуњади сам прешао на земунску страну одакле је наставио да командује одбраном користећи један брод да би остао ближе граду. Уз Силађија, у граду је остао Хуњадијев син Ладислав (Ласло). Ноћ пред битку Капистран је успео да пребаци у град још 4000 крсташа. У предвечерје 21. јула 1456. године небо беше потпуно ведро. Београдске цркве брујале су у молитвама, док су градом и околином одзвањала црквена звона. С друге стране, из турског логора као да су им одговарала запевања хоџа и дервиша и јаничарски бубњеви. Коме ће те дуге, вреле ноћи Бог уделити победу?

    Победа у зору

    У једном тренутку, док се Сунце склањало на хоризонту а цео град и небо над њим били обасјани црвенилом повечерја, бомбардовање се утиша, а затим престаде. У нестварној тишини чуло се само запевање дервиша који су храбрили своју војску. Султан је обећао високе награде онима који први уђу у град. Град опаса тама која ће ускоро заувек покрити хиљаде погинулих. И, уз страховиту буку, започе општи турски напад. Нападачи су кренули истовремено на све порушене пролазе и преко зидина. Разви се жестока борба. Силађи и Ласло Хуњади секли су нападаче. Свуда су одјекивали ударци мачева и фијукање стрела. Забележена је легенда да су стреле летеле толико густо да је један врабац прободен истовремено с три стреле. Од грувања барута цео Београд пресијавао се у пожару. У одсјају пламена блеснула би крв која се лила на све стране, метал који се судара, лица бораца у грчу... Напади су се смењивали. Попут црних таласа бескрајног мора, кроз таму су стизале нове групе нападача. Кад би један ред попустио покошен стрелама, копљима и топовима, наилазио би други талас. Преко порушених зидина, једна турска јединица проби се у Доњи град. Силађи нареди да се део резерве из Горње тврђаве обруши на Турке. Започе очајничка борба прса у прса. Крици, дозивања, наредбе, проламали су се кроз таму. Борба се водила поред сваког камена, сваке куће - све док група Турака не би била одсечена од позадине и побијена. У записима Константина из Островице, који је био турски јаничар и очевидац битке, описан је турски напад. И тако су јуришали, тако да пре него што су били у граду, јаничара је ту рањено пописано четири стотине и неколико; било је исто тако и доста убијених. После тога смо видели јаничаре како беже из града, а Угри су их тукли, убијали, секли, и ту их је исто тако нешто остало, а други су се разбежали.
    Битка је трајала већ сатима и око поноћи достигла је врхунац. Један јаничар успео је да се попне на зидине са султановим барјаком намеравајући да га постави на највише место како би означио преузимање тврђаве и турску победу. Али, један хришћански војник, чије је име било Титус Дуговић, ухватио је нападача и заједно с њим пао низ зидине и обојица су погинула. А онда је наступио одсудни тренутак. Јака група јаничара од 600 до 700 људи продрла је у град. Силађи помисли да је све готово. Турци су јуришали ка мосту који је водио у Горњи град на коме се развила најжешћа борба. Судбина града висила је о концу. У том тренутку упорни браниоци употребили су замку коју је смислио Хуњади - међу Турке су бачени балвани уваљани у смолу и пруће и други запаљиви материјал. Ватра је направила огроман ватрени зид који је турске трупе у тврђави раздвојио од осталих. Уследио је противудар хришћана који су носили упаљене бакље. Као да се зид од ватре сручио на јаничаре који су спаљивани, убијани и разбијени. Турски губици били су огромни. Без обзира на сва наређења, турске јединице, збуњене упорношћу одбране, почеше да се повлаче и да се сударају са онима који су надирали преко шанца. Пред зору, напади су почели да јењавају. Међутим, борбе су, готово без предаха, настављене и са изласком сунца, 22. јула 1456. Иако су Хуњади и Силађи наредили да браниоци не излазе из града, крсташе није било могуће задржати. Прво мање групе, а онда неколико хиљада крсташа, предвођених Капистраном, насрнуло је на турски логор јер им се чинило да Турци беже. Док су пљачкали шаторе, султан нареди противнапад. Борба прса у прса поново се распламсала: у логору, по јарцима испод тврђаве, уз речне обале. Константин из Островице описао је борбе у којима је страдао јаничарски ага: Кад Турци видеше да су се пешаци (тј. крсташи) удаљили далеко од града, да би пљачкали шаторе, окренуше се хитро на њих коњаници, па тукући, секући, навалише на њих, и то све до откопа. А Смаил-ага, бојећи се да му цар не спомене онај савет... вративши се и хотећи некакво јунаштво да учини, не би ли могао поново доћи у царску милост, ударио је међу пешаке крај опкопа и ту је био убијен. Тога дана у главу би рањен и сам султан. Кад се освестио, он нареди да се под окриљем ноћи и у пуној тишини војска повуче. Тако су 23. јула ујутро браниоци Београда угледали празан и напуштен турски логор. На реци су горели преостали турски бродови. Битка за Београд била је добијена.

    Епилог

    Ниједан догађај у средњовековној историји Београда није више описиван и бележен од херојске одбране 1456. године. Вест о првој великој победи хришћанског оружја након пада Цариграда брзо се проширила чак до владара Етиопије. Београд је проглашен за бедем хришћанства. Папа Каликст III изјавио је да је то најсрећнији догађај у његовом животу. Шести август, дан кад је добио вест о успеху одбране, прогласио је даном београдске победе који је требало да се слави у целом хришћанском свету. Наредио је и да сваког дана у подне на свим црквама звоне звона - обичај који се у Европи поштује све до данас.
    Међутим, победници нису дуго уживали у задобијеној слави. У граду су се појавили глад и болест, док су се крсташи и угарски племићи препирали ко је заслужнији за победу. Истог лета међу браниоцима Београда проширила се епидемија бубонске куге, од које су у кратком року умрла и двојица главних вођа одбране. Јанко Хуњади умро је у Земуну 11. августа 1456. године, а Капистран 23. октобра исте године у Илоку. Први је постао национални јунак Угарске, а други је у 18. веку проглашен за католичког свеца. Пред крај године, 24. децембра, умро је и српски деспот Ђурађ Бранковић. Михаил Силађи је још неколико година наставио борбе с Турцима који су успели да га 1460. године заробе и одведу у Цариград. Ту је погубљен. Султан му није опростио понижење из Београда. Ласло Хуњади, син Јаноша Хуњадија, неколико месеци после београдске победе учествовао је у убиству грофа Цељског на Калемегдану (о чему је Забавник писао једном другом приликом), па је због тога 1457. године био погубљен по одлуци угарског краља. Тако су већ након само неколико година готово све хришћанске вође у одбрани Београда, укључујући и папу Каликста III, били мртви.
    Надживео их је само њихов велики противник султан Мехмед II, који је првих месеци био у потпуном очају због тешког пораза. Ипак, касније се прибрао и наставио са освајањима: под његову власт ускоро су пали Србија, Босна, Мореја, Требизонд, Караманија. Али, и поред све своје силе, Турци се више од пола века нису усудили да поново нападну Београд.

    Захваљујући слави свог оца, млађи син Јанка Хуњадија и Ласлов брат Матија Корвин изабран је 1458. године за краља Угарске. Једна од првих одлука младог краља била је да се син Титуса Драговића прогласи за племића. Тиме је јунак са зидина Београда добио посмртно признање за свој незаборавни подвиг.

    Из писма Папе Каликста III о београдској победи

    О божанствено царство нашег Спасиоца! Неразумни Турци, горећи од беса, са најмоћнијом војском беху заузели долине и планине. Жестоко ударише на Београдску тврђаву, која је кључ Мађарског царства. Разорише зидове и другу одбрану и мислећи да су већ постали власници тврђаве. Да је та утврда изгубљена, само постојање Христове републике би било у опасности...
    Али Највиши Господар није дозволио да његова религија буде прекривена таквом тамом... Варвари су били разбијени од стране највећег Христовог јунака, Јована Хуњадија, и уз помоћ мале војске плебејаца и ненаоружаних војника. Са радошћу у срцу, били смо бескрајно одушевљени овом незаборавном победом... Захвалили смо Богу и наредили да се цело Хришћанство моли и радује због ове велике победе... Сада се надамо, вођени непоколебљивом вером, да ћемо, не само поново заузети Константинопољ, него ћемо ослободити Европу, Азију и Свету земљу...

    (14. август 1456)
    Извор:Политикин забавник
    Аутор: Душко Лопандић

  10. #10

    Odgovor: Najveće svetske bitke

    Bitka kod Heroneje
    (338. pne)

    Filip II posedovao je veliki dar za vojne poslove i za upravljanje države.Dugotrajnim zalaganjem uspeo je da reformiše politički i vojni sistem svoje zemlje. Od feudalne države sa rodovskim uređenjem stvorio je moćnu državu kojom je upravljao jedan čovek i koje je počivala na dobro uvežbanoj i dobro snabdevenoj stajaćoj vojsci. Boreći se protiv separatizma približio je svom dvoru makedonsko rodovsko plemstvo. Mnoge građanske i vojne poslove poverio je uglednim Makedoncima,a njihove sinove uključio je u svoju pratnju.Tako se rodovska aristokratija koja je sad živela na dvoru pretvarala u dvorsku aristokratiju.Pripadnici njenih redova nazivali su se kraljevi drugovi.

    Najveću pažnju Filip je posvetio reformi makedonske armije. U svoju vojsku uveo je sve poslednje novine u grčkoj taktici koje je upoznao za vreme svog dugog boravka u Tebi,a to je bilo onda kada se Beotski savez nalazio na vrhuncu svoje moći. Tada se i začela njegova misao da koristeći političku i socijalnu anarhiju u Grčkoj ujedini njene polise pod svojom upravom sa ciljem da zajedno napadnu svog vekovnog neprijatelja - Persiju.

    Filip je stvorio falangu, odred pešaka raspoređenih u zbijenim redovima,naoružanih kopljem dugim oko pet metara (sarisa). Falanga je nastupala kao jedna celina i njena udarna snaga nije imala sebi ravnog u tadašnjem svetu. Posebni deo pešadije činili su štitonoše (hipastiti), lakše naoružani od falangita, a zato i pokretljiviji u borbi. Oni su činili vezu između spore falange i konjice. Makedonska konjica bila je veoma snažna i nju su činili plemići,kraljevi drugovi naoružani kopljem i mačem. Hetairi su bili raspoređeni u vojne jedinice - ile, a njihovi borbeni redovi u mnogome su premašivali grčku konjicu. Osim njih u Filipovoj vojsci se nalazio i drugi rod konjice - kopljanici (sarisofori). U sastavu makedonske vojske bili su i bacači strela, kopalja i lako naoružana pešadija (peltasti) i veliki broj grčkih najamnika.

    Filip je uveo novu taktiku. Istu važnost imala je konjica kao i pešadija, a ponekad je ona vodila glavni napad i završavala ishod borbe. Postojala je saradnja svih vojnih rodova za razliku od Grka gde je dominirala pešadija. Flotu su činile tetrere i pentere mesto trijera.

    Oslanjajući se na ovakvu vojsku, Filip je ugušio decentralističke težnje u svojoj zemlji, monarhija je konačno formirana, granice zaštićene od severnih suseda, Makedonije je mogla da započne borbu za vodeći položaj u helenskom svetu.

    Posle niza ratova grčki gradovi u Makedoniji, Peoniji i na Halikidičkom poluostrvu-(Atos) ušli su u sastav Filipove države. Na taj način Atina je bila lišena bogatih kolonija koje su bile od velikog značaja za razvoj njene trgovine.

    Većina Grka smatrala je da je na prvom mestu nezavisnost polisa i nisu pristajali da steknu nacionalno jedinstvo po cenu političke slobode. Jedna grupa Grka se mirila sa zavisnošću od Makedonije, jer su Makedoniju smatrali grčkom silom, a opasnost od Persije bila je suviše velika, pa je ovo bio jedini način da se Grčkoj sačuva njen značaj u političkom životu i svetskoj civilizaciji. Tako se sa jačanjem makedonskog uticaja u Grčkoj stvaraju dve stranke: antimakedonska na celu sa Demostenom i promakedonska sa Isokratom i Eshinom.

    352. godine Filip se umešao u prvi sveti rat u srednjoj Grčkoj,koji je trajao deset godina i vodio se protiv Fokide. Fokiđani su opljačkali Delfijsko svetilište, naoružali deset hiljada najamnika i sa tom vojskom terorisali celu Grčku. Kada se rat preneo na teritoiju Tesalije ona je zatražila pomoć od Filipa i on je doprineo 352. kod Krokos-polja pobedi nad Fokiđanima i zatim stao na čelo tesalske vojske. Tračani su sklopili savez sa njim. Na Halkidikiu osvaja grad za gradom.

    349. Demosten je održao svoju prvu Filipiku. Nakon pada Olinta najvećeg grada na Halkidikiu 348., i ostali gradovi poluostrva bili su prisajedinjeni Makedoniji. 346.godina sklopljen je na makedonskom dvoru Filokratov mir, kojim su Filipu priznata sva dotadašnja osvajanja. Bio je gospodar Tesalije i držao je Termopile.

    342.godine Trakija je proglašena makedonskom provincijom. Filip je ušao u srednju Grčku i primorao Fokiđane da napuste Delfe i bio je primljen u delfijsku Amfiktioniju. Tako je Makedonija primljena u Grčku zajednicu.

    340. godine kada je Filip napao Bizant, a kasnije Makedonci zaplenili jednu atinsku lađu, stvoren je povod da Atinjani iste godine objave rat Filipu. 339. godine vodio se II sveti rat protiv Lokriđana koji je Filip uspešno okončao.

    U kasno leto 338. godine (avgust-septembar) došlo je do odlučujuće bitke između Filipa i Grka kod Heroneje u Beotiji. Makedonija je pobedila zahvaljujući boljoj obučenosti vojske i svojoj nenadmašnoj konjici. Sparta je u bici ostala neutralna,a posle nije priznala hegemoniju Makedonije.

    Interesantno je da je Filipov sin, Aleksandar lično, komandovao elitnom konjicom, heteroima, na levom makedonskom krilu. Iako je imao tada samo 18 godina Aleksandar je pokazao svu svoju hrabrost, vojničku genijalnost i brzomislenost. Energičnim manevrom je, predvodeći konjicu, zakrilio „svetu četu“ Tebanaca u nastojnju da unese pometnju u njene čvrste redove. Makedonska konjica je pokazala neočekivanu superiornost i za tren, za samo kratki tren je beotska falanga poremetila raspored i ostavila nezaštićenim deo boka na svom desnom krilu nakon čega je usledila munjevita reakcija Makedonaca prodorom u desni bok „svete čete“, koja se do tada i ne bez razloga smatrana nepobedivom. Trijumf osamnaestogodišnjeg Filipovog sina je bio potpun, a Atina i Teba pokoreni. Atinski, kao ni bilo koji drugi politički savez u Grčkoj, više nije postojao.

    Posle Heronejske bitke svi gradovi Beotije proglašeni su nezavisnim osim Oropa (na granici Atike i Beotije) koji je vraćen Atini. U Tebi je smešten makedonski garnizon. Svi Atinjani zarobljeni u bici pušteni su na slobodu bez otkupa. Atina je ostala nezavisna,zadržala je svoju teritoriju i flotu,kao i ostrva Salaminu, Lemnos, Samos, Imbros i upravu nad Delosom. Odrekla se tračkog Hersonesa i gradova na Halkidikiu.

    Posle pobede kod Heroneje trebalo je učvrstiti makedonsku hegemoniju nad Grčkom. 337. godine Filip je sazvao Korintski kongres. Odazvali su se svi gradovi osim Sparte. Proklamovan je opšti mir kojim je učinjen kraj Filipovom ratu sa Grcima. Istovremeno je objavljen rat Persiji. Helenski savez polisa ujedinjen je s Makedonijom čiji je kralj kao vođa upravljao celokupnom spoljnom politikom. Helenski savez je pod makedonskom upravom sačuvao izvesnu samostalnost:mogao je da saziva skupštine, daje predloge.

    Filip nije dočekao da učestvuje u pohodu na Persiju. Na svadbi njegove kćeri u Egi,ubio ga je u leto 336.godine pripadnik njegove telesne straže - Pausanija. Tako je poginuo u 47.godini života a nije ostvario svoj krajnji cilj - da zada konačan udarac Persijskom carstvu.
    Opet sam ti u kafani, mene bez nje ništa nema
    Tu su moje lude noći, nikad nisam u samoći,
    Hej kafano, moja rano...
    Samo na www.VojvodinaCafe.rs - Muška kafana,
    Bircuz koji radi 25 sati dnevno!

  11. #11

    Odgovor: Najveće svetske bitke

    Bitka kod Isa
    (333. pne)

    Is (Issus) je grad u drevnoj Kilikiji u istoimenom zalivu (danas Iskenderuski zaliv – Iskenderun körfezi) gde je Aleksandar III. Mekedonski naneo poraz persijskom kralju Dariju III. Kodomanu. Tačno mesto gdje se odigrala ta veličanstvena bitka sporno je i protivrečno u postojećim istorijskim izvorima. Bitka se najverovatnije vodila na rečici Pinar (danas Deli Čaj – Deli Cay). Približno Makedonci su brojili oko 30 000 pešaka i oko 5000 konjanika, a Persijanci približno isti broj. Do bitke je došlo nakon što su se prvi put protivnici promašili, zapravo su se greškom mimoišli. Kad su se napokon susreli obe strane morale su prvo okrenuti svoja čela (frontove), a to je bilo izuzetno nepovoljno za Makedonce. Prateći prirodne osobine desne obale rečice Pinar Persijanci su glavninu svoje konjice rasporedili na desnom krilu odmah do ruba obale mora, borbeni raspored Persijanaca nastavili su grčki teški pešaci (hopliti), a nizvodno od njih poredak su formirali Kardaci (najverovatnije Kurdi) koji su takođe bili teški pešaci. Manji deo persijske pešadije prešao je reku i rasporedio se nadirući u ravnicu s namerom da ugroze Makedoncima desni bok kada ovi krenu u napad. Sve u svemu Persijanci su zauzeli klasični odbrambeni položaj oslanjajući se na rečicu Pinar i obalu mora i bilo je dovoljno samo da izdrže i odbiju napad Makedonaca koji bi se potom našli u vrlo teškom položaju, gotovo bezizlaznom. Međutim Aleksandar III. Makedonski prvo je odbacio persijsku isturenu pješadiju, pa je potom sa svojom teškom konjicom krenuo u nasilni prelaz preko reke, dok je njegova pešadija postrojena u falangu krenulo napred u nameri da takođe pregazi reku Pinar. Na makedonskom levom krilu bitka je započela nešto kasnije tek kada je persijska konjica prešla reku i dovelo tesalsku konjicu u vrlo težak položaj. U tom trenutku bitka je bila u kakvoj takvoj ravnoteži jer su obe strane imale gotovo idealnu priliku da udare u otkriveni bok protivnikovog centra. Persijanci to nisu učinili, najverovatnije što je obrambena koncepcija persijskog komandanta zapravo sputala inicijativu persijskom komandantu konjice. Međutim, Aleksandar III. odmah je uočio i iskoristio nastalu situaciju. Privukao je dve takse teške pešadije (pezetera) (taksa broji 128 ratnika – dakle ukupno 256 vojnika, ili jednu sintagmu) i uputio ih je pravo na levi bok persijske falange teške pešadije. Iako ovim njegovim potezom bitka još nije bila rešena, iz neobjašnjivih razloga Darije III. napustio je bitku i time priznao poraz.
    Poruku je izmenio Mish, 28.03.2008 u 20:15 Razlog: reče čovek da je pasus greška
    Opet sam ti u kafani, mene bez nje ništa nema
    Tu su moje lude noći, nikad nisam u samoći,
    Hej kafano, moja rano...
    Samo na www.VojvodinaCafe.rs - Muška kafana,
    Bircuz koji radi 25 sati dnevno!

  12. #12

    Odgovor: Najveće svetske bitke

    Kosovska bitka


    Boj na Kosovu ili Kosovska bitka je bitka koja se odigrala između Srba i Turaka na Vidovdan 15. juna 1389. po julijanskom kalendaru, na Kosovu polju. Srpsku vojsku je predvodio knez Lazar Hrebeljanović, a tursku sultan Murat. U ovoj bici su poginula oba vladara, a Srbija je postala turski vazal.

    Pozadina

    Posle pobede u bici na Marici, Turci nisu odmah počeli sa pravim osvajanjima na Balkanu, nego su, učvrstivši svoje položaje, stali da šire svoj uticaj i da stvaraju uporišta za dalje napredovanje.

    Turci nisu hteli da upornom borbom izazovu protiv sebe jedan hrišćanski savez pre nego postanu sasvim sigurni, nego su se, za početak, zadovoljavali tim da balkanski vladari priznaju njihovu vrhovnu vlast i da ih nateraju na plaćanje danka, kako bi povećali svoja finansijska sredstva.

    Zato oni nisu zauzeli Vukašinovu oblast, nego su pristali da u njoj vlada kao kralj, Vukašinov sin i naslednik Marko. Marko je vladao južnom srpskom Makedonijom sa sedištem u utvrđenom gradu Prilepu, koji je imao i prirodni položaj vrlo pogodan za odbranu i od starina izgrađivan kao najtvrđe mesto Pelagonije. U severnom delu Vukašinove kraljevine vlast je imao mlađi Markov brat Andrijaš.

    Vukašinovi naslednici imali su borbe i sa zapadnim i sa severnim srpskim susedima, koji su se požurili da im, posle očeve pogibije, okrnje posede. Prizren su preoteli Balšići, a Skoplje Vuk Branković. Otimanje oko Kostura postalo je čak i predmet epske pesme. Kao Marko, tursku vlast su priznali i braća Dejanovići, Dragaš i Konstantin, sestrići cara Dušana, koji su gospodarili na levoj obali Vardara, od Kumanova do Strumice. Treći srpski dinast na jugu, Toma Preljubović, držao se u Epiru duže vremena samo kao turski štićenik.

    Od osamdesetih godina 14. veka Turci su postali aktivniji i agresivniji. Oni upadaju čak i u oblasti iznad Šare, a njihove se čete zaleću i u zapadne oblasti sve do blizu primorja, i to ne samo u Albaniji nego i u Humu. Ti upadi vršeni su isprava sa malim odelenjima i nisu mogli imati osvajački karakter. Izvođeni su radi pljačke i s namerom da izazivaju nespokojstvo i strah. Ali vremenom ta zaletanja imaju izvidnički karakter i služe kao uvodne akcije za veće pokrete. Srpski letopisi, koji nastaju u ovom vreme, beleže sve češće datume tih upada i sukoba, osećajući im iz dana u dan sve veći značaj. Prvi od sukoba na granicama severne Srbije bio je 1380, kada je Crep Vukoslavić suzbio Turke na Dubravnici. U to vreme, zbog opasnosti od Turaka, podignut je nedaleko od ušća Nišave u Moravu grad Koprijan (posle nazvan Kurvin grad), da brani nišavsku dolinu od njihova nasrtanja.

    U isto doba Turci su prodirali i prema Albaniji, pošto su u južnoj Makedoniji i u Epiru utvrdili svoju prevlast. Hrišćanski gospodari tih oblasti išli su im posredno na ruku svojim borbama oko pojedinih krajeva ili za vlast. U tim borbama naročito su bili aktivni članovi Anžujske dinastije iz južne Italije i drugi velikaši poreklom iz Italije, koji su, pomagani delom od svojih zemljaka, održavali svoje ranije vladarske posede na istočnoj obali Jadranskog Mora i u Grčkoj, ili težili da ih prošire, ili da dobiju nove. Od srpskih dinasta u Albaniji je bio aktivan jedino Balša Balšić koji je uspeo da ženidbom postane gospodar Valone i Berata, i koji je vodio duge borbe da bi dobio i Drač. Taj vrlo borbeni i nedovoljno razboriti čovek, sa velikim ambicijama, stvorio je sebi neprijatelje na više strana.

    Anžujci su hteli da svakako dobiju Drač kao svoje staro uporište, a za Drač se otimao i Karlo Topija, najmoćniji albanski dinasta. Balša je imao izvesnih trenutnih uspeha, ali se iscrpeo u čestim podvizima, koji nisu odgovarali njegovoj stvarnoj snazi. Turci su, videći ta trvenja, okrenuli svoje čete i na tu stranu. U borbi s njima, u Musakiji, Balša je 18. septembra izgubio glavu. Njegova udovica zatražila je potom mletačku zaštitu i s tom pomoći održala se u oblasti Valone, koju je posle ostavila svom zetu Mrkši Žarkoviću, sestriću Dragaša Dejanovića.

    Iza toga Turci ponavljaju svoje upade u severne i severozapadne oblasti. God. 1386. Turci su osvojili Niš, glavno čvorište na putevima od juga prema severu i od istoka prema zapadu. Namera im je bila da posedajući to mesto i kraj bliže prate veze između Srbije i Bugarske. Srpska vojska razbila je Turke kod Pločnika, ali Niš nije uspela da povrati. Iste ove godine javljaju se prvi put i turske čete u Humu. Njihov nenadni i neobični upad izazvao je zaprepašćenje i veliku pometnju; ljudi su, u strahu, bežali sa stokom na dubrovačko zemljište, prema moru. Dve godine potom krenula je nova turska vojska prema Humu, ali je pretrpela poraz kod Bileće.

    Porazi kod Pločnika i Bileće naterali su sultana Murata na ozbiljne pripreme za borbu sa Srbima. Mada rastrojeni i teško pogođeni porazom na Marici, Srbi su još uvek pretstavljali glavnu vojničku silu Balkana. Turske pripreme za napada vršene su dugo i već u februaru 1389. god. znalo se za njih u Mlecima, a i u samoj Srbiji.

    Knez Lazar je stvorio središte u Kruševcu, držeći najbogatiji i najplodniji deo srpske države, ceo sliv Južne i Zapadne Morave. Ispred njega, prema Turcima, nalazilo se u Kosovo pod vlašću Lazarevog zeta Vuka Brankovića, koje je štitilo Srbiju s juga. Lazar se nadao, da će u savezu sa Bosnom i Bugarskom moći obezbediti svoje područje od sudbine južne srpske države.

    Pred opasnošću od Turaka, koja se javila u svoj ozbiljnosti, knez Lazar je potražio pomoći kod svojih saveznika. Veliku brigu zadavalo mu je držanje ugarskog kralja Žigmunda. Ranije, Lazar je jedno vreme, pritešnjen od Nikole Altomanovića, pristajao da bude ugarski vazal, ali se posle Lajoševe smrti, s Tvrtkom zajedno, stavio na stranu Žigmundovih protivnika. S toga je Lazar imao razloga da se boji od njegove osvete. Da bi ga ublažio, Lazar je, preko svog zeta Nikole Gare, ponovo ponudio Žigmundu da mu postane vazal. Žigmund je to primio, ali do sklapanja ugovora nije došlo, jer je već pre toga pala odluka na Kosovu.

    Pripreme za bitku

    Duga pripremanja i na srpskoj i na turskoj strani govorila su jasno da se radi o velikoj i odlučnoj borbi. To se videlo već i po tom, što su na bojno polje krenula i oba vladara lično, knez Lazar i emir Murat sa dva sina, Bajazitom i Jakubom. U Lazarevoj vojsci jedno krilo vodio je Vuk Branković, a drugo su sačinjavali bosanski odredi pod zapovedništvom pobednika kod Bileće, vojvode Vlatka Vukovića. Sa odredima iz Bosne, došli su u pomoć Lazaru, kao starom savezniku, i hrvatski "krstaši", pod vođstvom Ivana Paližne, koji je kao vranski prior imao pod sobom krstaše vitezove Jovanovce. Srpski vlastelini s juga nisu smeli da se u ovom odlučnom času opredele za Lazara, delom iz straha od ogromne turske snage, delom zbog nedostatka svesti o potrebi nacionalne solidarnosti, a delom i iz sebičnih interesa, ne uviđajući da će Lazarev slom samo otežati i njihov položaj. Konstantin Dejanović je i ugostio tursku vojsku koja je preko njegove oblasti polazila na Kosovo i dao joj je i svoje pomoćne čete.

    Bitka

    Odlučna borba na Kosovu zbila se na Vidovdan, u utorak, 15. juna 1389. po starom, a 28. juna 1389 po novom kalendaru. Pojedinosti o celom toku bitke nisu poznate. Nepoznato je ni kad je poginuo sultan Murat. Ni sami srpski izvori ne slažu se međusobno. Najvažniji izvor, Konstantin Filozof, kazuje da su jednog srpskog plemića neki zavidnici tužili knezu Lazaru da će mu učiniti neveru. Da pokaže ko je vera taj plemić, kome je, po docnije upisanom tekstu, bilo ime Miloš, u zgodnom času potrčao je Turcima pretvarajući se, da hoće da se preda. Kad je došao do sultana, Miloš je zario mač u Murata. Turci su ga, razjareni, sasekli na mestu. Drugi izvor, Jefimijina Pohvala knezu Lazaru, pisana na samom početku 15. veka, saopštava da je Murat poginuo posle borbe. Treći izvor, "Gerasimov letopis" (Gerasim je brat Vuka Brankovića), kaže da je Miloš probo kopljem Murata. Narodno predanje je razvilo verziju da je Miloš izvršio svoje delo pre početka borbe. Iz drugih izvora dobija se da Miloš svoj podvig nije izvršio sam, nego da je imao i društva. Jedno pismo bosanskog kralja Tvrtka pominje dvanaest plemića zaverenika, a narodna pesma dva Miloševa pobratima Milana Toplicu i Ivana Kosančića, dva inače istorijski sasvim nepoznata lica. Ni o samom Milošu istorija ne zna nikakvih pojedinosti. Njegovo prezime Kobilović ili Kobilić, koje se od 18. veka menja u Obilić, uneli su, po narodnom predanju, tek pisci od druge polovine 15. veka. Međutim, turski izvori tvrde da je Murat poginuo ili posle bitke ili malo pre njenog svršetka na prevaru od jednog srpskog skrivenog zaverenika ili ranjenog borca, dok je posmatrao ishod borbe, koja je već bila odlučena u tursku korist.

    O samom toku borbe zna se sigurno, da su Srbi iz početka napredovali i da su potisli odeljenje sultanova sina Jakuba. Vlatko Vuković sa Bosancima imao je toliko uspeha, da je svom kralju, u dva maha, slao vesti o hrišćanskoj pobedi. Dobro se držalo i krilo Vuka Brankovića. Pobedu u korist Turaka rešio je Bajazit, brz i odlučan i s toga prozvan "Jilderim" (Munja), koji se sa svom snagom oborio na kneza Lazara. Glavna borba vodila se oko Mazgita i Gazimestana. Nije sigurno da li Muratovo turbe na Kosovu pokazuje baš mesto njegove pogibije, ali je vrlo verovatno da je na prostoru oko njega razvijana glavna snaga konjice. Knez Lazar borio se hrabro, ali turskom naletu nije mogao odoleti. U srpskoj vojsci nije bilo jedinstva komande i povezanosti. Ranjen, on je pao Turcima u ruke i bio posečen u odmazdi za Muratovu glavu. Odeljenja i Vuka Brankovića i Vlatka Vukovića mogla su da se spasu, jer ih Turci nisu daleko progonili. Bajazitu je bilo preče da pogubi brata Jakuba navodno za kaznu zbog poraza, a u stvari da ga ukloni kao takmaca za presto i da odmah potom krene kući i da bi osigurao svoj presto. Narodno predanje teško je osudilo Vuka Brankovića, kao da je on izdao na Kosovu. On je, zna se, i pre i posle Kosova bio protivnik Turaka i preporučivao veze sa Mađarima, a od Turaka niti je što tražio ni dobio. Njemu je narodno predanje stavilo na teret kasniji sukob njegovih sinova sa Lazarevim naslednikom Stefanom i jednu mnogo kasniju tuđu izdaju na Kosovu, a verovatno mu se nije htelo oprostiti što i on na Kosovu nije našao smrt uz Lazara i ostale srpske vitezove.

    Posledice

    Pogibija oba vladara, dotle nečuvena u istoriji Balkana, i činjenica što Bajazit čak nije ostao u Srbiji da iskoristi pobedu, izazvala je utisak da turska pobeda nije bila potpuna i da je sporna. Bosanski kralj čak je i nekoliko nedelja kasnije, javljao prijateljima o pobedi hrišćana i primao čestitke. Ni u dobro obaveštenim Mlecima do kraja jula još se nije znao pravi obračun borbe. Međutim, po Srbiju posledicu su odmah bile vidljive. Bez Lazara i bez vojske, zemlja je ostala obezglavljena sa ženom na prestolu i sa još nepunoletnom Lazarevom muškom decom.

    Bajazit I, kao novi sultan, je uzeo za ženu Lazarevu kćerku Oliveru Despinu. Srbi su bili primorani da plaćaju danak Turcima i obavezali su se da ratuju u korist Turske. Lazarev sin Stefan će se boriti na strani Turaka u bici kod Angore između Bajazita i Tamerlanovih Mongola. Mnogo kasnije, nakon dve manje bitke, Turci će 1459. konačno zauzeti ostatke Srbije.

    Lazareva pogibija se već krajem 14. veka, shvatila kao svesna žrtva da se očuva narodna i državna sloboda i da posluži kao primer za docnija pokolenja. Nijedan srpski vladar nije dobio toliko pohvalnih slova, i tako toplih, kao Lazar. Prva žena spisatelj u srpskoj književnosti, monahinja Jefimija, žena despota Uglješe, je izvezla Lazaru na svilenom pokrovu za njegovo telo duboko proosećanu molitvu i priznanje za učinjenu žrtvu.

    Takva shvatanja ušla su i u široke narodne krugove. Kosovska bitka se često slavila u srpskoj istoriji i predmet je srpske narodne epske poezije.

    izvor Wikipedia
    Krek, krek.. Ne gudra

  13. #13

    Odgovor: Najveće svetske bitke

    Marička bitka

    Marička bitka, isto Boj kod Črnomena, odigrala se na reci Marici 26. septembra 1371. između snaga Osmanlijskog carstva pod vođstvom rumelijskog begler-bega Lala-Šahina i srpskih snaga koje su brojale oko 60.000 ljudi (70.000 po Halkokondilu). Srpsku vojsku predvodili su kralj Vukašin i njegov brat despot Jovan Uglješa i obojica su poginuli u bici.

    Pojedini istoričari navode 1367. ili čak i 1363. za godinu bitke, ali svi zajedno tvrde da se bitka odigrala kod Črnomena, danas grčki Ormenio u oblasti Evros, na polju koje Turci navodno dan danas zovu Sirf sindigi, pogiblje Srba.

    Vukašina nasleđuje njegov sin Marko, poznatiji kao Marko Kraljević, ali ne uspeva da održi srpske zemlje i nedugo posle bitke postaje turski vazal.

    Ova bitka predstavlja početak osmanlijskih osvajanja teritorija kojima je vladao srpski car Dušan.

    Povod

    Najstariji srpski izvor, „Zapis monaha Isaije“ kao povod za početak sukoba između Srba i Turaka navodi nameru Despota Uglješe, da zajedno sa svojim bratom kraljem Vukašinom istera Turke iz Makedonije (tj. Romanije (Vizantije) ili po sadašnjem Trakije).

    Prema nemačkom istoričaru Cinkajzenu, koji su poziva na turske izvore, rat između Srba i Turaka izbio je zbog zauzeća grada Plovdiva. Prema njemu, zapovednik grada je uspeo da izbegne kralju srpskom i da ga privoli da pokrene vojsku protiv Turaka.

    Ondašnji turski izvori pak tvrde da je cilj srpske vojne bio da se zauzme Drenopolje i da se turske snage na Balkanskom poluostrvu, pod komandom begler-bega Lala-Šahina proteraju iz Rumelije (Istočno Rimsko Carstvo) u Anadoliju (Mala Azija).

    Savremeni istoričari smatraju da nije postojao konkretan povod za izbijanje neprijateljstava. Prema njima, Despot Uglješa, čija država se prva nalazila na pravcu turskog napredovanja, shvatio je opasnost koju su predstavljala turska osvajanja na Balkanskom poluostrvo. Iako su turske teritorije na Balkanu u to vreme bile neznatne Turci su osvojili nekoliko dobro utvrđenih gradova kao što je Drenopolje i na taj način stvorili mostobran za dalja osvajanja u Evropi. Uglješa je u svojoj mudrosti izabrao idealan trenutak za napad. Sultan Murat se sa vojskom nalazio u Maloj Aziji držeći pod opsadom grad Bigu dok je u Drenopolju bio manji turski granizon pod komandom Lala-Šahina.

    Učesnici

    Zasigurno se zna da su na srpskoj strani pored vojske Despota Uglješe učestvovale i snage kralja Vukašina. Sporno pitanje je da li su i koji srpski velikaši takođe učestvovali u pohodu na Turke.

    Turski izvori navode da su pored despota, kralja i "kraljevih nevernika" u bici učestvovali vojvode i vlastela Bosne, Ugarske i Vlaške. Grčki pisac iz XV veka, Laonik Halkokondil pominje samo Uglješu i Vukašina dok se u zapisima monaha Isaije kaže da je Uglješa digao „sve srpske i grčke vojnike i brata svojega Vukašina kralja“ kao i „mnoge druge velmože,...negde do šestideset tisušt izabrani vojski“.

    Prema Stojanu Novakoviću, „srpske velmože“ koji su se pridružili Uglješi i Vukašinu najverovatnije su bili Dejanovići i vojvoda Bogdan. Severna srpska vlastela u ovom boju nije učestvovala. Balšići, koji su bili u dobrim odnosima sa Vukašinom najverovatnije nisu učestovali u bici jer su ubrzo nakon poraza srpskih snaga oteli Prizren od Vukašinovog sina; Nikola Altomanović takođe nije mogao da učestvuju u bici jer je bio u ratu sa Vukašinom; Lazar i Brankovići nisu imali interesa da učestvuju u bici i na taj način učvrste Vukašinov položaj kao kralja i naslednika caru Urošu čiju su vlast, makar i formalno, još uvek poštovali.

    Na osnovu raspoloživih izvora može se zaključiti da su srpsku vojsku dale srpske zemlje oko Šar-planine, kao i sve južne srpske zemlje oko Vardara i Strume, zajedno sa grčkim krajevima južne Makedonije (među Vardarom i Strumom), Drame, Mosinopolja i Vodena.

    Turske snage kojima je zapovedao rumelijski begler-beg Lala-Šahin bile su četiri puta slabije od srpskih i uglavnom su se svodile na posadu utvrđenog grada Drenopolja. Halkokondil čak navodi da su snage sa kojima je Lala-Šahin napao srpsku vojsku brojale jedva 800 ljudi.

    Najčešće zabune u vezi sa učesnicima boja na Marici

    Na osnovu izvora koje smo naveli može se zaključiti da je u Maričkoj bici učestovala hrišćanska koalicija sastavljena od Srba, Ugara i Rumuna. Takođe, u engleskoj literaturi se navodi da je u bici sa srpske strane učestovala koalicija sastavljena od Srba, Bugara i Grka.

    U prvom primeru korišćeni su uglavnom turski izvori. Stoga nije čudno što se u njima navodi da su se na srpskoj strani nalazili velikaši i iz Ugarske, Bosne i Vlaške. Na ovaj način turski istoričari su želeli da uveličaju značaj pobede koja je predstavljala trijumf Islama nad Hrišćanstvom oličenim u predstavnicima svih većih hrišćanskih država na Balkanu.

    U drugom primeru pogrešno je navedeno da su grčke snage takođe učestovale u ovoj bici. Međutim, u pitanju su snage Uglješe i Vukašina i drugih srpskih velikaša čija se državna teritorija protezala i na grčke zemlje (uključujući i oblast Makedoniju kao deo Grčke). Pravi Grci, tj. tadašnja Vizantijska država ni na koji način nije pomogla Uglješu i Vukašina već je iskoristila srpski poraz da proširi svoju teritoriju.

    Što se Bugara tiče, oni se ne spominju ni u jednom od istorijskih izvora koje je koristio Stojan Novaković.

    Ono što se sa sigurnošću može tvrditi jeste da su u Maričkoj bici učestovale srpske snage sastavljene od vojske Uglješe i Vukašina i nekih srpskih velikaša. Ukoliko su u bici učestovale i snage neke od prethodno navedenih država, onda su one bile toliko zanemarljive da tadašnji istorijski izvori nisu smatrali za potrebno da ih posebno navedu.

    Izvor Wikipedia
    Ko je mene poznavao, ni pakao mu neće teško pasti.

  14. #14

    Odgovor: Najveće svetske bitke - Bitka na Bedru

    Bitka na Bedru


    Bitka na Bedru moze se posmatrati historijski i sa stajalista njenog znacaja za islam. neposredan povod za bitku bila je musricka karavana da hiljadu natovarenih deva. Stvarni uzrok i razlog bitke bila je zelja mekkanskih musrika da potpuno uniste muslimane i Muhammeda, sallallahu alejhi ve Sellem, i ta karavana koju su musrici poslali u Siriju bila je u funkciji naoruzavanja i priprema za rat. Iako je karavana utekla muslimanima, Muhammed, sallallahu alejhi ve Sellem, se s vojskom nije odmah vracao u Medinu. Poslanik, sallallahu alejhi ve Sellem, je u tim danima zelio sklopiti veze sa drugim plemenima. Za desetak dana stize vijest o prispjecu mekkanske vojske i Poslanik sallallahu alejhi ve Sellem se odluci s njima suociti, premda su tri puta bili brojniji. Ishod bitke iako su musrici bili naoruzani i tri puta brojniji bio je 10:1 u korist muslimana. Naime, muslimani su imali svega 14 poginulih a musrici 70 mrtvih i 70 zarobljenih pripadnika. Na bojnom polju pade, uz mnoge druge mekkanske glavare i Ebu Dzehel. Ebu Leheb nije sudjelovao u bitci, ali je po obicaju unajmio placenika da se bori umjesto njega. Kako najugledniji mekkanski pravci izgubise na Bedru, gradskim glavarem i prvakom postade Ebu Sufjan, koji je vodio veliku karavanu u Siriju i koi je uspio s njom pobjeci. Tri clana njegove porodice stradali su na Bedru: sin, punac i brat i on zato sebi zadade rijec da se nece pribliziti zeni niti ce se umivati i cesljati dok se ne osveti. Njegova zena Hinda zarece se da ce se najesti jetre onih koji joj ubise oca.
    Prije same bitke, Muhammed, sallallahu alejhi ve Sellem, se tu noc savjetuje, dogovara i pravi strategiju i taktiku sa svim ashabima, muhadzirima i ensarijama.
    Bitka na Bedru nije samo ostavrena vojna pobjeda vec je to i prva pobjeda tevhida na djelu, islamskog bratstva u ratu, sloge, saradnje i solidarnosti u najvecim iskusenjima. I muhadziri iz Mekke i ensarije iz Medine dali su jednak doprinos pobjedi.
    U bitci na Bedru od 312 ashaba kojima nije obecana ni naredjena sveta zemlja, nijedan nije otkazao poslusnost i ucinio veleizdaju. Cilj i smisao bitke objasnjavao je Muhammed, sallallahu alejhi ve Sellem, a svu njenu strategiju i taktiku vodio je Hamza, radijallahu anhu, veliki junak, pravi borac, genijalni strateg, dostojan takticar i ako lovac poznavalac pustinje i ratnih vjestina.

    Na Bedru su formule vjere, ratne strategije i taktike i namjere muslimana isle zajedno i harmonicno sa formulama zivota. Slucaj bitke na Bedru gdje se muslimani svi do jednoga bore zajedno sa Poslanikom, sallallhu alejhi ve Sellem, potvrdjuje bitnu cinjenicu da je Muhammed, sallallahu alejhi ve Sellem, prvi covjek i prvi vjerovejsnik uopce koji je ostvario ummet ili zajednicu muslimana u vim likovima i situacijama u zivotu pa i u ralu. Dakle, Bedr je potvrda i ostvarenje ummeta, dzemaata-zajednice muslimana i stvaranja islamske drzave.
    Pored toga sto je na strani musrika bila oprema, naoruzanje, brojnije ljudstvo, vojne kote, polozaji i logistika, catrnja puna vode u pustinji i hiljadu prema 312 muslimana, Muhammed, sallallahu alejhi ve Sellem, je po Allahovoj Objavi i uputstvu u okviru mu'dzize muslimanima unaprijed obecao od dvoje-jedno, zaplijenu karavane ili pobjedu u borbi.

    Bitka na Bedru je prekretnica u historiji humaniziranja ratovanja. Ona uspostavlja pravilan postupak u podjeli ratnog plijena. Jedna petina pripada drzavi, po prvi put se ne ubiajju ratni zarobljenici, ubijeni protivnici sahranjuju se po njihovim obredim pa cak i pagani. Mjenja se odnos muslimana prema znanosti i obrazovanju u ratu, jer svaki zarobljeni musrik koji je bio pismen, da bi se oslobodio, bio duzan opismeniti deset muslimana. Imucni musrici su se mogli otkupiti a siromasni i nepismeni pagani su oslobadjani bez otkupa.
    Bitka na Bedru ostaje trajni i nezastarivi primjer oraganizovanosti, ponsanja, postupanja, odnosa i djelovanaj muslimana u ratu. Ona je Fethu-l-Ekber-najcistija i najveca pobjeda u historiji svijeta, muslimana osobito. Porazu musricke vojske doprinjelo je i to sto njihove brojne redove uoci bitke napusti odred plemena Zuhra, plemena Poslanikove, sallallahu alejhi ve Sellem majke. Zatim nije bilo pripadnika roda Adi, Omera, radijallahu anhu. Humani odnos prema zarobljenim musrickim vojnicima Poslanik, sallallahu alejhi ve Sellem, je protegao na zene, djecu, starce, iznemogle, ranjenike i robove.
    Bedr kao presudna bitka i pobjeda muslimana ucvrsti islmsku vjersko-politicku zajednicu.
    U musrickim redovima poslije Bitke na Bedru nastao je bijes i ocaj. Bilo je zabranjeno spominjati i tugovati za poginulim. U pocetku odlucise da ne otkupljuju zarobljenike da se ne bi muslimani obogatili ali brzo izmejnise odluku, jer su otkupom povecavali i broj vojnika osvetnika. Ebu Sufjan predlozi da svu zaradu od karavane, 250 hiljada dirhema, uloze za rat. Radi osvetnickih priprema u Medinu potajno dolazi iz Mekke Ebu Sufjan i sastaje se sa Benu nazirskim Zidovima i nosi im plan osvete nad muslimanima sto zidovi sa radoscu primaju. Na povratku u Mekku on i njegovi ljudi ubise dva muslimana. Kao revanms, Muhammed, sallallahu alejhi ve Sellem, salje cetu pod vodjstvom Zejd ibn Harisa u Nedzd koja presrete musricku karavanu i oduze joj 100 hiljada dirhema.
    Iako bitka na Bedru po broju ucesnika nije bila velika bitka, sa stajalista islama i muslimana je najpresudnija i najvaznija bitka u historiji svijeta.
    Poruku je izmenio Leonard Peltier, 26.05.2008 u 00:31 Razlog: Mešanje religije i istorije
    Reci Bog je jedan,
    rodio nije i rodjen nije.
    I nista Mu ravno nije

  15. #15

    Odgovor: Najveće svetske bitke

    Bitka kod Kane
    Конули те године били су Гај Теренције Вар и Луције Емилије Паул.
    Одлучили су да се боре са 8 легија што никада раније није било забележено.
    Свака легија је имала око 5000 војника не рачунајући савезнике.
    Сваки конзул је добио пола савезничке војске и две легије.
    Када је Емилије видео да је околина равна и без растиња, рекао је да не би требало да се сукобљавају са непријатељем јер је моћнији у коњици већ га треба навући на терен где ће исход сукоба одлучити пешадија.
    Међутим, Гај је био другачијег мишљења.
    С обзиром да је команда над војском сваког дана у рукама другог конзула, Гај је преузевши команду, дигао логор и кренуо са жељом да се приближи непријатељу.
    Ханибал је кренуо у сусрет са лако наоружаним пешацима и коњаницима, изненадивши Гаја на маршу.
    Римљани су успели да издрже први напад захваљујући тешко наоружаној пешадији.
    Када се смркло војске су се разишле.
    Сутрадан се Луције са 2/3 војске улогорио уз реку Ауфрид, а трећем делу војске је подигао логор и поставио га преко реке нешто даље од непријатељског логора.
    Ханибал је сместа дигао логор и поставио га на ису обалу Ауфрида и поставио га на обалу где се налазио већи римски логор.
    Сутрадан је Ханибал постројио војнике у бојни ред и чекао непријатеља.
    Луције је мировао и безбедио логоре заштитницама.
    Ханибал је дуже време чекао, а затим послао војску назад у логор.
    Нумиђане је послао да нападну водоноше из мањег римског логора.
    Нумиђани су долазили до самог логора и онемогућавали снабдевање водом, што је разбеснело Гаја.
    Чим је преузео команду, Гај је извео војску из оба логора истовремено па је војску из већег пребацио преко реке и одмах развио бојни ред.
    До њих, у истом реду, поставио је војнике из другог логора, окренувши све према југу.
    Рмску коњицу је поставио уз саму реку, на десно крило, а до њих у истој линији пешаке.
    Манипули су били гушћи него обично.
    Рмске восковође су свој главне снаге, пешадију, поставили у средину у неколико линија.
    Са стране на десном крилу налазила се римска коњица, а на левом бројнија савезничка.
    Ханибалова војска, распоређена у мање групе савезника, распоредила се на неуобичајен начин.
    У прве редове, Ханибал је поставио 8000 Балеарских праћкаша.
    Иза њих се налазила главна трупа, Иберска и Келтска пешадија, распоређена у полукружниј формацији ка римској војсци.
    Нешто иза пешадије на врховима полукруга, са сваке стране налазиле су се трупе Африканаца, лаке пешадије.
    Нешто издвојени, сасвим са леве стране, положај су имали Иберски и Келтски коњаници.
    Крајње десно крило заузимала је Нумиђанска коњица.

    Десним римским крилом командовао је Емилије, а левим Гај.
    У средини су се налазили прошлогодишњи конзули Марко и Гнеј.
    Код Картагињана, Хаздрубал је водио лево крило, а Ханон десно.
    У средини се налазио Ханибал са братом Магноном.

    ТОК БИТКЕ:

    Битка је отпочела фронталним нападим Римљана на центар Ханибалове војске.
    Балеарски праћкаши су нанели прве, али не велике губитке.
    Одмах потом прећкаши су се брзо повукли назад, кроз редове пешадије.
    Скоро истовремено, много лакше наорзужани келтски и иберски пешаци су се повукли назад не ступајући у контакт с Римљанима.
    Њихов поредак се из полуместечастрог веома брзо преобликовао у праву линију па даљу у нови полумесец, овог пута са врховима окренутим римској војсци.
    Истовремено, са покретом пешадије у центру, Афричка лака пешадија је кренула напред опкољујући римску војску с крила.
    Римска коњица фронтално је напала коњицу Ханибала на крилима, али како су Ханибалове трупе биле бројније, римљани су убрзо одбијени, прво на левом крилу.
    Тада је Иберска и Келтска коњица, са левог крила, прошла иза римских трупа у напредовању и задала одлучујући ударац коњици римских савезника, нападом с леђа.
    Римске трупе су се нашле полу опкоњене и остају без помоћи коњице с крила.
    Тада је распоред следећи:
    Са предње стране их нападају келтски и иберски пешаци, који су се после повлачења зауставили и окренули ка Римљанима.
    Римске трупе су биле збуњнњ и у хаосу па су изгубиле борбени поредак.
    Потпуно окружење Римљана и тачку на било какво одступање ставила је Хаздрубалова коњица.
    Он им је нсарнуо са леђа.
    Само мали број је успео да побегне у Велузију, а међу њима и Гај Теренције.
    Smejte se, smejte se tako vam ljubavi. Zar ne vidite da cu izgristi prste od samoce?

Strana 1 od 2 12 PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. Najveći osvajači i najveće vojskovođe
    Autor memento u forumu Istorija
    Odgovora: 6
    Poslednja poruka: 21.08.2009, 14:43
  2. 310 godina senćanske bitke
    Autor Invisibleman u forumu Istorija
    Odgovora: 9
    Poslednja poruka: 09.07.2008, 02:07
  3. Odgovora: 3
    Poslednja poruka: 06.08.2006, 22:30

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •